Christus Rex

Strahopoštovanje i nedostatak strahopoštovanja


Jedan je od sedam darova Duha Svetoga strah, to znači strahopoštovanje prema Bogu i božanskim stvarima, strahopoštovanje prema Stvoritelju i njegovu djelu stvaranja. Koliko nam samo danas nedostaje Duh Sveti, Duh Isusa Krista, postaje na zastrašujući način bjelodano po nedostatku strahopoštovanja u našem vremenu.

1. Moderni, prosvijećeni čovjek ništa više ne zna o Božjoj uzvišenosti, veličanstvu i svetosti, a ni o apsolutnosti istine koja je jedno od Božjih imena. Za njega je Bog u najboljem slučaju partner, ili pak samo funkcija njegovih vlastitih potreba za blagostanjem. Bog je za njega čista ljubav, posve se isključuje Njegova pravda. Klanjanje Bogu, ponizno podvrgavanje planovima Njegove Providnosti strani su mu. Ljudska prava, slobodna savjest, bezgranični egoizam, stupaju na mjesto Božjih prava. Sveti Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima (2,10) u svezi s nastupom Antikrista govori da  ljudi nisu prihvatili ljubav prema istini koja bi ih trebala spasiti. Relativizam i vjerska ravnodušnost su poseban oblik nedostatka strahopoštovanja u našim danima.

Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas duhom strahopoštovanja prema Onome čije veličanstvo hvale anđeli, klanjaju se Gospodstva, pred kim dršću vlasti!


2. Tko prema Bogu ne pokazuje strahopoštovanje koje mu općenito pripada, on ga ne pokazuje ni prema euharistijskom Gospodinu. S velikom boli promatramo protjerivanje Svetohraništa iz središta naših svetišta, s oltara u neki kut u crkvi, iza stupa, jer otajstveno prisutni Bogočovjek smeta „emancipiranom kršćaninu“. Ali gdje se Boga uklanja iz središta naših svetišta, on će uskoro morati napustiti i svoje središnje mjesto u kršćanskom životu. Primanje presvetog Otajstva u stanju smrtnoga grijeha strašno je svetogrđe i čovjeku ne služi na spasenje, nego na sud (1 Kor 11,29). Nedostatak strahopoštovanja izražen je u otrovnoj praksi primanja Pričesti na ruku. Moderni, liberalni čovjek ne želi više pasti na koljena pred svojim Bogom, on je emancipiran i ponosno se stavlja nasuprot svojemu Stvoritelju. Što se događa s česticama koje neprimijećeno padaju na pod, ili katkad čak i cijele hostije? Nakon smrti Ivana Pavla II. mogla se kupiti na dražbi hostija koje je posvećena na jednoj Misi pokojnog Prvosvećenika. Zar to nije neopisiv zločin?

Dođi, Duše Presveti, i ispuni nas dubokim strahopoštovanjem prema Euharistiji kao žrtvi, kao trajnoj stvarnosti i kao sakramentu zajedništva!



3. Nedostatak strahopoštovanja zavladao je duhom i srcem teologa u njihovu odnosu prema Svetom Pismu. Mjesta koja im se ne sviđaju, kao primjerice psalme proklinjanja, oni brišu ili ih iskrivljuju; izvješća o čudima u Novom zavjetu za njih su maštovita ukrašavanja jedne možda istinite jezgre. Oni jednostavno cenzuriraju Duha Svetoga tako što oni određuju što je On smio reći, a što nije. Modernim crkvenim ljudima ne pada teško dirnuti i u riječi Pretvorbe i lažno tvrditi da je Krist u dvorani Posljednje večere rekao da će se Njegova Krv proliti za sve ljude. Oni dakle našemu Gospodinu stavljaju lažne izjave u usta. Za njih je Sveto pismo samo ljudska riječ, Duh Sveti ni u kom slučaju nije njezin glavni pokretač. Potresan je primjer nijekanje većine čuda u knjizi kardinala Kaspera Jesus der Christus.

Dođi, Duše Presveti i ispuni ove teologe i nas same smislom za strahopoštovanje prema Tvojoj nepromjenjivoj i neprolaznoj riječi!


4. Naše crkve i svetišta već duže vrijeme više nisu mjesta pobožnosti, sabranosti i molitve. U najboljem slučaju su još atrakcija za loše odjevene turiste od kojih nitko više ne poklekne pred stvarno, zbiljski i bitno prisutnim euharistijskim Bogom. Zar lakrdijaške pokladne Mise koje se ponavljaju svake godine u Njemačkoj nisu prava sablazan? K tome pridolaze i grozne „Mise za mlade“ s atmosferom kao u disku, s Colom i Čipsom. Nekoć je Isus uzeo bič i izgnao sve koji su prodavali i kupovali u Jeruzalemskom hramu govoreći: „Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku.“

Dođi, Duše Presveti, i od naših crkava i svetišta, koja su postale razbojničkim pećinama, opet učini kuću molitve!


5. Naši preci su točno znali razlikovati između nedjelje i radnog dana jer su poznavali treću Božju zapovijed i odgovarajuću Crkvenu zapovijed sa svim njezinim posljedicama. Oni su se odmarali na Dan Gospodnji od rada tijekom tjedna, sudjelovali su u javnom crkvenom bogoštovlju, molili su i izgrađivali se u vjeri, provodili su ovaj posebni dan u krugu obitelji i vršili su djela milosrđa. U posvjetovnjačenom društvu ovo se razlikovanje posve izgubilo, a to počinje s odjećom: nedjeljno odijelo i nedjeljna haljina su u najboljem slučaju zamijenjene odjećom slobodnog vremena i neprikladnom sportskom odjećom, a normalno majicom kratkih rukava, trapericama i tenisicama. Seljaci obrađuju polja i skupljaju ljetinu radnim danom kao i nedjeljom. Kamioni sve više voze po cestama svih sedam dana u tjednu. Znaju li još naši današnji katolici što su to jaka vremena? Tako se nazivaju Došašće i Korizma, prvo kao priprava za proslavu rođenja, a drugo muke i Uskrsnuća Gospodnjega, priprava u tišini, molitvi i pokori  gdje se nekada isključivala svaka svečana svadba i bilo kakva svjetovna zabava. Ali davno, davno je to bilo…

Dođi, Duše Presveti, i obnovi u nama duh za sveta Božja vremena, osobito za nedjelju kako bismo je opet svetkovali kao blagdan prisjećanja na Kristovo Uskrsnuće u miru, molitvi i djelima milosrđa i škropljenje na početku svečanog bogoslužja doživljavali kao prisjećanje na svoje krštenje!


6. Nedostatak strahopoštovanja sve je vidljiviji i prema Bogu posvećenim osobama, prema biskupima, svećenicima i redovnicima; a to je ponajprije njihova vlastita krivnja. Ili jesu li današnji svećenici i redovnici ispunjeni strahopoštovanjem prema svojem vlastitom pozivu? Nose li ponosno kao svjedoci Isusa Krista odgovarajuće odijelo, ponašaju li se kao Bogu posvećene osobe, jesu li zbilja svjetlo svijeta ili pak bacaju sami sebe van u natjecanju za blagonaklonost svijeta i naklonost mladih koji ih zovu imenom i oslovljavaju s ,,ti“? „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ (Mt 5,13) Gdje nedostaje samopoštovanje, tu uskoro nestaje i poštovanje kod podređenih i u okružju.

Dođi, Duše Presveti, i ispuni Bogu posvećene osobe strahopoštovanjem prema njihovu pozivu i poslanju!


7. Strahopoštovanje prema roditeljima palo je nevjerojatno nisko. Još prije pedeset godina bilo je djece koja su svoje roditelje uljudno oslovljavala, a to nije bio dvorski ukras barokne kićenosti, nego izraz poštovanja prema onima koji sudjeluju u Božjem autoritetu. Danas djeca ne samo da svoje roditelje zovu imenom, nego protiv onih koji su im darovali život i time su nakon Boga njihovi najveći dobročinitelji na zemlji pokreću sudski postupak zbog zlostavljanja. Prva zapovijed i druga ploča Dekaloga nam osobito naglašavaju ovo strahopoštovanje: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.“ Na isti način je nestalo strahopoštovanja prema starijima i kršćanskoj životnoj mudrosti.

Dođi, Duše Presveti, i ulij u naše  srce duh strahopoštovanja prema roditeljima, pretpostavljenima i starijima!


8. Nije bolja situacija ni sa strahopoštovanjem prema crkvenoj i svjetovnoj vlasti. Mi svi znamo da nositelji jedne i druge nisu uvijek najdostojniji ljudi, mnogi su danas čak izričito pokvareni, zastupaju samo stranačke interese ili traže vlastitu slavu, debeli novčanik ili odgovarajuće utjecajno mjesto. Ali ipak ih moramo poštovati, ne zbog njihova dostojanstva, nego jer sudjeluju u Božjem autoritetu: ,,Omnis potestas a Deo – Nema vlasti doli od Boga“, kaže sveti Pavao (Rim 13,1); i nastavlja: ,,Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi“.

Dva nam primjera pomažu razumjeti ovo poštovanje prema nedostojnim nositeljima autoriteta, jedan iz svjetovnog, a drugi iz duhovnog područja.

a) Kada je Bog odbacio Šaula, prvog izraelskog kralja zbog njegove neposlušnosti i u skrovitosti izabrao Davida na njegovo mjesto, onda je Šaul počeo sa strašnim progonom kako bi ubio Davida. Tijekom progona Šaul je sam dva puta pao Davidu u ruke koji ga je lako mogao ukloniti; no on je to sebi zabranio riječima: „Ne dao mi Bog da dignem ruku na pomazanika Gospodinova.” (1 Sam 26,11)

b) Isusovom smrću dokinut je Stari zavjet, utemeljen Novi i vječni savez u Njegovoj Krvi – razdiranje Hramske zavjese to je jasno pokazalo. Dakle, veliko svećenstvo se ugasilo, veliki svećenik kao takav nema više istinsku vlast. Pavla će jednog dana odvući pred Veliko vijeće da se opravda zbog svog djelovanja kao apostol Isusa Krista. Budući da se on počinje braniti, veliki svećenik Ananija naređuje da ga udare po ustima. Pavao se ljuti zbog toga i naziva ga zidom obijeljenim; oni koji su ondje stajali na to su mu rekli: „Zar velikog svećenika Božjega da pogrđuješ?“ Pavao odgovara: „Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji“ (Dj 23,5).

Dođi, Duše Presveti, ispuni pretpostavljene i podložnike svojom milošću da prvi časno, dostojno i mudro upravljaju, a posljednji slušaju u ljubavi i predanju.


9. Tko strahopoštovanje prema Bogu gazi nogama, kod njega ni strahopoštovanje prema čovjeku ne može biti visoko na cijeni. Tko posvećene Hostije daje da ih se gazi nogama, taj će i čovjeka i ljudski život gledati kao robu za bacanje. Što često govorimo, i ovdje ponavljamo: između Pričesti na ruku na jednoj strani i pobačaja i eutanazije na drugoj strani postoji povezanost: tko se ne klanja Stvoritelju, ne može ni stvorenom svijetu pristupati sa strahopoštovanjem; tko prezire Boga, uskoro će omalovažavati i čovjeka.

Dođi, Duše Presveti, i pouči nas strahopoštovanju prema čovjeku koji je stvoren na sliku Božju i koji je u Krštenju čak postao njegovom slikom!


10. Na koncu je strahopoštovanje prema stvorenom svijetu kao djelu Božjem posve nestalo zbog materijalizma i funkcionalizma. Zemlja se ne obrađuje, ne njeguje, ne kultivira, nego se izrabljuje. Umjetna oplodnja, genetska manipulacija, istraživanje matičnih stanica i kloniranje su grješno i zločinačko djelovanje, posve suprotstavljeno Božjem poretku, gdje se čovjek postavlja na Božje mjesto; i još više, sadašnji napori „znanstvenika“ idu za tim da se iz križanja čovjeka i različitih životinjskih vrsta uzgoje kimere. I ljudskom tijelu dolikuje strahopoštovanje, osobito kada ga nastanjuje ili ga je nastanjivala krštena duša: čak se i tijelo koje počiva u lijesu nosi u crkvu, škropi vodom i kadi ga se pa ga se kao pšenično zrno spusti u zemlju. Kremiranje koje se sve više širi jest brutalno djelo uništavanja i nespojivo je s kršćanskom slikom čovjeka; k tome, ono stoji u vezi s nijekanjem tjelesnog uskrsnuća.

Strahopoštovanje se izriče i u odjeći koja pokriva tijelo, a ne smije ga razgolićivati. Besramna odjeća kao i izjednačavanje razlika između spolova suprotstavljeni su dostojanstvu i skromnosti žene. To ne stoji u suglasju s nazorima Čovjeka Boli s Golgote i Njegove prečiste Majke, nego štoviše dolazi od mancipacije i feminizma.

Dođi, Duše Presveti, i pouči nas u strahopoštovanju prema Božjem djelu u kojemu je svako stvorenje dobro, a sveukupnost stvorenja u njihovoj međusobnoj harmoniji i zakonitom svrstavanju bila jako dobra, ali je ljudskim nepoštivanjem teško narušena!


Navedimo četiri zaključka našeg promišljanja:

1. Kršćanska je kultura u bitnome strahopoštovanje u podložnosti i nadređenosti, naredbama radi dobra podložnika, poslušnosti poradi Boga. Živi Božji Duh mora nas vratiti ovoj kulturi koja zrači plemenitost, dostojanstvo i ljepotu. 2. Spoznati Boga, služiti mu u strahopoštovanju, u bitnome je kršćansko ispunjenje života. Stoga se ona koja je Prijestolje mudrosti naziva majkom lijepe ljubavi i straha Božjega, spoznaje i svete nade. (Sir 24,18). Prema tome, između spoznaje Boga i strahopoštovanja postoji bitna povezanost. Stoga bi prenošenje vjere trebala biti goruća želja naših biskupa.

3. U psalmu 110 koji svake nedjelje molimo ili pjevamo na Večernjoj stoji: Initium sapientiae timor Domini. Početak sve mudrosti strah je Gospodnji. Budući da smo izgubili strah Gospodnji, ovo je pokršćansko društvo tako ludo i nerazumno.

4. Na koncu, strahopoštovanje je jedan od sedam darova Duha Svetoga za koji svaki dan valja usrdno moliti i vapiti.


Dođi, Duše Presveti, Ti Duše istine, ljubavi i strahopoštovanja, obnovi srca ljudska, obnovi lice zemlje!



p. Franz Schmidberger

(Propovijed održana u Zagrebu, 12. srpnja 2015.)


Arhiva bloga

Glasnik: