Povremeno
čujemo
kritiku da gdje god imamo škole da previše maturanata upadne u loš
način života, dok neki potpuno napuštaju praksu katoličke vjere.
Prvi poticaj je pomisliti da nešto nedostaje u njihovoj formaciji i
budući da je formacija karaktera glavno djelo
obrazovanja, često se upire prstom u školu. Škola doista igra
važnu ulogu, i ako učitelji i upravitelji ne rade primjereno svoj
posao, mogu negativno utjecati na primjereno formiranje karaktera.
Ali nemojmo zaboraviti da se veći dio formacije karaktera odvija
doma.
Jedan
članak u starom časopisu Fortnightly Review iz sv. Louisa u Americi
pozabavio se tim čestim problemom prije mnogo godina.
Kritike
su, koje stižu i iz naših redova i od nekatolika, sve češće
usmjerene protiv djelotvornosti formacije karaktera kako se
prakticira u našim katoličkim školama. Žalosno je da djeca
odgojena u katoličkoj atmosferi upadnu u zle navike nakon što
napuste školu kao i ona koja nisu imala vjersku poduku. Ta optužba
zaslužuje da ju se prouči.
Možda će djelovati uvredljivo ako promotrimo prošlost mladih prijestupnika s gledištem podijeljene krivnje između škole i doma. Ali maloljetničkim je sudovima, činjenica je, jako važna „okolina“; i obično gledaju situaciju u domu prijestupnika ili prijestupnice i njihov uspjeh u školi. Dr. William Healy iz Bostona koji je napravio najiscrpniju studiju o maloljetničkim prijestupima u svom djelu ,,Pojedinačni prijestupnik”, spominje veliki broj slučajeva s „lošim uvjetima u domu“ kao značajni faktor, a često kao glavni uzrok prvog pogrešnog koraka i početka zločinačke karijere. Zar ne bi bilo vrijedno istražiti naš problem iz tog stajališta?
Nema
namjere u ovom tesktu prebacivati neuspjeh naših napora u formiranju
karaktera sa škole na dom. I nema sumnje da se u mnogim slučajevima
gdje krene po zlu s katoličkom mladeži, odnosno uđu u kriminalnu
karijeru, ne može kriviti ni školu ni dom. Uzrok može biti posve u
slaboj volji i zlim navikama pojedinca. Ali nevjernički dom –
katolički samo nominalno, kao faktor u doprinosu mladenačkoj
delikvenciji, često previđaju oni koji su spremni napasti „loše
metode formacije karaktera koje prevladavaju u katoličkim
školama“.
U mnogim katoličkim domovima nadahnjujući i korisni
nauk koji se daje djeci u školi ne samo da nije osnažen, već ga se
izruguje i gleda s prezirom. Ohrabruju se principi i načini
ponašanja koji su izravno u suprotnosti s onime što je dijete
naučilo dok je bilo pod skrbi katoličkih učitelja. Koji je
rezultat tih dvostrukih standarda, koji se svakodnevno predstavljaju
osjetljivim mladim osobama? Oni će spremno slijediti primjer i
prihvatiti poglede svojih starijih kod kuće. Napokon, mladi vrlo
dobro razumiju da nije važna škola, nego dom, gdje se susreću
otac, majka, prijatelji i susjedi. U glavi mladih dom, a ne škola,
predstavlja uzorak onoga što se događa u velikom svijetu oko njih.
Dijete gleda na školu samo kao na neku epizodu, nešto kroz što
treba što prije proći da bi započelo „pravi život“. Škola se
ponekad gleda kao nužno zlo koje se mora susresti prije negoli se
postigne velika povlastica potpunog življenja u svijetu, slobodnog
od predavanja i groznih učitelja.
Neki
primjeri pokazati će kako se često kućna poduka i kućni primjer
sukobljavaju s idealima katoličke škole. U školi mladi uče, već
u prvom razredu, svrhu i cilj svoga postojanja. Njihova prva lekcija
u katekizmu kaže im da nisu stvoreni za ovaj svijet, već „da
štuju Boga, ljube ga, služe mu i spase svoju besmrtnu dušu“. Kod
kuće često čuju potpuno drugačiju filozofiju života. Evanđelje
uspjeha je najčešća tema razgovora. Hvali se susjedov sin, koji je
možda protuha, jer je „on uspio“ i puno zarađuje. Takve stvari
dječak mora slušati kod stola, cijele dane i noći. Zarađivanje
novca izgleda kao važna stvar u očevoj glavi. Majka neumorno
njeguje poznanstva s osobama dubokog džepa (novčanika). O
siromašnima se često priča s prezirom. Što sad ostaje od „njihove
prve vjeronaučne lekcije“?
Krepost
samosvladavanja ili kršćanskog mrtvljenja često se spominje u
školskim prostorijama. Dijete od rane dobi shvati da mu je potrebna
vježba u toj kreposti. Ali kod kuće svi idu linijom manjeg otpora.
Nitko se ne trudi ustati ranije da bi prisustvovao Misi u radne dane.
„Uzmi najviše što možeš od života“ kao da je ispisano po
cijelom domu. Materijalna dobrobit je lozinka. Posebna bogoslužja u
vrijeme korizme ili došašća, čije bi pohađanje moglo izazvati
neku nelagodu, pažljivo se izbjegavaju. „Neka idu susjedi; oni su
pobožni.“
Ali
što se u međuvremenu dogodi s dječjim razmišljanjem o pokori i
idealima koji se tiču nasljedovanja života svetaca koji su se
istakli duhom mrtvljenja? Te stvari se jedva više spominju. Naravno
da u takvim obiteljima nikada neće biti propitivanja ili razgovora o
djetetovom pozivu u službu Bogu u svećeništvu ili redovništvu.
Poznajem slučaj mladića koji je imao snažnu želju za redovničkim
životom, ali ga je svjetovni otac tjerao da se dopisuje s djevojkom
za vrijeme njegovog odsutstva iz svog doma. Novac, svijet, užitak,
„dobra zabava“, društvo, „samo polako“ – to su neke od
glavnih tema koje zaokupljaju pažnju.
U
školi učenici promatraju predmete pobožnosti – raspelo, slike
svetaca, kipove, itd. Mnogi takozvani katolički domovi nemaju
nikakvu vanjsku oznaku svog „katoličanstva“. Uzalud ćete
tražiti pobožnu sliku ili sliku križa. Svjetovnost je napisana
svugdje po zidovima. Možda ćete vidjeti prikaze koji više
pristaju u poganski hram nego u prebivalište kršćana. Tu su razni
ornamenti i ukrasi, ali nema mjesta za sliku Isusa ili Njegovih
svetaca. Dijete, ako uopće o tome razmišlja, može biti zbunjeno
tom razlikom, a može se i zapitati nije li, napokon, način njegovih
roditelja najbolji. Jer oni sigurno znaju, već imaju puno životnog
iskustva. Dijete koje je podignuto u takvoj svjetovnoj atmosferi,
vrlo brzo počinje gledati na školu, s njezinim podsjetnicima na
Krista, Blaženu Djevicu, itd. s visoka kao da je to „staromodno“.
U
školi se dijete upozorava da ne šteti ugledu drugih lažima i
klevetom, ili preuveličavanjem pogrešaka drugih ili otkrivanjem
istih bez nužde. Kod kuće se nabrajaju nedostaci bližnjih, a možda
čak i svećenika, ili drugih autoriteta, koji dobivaju svoju porciju
oštre kritike. Kako možemo očekivati da će mladi odrasti s
poštovanjem prema autoritetu ako vide da te dobre ideale koje su
postavili njihovi učitelji za vrijeme školskih sati, njihovi
roditelji gaze kod kuće?
U
školi se naglašava važnost vanjskog klanjanja, davanju dužne
časti Bogu, našem Stvoritelju, molitvom. Ali kod kuće odrasli
propuštaju jutarnje i večernje molitve. Ne moli se prije i poslije
objeda. Zar neće mladima biti teško pomiriti to razilaženje u
praksi i početi gledati na „molitvu“ kao na nešto beskorisno?
U
vrijeme školovanja dijete obično započinje svoj radni dan
prisustvom Misi. Kod kuće, od jednog kraja godine do drugog, nitko
niti ne razmišlja o odlasku na Misu radnim danima. Nikada nema dosta
vremena za odlazak na klanjanje ili na večernju molitvu. Ti sati se
radije posvećuju beskorisnim razgovorima ili posjećivanju
prijatelja. Ovdje ponovno postoji značajna razlika od onoga što
dijete uči u školi i što se prakticira kod kuće. Članstvo u
bratovštini krunice, interes za katoličke misije i karitas,
uglavnom se potiču u školi. Te stvari stariji kod kuće često
marljivo izbjegavaju, jedva da znaju o postojanju katoličkih misija
u stranim zemljama, ili ih to sve uopće ne zanima. Dok se mlade uči
da je prikladno i korisno činiti male žrtve za dobrobit misija,
roditelji nikada ne spominju tu temu u krugu obitelji.
U katoličkim školama njeguje se ukus za dobre knjige i učenicima se govori da se čuvaju zlih knjiga i časopisa i da ih se klone kao otrova. Mnoge katoličke obitelji ne posjeduju nikakva pobožna djela, ali se prostiru po stolu i pažljivo čitaju ilustrirani tjednici. Dok nemaju katoličke časopise, redovito mogu pronaći opasnu literaturu. Pod takvim okolnostima mladi um teško može razviti ukus za zdravo štivo. U ranoj dobi dijete će biti vođeno da bude znatiželjno o stvarima koje se, prema svetom Pavlu, ne trebaju čak niti spominjati među kršćanima. A ta znatiželja koja se prerano i opako potiče i nije zakonito zadovoljena, može biti prvi korak na putu prema propasti.
U
školi se učenik uglavnom druži sa svojima. Uči ga se da se čuva
lošeg društva jer ono „kvari dobro vladanje“. Ali prečesto
ukućani primaju one koji nisu vjernici i važni su im oni katolici
koji se najmanje ističu svojim vjerničkim duhom. Zapravo, odrasli
sinovi i kćeri iskreno preferiraju društvo nekatolika. A da ne
govorimo o jednoj vrlo opakoj posljedici te prakse – mješanim
brakovima – dijete se odmah isključuje iz katoličke atmosfere, u
kojoj provodi nekoliko sati dnevno u školi, da bi došao i živio i
bivao veći dio vremena u praktično nekatoličkoj atmosferi, na
mjestu gdje vjersko ravnodušje prevladava i gdje je katolički život
na vrlo niskoj razini, ako nije posve mrtav.
Tako
da se na sve te načine mnogi katolički domovi, umjesto da surađuju
sa školskim učenjem i načelima, istima izravno suprotstavljaju.
Samo postojanje te nespojivosti između rada u školi i prakse kod
kuće dovoljno je da uzrokuje neviđenu štetu osjetljivom dječjem
umu – i to posebno u godinama kada se priprema za svirepu životnu
borbu nakon završetka škole.
Neka
oni, onda, koji su toliko spremni kritizirati naše škole, prvo daju
pravednu šansu našem sustavu formacije karaktera. Neka daju
načelima koja se podučavaju u razredu priliku da napreduju u
obiteljskom krugu, umjesto da ih se uguši, rugajući im se i
suprotstavljajući im plitka načela sebičnog svijeta, koji sve
gleda iz perspektive „uspjeha“. Naravno da postoje tisuće domova
gdje roditelji primjenjuju nauk koji se prenosi njihovoj djeci u
katoličkim školama. Iz tih domova stiže velika vojska mladih koji
su ponos Crkve i nada domovine. Ali njihov broj bio bi daleko veći
da svi roditelji jednako pažljivo daju važnost tom nauku u njihovom
ognjištu.
Iako
neke kritike u ovom tekstu predstavljaju ekstremne slučajeve –
sigurno većina domova ima barem jednu svetu sliku; većina od nas
ulaže neki trud prema mrtvljenju – koliki od nas su posve slobodni
od nedostataka ovdje nabrojenih? Korisno bi bilo uzeti neko vrijeme
da sami sebe preispitamo, u svjetlu gore navedenih zapažanja, kao
pojedince, obitelji i zajednice: članove Otajstvenog Tijela koje
teži zajedničkom cilju.
Neka
nam Bog svima udjeli milost da se potpunije okrenemo najvažnijem
elementu formacije karaktera kod svakog od nas: nasljedovanje
Presvetog Srca Isusovog i Bezgrješnog Srca Marijinog. Jer jedino ako
to radimo možemo doista dijeliti radost Uskrsnuća.
p.
John D. Fullerton
Izvor:
http://www.sspx.com.au/
