ponedjeljak, 5. veljače 2018.

Očišćenje Blažene Djevice Marije


Blagdan koji danas slavimo nosi naziv u Rimskome misalu blagdan Očišćenja Blažene Djevice Marije. Prvi redak evanđelja koje smo čuli govori nam o toj stvarnosti. Mojsijev zakon propisivao je da svaka žena nakon što rodi dječaka mora provesti 40 dana u kultnome čišćenju. To razdoblje moralo je proći da bi mogla pristupiti hramu. Kultna čistoća u Starome zavjetu nije nužno proizlazila ili bila uvjetovana moralnom nečistoćom, odnosno grijehom, nego se često radilo o higijenskim ili praktičnim razlozima. Primjerice, čovjek bi prema Mojsijevu zakonu postao nečistim ako bi se dotaknuo mrtvaca. Poznato nam je zatim da su postojala nečista jela koja su Izraelcima bila zabranjena. Svi ti ceremonijalni propisi Kristovim su dolaskom dokinuti, izgubili su svoju snagu, a imali su svoje značenje u tome da nas upute na važnost moralne čistoće – da pred Gospodina moramo stupiti čista srca da bismo mogli primiti Njegove božanske darove. U najuzvišenijem božanskom kultu, u sv. Misi, moramo Gospodinu pristupiti, možemo ga primiti u sakramentu Euharistiji samo ako je naša duša čista od svakoga teškoga grijeha i ako je u stanju milosti. To je bitni preduvjet, a isto vrijedi i za svaku molitvu koju prinosimo Gospodinu. Kako nam govori Katekizam sv. Pija X: ,,Prva i najbolja priprema koja će naše molitve učiniti uspješnima jest biti u stanju milosti, a ako nismo, onda treba nastojati to postići“. Molitva pravednika je Bogu ugodnija od molitve grešnika. To je upravo razlog zašto se utječemo zagovoru svetih i ako želimo da naše molitve budu uslišane, moramo svim srcem nastojati oko svetosti života. To je sigurno jamstvo da će naše molitve biti Bogu ugodne.

Marija se podvrgla jednom obredu koji je upućivao na ljudsku grešnost. Ona to, strogo gledano, nije trebala, jer je bila bezgrješna, čista od svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Pa ipak, ona je htjela biti u potpunosti podložna starozavjetnome zakonu poput Njezina božanskoga Sina koji je bio kršten u Jordanu od Ivana Krstitelja, iako On nije trebao to krštenje, koje je bilo znak pokajanja za grijehe. Blažena Djevica Marija će sudjelovati najuže u ljudskome djelu otkupljenja i zato je na sebe preuzela sve što je bilo dio božanske priprave za djelo otkupljenja ljudskoga roda od grijeha, a tu na poseban način spadaju starozavjetni propisi.


Značenje blagdana Svijećnice nalazimo u nastavku evanđelja koje nam govori o Kristovu prikazanju u hramu. Stari zavjet donosi propis da svi prvorođenci od ljudi, sve prvorođeno od stoke pripada Gospodinu. On stavlja svoje posebno pravo na sve prvorođeno. Svaki prvorođeni sin trebao bi pripadati Gospodinu tako da bude određen za vršenje svećeničke službe i sve prvorođeno od životinja treba žrtvovati Gospodinu. No Gospodin istovremeno određuje način kako će prvorođenci biti izuzeti, oslobođeni od te obveze. Za njih treba prinijeti žrtvu u hramu i otkupiti ih. Gospodin je od dvanaest Izraelovih plemena odredio jedno posebno pleme koje će vršiti svećeničku službu u hramu – to je Levijevo pleme. Na njega će prijeći te obveze koje su trebale pripadati prvorođencima. Levijevo pleme će ih izvršavati u ime cijeloga naroda.


Procesija i sv. Misa prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače 2017.

Kada evanđelje govori da je Marija rodila svoga prvorođenoga sina, to ne znači kao što žele reći protestanti – koji odbacuju vjeru u Marijino trajno djevičanstvo – da je ona imala nakon njega još djece, nego upravo ono čega se spominjemo u Svijećnici: kako su Marija i Josip prinijeli žrtvu za Isusa kao svoga prvorođenca da bi ga otkupili prema propisima zakona. To nam možda opet na prvi pogled može izgledati paradoksalno: zašto bi Isus koji je veliki svećenik u pravom smislu riječi, najveći posrednik između Boga i ljudi, morao biti oslobođen, izuzet od te službe, što ovaj obred označava? No Krist je ovdje još jednom htio pokazati poslušnost svome nebeskom Ocu, podložiti se zakonu kao pravi čovjek, pravi Izraelac. A s druge strane, Krist doista ne pripada redu levitskoga svećeništva. Njegovo je svećeništvo uzvišenije, vječno, neprolazno, dok je ono prvo samo zemaljsko, prolazno, ono je samo slika Kristova vječnoga svećeništva.

Mojsijev zakon također donosi zakon da svako muško dijete rođeno u izraelskome narodu treba biti posvećeno Gospodinu. Marija i Josip su također to učinili. Oni su donijeli dijete Isusa u hram da bi ga posvetili svemogućemu Bogu. Također ako pogledamo, mogli bismo zaključiti da ni to nije potrebno. Zašto bi onaj koji je od svih vjekova istobitan nebeskom Ocu, koji je dionik istoga božanstva, morao biti posvećen – onaj koji posjeduje svetost u najvećoj mogućoj mjeri? I tu je Krist htio ispuniti propise Mojsijeva zakona. I tu je htio uzeti na sebe taj teret starozavjetnoga zakona da bi čovjeka mogao otkupiti od grijeha. Gospodin je to učinio da bi, preuzevši na sebe sve ono ljudsko, mogao nas osloboditi od tereta grijeha i udijeliti nam svoju savršenu svetost. To je ono čega se spominjemo, što slavimo u današnjem blagdanu Svijećnice.

Slavimo Krista koji je prosvjetljenje sviju naroda. To označava procesija u kojoj smo sudjelovali. Krist je to svjetlo koje on donosi ovome svijetu. Svijetu koji živi u tami grijeha, tami udaljenosti od Boga, tami lišenosti i nedostatka Božje milosti. Krist nam daruje taj najveći, predragocjeni dar. On nam daruje to svjetlo svoje milosti da bismo božanski život koji nam je on darovao po žrtvi križa mogli posjedovati – to najveće blago, biser koji trebamo sačuvati da bismo ga mogli uživati s njime u vječnosti.

Starac Šimun izriče proroštvo: Krist je onaj koji je postavljen na propast i na uzdignuće mnogima, on će biti znak osporavan. Postoje samo dvije opcije: za Krista ili protiv Krista. Ne postoji nešto između. Kristov dolazak na ovaj svijet bit će ili na uzdignuće, vječno spasenje, ili na propast. Ne postoji nešto između toga, ne postoji neka neutralna, indiferentna pozicija u kojoj bismo mogli izbjeći tu stvarnost da je Krist došao na ovaj svijet i da traži od nas da ga prihvatimo u vjeri, da postanemo dionici njegove milosti bez koje se nitko ne može spasiti, bez koje će čovjek otići u vječnu propast. I to nam posebno jasno objašnjava ovu današnju situaciju u kojoj živimo, ovaj svijet, koji ne da većim dijelom izričito odbacuje Krista, nego je prema njemu jednostavno indiferentan, njega se ne tiče stvarnost Krista koji je došao na ovaj svijet, koji nam je ostavio božansku vjeru koju trebamo prihvatiti da bismo bili spašeni. I zato trebamo nastojati svim srcem da ostanemo na Kristovoj strani, da zadržimo taj božanski dar Kristove milosti u našim srcima da bi on konačno mogao biti svakome od nas ne na propast, nego na uzdignuće u vječni, božanski život u kojemu nam daje dioništvo po svojoj božanskoj milosti, po svojoj ljubavi. Zahvalimo Gospodinu na tom velikom daru i nastojmo svim svojim snagama, cijelim svojim srcem sačuvati taj božanski dar da bismo ga mogli uživati u vječnosti, u blaženom zajedništvo s Gospodinom, Blaženom Djevicom Marijom i svim svetima. Amen.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače 2017.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.