Blagdan
koji danas slavimo nosi naziv u Rimskome misalu blagdan Očišćenja
Blažene Djevice Marije. Prvi redak evanđelja koje smo čuli govori
nam o toj stvarnosti. Mojsijev zakon propisivao je da svaka žena
nakon što rodi dječaka mora provesti 40 dana u kultnome čišćenju.
To razdoblje moralo je proći da bi mogla pristupiti hramu. Kultna
čistoća u Starome zavjetu nije nužno proizlazila ili bila
uvjetovana moralnom nečistoćom, odnosno grijehom, nego se često
radilo o higijenskim ili praktičnim razlozima. Primjerice, čovjek
bi prema Mojsijevu zakonu postao nečistim ako bi se dotaknuo
mrtvaca. Poznato nam je zatim da su postojala nečista jela koja su
Izraelcima bila zabranjena. Svi ti ceremonijalni propisi Kristovim su
dolaskom dokinuti, izgubili su svoju snagu, a imali su svoje značenje
u tome da nas upute na važnost moralne čistoće – da pred
Gospodina moramo stupiti čista srca da bismo mogli primiti Njegove
božanske darove. U najuzvišenijem božanskom kultu, u sv. Misi,
moramo Gospodinu pristupiti, možemo ga primiti u sakramentu
Euharistiji samo ako je naša duša čista od svakoga teškoga
grijeha i ako je u stanju milosti. To je bitni preduvjet, a isto
vrijedi i za svaku molitvu koju prinosimo Gospodinu. Kako nam govori
Katekizam sv. Pija X: ,,Prva i najbolja priprema koja će naše
molitve učiniti uspješnima jest biti u stanju milosti, a ako nismo,
onda treba nastojati to postići“.
Molitva pravednika je Bogu ugodnija od molitve grešnika. To je
upravo razlog zašto se utječemo zagovoru svetih i ako želimo da
naše molitve budu uslišane, moramo svim srcem nastojati oko
svetosti života. To je sigurno jamstvo da će naše molitve biti
Bogu ugodne.
Marija
se podvrgla jednom obredu koji je upućivao na ljudsku grešnost.
Ona to, strogo gledano, nije trebala, jer je bila bezgrješna, čista
od svakoga, pa i najmanjega grijeha i nesavršenosti. Pa ipak, ona je
htjela biti u potpunosti podložna starozavjetnome zakonu poput
Njezina božanskoga Sina koji je bio kršten u Jordanu od Ivana
Krstitelja, iako On nije trebao to krštenje, koje je bilo znak
pokajanja za grijehe. Blažena Djevica Marija će sudjelovati najuže
u ljudskome djelu otkupljenja i zato je na sebe preuzela sve što je
bilo dio božanske priprave za djelo otkupljenja ljudskoga roda od
grijeha, a tu na poseban način spadaju starozavjetni propisi.
Značenje
blagdana Svijećnice nalazimo u nastavku evanđelja koje nam govori o
Kristovu prikazanju u hramu. Stari zavjet donosi propis da svi
prvorođenci od ljudi, sve prvorođeno od stoke pripada Gospodinu. On
stavlja svoje posebno pravo na sve prvorođeno. Svaki prvorođeni sin
trebao bi pripadati Gospodinu tako da bude određen za vršenje
svećeničke službe i sve prvorođeno od životinja treba žrtvovati
Gospodinu. No Gospodin istovremeno određuje način kako će
prvorođenci biti izuzeti, oslobođeni od te obveze. Za njih treba
prinijeti žrtvu u hramu i otkupiti ih. Gospodin je od dvanaest
Izraelovih plemena odredio jedno posebno pleme koje će vršiti
svećeničku službu u hramu – to je Levijevo pleme. Na njega će
prijeći te obveze koje su trebale pripadati prvorođencima. Levijevo
pleme će ih izvršavati u ime cijeloga naroda.
Procesija
i sv. Misa prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5.
veljače 2017.
Kada
evanđelje govori da je Marija rodila svoga prvorođenoga sina, to ne
znači kao što žele reći protestanti – koji odbacuju vjeru u
Marijino trajno djevičanstvo – da je ona imala nakon njega još
djece, nego upravo ono čega se spominjemo u Svijećnici: kako su
Marija i Josip prinijeli žrtvu za Isusa kao svoga prvorođenca da bi
ga otkupili prema propisima zakona. To nam možda opet na prvi pogled
može izgledati paradoksalno: zašto bi Isus koji je veliki svećenik
u pravom smislu riječi, najveći posrednik između Boga i ljudi,
morao biti oslobođen, izuzet od te službe, što ovaj obred
označava? No Krist je ovdje još jednom htio pokazati poslušnost
svome nebeskom Ocu, podložiti se zakonu kao pravi čovjek, pravi
Izraelac. A s druge strane, Krist doista ne pripada redu levitskoga
svećeništva. Njegovo je svećeništvo uzvišenije, vječno,
neprolazno, dok je ono prvo samo zemaljsko, prolazno, ono je
samo slika Kristova vječnoga svećeništva.
Mojsijev
zakon također donosi zakon da svako muško dijete rođeno u
izraelskome narodu treba biti posvećeno Gospodinu. Marija i Josip su
također to učinili. Oni su donijeli dijete Isusa u hram da bi ga
posvetili svemogućemu Bogu. Također ako pogledamo, mogli bismo
zaključiti da ni to nije potrebno. Zašto bi onaj koji je od svih
vjekova istobitan nebeskom Ocu, koji je dionik istoga božanstva,
morao biti posvećen – onaj koji posjeduje svetost u najvećoj
mogućoj mjeri? I tu je Krist htio ispuniti propise Mojsijeva zakona.
I tu je htio uzeti na sebe taj teret starozavjetnoga zakona da bi
čovjeka mogao otkupiti od grijeha. Gospodin je to učinio da bi,
preuzevši na sebe sve ono ljudsko, mogao nas osloboditi od tereta grijeha i udijeliti nam svoju savršenu svetost. To je ono čega se
spominjemo, što slavimo u današnjem blagdanu Svijećnice.
Slavimo
Krista koji je prosvjetljenje sviju naroda. To označava procesija u
kojoj smo sudjelovali. Krist je to svjetlo koje on donosi ovome
svijetu. Svijetu koji živi u tami grijeha, tami udaljenosti od Boga,
tami lišenosti i nedostatka Božje milosti. Krist nam daruje taj
najveći, predragocjeni dar. On nam daruje to svjetlo svoje milosti
da bismo božanski život koji nam je on darovao po žrtvi križa
mogli posjedovati – to najveće blago, biser koji trebamo sačuvati da
bismo ga mogli uživati s njime u vječnosti.
Starac
Šimun izriče proroštvo: Krist je onaj koji je postavljen na
propast i na uzdignuće mnogima, on će biti znak osporavan. Postoje
samo dvije opcije: za Krista ili protiv Krista. Ne postoji nešto
između. Kristov dolazak na ovaj svijet bit će ili na uzdignuće,
vječno spasenje, ili na propast. Ne postoji nešto između toga, ne
postoji neka neutralna, indiferentna pozicija u kojoj bismo mogli
izbjeći tu stvarnost da je Krist došao na ovaj svijet i da traži
od nas da ga prihvatimo u vjeri, da postanemo dionici njegove milosti
bez koje se nitko ne može spasiti, bez koje će čovjek otići u
vječnu propast. I to nam posebno jasno objašnjava ovu današnju
situaciju u kojoj živimo, ovaj svijet, koji ne da većim dijelom
izričito odbacuje Krista, nego je prema njemu jednostavno
indiferentan, njega se ne tiče stvarnost Krista koji je došao na
ovaj svijet, koji nam je ostavio božansku vjeru koju trebamo
prihvatiti da bismo bili spašeni. I zato trebamo nastojati svim srcem da
ostanemo na Kristovoj strani, da zadržimo taj božanski dar Kristove
milosti u našim srcima da bi on konačno mogao biti svakome od nas
ne na propast, nego na uzdignuće u vječni, božanski život u
kojemu nam daje dioništvo po svojoj božanskoj milosti, po svojoj
ljubavi. Zahvalimo Gospodinu na tom velikom daru i nastojmo svim
svojim snagama, cijelim svojim srcem sačuvati taj božanski dar da
bismo ga mogli uživati u vječnosti, u blaženom zajedništvo s
Gospodinom, Blaženom Djevicom Marijom i svim svetima. Amen.
p.
Marko Tilošanec
(Propovijed
održana prigodom proslave blagdana Svijećnice u Splitu, 5. veljače
2017.)
