T
raditionis custodes i Desiderio desideravi unijeli su zbrku među mnoge svećenike i vjernike. Desiderio desideravi produljava liturgijsku krizu
U Correspondance européenne 12. srpnja povjesničarka Cristina Siccardi ističe neke Papine tvrdnje u Desiderio desideravi. U toj želji za rehabilitacijom koncilske mise ona ne vidi pronalazak lijeka, nego nastavak liturgijske krize. Iz pera ove bliske prijateljice Bratstva sv. Pija X. ovo nije otkriće, već prije svega potvrda njezinih dubokih uvjerenja. Ona piše sljedeće:
„Nova liturgija, koja dolazi iz pokreta opijenog liberalizmom, a time i relativizmom, nikada ne može proizvesti dobre učinke, kao što pokazuje više od 50 godina iskustva u tom smjeru. Upravo suprotno, Novus ordo napravio je i nastavlja stvarati goleme žrtve, kvalitativno i kvantitativno, posebno među mlađim naraštajima.”
Nadovezujući se na tvrdnje sadržane u rimskom dokumentu (ovdje označenim inicijalima DD), ona pojašnjava točku po točku:
DD 44: „Moderni čovjek je postao nepismen, više ne može čitati simbole; gotovo kao da se njihovo postojanje ni ne očekuje.”
„Nažalost, odgovornost za ovu nepismenost snose pastiri, od kojih je veliki dio izabrao crkvenu revoluciju kako bi zagrlili svijet, vežući lex orandi Crkve uz njezin lex credendi, stijenu na kojoj je utemeljena Kristova Zaručnica.”
Mijenjanjem Mise – okretanjem leđa Bogu, uklanjanjem bitnih odlomaka i čina božanske liturgije u koju se sve do 1969. nikada nije zadiralo, slavljenjem zajedništva umjesto raspela, stavljanjem božanske Hostije u ‘euharistijski spremnik’, koncelebracijom s mnoštvo svećenika… – sve to predstavlja ljudski, a ne božanski čin.”
DD 45: „Kako možemo ponovno postati svjesni simbola?”
„Pa svakako ne kroz obred utemeljen na ekumenskim kompromisima, uspostavljen oko stola u društvu predstavnika protestantizma, kao što se dogodilo s liturgijskom revolucijom 1969. I liturgijska formacija i simboli, elementi na kojima Papa najviše inzistira u ovom dokumentu, čine elemente koji se temelje na obredu.”
„Kad je ovaj obred u krizi, kako sam Papa ističe, to znači da glavna svrha ovog obreda nije dati slavu Bogu i spasiti duše, nego stvoriti ozračje prihvaćanja u svijetu – iako do tog prihvaćanja ne dolazi, kao što je uvijek slučaj kada netko proda svoj identitet da bi zadovoljio dominantnu kulturu – umjesto da vodi sve jadne grešnike kakvi jesmo.”
„Katehetski propusti i masovna dekristijanizacija obitelji trebali bi prosvijetliti umove onih pastira koji bi danas s poniznošću mogli napraviti poštenu i snažnu samokritiku onih godina provedenih u ‘kontemplaciji’ teologije oslobođenja, ekumenizma, međureligioznosti, ekologije i tragike.”
„Tada bi bilo doista moguće reći, kao u Desiderio desideravi 48: ‘Ars celebrandi se ne može svesti na rubrikalni mehanizam, a još manje bi se o njemu trebalo razmišljati kao o maštovitoj – ponekad divljoj – kreativnosti bez pravila. Obred je sam po sebi norma, a norma nikada nije sama sebi cilj, već je uvijek u službi više stvarnosti koju treba štititi.”
DD 57: „Najviša norma, a time i najzahtjevnija, jest sama stvarnost euharistijskog slavlja, koja odabire riječi, geste, osjećaje koji će nam pomoći da shvatimo je li naša uporaba istih na razini stvarnosti koju oni predstavljaju.”
„Ali u Novus ordu je odabrano ono što se ne bi smjelo... Vrlo je istinito reći da je ‘sam obred taj koji odgaja’, ali ako je sam obred zatrovan, kakva pedagogija može iz toga proizaći?
„Da, krajnje je točno da se svećenik formira unutar bogoslužnih čina svetih otajstava, ali ako su potonji oslabljeni, pa čak i zatrovani nepravednom i degradirajućom shemom, on će se formirati na toj osnovi.“
I Cristina Siccardi odlučno zaključuje: „Ne, Sveti Oče, ne možemo kao svećenstvo, redovnici i vjernici ‘napustiti polemiku’ jer to nisu destruktivne kritike, nego pitanja koja postavljamo konstruktivno i s poštovanjem, a koja zahtijevaju odgovor u skladu s logikom, dosljednošću, pravdom i milosrđem.”
„Štoviše, Sveta Rimska Crkva koja je majka, a ne maćeha, dužna je braniti i štititi vjeru i njezine obrede s glavnim ciljem privođenja što je moguće više duša utjelovljenoj Riječi, upravo u onoj mjeri u kojoj je salus animarum suprema lex – spasenje duša najviši zakon.”
Izvor: fsspx.news
