Christus Rex

IV. korizmena nedjelja


P
oslanica (Gal 4, 22-31): "Braćo: pisano je da je Abraham imao dva sina: jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Onaj od ropkinje rođen je u tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je u slici rečeno. Te dvije žene znače dva zavjeta: jedan, onaj s gore Sinaja, rađa robove - to je Agara (jer je gora Sinaj u Arabiji) i odgovara današnjem Jeruzalemu koji robuje zajedno sa svojom djecom. 
A nebeski Jeruzalem slobodan je, i on je naša majka. Pisano je naime: "Veseli se, neplodnice, koja ne rađaš! Kliči i viči, koja ne znaš za porođajne bolove, jer napuštena žena ima mnogo više djece nego ona koja ima muža". A mi smo, braćo, kao Izak djeca obećanja. Ali, kao što je onda onaj rođeni po tijelu progonio rođenoga po duhu, tako je i sada. Međutim, što zapovijeda Pismo? "Istjeraj ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje neće dijeliti baštine sa sinom slobodne". Tako, braćo, mi nismo djeca ropkinje, nego slobodne; a tu nam je slobodu Krist darovao."

Sv. Evanđelje (Iv 6, 1-15): "U ono vrijeme: prijeđe Isus na drugu stranu Galilejskog ili Tiberijadskog mora. Za Njim je išlo veliko mnoštvo naroda, jer su vidjeli čudesa što ih je činio bolesnicima. Isus se popne na goru i sjedne ondje sa svojim učenicima. A bio je blizu Vazam, židovski blagdan. Isus podigne oči i vidi da k Njemu dolazi silno mnoštvo naroda, pa upita Filipa: "Gdje ćemo kupiti kruha da ovi jedu"? Ovo reče da bi ga kušao, jer je znao što će učiniti. Filip mu odgovori: "Dvjesta dinara kruha nije dosta da svaki malo dobije". Jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra, reče: "Jedan je dječak ovdje koji ima pet ječmenih hljebova i dvije ribe. Ali, što je to za toliki svijet"! Isus im zapovijedi: "Recite ljudima da sjednu". A bilo je ondje mnogo trave. I posjedalo je oko pet tisuća ljudi. Isus tada uze kruh, zahvali (Bogu) i razdijeli prisutnima. Tada i od riba, koliko su htjeli. Kad su se nasitili, reče svojim učenicima: "Sakupite komade što su pretekli, da ne propadnu"! I skupe ih, i napune dvanaest košara komada što se pretekli onima koji su jeli od pet ječmenih hljebova. Kad ljudi vidješe čudo koje učini Isus, rekoše: "Ovo je zaista prorok koji ima doći na svijet". A kad je Isus razumio da namjeravaju doći, da Ga uhvate i proglase kraljem, ponovno otiđe sam u goru."

IV. korizmena nedjelja

"U liturgijskom jeziku zove se današnja nedjelja "Dominica laetare", jer tako počimlje uvod u Sv. Misu" (Dr. Ivo Kraljević: Propovijedi za sve nedjelje u crkvenoj godini, str. 117):

"(Iz 66, 10-11) Veseli se, Jeruzaleme! Okupite se svi koji ga ljubite. Radujte se u njegovu veselju svi koji ste s njim bili žalosni. Kličite od radosti i nasitite se svoje utjehe. (Ps 121,1) Obradovao sam se kad mi rekoše: Idemo u dom Gospodnji." (Ulazna pjesma, Rimski Misal)

"Naziv 'Jeruzalem' ne označuje samo glavni grad židovske zemlje, nego Crkva tim imenom nazivlje i samu sebe. Ona je drugi Jeruzalem, koji obuhvaća cijeli svijet. Tim istim nazivom napokon nazivlje ona slijedeći svetog Ivana Evanđelistu i Nebo, nebeski Jeruzalem.
Današnja Misa odiše duhom radosti. Mjesto ljubičastoga upotrebljava svećenik ružičasto odijelo, koje je znak prigušenoga veselja. Orgulje sviraju. Čemu se Crkva raduje? Raduje se, što će se novi Jeruzalem napuniti novim stanovnicima. Katekumeni su na završetku svoje priprave i u ovom tjednu u srijedu obavit će se nad njima glavni skrutinij, kad će im biti predano i protumačeno Vjerovanje i molitva Gospodnja. Vesele se također i katekumeni, jer su nadomak svojemu cilju. Zato Crkva odmah na početku Mise radosno kliče..." (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 53)

"I sveti Pavao u Poslanici govori o tom novom Jeruzalemu. To je majka naša - Sveta Crkva. Oni, koji su postali njezinim članovima, djeca su obećanja i uživaju slobodu djece Božje, kojom nas je Krist oslobodio. Oni nisu više robovi đavla, kao što su bili ljudi u Starom Zavjetu, kad je na njihovim dušama ležao istočni grijeh, pa zbog toga nisu mogli da postanu ni stanovnicima onoga trećega Jeruzalema, koji je na nebesima." (Isto, str. 54)

Čudo kruha...

"Čudo, koje nam pripovijeda današnje Sv. Evanđelje, bez sumnje je jedno od najprivlačnijih čudesa za današnji naraštaj. U ovo doba opće ekonomske krize, kad se tako teško živi, kad se i kruh, ta najpotrebitija hrana za čovjeka tako skupo plaća, evanđeoska vijest o umnažanju kruha izgleda kao jedna čarobna, ugodna priča iz sretnih starih zlatnih vremena. A nije priča nego pravi istiniti događaj, koji se zbio otrag blizu dvije tisuće godina, a koji se u nebeskom drugom pogledu obnavlja još i u naše dane. 
Promotrimo: 

1. umnažanje kruha u prošlosti,
2. umnažanje kruha u sadašnjosti." (o. Petar Vlašić: Čudesa Isusova u prošlosti i sadašnjosti, str. 47)

"Božanski Spasitelj popeo se na jedan maleni brežuljak na istočnoj strani pustinje, odakle puca krasan pogled na čitavu ravnicu i na Genezaretsko jezero, štono se stere kraj ravnice. Do Njega su stali Njegovi učenici a naokolo narod. Došli su iz bliza iz daleka, iz gradova i sela. Cio dan su stajali kod Njega, ne osjećajući umora, ni gladi ni žeđi; bili su samo željni, da Ga gledaju i slušaju. A On je zaboravio na sebe, zaboravio na počinak radi kojeg je došao u ovo samotno mjesto, te se je sav dao na službu narodu podižući njihove duše, liječeći njihova tjelesa. (Isto, str. 48)

1. umnažanje kruha u prošlosti

"U to je došla večer. Počelo se smrkavati. Narodu je trebalo okrepe. Njihovo tijelo nije moglo dulje izdržati. A hrane uza se nisu imali. Tko da im je sada dade? Naokolo nema u blizini nijednog ovećeg mjesta, a da ih otpusti, te otiđu daleko, mnogi će na putu smalaksati." (Isto, str. 48)

"Isus premda je već bio odlučio na čudnovati način nahraniti ono veliko mnoštvo naroda, htio je prije kušati vjeru svojih učenika, pak zapita sv. Filipa: "Gdje ćemo kupiti kruha da ovi jedu"? Na što Mu odgovori sv. Filip: "Dvjesta dinara kruha nije dosta da svaki malo dobije." (Dr. Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 174)

"Velikodušnost ukorak prati dobrotu, kao što svjetlost prati svjetlo i kao što toplina slijedi vatru zbog njezine veličine, a Bog je najveća i beskrajna dobrota. Vlastito je Bogu davati i činiti dobro: "Blaženije je davati nego primati". (Dj 20,35) Bog od nas nema što primiti: "moja ti dobra nisu potrebna" (usp. Ps 16,2). Svemir je poput stabla koje ima korijen, deblo, grane, listove i plodove. Korijen ne prima ništa od debla, nego sam daje čitavome stablu sok i snagu; grane primaju od korijena i debla te daju hranu listovima i plodovima. Tako jesu stvari u svemiru: neke su stvari samo plodovi, primaju i ne daju, druge su opet ujedno i uzrok i učinak, poput elemenata i nebeskih tijela, poput zvijezda koje primaju svjetlost od sunca i prenose ju svijetu. Bog je, međutim, samo uzrok: može davati, ne i primati, poput korijena stabla, poput sunca među zvijezdama nebeskog svoda." (Svakidašnje meditacije iz spisa sv. Lovre Brindiškog, str. 407-408)

"Pod hljebom razumijeva se u otajstvenom smislu kruh milosti i slave, a pod dvjesto dinara zasluge pravednika Staroga i Novoga Zavjeta. Odakle slijedi, da sve zasluge svih ljudi od početka svijeta pak do konca, nisu nam mogle pribaviti milosti otkupljenja: združene pak s Isusovim zaslugama mogu nasititi dušu našu i steći nam milost i slavu." (Dr. Martin Štiglić: Homilije za sve nedjelje, str. 174)

Jedan je dječak ovdje...

"Ovaj dječak, kako je vidjeti, morao je biti član siromašne obitelji, pošto su se ječmenim kruhom hranili samo siromašni ljudi. Ovaj dječak nalikuje Mojsiju; pet hljebova označuje pet knjiga Mojsijevih; a dvije ribe znače dvije vrste njegovih zakona: ćudoredne i obredne. Stari zakon sa svim njegovim zapovijedima nije mogao nasititi rod ljudski i usrećiti ga, jer bijaše neplodnim. Jedini Isus mogao ga je popuniti i usavršiti. On je u Novom Zavjetu onaj dječak, koji je sa pet hljebova i dvije ribe doskočio našim duševnim potrebama, nasitivši nam i pamet i srce. Pet hljebova predstavljaju Njegov nauk, milost, sakramente, slavu i život vječni; a dvije ribe označuju Njegov dvostruki život: vanjski i nutarnji, kojim se može nasititi svaka duša, željna kršćanskog savršenstva." (Isto, str. 174-175)

"Svak je upro svoj pogled u Isusa. A On uze onih pet hljepčića u svoje presvete ruke, podiže oči svoje put neba, dade hvalu višnjemu Ocu i onda ih poda učenicima, da razdijele narodu. (...)
Ali gle!, divnog čuda Isusove svemogućnosti i milosrđa, Njegove dobrote i ljubavi! Kako su učenici počeli kruh dijeliti, onako se on stao množiti u njihovim rukama: što su ga više dijeliti to ga je sve više bilo." (o. Petar Vlašić: isto, str. 49)

"Svijet je bio izvan sebe od čuda. Oni su vidili u rukama Isusovim samo pet hljebova; vidjeli su kako je samo tih pet dao učenicima i ovi ih stali dijeliti, a gle! ipak je bilo dosta svima, nasitiše se sve one tisuće muškaraca i žena. Neopisiv zanos zavlada u mnoštvu, to ih je čudo energiziralo, to ih je uvjerilo o vrhunaravnoj moći Isusovoj, o Njegovom božanskom poslanstvu i stadoše govoriti jedan drugome: "Ovo je zaista prorok koji ima doći na svijet". I toliki ih je zanos obuzeo, da su bili pripravni na ramenima Ga ponijeti u Jeruzalem i tu Ga proglasiti Kraljem svega Izraela." (Isto, str. 49)

2. umnažanje kruha u sadašnjosti

"Divno uistinu čudo! I kako bi bilo lijepo, premila braćo, kad bi se takova što i danas moglo ponoviti! Kako bi lijepo bilo u današnjoj skupoći žita i kruha, kad bi čovjek s jednim malim hljepčićem mogao nahraniti čitavu svoju brojnu porodicu, ili kad bi mu kilogram brašna dostajao za godinu ili mjesec dana. To bi bila zbilja velika blagodat napose za siromašnije slojeve pučanstva.

A ipak, moja mila i draga braćo, slično čudo ponavlja se uistinu još i u naše dane. Još i danas gdje je Isus tu se kruh umnaža. Događa se to na više načina. 

Ponajprije u duhovnom pogledu. Ovaj svijet jest kao jedna duhovna pustinja, u kojoj duša ne nalazi dovoljno hrane i okrepe. Božanski Spasitelj vidi pred sobom te jadne duše, gladne i žedne i On zna, ako ih tako pusti, izginut će. Zato se On brine za njih i čudesnim ih načinom hrani. Ima jedan mali sitni hljepčić: manji nego li su bili oni hljebovi  Genezaretskoj pustinji; taj sitni hljepčić svećenik u Isusovo Ime blagosljivlje, posvećuje, pak lomi i dijeli dušama. Ima na stotine, na tisuće duša, ima ih na milijune: ali kolikogod ih ima, svaka dobiva dio za sebe, i to obilni dio, koji je zasićuje. Što se više toga kruha dijeli, to ga više ima, nikada ne dolazi na manje, makar ne znam koliko se povećao broj onih koji ga blaguju. Mislite li, da to nije nikakovo čudo? Mislite li, da ovo čudo zaostaje za onim, koje nam pripovijeda današnje Evanđelje? Ah, zasljepljenosti ljudskog razuma i tvrdoće ljudskoga srca! Da bi se u našim crkvama dijelio badava tjelesni kruh kolika bi stiska bila svakog dana jutrom rano pred vratima naših crkava! I koliko bi mnoštvo svijeta danomice ispunjalo crkve! Prostrane bazilike ne bi bile dostatne, da prime toliko mnoštvo. A eto dijeli se badava u obilnoj mjeri kruh nebeski, kruh za dušu, pa gle! koliko nemara, da ga se primi! Koliko praznine u našim crkvama i na svečane dane! A ipak, moja draga braćo, morali bismo kudikamo većom željom nastojati pribaviti si ovaj nebeski, otajstveni kruh, Presvetu Euharistiju, nego li nastojimo pribaviti si zemaljski, obični kruh. Jer ovaj kruh krijepi samo tijelo, koje i onako jednoga dana treba da se raspne, a onaj - euharistijski kruh - krijepi duše, koje su određene za život vječni." (Isto, str. 50)

"Isus umnaža kruh u današnje doba i na jedan drugi način. Imade bijednih siromaha, koji skapaju od gladi, koji žele koricu suhog kruha, a ne mogu da ga nabave. Nemaju ni prebijene pare, da si kupe zalogaj. Ima u pojedinim mjestima dosta takovih bijednika, napose u današnje doba. I eto, nađu se dobre duše koje se za njih pobrinu. Otkidaju sebi od usta, da dadu potrebitijima od sebe. Podižu i ubožnice, u kojima siromasi mogu naći dobru opskrbu. Čiji je duh koji te dobre duše potiče na takova djela milosrđa, koji ih navodi, da dijele onu koricu kruha, što su je stekli znojem svoga čela, sa najpotrebnijim članovima ljudskoga društva? Nije li to Isusov duh? Nije li to odraz onog milosrđa, kojim je bio taknut božanski Spasitelj, kad je u Genezaretskoj pustinji nasitio 5000 ljudi sa 5 hljebova i dvije ribice? I ovdje u neku ruku od jednoga kruha jedu toliki i toliki. Umnaža ga milosrdna ljubav, koja je protekla iz Srca božanskog Spasitelja.

Pa i na treći način božanski Spasitelj u današnje doba umnaža kruh. Tu je otac obitelji. Dan na dan trudi se on i muči za svoju djecu. Brižljivo dijeli on s njima ono što zaradi, više puta uzimlje za sebe samo ugrizak, sitni komadić, a sve drugo daje svojoj ženi i djeci. Taj komadić kruha, što ga sa svojom obitelji dijeli, stoji ga više puta velikoga truda, krvava znoja, ali on ipak ne popušta. Trudi se rado i veselo ne štedeći sebe samo da njegovi u kući imadu koricu kruha. On zna, da ih ima, koji lagodnije žive od njega, koji po gostionicama i krčmama, u gozbama i pijankama potroše sve što dobiju, i dok su oni siti njihova žena i djeca vape koricu crnoga kruha. I on bi mogao tako samo za sebe raditi, samo za sebe trošiti , ali on toga neće. On voli onaj komadić kruha, što ga teškom mukom stekao, podijeliti s onima, za koje je dužan brinuti se. Taj duh rada, premila braćo, taj duh požrtvovnosti, duh shvaćanja svoje dužnosti, što je drugo nego duh Isukrstov? I gdje toga duha ima, tu kruha ne fali, gdje ga nema, tu je velika oskudica." (Isto, str. 51)

Kruh s neba dao s njima, koji svaku slast u sebi ima.

"Na još jednu misao navodi nas ovo divno čudo Isusovo.
Vi znadete, predraga braćo, da božanski Spasitelj nije prezirao jelo i pilo. Svaki komadić kruha držao je vrijednim darom Božjim. Ne rijetko vidite Ga i za bogatim stolom, na velikim gozbama. Vidite Ga i na piru! Zlobnici, koji Ga nijesu poznavali, nazivali su Ga izjelicom i pijanicom. O, On je dobro znao, da čovjek živi od kruha! Ali ne samo od kruha. To je on sa svom odlučnošću naglasio. Kad se radilo o spasu duša, tada je On zaboravljao na tjelesni kruh, tada je On znao i gladovati samo da duše nahrani nebeskom hranom, svojom božanskom naukom.

A to je, moja mila i draga braćo, što bi trebalo da dobro upamtimo. Ne živi čovjek samo od samoga kruha. Ne smijemo sve svoje umne i fizičke sile upotrijebiti samo na tjelesnu hranu. Treba da težimo i za duševnom hranom, treba da pribavljamo i duhovni kruh. Sutradan pošto je nahranio mnoštvo tjelesnim kruhom, istaknuo je božanski Spasitelj znamenitu nauku: "Ja sam kruh života. Tko dolazi k Meni, neće gladovati, i tko u Mene vjeruje, neće nikada ožednjeti." (Isto, str. 51-52)

"G. 1901. došli su gradski oci grada Reimsa, da pregledaju bolnicu, u kojoj su dvorile redovnice. Gospoda su brzo prolazila sobama, gdje su bili bolesnici s ranama od raka i s drugim gadnim bolestima. Njima je bio nepodnosiv onaj smrad od rana. Pri polasku upita jedan od njih glavaricu: 'Sestro, kako vi dugo ovdje služite"? Odgovor je bio: 'Punih 40 godina". Pitao je dalje začuđen: 'Recite mi, odakle vam toliko snaga"? Redovnica je odvratila: 'Od Sv. Pričesti, koju dnevno primam. Kada ovdje ne bi bilo Presvetih Sakramenata, ne bi nijedna od nas mogla ustrajati". Po Sv. Pričesti, po kruhu jakih postajemo i mi jaki." (Đuro Cezner: Blagoslovljen Bog u svojim svetima, str. 322)

...k Njemu dolazi silno mnoštvo naroda...

"Kršćanine, putniče, možda ti strasti kao suhi vjetar prže grlo tvoje i pale ti srce kao žar sunca u pustinji. I ti pohiti u hladovinu crkve k Isusu svome, i On će ti dragocjenim napitkom u Sv. Pričesti ublažiti bol. Namjesto strasti ulit će u srce tvoje onu blagu Božansku ljubav, koja će te učiniti sličnim Bogu tvomu. 
Dušo kršćanska, ako su ti siromaštvo, patnja, teška kušnja oslabili vjeru i ufanje, pa te pritišću zemlji i ne daju ti gledati u nebo, čuj poznati mili glas: "Dođite k Meni svi, koji ste umorni i opterećeni, i Ja ću vas okrijepiti"! (Mt 11,28). Ovo ti govori najveći mučenik, tvoj Spasitelj, i pruža ti hljeb slađi od meda. Uzmi ga živom vjerom i ufanjem, jedi ga, on će te osloboditi očaja i svu gorčinu i težinu kušnja pretvorit će u breme lako i slatko...

Dušo kršćanska, trebaš li mira, utjehe, svjetla, mudrosti? Sve, sve što ti treba, možeš dobiti tamo u onoj tihoj, hladovitoj oazi, gdje tajanstveno vječno svjetlo trepti kao vječna hvala neizmjerne, prečudne ljubavi Božanskog pustinjaka, Isusa. Ako i nije vrijeme za Sv. Pričest, ti ipak često amo zalazi i u prijateljskom razgovoru otkrivaj srce svoje nebeskom Prijatelju. Iza ovakova razgovora dat će ti Isus poljubac mira i ljubavi, koji će te uščuvati od mnoge pogibelji na putu kroz pustinju života. 

Blago onima, koji pravo cijene onu svetu oazu u crkvama našim, gdje je Isus sakriven pod neznatnom prilikom kruha, jer će jednom biti dostojni, da uniđu u oazu vječnog mira i sreće, gdje će Isus u velikom sjaju, moći i veličanstvu biti nagrada onima, koji su Ga ljubili..." (Đuro Cezner: Svijetlo dana Gospodnjega, str. 144)

"Tko si Ti, o Gospodine, a tko sam ja? Ti si bezdan mudrosti, ustrpljivosti i svakoga dobra. Ja sam bezdan neznanja, slabosti, grijeha i svakog zla. Ti neizmjerno biće i život, a ja sam samo ništavilo. O moj Bože i sve moje." (sv. otac Franjo)

"Podaj, molimo, svemogući Bože, da mi koji zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni Tvojom milošću." (Zborna molitva, Rimski Misal)

Arhiva bloga

Glasnik: