Christus Rex

Pobunjenik ili svetac



Prije punih 25 godina svi su svjetski mediji prenijeli vijest: francuski nadbiskup Marcel Lefebvre u švicarskom Ecônu želi rediti biskupe bez dopuštenja Svete Stolice.

To se zbilja i dogodilo: 30. lipnja 1988. uz nazočnost brazilskog biskupa mons. Antonija de Castro Mayera zaredio je četiri patera Svećeničkog bratstva svetog Pija X. za biskupe: Bernarda Tissier de Malleraisa (F), Richarda Williamsona (GB), Alfonsa de Galarretu (RA) i Bernarda Fellaya (CH). Ta je vijest odjeknula poput atomske bombe. Uslijedile su rijeke komentara, kritika i pohvala.

Nadbiskup je to bio već najavio u propovijedi prigodom svećeničkih ređenja 29. lipnja 1987. u Ecônu, dakle godinu dana ranije. Želio je zarediti pomoćne biskupe koji mogu rediti svećenike i dijeliti sakrament sv. Potvrde kako bi Bratstvo, koje je on utemeljio još davne 1970. godine, moglo preživjeti, ali se i razvijati i čuvati katoličku Tradiciju i poglavito tradicionalnu svetu Misu, tridentsku ili staru Misu kako je se već naziva.

Nije želio prenijeti nikakvu jurisdikciju, nije želio stvarati nikakvu paralelnu hijerarhiju, želio je omogućiti katoličkoj Tradiciji da preživi u nepovoljnom modernističkom okruženju te bude svjetionikom svetoj Crkvi koja se nalazi u strašnoj oluji nevjere i izdaje, a koju je on, kao malo tko drugi svim srcem ljubio i kojoj je posvetio svoj cijeli život: kao mlad svećenik, potom misionar u Africi, a onda kao nadbiskup i apostolski delegat Svete Stolice za frankofonu Afriku, potom kao koncilski otac, jedan od predvodnika konzervativnih koncilskih otaca, potom kao Generalni poglavar Misijske Družbe Duha Svetoga (spiritanaca), a onda kao utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Mons.Lefebvre je vjerovao u neprolaznost i neuništivost Crkve. Znao je da vrata paklena Crkvu ne mogu i neće nadvladati. Usuprot sedisvakantističkom rigorizmu i malovjerju te inertnosti i glavinjanju krugova koji su dopuštali prodor modernizma, pravdajući to nekakvom fiktivnom poslušnošću, nadbiskup je Lefebvre ostao s jedne strane djetinje odan vječnom Rimu i Petrovu nasljedniku, ne određujući tko je, a tko nije papa, poslušan u svemu što ne škodi katoličkoj vjeri, no opet, s druge strane, čvrsto se držeći Tradicije i nepromijenjenog i nepromjenjivog nauka Crkve, jasno priznajući da ni sam Sveti Otac ne može mijenjati ili zabraniti katoličku vjeru. Za takvo nešto od Krista i nije dobio vlast.

Nije želio da se ova ređenja shvate kao raskolnički, šizmatički čin. Zbog toga je zaredio pomoćne biskupe koji će jednog dana, kad prođe strašna modernistička pohara te počne ozdravljenje crkvenih struktura, svoju službu staviti na raspolaganje Rimskom prvosvećeniku koji je bio i ostaje poglavarom svete Crkve Katoličke i kome su predani ključevi Kraljevstva nebeskoga.


Mons. Lefebvre je bio izmoren silnim putovanjima po cijelom svijetu. Već u poodmakloj dobi, znao je da mora imati nasljednike. Po cijelom je svijetu vidio dizastrozno stanje koje su stvorile koncilske reforme. Vidio je prodor liberalizma u svaku poru crkvenog života.

Jasno je bilo da se ne može većma govoriti o normalnom životu Crkve. Status necessitatis je bio posve jasan. A u takvom stanju nužde valja donijeti velike odluke kako bi se spasilo što se spasiti može.

Tu odluku mons. Lefebvre nije donio preko noći. Prethodile su godine molitve, posta, razmišljanja i savjetovanja s mnogim klericima i laicima.

27. kolovoza 1986. godine nadbiskup Lefebvre sedmorici kardinala upućuje okružnicu o predstojećem međureligijskom susretu u Asizu, najusrdnije ih moleći da dignu svoj glas i javno se suprotstave tom velikom poniženju Crkve, pomažući na taj način biskupima, svećenicima i vjernicima. U toj okružnici primjećuje “…jer o Vašem mišljenju u ovom smislu ne mogu biti u dvojbi.“

O tome se očitovao samo jedan jedini kardinal, naime đenovski kardinal Giuseppe Siri i to odbivši prijedlog.

Bilo je jasno da je modernistička sljedba okupirala mistično Tijelo Kristovo. A svi oni koji žele biti katolicima, posve su blokirani ili neutralizirani i životare, promatrajući pustošenje koje zablude nanose.

Rim je pokušao spriječiti ređenja. Uslijedili su dugi i iscrpljujući pregovori. Kurija se najprije nadala „biološkom“ rješenju slučaja Tradicije. Onda se pokušao postići kompromis, dopuštajući jednog kandidata za ređenje. Međutim, sve se odugovlačilo, bez kraja i konca.

Nadbiskup Lefebvre je donio odluku, nakon četvrt stoljeća možemo reći samo Bogu hvala, i zaredio četiri pomoćna biskupa. U svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja mons. Lefebvre je istaknuo: "Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svim onima koji su bili prethodnici papa, koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crvu i uništiti katoličko svećenstvo.“

Nakon biskupskih ređenja papa Ivan Pavao II. je u svom motupropriju „Ecclesia Dei afflicta” 2. srpnja 1988. izjavio da su ova biskupska ređenja neposlušnost koja „predstavlja raskolnički čin“, nastavljajući: „Vršeći taj čin unatoč formalnim kanonskim opomenama koje im je odaslao kardinal pročelnik Kongregacije za biskupe prošloga 17. lipnja, mons. Lefebvre i svećenici Bernard Fellay, Bernard Tissier de Mallerais, Richard Williamson i Alfonso de Galarreta upali su u tešku kaznu izopćenja predviđenu crkvenim zakonom.“ A to je bila takozvana ekskomunikacija latae sententiae koju je Bratstvo kao i mnoštvo prelata i vjernika držalo nepravednom, a po prosudbi mnogih priznatih stručnjaka za kanonsko pravo ekskomunikacije su bile nevažeće. Crkveno-pravno ova su ređenja, dakako, bila nedopuštena, jer nije bilo Papina dopuštenja, a mons. Lefebvreu i ređenicima bilo je stalo do Papina dopuštenja. Svima je bilo jasno da je situacija abnormalna. No, ova je strašna kriza zahtijevala takav odgovor, upravo iz ljubavi prema Crkvi, prema Rimu i Petrovu nasljedniku.

Ekskomunikacije je poništio papa Benedikt XVI. 21. siječnja 2009.godine.


U ovim 25 godina su biskupi FSSPX-a zaredili više svećenika nego što ih je bilo 1988.godine, po cijelom su svijetu propovijedali, dijelili sakrament sv. Potvrde, posjećivali i učvršćivali u vjeri tradicionalne zajednice, posvećivali kupljene ili novoizgrađene crkve Bratstva te nastavili borbu protiv koncilskih stranputica i modernističke kuge.

U vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. glas Bratstva, a time i glas Tradicije odjeknuo je u cijeloj Crkvi, zahvaljujući zauzetosti Bratstva oko pregovora s crkvenim vlastima. Bratstvo je dobilo popularnost koju nikada nije imalo, a cijela izmorena i prodrmana Katolička Crkva čula je za Tradiciju i za prokušani tradicionalni recept izlaska Crkve iz posvudašnje krize.

Čuvajući katolički nauk i Tradiciju Crkve, te celebrirajući isključivo svetu Misu svih vremena, i u današnjoj teškoj situaciji u Crkvi Bratstvo predano služi Katoličkoj Crkvi i vječnom Rimu više nego bilo tko drugi.

Žao nam je da naši vjernici premalo poznaju život i djelo nadbiskupa Lefebvra. I kod nas se od 1988. ništa veliko nije dogodilo na području vjere. Premda je pao bezbožni komunizam i premda smo izborili pravo na ispovijedanje vjere u javnosti, ne možemo reći da je došlo do preporoda katoličanstva. Crkva može doduše dići svoj glas, nesmetano propovijedati Riječ Božju, dobiva veliku financijsku potporu od države, ali što se tiče same vjere, ne vidimo prevelik ushit kod naših vjernika. Modernistička peta kolona ratuje protiv Crkve, i to iznutra.


Liberalizam ulazi u svaku poru života, samostani se prazne, svećenici su sve više posvjetovnjačeni, a vjernici sve nezadovoljniji. Nestaje polet i zanos koji može imati samo Crkva koja ispovijeda svetu katoličku vjeru bez kompromisa s duhom vremena zatrovanim liberalizmom, Crkva u kojoj se ne služi okljaštreni i loš obred, sastavljen iz ekumenskih razloga, nego sveta Misa svih vremena.

Ova je obljetnica šansa za nas da više upoznamo velikog Božjeg ugodnika nadbiskupa Marcela Lefebvrea i njegovo djelo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i da se kao Kristovi bojovnici, s Krunicom u ruci, a Isusovim imenom na čelu i u srcima, uključimo u križarsku vojnu protiv rušenja Crkve i katoličanstva, na što smo pozvani po sakramentima Krštenja i Potvrde, onako hrabro kao što su to činili naši pređi koji ostaše semper fideles Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj.

Arhiva bloga

Časopis: