Mojim dragim vjernicima!
Božja providnost u svojim nedokučivim planovima prije
mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da
je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji,
kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i pol godine
svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat. Da se sada, poslije
svega, što se je dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu
odabrao? — morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio
vjernicima u Korintu: 'Što je ludo pred svijetom, odabra Bog, da posrami mudre.
I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je
neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono, što nije, da uništi
ono, što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom'.
Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram
potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka.
Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas
opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj
suznoj dolini. Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani,
sačinjavate dobar dio Hrvatskog Naroda, u kojem mi je Božja providnost
dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za
sve ostale. Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su
u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili,
da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas — kažu oni — učine sretnima i bez Boga.
Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet o svakom takvu pokušaju
ja vam moram kazati, što je rekao prorok Izaija: 'O moj narode, oni koji te
nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići'. Zar
niste možda čuli što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: Ako
Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva
grada, uzalud straža bdije nad gradom'.
Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku
kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala, da su
se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno. Svaki
pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga,
znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi,
opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: 'Ustrajte
čvrsto u Gospodinu, predragi!'. Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i
vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.
Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv.
Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat,
ali kasnije, u kakvu se jadu našao! Rado bi bio utišao glad svoju žirom, što
svinje jedu, ali mu ga nitko nije davao. Ljudi, koji preziru Boga, žele vas,
dakle, udaljiti od njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je
djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer 'Bog se ne da
izrugivati', kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće
vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.
Vazda će biti tako, jer je Božja riječ istinita. A i
ne može se prevariti. Kaže prorok: 'Gospodine, ti si nada Izraelova. Svi, koji
te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od tebe, bit će zapisani u
prah, jer su napustili izvor žive vode, a to jest Gospodina'. Veliki, dobri Bog
nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek
zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina, da ga
spasi, kako veli Apostol: 'lzbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo
svoga ljubljenoga Sina'. To je kraljevstvo Kristova Crkva, katolička Crkva,
koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera. Katolička Crkva nije ni za
slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od
apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do
svršetka svijeta. Ondje je imao svoje sijelo prvi Kristov namjesnik u upravi
Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je
Isus rekao Petru: 'Ti si Petar i na toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata
paklena neće je nadvladati'.
Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i
Kristova Crkva!
Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu
istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja
ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i
pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju
sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti
dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine,
na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju. Godine 1941 mi smo se spremali svečano
proslaviti 1300-godišnjicu prvih veza Hrvatskog katoličkog Naroda sa Sv.
stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni
mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo
vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama
babilonskih rijeka: 'Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!'.
Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo
svećenik, koji bi ma samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća
daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim? Bio bih vaš najgori
neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše
bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: 'Pazite, da vas nitko ne zavede!'.
Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao
mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takva pojedinca bit će onakva, kako
je opisuje Isus za vrijeme svoje posljednje večere: 'Tko ne ostane u meni,
izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i
baciti u oganj, da sagori'. Budite, dakle, vazda vjerni katoličkoj Crkvi,
vjerni do groba!
Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke.
Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl.
Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci
i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene presvetoj
Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših
pređa, kad su oni polazili vojevati 'za krst časni i slobodu zlatnu'. Pred
njezinim oltarima na koljenima su padali pokornici i raskajani grješnici moleći
od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U
nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga
osobnoga i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!
Na to vas, uostalom, potiču vrhovni pastiri sv. Crkve.
Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama
će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: 'Tko časti svoju majku, sličan
je onomu, tko sakuplja blago'.
Samo je bezbožni komunizam bio kadar uvrstiti, dapače
u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne
hule ja g. 1946 za vrijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se
tim sudskim procesom nadali katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz
naše hrvatske Domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih
zločestih ljudi, i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ
mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.
Na koncu, predragi sinci, jer je 'Bog ljubav', kako
veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno
srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed.
Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, 'koji daje, da njegovo sunce izlazi na
zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima'. Neka vas od ljubavi
prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je
njegova zloća. Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko
djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.
Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene,
svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će
mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas
dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog
stvorio.
Krašić, 28. svibnja 1957.
Alojzije kardinal Stepinac,
nadbiskup
