ponedjeljak, 3. lipnja 2013.

Opasnost karizmatskog pokreta


Nakon što je Gospodin Isus uzašao k Ocu, započinje kraljevanje njegova Duha u Crkvi. Isus je prije svoje muke obećao poslati svoga Duha.

Duh je Sveti velika i nedokučiva tajna. On je ona buka s neba, silan vjetar koji se u obliku ognjenih jezika spustio nad apostole.

Divan je onaj odlomak Djela Apostolskih (2, 9-11): “Parti i Međani, Elamljani i stanovnici Mezapotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i obraćenici, Krećani i Arapi, svi ih čujemo kako našim jezicima veličaju djela Božja.“ Duh Sveti nije napustio svoju Crkvu i prati je do konca svijeta.

Ljepota i dubina stare Mise odmah vjernika zapljusne blagim lahorom, odmah se osjeti snaga i svemoć Duha Svetoga, nazočnog među svojim vjernicima u Crkvi. Osjeti se da je Crkva mlada i snažna, osjete se milosti koje se poput jutarnje rose spuštaju na nazočno mnoštvo. 

Jasno je da modernisti mrze staru Misu, jer mrze Crkvu i žele je vidjeti u ruševinama od kojih će se graditi ujedinjena crkva svih vjera, sinagoga sotonina.

Uvođenje nove Mise, protestantiziranost obreda i molitava donijelo je veliko zahladnjenje, ukočenost i tiraniju racionalizma u naše crkve.

Ubrzo su nestale raspjevane procesije, svibanjske pobožnosti, u većini crkava je nestalo škropljenje, kađenje, pobožno pjevanje… Zvonjava zvona tijekom Podizanja, mirnoća i trezvenost, duboka molitva - sve je to otpuhnuo razbrbljani obred na kojem se vazda govori, upozorava, propovijeda, hoda po oltaru, ubijajući svaku pomisao na mistiku i kontemplaciju.

Mnogi su blagoslovi svedeni na minimum i vjernici primjećuju da župnik jedva čeka da sve završi, a počesto se čuje da sam župnik u to ne vjeruje.

Modernisti su po teološkim učilištima dobro odradili svoj posao i mladim generacijama svećenika na sve načine pokušali uništiti vjeru u nadnaravno. Ako nisu uspjeli, onda su ih dobro uplašili i svezali im svete svećeničke ruke koje jesu pomazane svetim uljem da blagoslivljaju.


I nakon uljepšavanja i šminkanja reforme, nakon velikog navještaja plodova koji nikada nisu došli i koje nitko još nije vidio, a još se očekuju, vjernici kojima se skriva i zabranjuje sveta Tradicija i tradicionalna Misa, najljepša stvar s ovu stranu Neba, jednostavno ne vjeruju da je ovo što vide po župama duhovna hrana dostatna za život vjernika katolika. Sensus fidei zbilja ne vara. Ovaj obred, ovakav navještaj vjere, ovakva posvemašnja posvjetovnjačenost posve onemogućuje da se očituje svetost Crkve, da zasja ljepota pravovjerja i da ljudi budu sretni i zadovoljni poput sv. Petra na brdu Taboru. 

Toliko sam puta želio ostati još i još u crkvi u kojoj Bratstvo sv. Pija X. služi staru Misu. Jednostavno mi se nije išlo van, kući…

Ima tu i mistike i molitve i blagoslova. I tu se moli Duhu Svetome, itekako. Ali nema proizvoljnosti, iracionalnosti, nema zastranjenja i sumnjivih molitava. Katoličku pobožnost uvijek je karakterizirala trezvenost! Moli se onako kako je Crkva odvajkada molila! A to je najljepše, najuzvišenije i najsvetije.


Dakle, u modernim župama vjernici vide da nešto ne štima i počinju tražiti. Tradicija je zabranjena, modernisti je progone i skrivaju. Do nje se teškom mukom dospijeva.

A tu se javlja opasnost karizmatskog pokreta: nakon što dožive  samo „odslužene“ petnaestominutne jutarnje Mise na brzinu u vlastitoj župi, bez imalo zahvale u tišini, malo predkoncilske mistike koju je svaki vjernik na starom obredu mogao osjetiti, a ne samo u kontemplativnim samostanima, kad već s vrata crkve opazite župnika u civilu koji sjeda u auto i juri tko zna kamo, a časoslov trune na prozoru sakristije… vjernike oduševe okupljanja na kojima se duže moli, pjeva, blagoslivlja. Bez hitnje, trke i zbrke! Na kojima se govori o svecima, anđelima i opasnostima koji dolaze od nečastivoga. Na kojima vas zapljusne sveto i sakralno. Ne primjećuje se pak koliko se pretjeruje, koliko se pada u šašavost, iracionalnost, pretjerivanja svake vrste… i naposljetku u najstrašniju stvar za duhovni život: oholost. A duhovna oholost, toliko sveprisutna u karizmatskim skupinama, smrt je duhovnog života.

Javlja se prejaka reakcija na racionalizam i hladnoću novog obreda: pad u fideizam i dominaciju emocija. No opet, na svim karizmatskih susretima služi se okljaštreni i protestantizirani novi obred, opet preslaba hrana za bilo kakav duhovni život.

Vrlo brzo pridolaze uvezene i očito iza kulisa pomnjivo pripremljene strategije uništenja katoličkog pravovjerja i lagano prevođenje vjernika na protestantizam. Čak i neki svećenici već objavljuju svoje objave koliko je Isus proboravio u grobu, kako je uskrsnuo! I to se dakako ne slaže s crkvenim naukom. Ono što reformatorima nije uspjelo u šesnaestom stoljeću, sada je hit u Hrvata.


Oni koji su uništavali stari obred, pomagali su jačanje karizmatskog pokreta u Crkvi. Oni koji su vikali da stara Misa izgleda kao kakvo čaranje ili orijentalni kultovi, sami su promicali govor u jezicima.

Sve ovo o čemu karizmatici govore nije Tradicija Katoličke Crkve. Crkva je uvijek zabranjivala igranje s vatrom. Čak je i velikim svecima bio potreban mudar i svet duhovni vođa da spoznaju sotonske stupice i napade oholosti.

Karizmatski je pokret dobrim dijelom nastao izvan Katoličke Crkve. Uvezen je u sedamdesetima iz protestantskih sljedbi, poglavito pentekostalne sljedbe. Katoličkoj Crkvi ništa dobra nije donio. U našem narodu također. Plodovi su više nego upitni. Čuli smo o mnogobrojnim razorenim obiteljima: o majkama koje ostavljaju muževe, djecu, staru svekrvu ili tetu i odlaze više puta tjedno na kojekakve duhovne obnove, molitve i seanse. Mnogi se tuže da su im se suprug i supruga pretvorili u grozne osobe: škrope ih, kade, stavljaju im egzorciranu sol u hranu ili ih proglašavaju zlima i opasnima čim im se suprotstave.

Inzistira se na nekakvom Krštenju u duhu??? Za neke je to dovoljan razlog da cijeli pokret proglase opasnom sljedbom koja ima svoje sakramente inicijacije.

Govor u jezicima počesto je obično glumatanje i prenemaganje, no katkad i opsjednutost. Postoje mnoga izvješća o psovkama i kletvama na hebrejskome koje ti duhomzahvaćeni vjernici izgovaraju. Strašno!

Teži se za govorom u jezicima, a ne teži se za kontrolom vlastitog jezika. Zašto se ne moli da nas Bog sačuva ogovaranja, tračanja, kritiziranja drugih. Nisu li počesto karizmatici posve slobodna jezika?! Je li i to plod Duha Svetoga?!

Nakon navodnog obraćenja slijedi prijelaz u mistiku. Ono za što su sveci molili, postili i trapili se desetljećima, karizmaticima uspije navodno za nekoliko mjeseci. Svakome tko se bavio katoličkom teologijom i mistikom, odmah je jasno da to zbilja nema nikakve veze s mistikom. Žalosno je da se tako svete i uzvišene stvari banaliziraju. Instant mistika ne samo da nije mistika, nego je najbrutalnije nijekanje, pa čak i izrugivanje velikog Božjeg dara, nezasluženog dara pojedincima.

Toliko se govori o ozdravljenju, neprestano se moli i želi ozdravljenje. O postojanosti i strpljivosti u bolesti - a to može biti siguran put u Nebo kao i zadovoljština za grijehe drugih - o tome katkad ili nikad.

Svaki se problem dovodi u vezu s mračnim silama. Većinu osoba koje se nekome ne sviđaju također. Olako se govori o opsjednutosti, začaranosti i prokletstvima. Ne niječemo da toga zbilja ima, i to puno, ali tomu se uvijek treba pristupati trezveno i razborito.

Da ne spominjemo da se Posljednja pomast dijeli osobama koje nisu nasmrt bolesne. Sam nadbiskup Lefebvre, vrstan teolog i dugogodišnji misionar u Africi, često je bio izložen takvim fenomenima, inače kao poglavar FSSPX-a pun informacija i kadar razlikovati duhove u jednom intervjuu kaže: ,,I karizmatizam je negativan. To je vrag, jer nas karizmatici mole da nad njima molimo egzorcizam. Mora se pretpostaviti da su opsjednuti od vraga. Oni prizivaju duha? Kojega duha? Može biti da među njima ima osoba koje imaju dobru volju. Nedvojbeno se trude moliti i držati pobožnosti. Ali vrag je zao. Na jednoj strani privlači, a na drugoj strani zarobljava.“ (Intervju za časopis Fideliter, 9. prosinca 1990.)

To možemo reći i za naše vjernike koji su upali u zamke karizmatskog pokreta: zbilja je među njima mnogo ljudi dobre volje koji se mole, mole Krunicu i njihov ih predkoncilski katolički odgoj drži podalje od težih zastranjenja. Nisu svi zli i opsjednuti. Nisu svi duhovne oholice. Međutim, sve je više negativnosti koje dominiraju po takvim skupinama. Sve je više protestantskih i okultističkih elemenata po tim skupinama. 

Kad nekog vjernika uvjerite da zbilja ima izravnu vezu s Duhom Svetim, nakon kratkog vremena on počinje kritizirati svećenike i Crkvu. Više mu ne trebaju: ta, on je u izravnoj vezi s Duhom Svetim. Ako počne još više vjerovati u tu obmanu, uskoro mu neće trebati ni sveci. A na kraju ni Blažena Djevica. Nije li ovo otvoren put u pakao?!

Nažalost, naša hijerarhija s novim obredom nema što ponuditi. Ljudi znaju da se u većini župa tek životari.

Tek kad se sveta Tradicija počne vraćati na svoje mjesto koje joj pripada u Crkvi i koje joj se nikada nije smjelo niti oduzeti, moći ćemo se suprotstaviti najezdi karizmatskih zastranjenja i protestantiziranja i izluđivanja našeg jadnog naroda.

Podržimo svetu Tradiciju. Okupljajmo se, molimo sv. Krunicu, Križni put, devetnice, molimo se onako kako su se naši stari molili, kako je molio blaženi Alojzije Stepinac. Pozovimo svećenike Svećeničkog Bratstva sv. Pija X. da se brinu za te molitvene skupine. Počnimo s eksperimentom Tradicije dok ne bude prekasno.


Jedan vjernik