Današnjom nedjeljom započinjemo novu crkvenu godinu.
Svaka crkvena godina utjelovljuje u sebi sva otajstva naše vjere,
prikazuje nam čitav Isusov život i povijest Božjeg plana spasenja.
Crkva nas vodi kroz čitavu povijest, od samih početaka – vremena
prije Krista, zatim kroz njegov život, život prve Crkve, do
razmatranja onih konačnih stvari, drugog Kristovog dolaska i
posljednjeg suda. Tako ovo vrijeme – razdoblje adventa, upućuje
nas ponajprije na promatranje onog razdoblja, koje je prethodilo
Kristovom dolasku na ovaj svijet. Upućuje nas da razmotrimo svu onu
duboku čežnju kojom su nebrojene generacije od Adama žudile za
Otkupiteljem. Tisuće godina nakon čovjekovog pada, trajalo je to
dugo iščekivanje, i želimo se danas u duhu povezati sa svim našim
precima, čitavim ljudskim rodom, a posebno odabranim narodom, koji
je iščekivao svoje otkupljenje.
Kao što nam je poznato, naši prvi preci, praroditelji,
nisi ostali vjerni pozivu koji su primili od Boga. Sagriješili su i
izgubili milost Božju, ali Bog ih ipak nije ostavio bespomoćnima.
Obećao im je Spasitelja, koji će satrti glavu zmaju – sotoni, i
osloboditi ih od grijeha. Tu počinje jedna velika drama. Jedno dugo,
teško, mučno iščekivanje za koje nitko nije znao, kada će se
ispuniti. Predočimo si najprije, dragi vjernici, duljinu, trajanje
tog iščekivanja. Tisuće godina! Koliko mi sami znamo biti
nestrpljivi, kada nešto trebamo čekati, a ne znamo koliko će to
trajati. Primjerice, kada imamo pred sobom dugačak red koji se sporo
pomiče, kada čekamo prijevoz za koji ne znamo, koliko će kasniti.
A to su sve male, prema vječnosti potpuno neznatne stvari. A ljudski
rod nije znao, koliko će trajati to čekanje. Rečeno mu je, da će
obećani Spasitelj doći, ali nisu znali, kada, za koje vrijeme će
to biti. Nakon prvog navještaja koji su primili naši roditelji, Bog
se više puta objavljivao preko proroka, davao jasnije upute kakav će
biti taj obećani Spasitelj, ali nije kazao kada će točno on doći.
Pobuđivao je u ljudima nadu, ali ih je ostavio u iščekivanju.
I to je druga točka o kojoj danas
želimo razmišljati – kroz koja su sve razdoblja, kroz koje
povijesne prilike morali naši preci proći. Nakon stvaranja, ljudski
se rad umnožio, napučio zemlju, ali nije hodio Božjim putovima. Po
zemlji se raširilo bezakonje, tako da je Bog odlučio ljudski rod
kazniti. Ostao je samo jedan pravedni čovjek – Noa, čiju je
porodicu Bog odabrao, da bi je spasio od potopa i po njoj načinio
novi narod. Potom je Bog svoja obećanja povjerio Abrahamu. Obećao
mu je, da će iz njegovog potomstva nastati odabrani narod, iz kojeg
će doći Spasitelj. Potom je utvrđivao svoj savez s Izakom,
Jakovom, i kad se taj odabrani narod nastanio u Egiptu, i zapao u
ropstvo, opet će podići jednog vođu - Mojsija, koji će narod
izvesti iz ropstva, i uvesti u obećanu zemlju. Bog je sa svojim
narodom sklopio čvrsti savez, dao mu je svoj Zakon po kojemu je
trebao živjeti, i tu je već Božji plan spasenja postao puno
jasniji, očitiji. I nakon svih čudesnih, veličanstvenih djela koje
je Gospodin izveo, nakon što je narod izveo iz Egipta preko Crvenog
mora, dao mu pobjedu protiv brojnih neprijatelja, što ih je na
čudesan način hranio, narod je opet sumnjao, vrlo brzo zaboravljao
Božja dobročinstva, i živio kao da Boga nema. Zato im je Gospodin
slao opomene – kazne, po kojima je želio narodu vratiti svijest o
svojoj svemoći, da je on jedini Bog i Gospodin. Koliko su puta oni
zašli na put bezakonja, idolopoklonstva – klanjali se tuđim
bogovima zbog čega ih je Gospodin predao u ruke njihovim
neprijateljima. Izraelski je narod upao u dva velika progonstva –
asirsko i babilonsko. U 8. st. Asirci su usvojili Sjeverno
kraljevstvo, a u 6. stoljeću prije Krista Babilonci su na strašan
način razorili Jeruzalem i njegov veličanstveni hram. Činilo se da
je tada sve izgubljeno, međutim, Gospodin je opet obećao da će
podići i obnoviti svoj narod. I zaista, nakon teškog ropstva koje
su Izraelci podnijeli u Babilonu, Bog je svojom providnošću
oslobodio narod i poveo ga u ponovnu izgradnju države i hrama. Nakon
toga izraelski je narod živio manje ili više vjerno Gospodinu –
nisi se odavali grijesima koje su činili njihovi preci, ali i dalje
u velikoj neizvjesnosti, kada će obećani Spasitelj doći. Kroz
čitavu ovu povijest Bog im je slao proroke, koji su imali vrlo težak
zadatak – često i opominjati narod zbog njihovih grijeha,
naviještati skoru Božju kaznu, te su mnogi od njih doživjeli
nesretnu sudbinu – bili odbačeni od svog naroda. Oni su
navijestili, kakav će biti taj obećani Spasitelj – iz čijeg će
potomstva izaći, gdje i kako će se roditi, koja će djela činiti,
kako će ga njegov narod primiti, i na koji način će izvršiti
svoje otkupiteljsko djelo. I u trenutku kada to nitko nije znao,
posve neprimjetno, on se utjelovio i došao na ovaj svijet. Stoga se
pokušajmo uživjeti u jedan od tih povijesnih
trenutaka. Razmotrimo kako je teško bilo sačuvati nadu u obećanog
Spasitelja u trenucima kada je gotovo čitav narod otpao od Boga,
kada su se klanjali idolima – lažnim bogovima, kada su doživjeli
strašnu kaznu za svoje grijehe - kada su neprijatelji uništili
njihove gradove, odveli narod u ropstvo. Oni koji su ostali vjerni
Gospodinu, zasigurno su si postavljali pitanja: zašto se sve te
strašne stvari događaju, kako je Bog to mogao dopustiti; da li je
on, na kraju krajeva, još uvijek sa svojim narodom? Kako je teško
bilo u tim trenucima, kada se činilo da je sve propalo, sačuvati tu
nadu. I zaista, Gospodin je ostao vjeran svojim obećanjima, i u
pravi trenutak, izvršio je sve ono, što su toliki naraštaji
trebali iščekivati.
I kao treće, pokušajmo, dragi vjernici, primijeniti
sve to na našu današnju situaciju. Mi znamo, da je Gospodin došao
na ovaj svijet, da je umro na križu za nas, da bi nas otkupio od
grijeha. To je temelj i sažetak naše vjere. Mi također, vjerujemo
da je plod tog Isusovog otkupiteljskog djela Božje kraljevstvo –
njegova Crkva, koju on vodi, da bi svojom milošću ljude priveo
vječnom životu; da je on u njoj trajno prisutan. Ali usred toga, mi
nosimo ljudsku narav, koja je slaba, koja često ne udovoljava onim
zahtjevima, koji iz te vjere trebaju slijediti. I mi smo sami izloženi teškoćama kakve je izraelski narod doživljavao
kroz svoju povijest. I danas, možemo reći, Božji narod doživljava
ono isto, kroz što je prolazio izraelski narod u starom zavjetu. I
danas je sveti narod, obećana zemlja, razrušena – u nju su
prodrli neprijatelji i nametnuli svoje običaje. U Crkvi su danas,
što je strašno žalosno, na snazi one ideje i običaji, protiv
kojih su se njezini pastiri – pape i biskupi, najodlučnije borili,
ideje i običaji koje dolaze iz svijeta neprijateljskog prema Bogu,
iz svijeta koji nema onu vjeru, koju je sam Gospodin objavio. I
svatko tko želi ostati vjeran Božjem pozivu, doživjet će
progonstvo. Vidimo kakve se strašne stvari događaju u posljednje
vrijeme – kako se oni biskupi i kardinali odani katoličkoj vjeri
smjenjuju, i na njihovo mjesto postavljaju progresivisti,
revolucionari. Kriza Crkve se sve više produbljuje i samo po sebi
javlja se napast, da izgubimo nadu, da upadnemo u očaj. Već gotovo
pola stoljeća, nalazimo se u takvom izvanrednom stanju. I svatko si
postavlja pitanje: kada će doći kraj? Kada ćemo doživjeti taj
Gospodinov pohod – da oslobodi svoj narod od ove teške pošasti
koju on mora trpjeti? Kada ćemo doživjeti, da će doći jedan
tradicionalni papa, koji će ukinuti sve novotarije koje razaraju
vjeru, i ponovno uspostaviti liturgiju Crkve i njezin nauk, u svoj
njezinoj snazi i sjaju? Kada će taj trenutak doći, nije nam
poznato. Ali ono što znamo, jest da bezakonje ne dolazi od Boga, da
je to jedna nesreća, koju trebamo trpjeti – zbog razloga koji su
poznati samo Božjoj providnosti. Znamo, obećamo nam je, da će
Gospodin obnoviti ruševine svog naroda, i da će se njegov narod
ponovno radovati. Upravo to je poruka ovog
adventskog vremena. Ono nas potiče na nadu, da u svim teškoćama i
mukama ovog života, obnovimo u nama radosno iščekivanje Gospodnjeg
dolaska. Kao jamstvo tog dolaska, stoji nam Njegova Majka. Ona je u
Fatimi obećala, da će njezino Bezgrešno Srce na kraju
trijumfirati. Njezino je Srce donijelo na svijet Sina Božjega, ono
će pružiti i njegovu prisutnost, njegov mir i božansko kraljevstvo
ovome svijetu u svim njegovim tjeskobama. Živimo uvijek u toj nadi
iščekujući trenutak kada će nas pohoditi njegov blagoslov. Amen.
vlč. Marko Tilošanec
