utorak, 2. prosinca 2014.

Reverenda – zapreka ili znak svjedočanstva?


Hodajući debrecenskim ulicama...


U svakodnevnom životu doživljavam jednu vrlo aktualnu a istodobno i vječnu činjenicu koja se tiče odjeće povezane sa svećeničkim životom. U današnje vrijeme, puno se govori o svjedočanstvu. To je samo po sebi lijepa misao, samo pitanje je kako da to ostvarimo. Odgovor je vrlo očit, a ujedno i logičan: Neka svatko na mjestu i u uvjetima u kojima živi, na takav način živi svoje svjedočanstvo.

Ovo se naravno još više odnosi na ljude posvećene Svemogućem Bogu, na svećenike i redovnike. Naime riječ je o ljudima Gospodina Isusa Krista. Isus je jasno rekao: „Propovijedajte evanđelje svim narodima!“. Isus nas treba. Iz ovoga pak slijedi da je strogo zabranjeno, a na području duhovnog života čak i opasno po život, kad čovjek posvećen Isusu ne postupa u skladu s njegovim pozivom.

Što to znači pojaviti se, gdje god se netko nalazio, u svećeničkoj ili redovničkoj odjeći? To znači potpuno i jasno življenje našeg identiteta. Usto, to znači i propovijedanje Evanđelja. Netočna je, čak je lažiranje istine, tvrdnja da svećenička ili redovnička odjeća obeshrabruje ljude od Isusa i od Crkve. Ovo ćemo odmah razumjeti čim prijeđemo na latinske izraze za svećeničku i redovničku odjeću. Odjeća redovnika je „habitus“. Na latinskom jeziku ta riječ znači „ponašanje, navika“. Jasno se izražava da je onaj tko nosi redovničku odjeću Bogu predana osoba; ta predanost podsjeća na življenje posebnog načina života. Redovnik, što god da radio, gdje god se nalazio, on je uvijek redovnik, i ostaje predan Bogu.


Odjeća svećenika je „reverenda“. Naziv potječe od latinskog izraza „reverendus“ (časti dostojan). Najveća čast, koja se uzdiže na razinu klanjanja, usmjerena je u svećeniku prisutnom Isusu Kristu. Nošenje reverende nije nostalgija takozvanih „tridentinaca“, već je najdjelotvornije, i u svakom pogledu najizraženije svjedočenje i ispovijedanje vjere u našeg Gospodina. Isusov poziv osobito dolazi do izražaja: „Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima. A tko zataji mene pred ljudima, toga ću i ja zatajiti pred Ocem svojim na nebesima”.


Hodajući debrecenskim ulicama svakodnevno doživljavam povezanost ljudi s Isusom. Kad mi se hrabro obraćaju; ovako mi se odlučno javljaju: „Hvaljen Isus i Marija!“. Ovo isto doživljavam i u školi, kad djeca, mladi, čak štoviše, i nastavnici zastanu i s radošću vide da „konačno ovdje možemo pronaći jednog svećenika“. Kad se ljudi otvore, čak i kad zatraže da se ispovijede ili da im se nekako pomogne u rješavanju teških životnih problema. Također primijećujem približavanje Kristu kad i bolesnici s radošću uzdišu što se mogu susresti s Božjim čovjekom, a ne s tamo nekim u civilnoj odjeći, koji na taj način otuđuje Isusa od njih, a ujedno i sebe. Ista ta radost može se doživjeti i u trgovini, na benzinskoj stanici, u bolnici, i na svakom području života.


Jednog dana mladi su odlučno komentirali: „Zar još postoje svećenici?“. S radošću izjavljujem: „Da! Postoje!“. Naravno, samo ako svaki svećenik i redovnik prizna Isusa pred ljudima. Jednom i za svagda treba napomenuti: svjedočanstvo se ne ograničava na vrijeme, na događaj i na mjesto. „Ti si svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu!”


Za smanjenje broja zvanja značajnu odgovornost ima ono modernističko razmišljanje da nošenje reverende i habita obeshrabruje ljude ili da nije bitna vanjština. Itekako je bitna i odjeća. Naime, to je prva poruka onima s kojima se susrećemo. Kad se molimo za svete svećenike, tada se moramo moliti i za to da se svećenici i redovnici ne srame Isusa, a i sebe same. Mi se nemamo čega stidjeti, niti skrivati.


Nažalost, sreo sam takvog svećenika, koji dopušta sebi da se zanosi modernizmom. Jedan od vidljivih znakova toga je skrivanje u džemper, u dolčevitu, da se ne sazna, da je riječ o svećeniku. Nažalost, takvih svećenika ima na više stotina, na više tisuća. Nemojmo se čuditi ako nam se identitet potpuno uništi.


Vrijeme je da se vratimo na klasični način života koji isključuje modernistička načela, na način čiji je temelj taj da svećenik i redovnik u svakom pogledu bude ono što i jest: i u ponašanju i u odijevanju.


Blažena Djevice Marijo, Majko svećenika – moli za nas!
 

p. Péter Papp

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.