Nedostatci Nove Mise

„U Novoj Misi ne postoji ništa što bi moglo smetati evangeličkim protestantima.“ Tako je govorio protestantski pastor Max Thurian, savjetnik Vijeća koje je izradilo Novu Misu, koja se sada služi u skoro svakoj župi i redovničkoj kući diljem svijeta. 

Nova Misa - Novus Ordo Missae - je ekumenska u svojem ustroju i protestantska u svojem usmjerenju. Ona je najopipljiviji izraz revolucije Drugog vatikanskog sabora i utječe izravno i pogubno na sve katolike.

Tako je Angelus Press izabrao naslov „Misa: srce Crkve“ kao temu svoje 5. godišnje konferencije, održane u Kansas Citiju od 10.-12. listopada 2014.

Dvanaest predavača bavilo se Misom iz različitih gledišta. Ovdje predstavljamo iscrpni sažetak predavanja koje je održao p. Daniel Themann iz FSSPX-a pod nazivom „Koji su naši prigovori Novoj Misi?“

„Zapanjujuće udaljavanje...“

P. Themann dao je objektivnu, ustrojenu, dobro obrazloženu kritiku Novus Orda, koja se prvenstveno temeljila na Općoj uredbi Rimskog misala. To je bio dokument koji je korišten da bi se Nova Misa raširila po katoličkom svijetu.

Upućujući na protestantsku narav Nove Mise, p. Themann objašnjava da istinski prigovori na Novu Misu ne smiju biti utemeljeni na nekakvom osobnom prioritetu, već radije na nedostatcima i nepravilnostima svojstvenima Novoj Misi, kako doktrinarnim, tako liturgijskim.

Doktrinarni nedostatci jasno su izloženi u pismu kardinala Ottavianija i Baccija Pavlu VI. 1969. godine kao popratni materijal „Kratkom kritičkom pregledu novog reda Mise“ (LINK) koju je napisala skupina rimskih teologa, koji su radili pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea (poznata pod nazivom „Ottavianijeva intervencija“).

Tamo su kardinali Ottaviani i Bacci upozorili: „Novus Ordo Missae predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“

Svećeničko bratstvo  Sv. Pija X., kaže p. Themann, „svim srcem potpisuje“ tu realističnu ocjenu Nove Mise.

Četiri točke

P. Themann razmotrio je Novu Misu prema četiri točke:

1) kako je Nova Misa stvorena

2) sam novi obred (njegove riječi, liturgijske geste, ili nedostatci, itd.)

3) Opća uredba iz 1969. koja tvori predgovor novom Misalu te daje „teološki temelj“ novoj Misi

4) motivi i objašnjenja onih koji su zaslužni za novi obred

Nećemo opširno izvješćivati o svakoj točki, već ćemo se usredotočiti na izlaganje p. Themanna o Općoj uredbi i povezanim temama. No, prije toga je važno prenijeti ključnu točku koja objašnjava kako sama Nova Misa predstavlja opasnost za vjeru.

„Kada promatramo sam novi obred“, kaže p. Themann, „moramo imati na umu da liturgija može izražavati vjeru samo na liturgijski način, tj. kroz molitve, geste i druge simbole. Ona ne izražava vjeru izravnim priopćavanjima poput npr. pitanja u katekizmu ili na općem crkvenom saboru. Izravna doktrinalna izjava može biti dovoljna da izrazi dotični nauk. No budući da liturgijski obred ne izražava vjeru kroz precizne dogmatske tvrdnje, već radije skupom znakova, jedna molitva ili jedna gesta nisu dovoljne da bi se izrazio dotični nauk. Radi se o cjelini molitava i gesti koje se stapaju, spajaju u izraz nauka. Liturgija zahtijeva određeno umnažanje gesti i riječi - kao i postojanost i nepromijenjivost izričaja - da bi bilo jasno da se izriče jedno, a ne drugo.

„To je ključno imati na umu“, nastavlja on, ,,jer mi ne kritiziramo Novu Misu zato što izričito niječe neku točku nauka. Mi je kritiziramo zato što je Nova Misa tako izmijenila cjelinu znakova koji tvore liturgijski obred da bi isto tako lako mogla izražavati nauk koji nije katolički – i to ne zbog slučajne nemarnosti njenih stvaratelja, već zbog svjesne namjere i vješto smišljene provedbe koja odgovara dosljednom sustavu mišljenja koji nije katolički.“

U svojoj kritici, p. Themann se ne usredotočuje na valjanost Nove Mise. On objašnjava: „Da bi se obred Mise smatrao dobrim, nije dovoljno imati minimum elemenata potrebnih za valjanost. Da bi se obred Mise smatrao dobrim, on mora izražavati katoličku vjeru.“ A upravo tu, u odgovarajućem izražavanju katoličke vjere, Nova Misa podbacuje.

P. Themann ističe glavne istine naše vjere u vezi Mise koje moramo imati na umu da bismo usporedili pravu Misu s Novus Ordo. Misa je:

1) prava žrtva

2) u kojoj je Krist uistinu prisutan kao Žrtva

3) koja se prinosi na slavu Božju i kao pomirna žrtva za naše grijehe

4) preko zaređenog svećenika koji jedini, kao instrument Krista Velikog Svećenika, ima moć posvetiti kruh i vino

Kao što ćemo vidjeti, Nova Misa pomućuje i zamračuje te glavne katoličke elemente Mise.

Od Koncila do Novus Ordo Mise

Nakon što smo ponovili činjenicu da su progresivni elementi od prvog dana na Koncilu stekli kontrolu, da je Konstitucija o svetoj liturgiji bila izrađena u progresivističkim okvirima, i da su nakon Koncila isti liberali koji su izradili nacrt dokumenta primili vlast da ga i sprovedu, dolazimo do Apostolske konstitucije 'Missale Romanum' Pavla VI. od 3. travnja 1969. i zatim „ispravljene“ Opće uredbe koja je izdana 18. studenog iste godine.

Izvorna „Opća uredba“ sadrži prava načela i ideje koje tvore Novu Misu. Tako da proučavanjem te Opće uredbe možemo spoznati pravu narav Novus Ordo Mise.

Opća uredba

Ovdje ćemo izravno citirati p. Themanna:

„Razumno mjesto odakle početi“, on objašnjava, „je sama definicija Mise koja se nalazi u izvornoj verziji Opće uredbe. Ta je definicija izazvala više sporova i kritika nego ijedna druga izjava i zbog toga je ona bila vrlo brzo promijenjena. Pa ipak, uvid u novi obred koji nam ona daje ima trajnu vrijednost:

,,Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji. Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obećanje: 'Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima' (Mt 18,20) ”

„Tu odmah možemo primijetiti tri stvari:

Prvo; Misa se definira kao okupljanje, a ne kao žrtva, i nadalje, okupljanje koje je večera i spomen. Taj dio definicije odgovara prvom načelu, koje je jasno uočljivo kroz cijeli novi obred i Opću uredbu (npr. br. 8, 48, 55d, 56), iako je to katoličkom shvaćanju Mise strano. To nesumnjivo označava preokret u izražavanju od Mise kao pomirbene žrtve na Misu kao spomen-večeru.

Ali Tridentski sabor jasno naučava da je Misa žrtva, dok nikada ne spominje da je Misa gozba. Nadalje, Pio XII. u svojoj enciklici Mediator Dei izričito osuđuje teoriju da je Misa u svojoj biti i žrtva i gozba. Na praktičnoj razini jasno je da Misa nije u svojoj biti večera jer dok su katolici obvezni sudjelovati na Misi svake nedjelje, nikad nisu bili obvezni primiti pričest svake nedjelje. Da je Misa u svojoj biti večera, vjernici bi se morali pričešćivati jer sudjelovanje na večeri bez blagovanja nije sudjelovanje.

Drugo; Primijetimo da u definiciji očito nedostaje ikakav spomen stvarne prisutnosti. To ne može biti samo previd, koliko god neoprostiv, jer je zamjenski način prisutnosti izričito spomenut; uglavnom, čisto duhovna Kristova prisutnost zajednička svim skupovima vjernika: 'Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja među njima' (Mt 18,20). Ovdje vidimo drugo načelo koje će biti svugdje u novom obredu - nijekanje stvarne prisutnosti koja je, prema riječima Ottavianijeve intervencije: „i prešutna (ne izričita) i sustavna.“

Treće; Uloga dodijeljena svećeniku je uloga predsjedatelja. Jedinstvena uloga svećenika kao sredstva Krista Velikog Svećenika, koji djeluje u Kristovoj osobi i koji je opunomoćen  moćima koji proizlaze isključivo iz same svećeničke naravi, potpuno se zanemaruje. Tu vidimo treće načelo - namjerno zamračivanje razlike između zaređenog svećeništva (koje je neovisno o zajednici i uključuje aktivnu sakramentalnu moć) i svećeništva svih vjernika (što je samo moć u pasivnom smislu – sposobnost primiti dobrobiti od sakramentalnih čina zaređenih svećenika).

,,Nemojte se brinuti da morate zapamtiti sva tri načela da biste razumjeli Novu Misu, jer na nesreću za Crkvu, ali na sreću za vaše pamćenje, ta tri uzorka su potpuno povezana i ovisna jedan o drugome. Ovo je ključno:

„Ako Nova Misa premješta izražajni naglasak od pomirbene žrtve na spomen-večeru, tada se nužno da umanjuje naglasak žrtvene stvarne prisutnosti i uloge svećenika. Žrtva zahtijeva žrtvu i svećenika. Gozba ne treba nijedno.“

„Slijepa ulica posttridentske žrtvene teorije“

P. Themann detaljno je objasnio kako protestantski duh djeluje u „Uvodnim obredima“, „Liturgiji Riječi“, novim molitvama „ofertorija“, novim „euharistijskim molitvama“ (uključujući i prvu euharistijsku molitvu), i u „Pričesti“.

Nekoliko brzih primjera bi bilo:

Molitve prikazanja (ofertorija) u Novus Ordo su napisane u duhu Martina Luthera koji je prezirao pojam Mise kao Žrtve. Luther je posebno prezirao tradicionalno prikazanje kao“odvratnost“ budući da od prikazanja nadalje sve „smrdi na prinošenje žrtve“. Tako molitve prikazanja na Novoj Misi naglašavaju vid gozbe dok je pomirbena narav žrtve namjerno skrivena. On citira p. Emila Josepha Longelina, prvobitnog člana Vijeća, koji se hvalio:

„U (izvornoj) Općoj uputi u Misalu iz 1969., izniknula je ekumenski usmjerena sakramentalna teologija za slavljenje Mise... Usprkos novom izdanju iz 1970. na kojeg smo bili prisiljeni zbog reakcionarnih napada (od konzervativaca) - izbjegli smo najgore, zahvaljujući lukavosti revizora – i to nas izvodi.... iz slijepe ulice potridentske žrtvene teorije.“

Tako su molitve prikazanja Tridentske Mise ne samo promijenjene, one su ukinute. I to je priznao p. J. M. Patino, drugi član Vijeća, koji je likovao:

„Uspjeli smo od prikazanja u najstrožem smislu doći do prikazivanja darova koje će postati 'kruh života i čaša spasenja'.“

„Mysterium Fidei“

Još jedan primjer protestantskog duha koji je neodvojivi dio Nove Mise su četiri „euharistijske molitve“. Prva, koja se zove Rimski kanon, najviše sliči Tridentskoj Misi, ali on je zapravo prilično različit. Tu nalazimo ustroj koja zamračuje nauk.

„U Tridentskoj Misi“, kaže p. Themann,“riječi Posvećenja jasno su odvojene od ostatka teksta da bi se naglasilo da one pripadaju činu koji se događa u sadašnjosti i nisu samo izvještaj o Posljednjoj večeri. U Novus Ordo Missae, te riječi Posvećenja nerazdjeljivo su stopljene u „izvještaj o ustanovljenju“ (taj termin se zapravo može naći u Općoj uredbi). Naglasak se premješta sa sakramentalnog i žrtvenog čina koji se događa sada, u stvarnom vremenu, na prisjećanje ili spomen prošlog događaja.“

Također, i riječi „tajna Vjere“ oduzete su iz posvećenja na Novoj Misi, i premještene nakon posvećenja i primijenjene na razna otajstva Kristovog života koje nemaju baš ništa s transupstancijacijom. Umjesto toga, zajednica recitira: „Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo“, tri druge „tajne Vjere“ koje su prihvatljive protestantima; uključujući čudni proglas: „Tvoj slavni dolazak iščekujemo“, iako je Krist postao prisutan na oltaru.

Kardinal Alfons Stickler primijetio je da se „izbacivanje mysterium fidei iz formule Posvećenja“ može smatrati simbolom demistifikacije i tako posvjetovnjenja same jezgre Mise.“

P. Themann je u nastavku objasnio druge probleme s prvom euharistijskom molitvom, uključujući i razne načine na koje se Kristova stvarna prisutnost na oltaru umanjuje, poput smanjenja broja poklecanja (s 14 na 3), i drastičnog smanjenja znakova križa nad Misnom Žrtvom na jedan, a u Tridentskoj Misi ih je bilo 33 puta.

Posebnu pažnju usmjerio je na drugu euharistijsku molitvu, koja se zove „kanon Sv. Hipolita“, iako je verzija u Novoj Misi znatno kraća od one izvorne iz 3. stoljeća.

Nadalje, Sv. Hipolit, koji se na kraju pomirio s Crkvom i umro kao mučenik, je proveo većinu svog života kao protupapa. Za vrijeme tog svojeg delinkventskog razdoblja komponirao je svoj kanon, „upravo protivno rimskom obredu kako ga je vršio njegov rival - pravi Papa.“

Iako p. Themann nije spomenuo, vjerujem da je to bio Michael Davies koji je uputio na činjenicu da protestanti najviše vole drugu euharistijsku molitvu. Zato što je najkraća, ona se i najčešće upotrjebljava u župama.

Pričest

Uz druga uznemirujuća zapažanja, p. Themann primjećuje da promjene u rubrikama potkopavaju vjeru u stvarnu prisutnost (i uvode svetogrđa):

- ukidanje pranja svećenikovih prstiju nad kaležom

- svećenik sada može doticati stvari svojim prstima prije nego su oprani

- nikakvo čišćenje nije potrebno ako hostija padne

- pričest se više ne prima klečeći i Opća uredba preporuča vjernicima da sjednu kod zahvale

P. Themann nastavlja: „Iz onog što je rečeno, trebalo bi biti jasno da je Nova Misa stvorena s doktinarnim programom – programom koji katolik sa čistom savješću ne može prihvatiti. Cilj Vijeća bio je upravo taj da proizvede liturgijski obred koji jasno ne izražava katolički nauk o naucima koje se odnose na Misu. Da im je uspjelo, uz pomoć šest protestantskih pastora koji su djelovali kao savjetnici, ne treba nam nijedan drugi dokaz osim riječi samih protestanata koji su izjavili da Nova Misa ne izražava ništa protivno njihovim vlastitim vjerovanjima i da bi bila prikladna za njihovo vlastito bogoštovlje: “Nema ništa u ovoj obnovljenoj Misi što bi moglo smetati evangeličkim protestantima.“ – (Max Thurian, protestantski pastor i član Vijeća).“

Plodovi modernizma

P. Themann zatim citira msgr. Klausa Gambera, liturgijskog stručnjaka i autora knjige „Reforma rimske liturgije“. Dajući do znanja da msgr. Gamber nije baš katolik „tradicionalist“, p. Themann naveo je cijeli niz njegovih razarajućih citata o Novoj Misi, od kojih su četiri najupečatljivija:

- ,,Objavljivanjem Ordo Missae iz 1969. je pak stvoren novi liturgijski obred. Drugim riječima, tradicionalni liturgijski obred nije bio samo revidiran....“

- „Umjesto plodonosne obnove liturgije, ono što vidimo je uništenje oblika Mise koja se razvijala organski kroz stoljeća. Tome treba dodati šokantno poistovjećivanje s protestantskim idejama koje se uvuklo u Crkvu pod krinkom krivo shvaćenog izraza 'ekumenizam'“

- „Najznačajnije je pak premještanje naglaska u Novoj Misi da je ona zajednička gozba u protestantskom smislu, namjerno umanjivanje svrhe i funkcije Mise kao žrtve.“

- „Očito su reformatori htjeli potpuno novu liturgiju, liturgiju koja se razlikovala od tradicionalne u duhu kao i formi....Liturgija i vjera su ovisne jedna od drugoj. Zato je stvoren novi obred, obred koji odražava sklonost novoj (modernističkoj) teologiji. Tradicionalnoj liturgiji se jednostavno nije moglo dopustiti da postoji u svojem utvrđenom obliku jer je bila prožeta istinama tradicionalne vjere...Pravo razaranje tradicionalne Mise, tradicionalnog rimskog obreda s poviješću starijom od 1000 godina, je razaranje vjere na veliko, vjere na kojoj je utemeljena.“

P. Themann je istaknuo apsurdnost da se prava Latinska Misa naziva „izvanrednim oblikom“ dok se protestantizirani Novus Ordo naziva „redovnim oblikom“. Također je primijetio, opet citirajući Gambera, da je duh koji djeluje u Novoj Misi ne samo protestantizam, već također i modernizam. Gamber piše:

„Puno radikalnija nego ijedna liturgijska promjena koju je uveo Luther, barem što se tiče samog obreda, bila je reorganizacija naše vlastite liturgije... Jedna stvar je sigurna: nova (liberalna) teologija je glavna silnica iza liturgijskih reformi.“

I opet od Gambera: ,,Liturgija i vjera ovisne su jedna o drugoj. Zato je stvoren novi obred, obred koji izražava sklonost novoj (modernističkoj) teologiji.“

Nedostatak dužnog dobra

Što zapravo mi trebamo misliti o Novoj Misi?

Nova Misa, kaže otac Themann, nije samo „manje dobra“ od Tridentske Mise, ona - nije dobra. Ona je radikalno nedostatna jer joj nedostaje dobro koje bi tamo trebalo biti. Kao takva, govoreći u filozofskim pojmovima, Nova Misa je zla, jer postoji nedostatak dužnog dobra.

P. Themann objašnjava: ,,Za jabuku koja je trula bismo rekli da „nije dobra“ ili da je„loša“ jer joj nedostaje cjelovitost koju bi jabuka trebala imati, odnosno, ono što bi trebala imati da bi je čovjek mogao konzumirati. Upravo to Svećeničko bratstvo sv. Pija X. tvrdi za Novu Misu. Ona je „loša“ ili „zla“ upravo zato što riječi i geste, gledane u cijelosti pa i u pojedinostima, namjerno zakrivaju sam nauk koji se odnosi na Misu koju je Tridentski sabor tako jasno formulirao i koje Misa rimskog obreda zato mora po svojoj naravi izražavati.“

Sve to i još puno drugih stvari, uključujući i odgovore na različite prigovore, detaljno je objašnjeno u odličnom predavanju p. Themanna.

(John Vennari, Catholic Family News)

Cjelovito predavanje p. Themanna dostupno je na CD-u konferencije Angelus Pressa iz studenog 2014. godine.