Donosimo
izvadak iz knjige Pretre
rejete (Odbačeni svećenik),
autora vlč.
Bryana Houghtona (1911-1992), engleskog svećenika i anglikanskog
obraćenika koji je podnio ostavku kao župnik svoje župe u Suffolku
na dan kada je Novus ordo
stupio na snagu.
Svećenici
koji nisu voljeli Misu
Koncil
je otvoren 11. listopada 1962. Do tada je
Crkva izgledala na određeni način samouvjerena i razumno
isključiva.
No,
od toga dana nadalje "dovođenje stvari u pitanje" je bilo
pravilo. Ne mogu navesti točan datum, ali u mom dekanatu se
narodni
jezik upotrebljavao
u liturgiji
i prije 1964. Iako sam to mogao spriječiti u župnim Misama,
nisam mogao u privatnim Misama.
Eksperimentiranje je postalo uobičajeno. Rečeno mi je da jedan
svećenik običava prikazivati dnevnu Misu u blagovaonici svoga
priorata, za vrijeme doručka, posvećenim tostom - cijelim tostom od
doručka!
Došao
sam u njegov priorat bez odgode i rekao mu što sam čuo.
"Što
je u tome loše?",
upitao
je. "Samo
pokušavam učiniti
Misu
realnijom i živahnijom."
"Što
nije u redu? Sve! Bit ćete tako ljubazni i služit
ćete misu s pravim hostijama i vinom, u skladu s rubrikama iz
1962.
koje su upravo objavljene, i to na oltaru u
svojoj
crkvi."
"Svakako
hoću ako zahtijevate."
"Onda
zahtijevam."
"Dakle,
dogovorili smo se. Nipošto Vas
ne bih želio uvrijediti jer ste dobar čovjek, ali ste na pogrešnoj
strani."
Dopustite
mi pojasniti da mi je ovaj svećenik bio drag. Nažalost, on je
završio u umobolnici nakon što je pokušao ubiti najprogresivnijeg
biskupa. Bio je najbolji od svih, ali ponešto krhkog uma.
U
jednoj od najvećih kuća u
župi
bila je misa na kojoj su koncelebrirali vrlo poznati katolički
svećenik, dva anglikanca i dva protestanta. Sve je bilo krasno
organizirano osim zaboravljenih hostija. Netko je morao ići i
donijeti ih iz Buryja. Tako se saznao
o tome.
Zatim
je tu izlet kardinala Bee u Englesku da bi "izmjerio
temperaturu" reakcije engleskih katolika suočenih s
ekumenizmom. On se trebao sresti s dvojicom
predstavnika
iz svake biskupije. Odmah sam pisao mom biskupu da se, kao obraćenik
i bivši tajnik Konferencije za više studije, smatram mogućim
poslanikom.
On je vrlo uljudno odgovorio da je odbor
zadužen za dobrodošlicu kardinalu Bei odlučio da se ne susretne
ni s jednim obraćenikom jer će oni neizostavno biti loše
raspoloženi prema svojoj bivšoj vjeroispovijesti. Kakav prekrasan
argument! Samo oni koji ništa nisu znali o tom pitanju mogli su biti
istinski objektivni!
Kada
su narodni jezici dopušteni u cijeloj liturgiji, život je postao
jako neugodan. Svaki svećenik u mom dekanatu, s izuzetkom kapelana
dominikanskog samostana, a uključujući moga vikara, usvojio je
narodni jezik. Ostao sam jedini svjetovni svećenik koji slavi na
latinskom. Od dvije stotine i sedamdeset svjetovnih svećenika u
biskupiji,
samo četiri su nastavila služiti
staru Misu.
U
našoj
peticiji
biskupu da se dopusti stara
Misa
prikupljeno
je devedeset potpisa, ali njegovim
odbijanjem
oni
su
izgubili
hrabrosti da je služe.
U
župi je rezultat bio jadan. Kapelan i njegov vikar više neće
služiti
istu Misu.
Mislio sam poveući
se sa
službe bez odgode.
Ali
sam odlučio da ne: Misa iz
1964. nije manipulirala
s kanonom, koji se, teoretski, uvijek trebao govoriti tiho i na
latinskom jeziku. Još je uvijek bilo moguće slaviti tip
Misu
iz
'64.
s određenom pobožnošću. Ipak sam pisao biskupu podnoseći ostavku
od dana kada
će kanon biti promijenjen. Odgovorio je sasvim lijepim pismom
navodeći: "Nitko
ne razmišlja o reformi kanona", i:
"biskupi
su tu upravo, kako bi se spriječilo da se u
njega zadire."
Jadni dragi biskup! Nije imao pojma o onome što će se dogoditi. Što
se mene tiče, ja sam znao. Dobio sam informaciju od mojih prijatelja
iz Konferencije za
više
studije
i nekih drugih preko
zanimljivih razgovora u Moissacu, u sjemeništu Francuske misije.
Također sam imao priliku otići na Canisium u Innsbrucku, gdje sam
bio u mogućnosti otvoreno razgovarati s Karlom Rahnerom i
Jungmannom. Sve to je bilo vrlo poučno.
Međutim,
postojalo je pitanje, na koje sam jedva mogao naći zadovoljavajući
odgovor. Svaki svećenik je svaki dan služio
staru
Misu
s potrebnom brižljivošću i očitom pobožnošću. Kako bi 98% njih
bilo
spremno
prihvatilo promijeniti ju, a da ni papa, ni Koncil to nisu tražili?
Oni su se bacili na ovo jednostavno dopuštenje poput gadarskih
svinja u more. Usput, bio sam dekan već nekoliko godina i dobro sam
poznavao svećenike iz
mog
dekanata. Samo dvojica od njih bila su dovoljno glupa da misle da su
bolji i da se mogu
radovati
mogućnosti očitovati
se.
Ostali su se privatno protivili promjenama. Samo je jedan, već
spomenuti dominikanac, ostao vjeran staroj Misi.
Što ih je nagnalo prihvatiti promjene? Poslušnost, otupjelost,
strah od odmazde, želja za mirnim životom? Ipak, ovo je bila
činjenica: nije moguće da su voljeli staru
Misu.
Ona nije bila ništa više nego obred koji se mogao mijenjati
jednostavno kao što se mijenja odjeća. Ali, ako im se nije sviđala
Misa,
sigurno su bili nesposobni za klanjanje. Oni su najvjerojatnije
smatrali Misu
tek nečim što su oni morali učiniti, a ne nešto što je Bog
napravio.
Lex
credendi, lex orandi:
vjera vodi
molitvu,
molitva vodi
vjeru.
Nisam imao dvojbi o vjeri moje braće svećenika, osim možda jednog.
Zato sam morao pogledati na stranu molitve. Tu sam otkrio da smo mi
svećenici bili stvarno manjkavi. Svi smo bili previše zauzeti
služenjem
Mise,
moljenjem
časoslova,
ili radeći nešto drugo, da bismo proveli trenutak u molitvi pred
Presvetim Sakramentom. Poticali smo laike na oblik molitve kojega smo
sami jedva prakticirali. Onda sam mogao vidjeti
kako je na Papinskom zavodu sv.
Bede
u Rimu moja asketska formacija bila opsežna. Učili
su me
kako se usavršavati, ali me nisu učili moliti, to jest, kako se
klanjati Bogu. Ono malo što sam znao o ovoj temi dugovao sam mom
čitanju mistika poput sv. Gertrude ili sv. Terezije Avilske, ili
duhovnih
autora,
kao što su Augustin Baker, Surin i Grou.
Jasno
je da ascetika
koja je usmjerena na vlastiti napredak
iziskuje
inteligentne ljudske čine s
pomoću
stvarne milosti.
Molitva
s druge strane, kao
klanjanje Bogu, plod je stalne
(habitualne)
ili posvetne milosti; to je povratak Ocu ljubavlju
Duha Svetoga kroz ljudsku osobu. S ljudske točke gledišta, to je
voljni čin nastojanja da se ispraznimo od sebe, dođemo do
sabranosti i predanja kako bi se klanjali Bogu.
Čim
netko opaža razliku između ascetike
i molitve, mislim da može razumjeti revoluciju u Crkvi.
Svećenicima
- posebno najučinkovitijim svećenicima, to jest, biskupima – bilo
je dosta liturgije u kojoj nisu mogli ništa činiti. Oni su dakle,
htjeli asketsku Misu umjesto klanjateljske Mise - djelovanje umjesto
kontemplacije. I dobili su je.
Izvor:
archives.sspx.org