srijeda, 3. svibnja 2017.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 87 (travanj 2017.)


Lutherova osobna prosudba niječe potrebu za nadnaravnim autoritetom i onemogućava jedinstvo u istini.

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Prije pet stotina godina Martin Luther se pobunio protiv Crkve, povlačeći za sobom trećinu Europe – to je vjerojatno najveći gubitak koji je Katolička crkva morala pretrpjeti tijekom svoje povijesti, nakon istočnog raskola 1054. Time je milijune duša lišio sredstava potrebnih za spasenje, udaljujući ih time ne od jedne vjerske organizacije među ostalima, nego od jedine Crkve koju je osnovao naš Gospodin Isus Krist, čiju je on nadnaravnu stvarnost nijekao kao i potrebu za spasenjem. On je potpuno iskrivio vjeru, čije je temeljne postavke odbacio, a to su Sveta Misna Žrtva, stvarna prisutnost u Euharistiji, svećeništvo, papinstvo, milost i opravdanje.

U temeljima njegove misli, koja i danas obilježava cjelokupni protestantizam, je osobna prosudba. Ovo načelo niječe potrebu za nadnaravnim i nepogrešivim autoritetom koji se može nametnuti nad osobnim prosudbama i odlučiti u raspravama među onima koje treba voditi na putu u Nebo. Ovo načelo, koje oni izričito priznaju, jednostavno čini nemogućim čin nadnaravne vjere, budući da se ona temelji na podvrgavanju razuma i volje Istini koju je Bog objavio i koju Crkva autoritativno naučava.

Osobna prosudba kao načelo ne samo da čini nadnaravnu vjeru, koja je put spasenja, nedostižnom (,,Onaj tko ne vjeruje, osudit će se” - Mk 16, 16), nego također onemogućuje jedinstvo u Istini. Tako se za protestante u načelu postavlja nemogućnost postizanja vječnog spasenja i jedinstva u Istini. Jer doista, od šesnaestog stoljeća umnažanje protestantskih sljedbi ne prestaje.

Tko ne bi pred tim tužnim prizorom razumio napore koje majčinski čini prava Kristova Crkva tražeći izgubljene ovce, tko ne bi pozdravio brojna apostolska nastojanja da se oslobode mnoge duše zarobljene u tom lažnom načelu koje zabranjuje njihov pristup vječnom spasenju? Ta briga za povratkom u jedinstvo prave vjere i istinske Crkve proteže se kroz stoljeća. Ona uopće nije nova; pogledajmo samo molitvu Velikog petka:

Molimo i za krivovjerce i raskolnike, da ih Bog i Gospodin naš izbavi od svih zabluda i udostoji se pozvati ih natrag k svetoj majci Crkvi, katoličkoj i apostolskoj.

Svemogući vječni Bože, koji sve spašavaš i nećeš, da itko pogine: pogledaj na duše zavedene đavolskom prijevarom; da se osvijeste zalutala srca, odbacivši svaku krivovjersku opakost, i obrate se k jedinstvu tvoje istine. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Ovaj tradicionalni jezik ne ostavlja mjesta zbunjenosti, danas tako rasprostranjenoj u ime lažnog ekumenizma. Upozorenja Kongregacije Svetog Oficija 1949., nakon nekoliko papinskih dokumenata, od kojih je svakako najvažnija enciklika Pija XI. Mortalium Animos (1928.), ta opravdana upozorenja sada izgledaju kao mrtvo slovo na papiru. Ipak, opasnosti od tog ekumenskog irenizma kojega je osudio Pio XI. u Humani generis (1950.) su goleme i vrlo ozbiljne jer obeshrabruju obraćanje na katoličanstvo. Koji protestant će, videći kako se hvale „bogatstva” i „časne tradicije” Lutherove reformacije, osjećati potrebu za obraćenjem? A osim toga, riječ „obraćenje” je trenutno službeno zabranjena u katoličkom rječniku kada se radi o drugim kršćanskim denominacijama.

Osim toga, ovaj novi stav, koji je sačinjen od pohvala za protestantizam i kajanja za katoličanstvo, uzrok je gubitka vjere za bezbroj katolika – to je činjenica. Svaka anketa koja ispituje vjeru katolika pokazuje štete koje proizvodi ovo zastrašujuće usklađivanje s protestantizmom. Koliki katolici su pogođeni u 21. stoljeću onim što je Crkva osuđivala sve do Koncila pod nazivom indiferentizma? Kobnom zabludom koja tvrdi da su svi spašeni, bez obzira na vjeru. Zabludom koja se dijametralno suprotstavlja učenju samoga našega Gospodina i cijele Crkve nakon Njega. No, tko osuđuje ovu zabludu protiv dvije tisuće godina stare katoličke vjere, odmah ga se označava kao fanatika ili opasnog ekstremista.

Također je u ime ovog novog ekumenizma izmišljena nova liturgija. Ona ima toliko sličnosti s protestantskom Gospodnjom večerom da je nekoliko protestantskih teologa, npr. Max Thurian iz Taizéa, potvrdio mogućnost da se njegova braća u vjeri služe novim katoličkim misalom. U međuvremenu, djeca Katoličke crkve su lišena najljepših blaga božanske hvale i milosti. Bogu hvala, Benedikt XVI. je hrabro izjavio da stoljetna liturgija nikada nije bila ukinuta, ali je tijekom više od 40 godina diljem svijeta postkoncilska liturgijska reforma udaljila iz crkava milijune vjernika, jer tu više nisu nalazili ono što su očekivali od Katoličke crkve.

Kako se onda čuditi što taj ekumenizam koji bi trebao promicati jedinstvo kršćana, napreduje malo?

Mons. Marcel Lefebvre je od koncila osuđivao ovaj novi pristup protestantima koji se skrivao pod imenom ekumenizma. U stvari, ovaj vrlo elastičan pojam izražava opći pogled i način djelovanja koji je uveden u Crkvu na II. vatikanskom. Radi se o naglašenoj dobrohotnosti koja se pokazuje prema svim ljudima, čvrstoj odlučnosti da se više ne osuđuju zablude u potrazi za svime onime „što nas ujedinjuje”, a ne onime što nas razdvaja... I ono što je trebao biti samo prvi korak u postupku prema jedinstvu, kao dio captatio benevolentiae, brzo se pretvorilo u potragu koju se želi zbog nje same i koja je postala svoj vlastiti cilj; neprestana potraga za neodređenom istinom. Ona se tada udaljila od svog krajnjeg cilja: povratka u jedinstvo Crkve onih koji su ga izgubili. Tako je značenje riječi ekumenizam promijenjeno, koncept jedinstva je izmijenjen, a sredstva za postizanje toga su iskrivljena.

Tradicionalna jasnoća Crkve koja zna da je ona jedina prava i koja to jasno i glasno proglašava, zamijenjena je novim i nesigurnim naukom – mješavinom samoomalovažavajućeg kajanja i postmodernog relativizma („ne posjedujemo cijelu istinu”, npr.) – koja trenutno navodi većinu katolika da napusti tvrdnju da postoji samo jedan put spasenja koji imamo od samog Isusa Krista: „Ja sam put, istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Iv 14, 6).

Značenje dogme „izvan Crkve nema spasenja” potajno je zamijenjeno zbrkanim idejama, sve do toga da je nauk o identitetu Crkve Kristove i Katoličke crkve promijenjen. Kardinal Walter Kasper, tada predsjednik Vijeća za promicanje jedinstva kršćana, vidio je u novoj definiciji Crkve (subsistit in) ono što omogućuje jednostavno promicanje ekumenizma nakon koncila. Ovo značajno priznanje, kada dolazi od takve osobnosti, treba uzeti ozbiljno!

To je, ukratko, razlog zbog kojega ne možemo radosno slaviti 500. godišnjicu protestantske reformacije. Naprotiv, oplakujemo taj okrutni raskid. Molimo se i djelujemo, slijedeći našega Gospodina, da uzmognu pronaći put koji će ih sigurno dovesti do spasenja, put u svetu Rimokatoličku crkvu.

Također molimo da se što prije napusti taj iluzorni irenizam, a umjesto njega nikne pravi pokret obraćenja kakav je postojao prije koncila, osobito u zemljama engleskog govornog područja.

Konačno, u ovoj obljetnici Gospinih ukazanja trima fatimskim pastirima, molimo da ljudi čuju poziv Blažene Djevice Marije. Ona je obećala obraćenje Rusije, kada papa izričito posveti ovu zemlju Njezinu Bezgrješnom Srcu. Udvostručimo molitve i žrtve bez odlaganja da Bogorodičino obećanje postane stvarnost!


Neka se Ona udostoji sa svojim božanskim Sinom, cum prole pia, blagosloviti vas u ovom uskrsnom vremenu, te nas dovesti do vječnog blaženstva.

Uskrs 2017.

+ Bernard Fellay

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.