U
časopisu ,,Movis“ Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj
objavljen je članak vojnog ordinarija BIH, mons. Tome Vukšića, o
Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. čiju skeniranu kopiju donosimo u
nastavku. Svećenik Bratstva, p. Marko Tilošanec, napisao je odgovor
u kojemu odgovara na sve već uobičajene pogrešne tvrdnje. Tekst
ovog pisma prenosimo također u nastavku. Odgovor je poslan na adresu
autora kao i izdavača časopisa sa zamolbom da ga se objavi i tako
ispravi nepravda i povreda istine. Reakcije sa strane odgovornih još
uvijek nema.
Hvaljen Isus i
Marija!
Preuzvišeni mons.
Vukšiću,
obraćam Vam se ovim
pismom kao svećenik Svećeničkog bratstva sv. Pija X. kako bih se
osvrnuo na Vaš članak objavljen u časopisu ,,Movis“
(ožujak 2017.) HKM-a u Švicarskoj. Na to me potaknuo jedan
naš vjernik koji mi je članak i poslao, uviđajući brojne
netočnosti i teška iskrivljavanja
stvarnosti na koja Vam ovdje želim svrnuti pozornost. Nastojat ću
po redu iznijeti pogrešne tvrdnje o životu i djelu nadbiskupa
Lefebvrea i Bratstva (ne: 'Bratovštine', kao što Vi pišete) sv.
Pija X. te na njih odgovoriti.
1. Nije točno da je
nadbiskup Lefebvre kao ordinarij Biskupije Tulle u Francuskoj ostao
veoma kratko 'zbog novih (?) nesporazuma', nego zato što je bio
izabran generalom Družbe otaca Duha Svetoga te je time automatski
preuzeo novu službu. Da nije bio izabran na tu službu, ostao bi
dalje vršiti službu mjesnog biskupa.
2. Pišete: ,,No
tijekom Sabora on se otvoreno svrstao uz takozvano konzervativno
krilo i kritizirao neke saborske misli, zaključke i reforme...“.
Svaki biskup na koncilu imao je svoja stajališta za koja je imao
slobodu i ostaje nejasno u čemu bi bila krivnja nadbiskupa Lefebvrea
što je pristajao 'uz konzervativno krilo'. Za vrijeme trajanja
sabora, kada zaključci još nisu bili doneseni, rasprava je bila
otvorena i svatko je mogao izraziti svoje mišljenje, a pravo na
svoje mišljenje ima svaki katolik uvijek u pogledu točaka koje su
očito dvoznačne ili u suprotnosti sa stalnim naukom Katoličke Crkve. Nasuprot tome, katolički nauk nitko nema pravo osporavati pod
bilo kojim povodom, što danas nažalost čine brojni pripadnici
klera, pa i biskupskog reda, što bi trebao biti pravi razlog za
zabrinutost.
3.
Tvrdite da je novi obred Mise bio ,,samo jedna od tolikih
liturgijskih obnova istoga obreda tijekom povijesti Crkve“. Naveo
bih ovdje suprotno mišljenje jednog vrsnog liturgijskog stručnjaka,
mons. Klausa Gambera, u njegovoj knjizi 'Reform der römischen
Liturgie' u kojoj sasvim jasno pokazuje
kako se novi obred ne može smatrati organskim razvojem vjekovnog
rimskog obreda, nego upravo novom tvorevinom. Predgovor toj knjizi
napisao je tadašnji kardinal Ratzinger koji je sām
novi obred nazvao 'banalnim fabriciranim proizvodom'. Isti je
pohvalio također rad Michaela Daviesa, poznatog tradicionalnog
autora, koji u svojim djelima pokazuje zapanjujuću podudarnost novog
obreda s protestantskim obredima. Svaki katolik dužan je, prema
definiranom, nezabludivom nauku Crkve, prianjati uz ,,primljene i
odobrene obrede Crkve“ (Tridentski sabor,
Dekret o sakramentima, kan.13, DH 1613).
Zato obred koji nije organski izrastao iz tradicionalnog obreda, nego
je od njega gotovo posve različit te je podudaran obredima
krivovjernika, ne može biti predmet obveze za jednog katolika jer
'pravilo molitve je pravilo vjere'. Protestanti su mijenjali
bogoslužje upravo zato što ono nije odgovaralo njihovim
krivovjerjima. I kako bi jedan katolik mogao prihvatiti da sudjeluje
u bogoslužju koje je gotovo identično protestantskomu i u kojemu se
uklanjaju gotovo sve reference za ključne vjerske istine? Posljedice
tih promjena dobro su vidljive u praksi, gdje brojni katolici gube
svijest o pojmu Misne Žrtve, Kristove stvarne prisutnosti, uloge
svećenika, što je sve neizbježno povezano s načinom kako novi
obred izražava ove vjerske istine.
4. Čudi Vaša
tvrdnja da je latinski jezik općenito zamijenjen narodnim jezicima
zato što ga je 'malo tko više razumio'. Tu valja navesti da sama
koncilska konstitucija Sacrosanctum concilium (br. 36) utvrđuje
načelo da latinski jezik treba zadržati i da je reforma provedena
uz kontroverze i netransparentnosti te nikako nije bila odraz
vjerničkih zahtjeva. Koliki su naraštaji naših predaka othranjeni
u vjeri upravo u tradicionalnoj latinskoj liturgiji i nikad nisu
zahtijevali prevođenje na narodni jezik, pa ni u 60-im godinama
prošlog stoljeća. Dapače, da razumljivost kultnog jezika i jest
argument, danas bi, kada se uče brojni strani jezici, taj argument s
obzirom na izobrazbu vjernika vrijedio više nego ikada.
5. O tome da bi
svećenik trebao biti okrenut prema oltaru, a ne prema narodu, pisali
su brojni liturgičari (npr. u našem prijevodu dostupno djelo U. M.
Langa, Okretanje prema Gospodinu), uključujući i tadašnjeg
kardinala Ratzingera (Duh liturgije), što je sasvim naravno jer se
Misna Žrtva ne prinosi narodu, nego Bogu. Ni sam novi Misal uostalom
nigdje ne propisuje da svećenik treba biti okrenut prema narodu,
nego se radi o praksi koja se nameće bez ikakvog utemeljenja u
crkvenim propisima.
6.
U vezi teme kolegijalnosti htio bih svrnuti pozornost na ključni
problem da je katolički nauk da je samo i jedino papa,
kao nasljednik sv. Petra, Kristov namjesnik na zemlji i poglavar opće
Crkve, a nikako biskupski zbor. Crkva ima samo jednu glavu na zemlji
i upravo je težnja liberalizma i modernizma potkopati papinski
autoritet stvaranjem jednog paralelnog autoriteta i tako efektivno
paralizirati primjenu autoriteta na svim razinama. To nažalost
vidimo da se u Crkvi ostvarilo jer se prijestupi, zloporabe i
krivovjerja općenito toleriraju, dok se one koji žele čuvati
Tradiciju progoni. To je potresna stvarnost za koju bi si svaki
katolik trebao postaviti pitanje: kako je to moguće?
7.
Nadbiskup Lefebvre provodio je svećeničku formaciju u svojoj
bogosloviji na isti način kao što je sam bio odgojen i kao što je
odgajao bogoslove kao svećenik i kako je posvuda bila praksa sve do
koncila. U čemu takva vrsta odgoja može biti loša? Zar nešto što
je do jučer bilo dobro, sada najednom postaje štetnim? U samim
izvornim statutima Bratstva stoji da se odgoj u našim bogoslovijama
temelji na (pokoncilskom) Ratio
fundamentalis Kongregacije za bogoslovije i sveučilišta – što je
nadbiskup Lefebvre često isticao. Na koji
je način onda taj odgoj u suprotnosti s crkvenim propisima, tim više
što su i biskupi
koji su posjetili naše bogoslovije
prije neko vrijeme, dali vrlo pozitivna mišljenja o
formaciji koja se u njima provodi [1]?
8. Poznato Vam je
kao crkvenom pravniku da svaki optuženik ima pravo na obranu i
žalbu. Je li nadbiskupu Lefebvreu priznato to pravo u postupku koji
se vodio protiv Bratstva 1974.-1975. godine? Uopće nije dokazano da
je tijelo koje je izreklo sankciju za taj čin mjerodavno, nije dano
valjano obrazloženje tog čina, a Nadbiskupovu žalbu upućenu
Apostolskoj signaturi tadašnji je državni tajnik, kard. Villot,
opstruirao i nije dopustio da se uopće razmotri. Sve su to teške
neregularnosti u postupku koje tome činu oduzimaju bilo kakvu
legitimnost, a znamo koje su posljedice sumnje o
zakonitosti i valjanosti nekog čina – da ostaje na snazi stari
zakon (kan. 21), odnosno u ovom slučaju – da stvarno nisu stupile
na snagu nikakve sankcije.
9. Što se tiče
poznate Mise u Lilleu u ljeto 1976. godine, ona uopće nije bila
planirana kao velika manifestacija, nego je sam odaziv vjernika –
koji su željeli pružiti Nadbiskupu podršku, bio takav da je
nepredviđeno trebalo tražiti novi prostor s puno većim kapacitetom
da primi sve vjernike. Istaknimo i da je sam nadbiskup Lefebvre
prethodno tražio audijenciju s papom Pavlom VI. (kojega Vi na
temelju čega nazivate 'budućim svecom'?), ali mu je ona zbog
malverzacija u vatikanskim uredima uskraćena. Sam Nadbiskup uvijek
se trudio držati kontakte s rimskim vlastima i tražio je
razgovor s papom. Plod tih traženja bio je i razgovor s Ivanom
Pavlom II. (a ne to da je Papa Nadbiskupa ,,pokušao dovesti u red“).
10. Tvrdite da je
posljedica popravljanja odnosa sa Svetom Stolicom bila ta da je
nadbiskup Lefebvre 1983. ,,napustio vodstvo“
Bratstva. Možete li reći na čemu temeljite takvu tvrdnju? Ona nema
apsolutno nikakvog uporišta u stvarnosti, nego je novi generalni
poglavar reda, p. Franz Schmidberger, izabran na sasvim normalan
način, bez ikakve veze s odnosima prema Svetoj Stolici.
11. Dolazimo do
ključne točke u kojoj iznosite tvrdnju da nedopuštena biskupska
ređenja predstavljaju raskol. Unatoč izjavi pape Ivana Pavla II. u
motupropriju Ecclesia Dei – koja kao što znamo, nije zaštićena
oznakom nezabludivosti, takva tvrdnja je posve protivna relevantnim
teološkim i kanonskim postavkama. Kao što Vam je zasigurno poznato,
u prijašnjem Zakoniku kanonskog prava iz 1917. (kan.
2370), ovaj čin nije bio kažnjavan izopćenjem, nego samo obustavom
(suspenzijom) i ne svrstava se u kategoriju kaznenih djela protiv
vjere i crkvenog jedinstva (isto kao i u novom zakoniku). Već je to sasvim jasan dokaz da se ne radi o raskolničkom činu per se. Tek
je papa Pio XII. 50-ih godina uveo kaznu izopćenja za slučaj
kineskih biskupa koji su se podložili komunističkim vlastima te se
u tom smislu odvojili od pape i ušli u raskol. Nadbiskup Lefebvre je
sasvim jasno očitovao prigodom samog čina biskupskih posvećenja
koja je njegova nakana – da ona nije odvajanje od pape i stvaranje
posebne hijerarhije, nego posvećenje biskupa radi podjeljivanja
sakramenta svetoga reda koji bi u protivnom, nakon njegove smrti,
kandidatima za svećeništvo ostali uskraćeni.
,,Nužno
je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom
ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Nad kineske biskupe koji su
se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je
izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo
izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir.
Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu
i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troya u
Španjolskoj su to primjerice tako učinili. Imenovali su papu i
utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nipošto ne dolaze u
obzir! Daleko
od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima.
Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s
Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s
Papom i svim njegovim
prethodnicima,
koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da
moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i
uništiti katoličko svećeništvo."
(iz propovijedi prigodom biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)
Zato si biskupi
Bratstva nikada niti nisu prisvajali jurisdikciju na konkretnom
području, nego su djelovali kao pomoćni biskupi koji će obavljati
specifično biskupske funkcije u podjeli sakramenata. Bratstvo
bezrezervno priznaje autoritet pape i mjesnih biskupa te naši
svećenici spominju njihova imena u Kanonu Mise i ničime si
taj autoritet ne prisvajaju. U stvarima, pak, u kojima prema
katoličkom nauku nitko ne može biti poslušan jer vode
prema gubitku vjere, naše Bratstvo izražava odlučni otpor, jer je
to dužnost svakog katolika.
I kad bismo već
bili dosljedni u Vašoj argumentaciji, trebalo bi reći da je taj
navodni raskol prestao kada su povučena izopćenja 2009. godine –
što Vi ne činite, nego bez ikakvog temelja tvrdite da taj 'raskol'
postoji samim time što nije riješeno pitanje kanonskog statusa. Je
li doista moguće da Vi kao stručnjak za kanonsko pravo ne pravite
razliku između ta dva temeljna pojma? Također iznosite tvrdnju da
su u raskolu i svećenici Bratstva nad kojima nije nikada izrečena
kazna izopćenja, opet bez ikakvog temelja i protivno temeljnim
teološkim i kanonskim postavkama. Svatko iole upućen u teologiju i
crkveno pravo mora razlikovati neposlušnost i kršenje pozitivnih
odredbi (koji, kao što također znamo, u slučaju nužde mogu biti
opravdani i potrebni) od raskola kao odbacivanja autoriteta kao
takvog. O ovome drugome se, kao što je pojašnjeno, nipošto ne
radi, nego naprotiv, ako se ikoga može sumnjičiti za raskol, to su
današnji pastiri koji se vode liberalnim duhom te zastupaju stavove
protivne definiranom katoličkom nauku (upravo pod pozivanjem na
Drugi vatikanski sabor). A njih, kao što ste, vjerujem, dobro
svjesni, nema malo.
12. Konačno,
iznosite tvrdnju da katolici ne smiju primati kod svećenika Bratstva
sakramente. Takva tvrdnja, opet, ne samo da je protivna svim
navedenim teološkim i kanonsko-pravnim razlozima, nego i samim
izjavama mjerodavnih rimskih instanci. Istaknuo bih ponajprije da je
povjerenstvo Ecclesia Dei svojim odgovorom od 8.
siječnja 2003. priznalo da se na Misama koje služe svećenici
našeg Bratstva može ispuniti nedjeljna obveza [2]. Ovdje treba biti
iskren i jasan – na Misama suspendiranog svećenika ne smije se ni
sudjelovati, te se a fortiori ne može ispuniti nedjeljna obveza. To
je moguće samo na Misi koju služi svećenik s potrebnim ovlastima.
Stoga je to implicitno priznanje onoga što je jasno svakomu tko
nastoji trijezno i objektivno promotriti sadašnju situaciju – da
je Bratstvo sv. Pija X. katolička družba od čijih se svećenika mogu primati
sakramenti. Bilo kakav drugi zaključak u današnjoj poplavi
ekumenizma gdje se dopušta i potiče sudjelovanje u obredima
nekatoličkih zajednica bio bi uistinu apsurdan.
Tu valja navesti i
druge ovlasti koje su svećenicima Bratstva izričito priznate. To je
prije svega ovlast ispovijedanja koja je dana svim našim svećenicima
na trajno. U tom smislu naši svećenici imaju veće povlastice od
velike većine drugih svećenika čija je ovlast uvjetovana službom
ili vremenom. Potom je nedavno priznato pravo da ordinariji mogu i da
su pozvani našim svećenicima dati ovlaštenje za vjenčavanje
zaručnika – koji su naši vjernici, u crkvama koje pripadaju
biskupiji. Isto su tako u nekoliko slučajeva svećeničkih ređenja
(Zaitzkofen, 2. srpnja; Pariz, 3. srpnja 2016.) podijeljene ovlasti
našim biskupima da mogu dopušteno rediti nove svećenike [3].
Treba
zato postaviti realno pitanje: tko bi i na temelju koje logike mogao
tvrditi da se, pored svih priznatih ovlasti – pored toga da se u
svakoj crkvi ili kapeli Svećeničkog bratstva može ispuniti
nedjeljna obveza, da se može pristupiti sakramentu ispovijedi te
valjano i dopušteno dobiti odrješenje od grijeha, da se može
sasvim normalno dogovoriti sklapanje sakramenta ženidbe, da u našim
crkvama djeluju svećenici koji su članovi Bratstva, a po službenim
propisima nisu ni po čemu iregularni; ne bi smjelo primiti sakrament
svete Euharistije[4]? Takva
je tvrdnja toliko apsurdna i protivna onom temeljnom kanonskom načelu
,,odiosa
sunt restringenda, favorabilia sunt amplianda“
(kazne treba tumačiti usko, a povlastice široko) da bi to svakome
kome je imalo stalo do istine i pravednosti trebalo biti očito.
Naprotiv, pravo bi
pitanje trebalo biti smije li se sudjelovati na onim Misama –
služenim po novomu obredu, na kojima se događaju očite zloporabe i
svetogrđa (a takvih Misa nije malo). I u tom pitanju bi odgovor
trebao biti jednoznačno negativan jer ne možemo ispuniti nedjeljnu
obvezu i 3. Božju zapovijed prisustvujući obredu u kojemu se Bogu
ne iskazuje čast (što je svrha ove zapovijedi), nego se naprotiv
nedostojno i svetogrdno postupa sa svetinjama. A svaki katolik može
ispuniti nedjeljnu obvezu prisustvujući obredu Mise koji po
katoličkom obredu služi katolički svećenik koji nije ničim
zapriječen. Naši novi svećenici koji su ređeni uz izričito
dopuštenje mjerodavnih rimskih instanci nisu ni na koji način
zapriječeni i imaju sve ovlasti kao i bilo koji biskupijski ili
redovnički svećenik koji ih je dobio od svojeg ordinarija ili
poglavara (barem to morate priznati!), a po načelu činjenične
i pravne dvojbe (kan. 144)
i na temelju svih navedenih činjenica, imaju ga i svi drugi
svećenici Bratstva po načelu dopunske
vlasti upravljanja. Jer je po kanonskoj pravičnosti apsurdno i
nemoguće da se kod tolikih svećenika moguće redovno
ispovijediti, vjenčati, ispuniti nedjeljnu obvezu, a da se ne bi
mogao primiti sakrament Euharistije i ostali sakramenti koji ne
iziskuju vlast upravljanja kao uvjet valjanosti; kao i to da neki
svećenici po rimskom dopuštenju (danom iz prostog razloga
dobrovoljnosti) imaju sve ovlasti (koje se dobivaju samim činom
dopuštenog ređenja), a da ih drugi nemaju (jer nisu imali tu sreću
biti ređeni u dotičnim terminima)!
Zato Vas pozivam da
u svjetlu svega rečenoga, u duhu kršćanske ljubavi i težnje za
istinom i pravednošću, pozorno razmotrite ovaj odgovor te ili
opovrgnete bilo koji od navedenih ispravaka, ili da ispravite sve
netočne tvrdnje iz Vašeg članka.
S molitvom da nas
uskrsli Gospodin sve blagoslovi, srdačno Vaš,
p. Marko Tilošanec,
FSSPX
P. S. Ovaj osvrt ima
karakter otvorenog pisma te će biti objavljen u našim obavijesnim
sredstvima.
[1] Na što se
poziva sam papa Franjo u svom pismu od 1. rujna 2015. povodom Godine
milosrđa u kojemu svećenicima Bratstva podjeljuje ovlasti
ispovijedanja.
[2] Valja napomenuti
da pitanje nije postavljeno u smislu odnosi li se to samo na
slučajeve smrtne opasnosti, nego za redovito pohađanje naših
crkava i bogoslužnih mjesta.
[3] Dok se
nedopuštenim primanjem sakramenta svetog reda upada u automatsku
obustavu (kan. 1383), dopuštenim ređenjem ređenik ostaje regularan
te samim time ima pravo po cijeloj Crkvi vršiti sve čine za koje
nije potrebna
vlast upravljanja.
[4] Imajući također
u vidu da je za valjano podjeljivanje odrješenja i vjenčanje
potrebna vlast upravljanja, koja za valjano služenje sv. Mise nije
potrebna, te u tom smislu kod služenja sv. Mise govorimo o 'manjim
ovlastima' koje su potrebne, odnosno onima nižeg reda.