subota, 9. prosinca 2017.

Pitanje papinskoga krivovjerja (V.)


Na temelju prethodna četiri nastavka promatramo proglašava li Crkva službeno krivovjerni nauk putem Amoris laetitije.


V. dio: Je li papa Franjo krivovjeran?

Identificiranje krivovjerja

Nazivanje svoga protivnika ,,krivovjernim” (heretičnim) moglo je biti pristojnim u određenom crkvenom kontekstu u prošlosti. Točnije rečeno, ljudi Crkve su također, bili teolozi ili ne, imali svoj repertoar pogrda. Pogrde se nalaze u svim vremenima i u svim profesijama. Već u Evanđelju nalazimo njihove poprilične tragove, čak i iz usta Utjelovljene Riječi. Možemo požaliti da su postale rijetke od posljednjega sabora i jadikovati nad sladunjavim izrazima koji sada prevladavaju u interkonfesionalnim dijalozima.

Uporaba pogrda trebala bi ostati legitimnom, uz uvjet da se ne prave greške oko značenja, koje će uvijek biti ograničeno. Ono vrlo često odudara od svoje izvorne vrijednosti i nije ništa više nego posljednje pribježište onima koji su izgubili sve svoje argumente i samo žele sačuvati obraz. No ovdje ne govorimo o demonizaciji, koja je veliki izraz manipulacije. Ukratko, ovdje bismo mogli biti usred retorike pa i izvan područja teologije u užem smislu. Retorika može služiti kao podrška teologiji i to je upravo temelj njezine legitimnost, ali je ona nikada ne bi mogla zamijeniti ili još manje prikriti njezino nepostojanje.

Oznaka ,,krivovjernoga” (heretičnoga) iziskuje protivnost definiranoj istini

Drukčije je s doktrinarnom cenzurom ,,krivovjernoga” (heretičnoga): ona je stručni izraz, dio terminologije za kojim posežu stručnjaci da bi dali što je moguće precizniju prosudbu. Oznaka ,,krivovjernoga” odgovora tome preciznome jeziku kojim se teolog služi: u tom smislu se ona primjenjuje na osobu čija djela i riječi dovoljno očituju odbacivanje ili dovođenje u pitanje objavljene istine koju je kao takvom proglasilo nezabludivo Crkveno Učiteljstvo. Također se posljedično ili u proširenom značenju primjenjuje na tvrdnju koja je dokazano proturječna dogmi.

Primijeniti tu vrstu pojma na osobu ili tvrdnju stoga implicira da se je prije ispitalo odbacivanje ili protivljenje dotičnome predmetu. Nije samo bitno radi li se o odbacivanju ili protivnosti. Ono što je još bitno je provjeriti ima li ovo odbacivanje ili protivljenje u točnom odnosu prema dogmi, drugim riječima, prema istini koja nije samo objavljena, nego i kao takva definirana od strane Crkvenog Učiteljstva. Tu se nalazi cijela zahtjevnost predmeta koji je skriven iza pojma.

Slučaj pape Franje

Pitanje koje si ovdje postavljamo je iznimno precizno: zaslužuje li papa Franjo ovu oznaku u očima čiste teologije kao onu koju svaki član naučavajuće Crkve može donijeti na osnovi svojih stvarnih i priznatih kompetencija? I zaslužuje li je zbog onoga što potvrđuje u apostolskoj pobudnici Amoris laetitia? 45 teologa je smatralo da su dužni to potvrditi. Četiri kardinala daju nam na znanje dovoljno jasno da ako ne da zadovoljavajući odgovor na njihovu dubiju, Vrhovni svećenik bi mogao zaslužiti oznaku takve cenzure.

Što možemo reći? Pogledajmo jednostavno pet dubija (dvojbi) koje su predstavili četvorica kardinala kao i odgovarajuće retke iz Amoris laetitije čije je značenje sumnjivo. Da bismo bili kratki i jasni koliko možemo, izrazit ćemo bitnu ideju svake dvojbe.

Prva dvojba

Prva dvojba postavlja pitanje glede točaka 300-305 Amoris laetitije: je li moguće dati odriješenje i Pričest rastavljenim i ponovno oženjenim osobama koje žive u preljubu bez da su se za to pokajale? Za nekoga tko pristaje uz katolički nauk odgovor je: 'ne'. Što točno govori Amoris laetitia? Sljedeći odlomak iz točke 305 govori ovo:

,,Zbog oblika uvjetovanja i ublažujućih čimbenika, moguće je da u objektivnoj situaciji grijeha – za koju možda ne postoji subjektivna krivica, ali ne u potpunosti – osoba može živjeti u Božjoj milosti, ljubiti i također rasti u životu milosti i ljubavi primajući pomoć Crkve u tu svrhu.

(U fusnoti stoji: ,,U nekim slučajevima to može uključivati pomoć sakramenata. Stoga 'želim podsjetiti svećenike da ispovjedaonica ne smije biti mučionica, nego prije susret s Gospodinovim milosrđem' (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 44). Također bih istaknuo da Euharistija 'nije nagrada za savršene, nego moćni lijek i hrana za slabe' (Isto, br. 47))

Sumnja nastaje s ovom fusnotom. Nema sumnje da neznanje o grijehu koje nije nastalo vlastitom krivicom ispričava od grijeha. Ali onima koji su žrtve ovoga neznanja te se tako mogu okoristiti ovom isprikom Crkva prvo nudi pomoć propovijedanja i opomena. Crkva prvo oslobađa od neznanja otvarajući oči onoga tko je u neznanju o stvarnosti njegova grijeha. Pomoć sakramenata može doći samo nakon toga i samo onda ako osobe koje su prethodno bile u neznanju sada poučene o ozbiljnosti svoga stanja te su odlučile upotrijebiti sredstva obraćenja i ako imaju ono što se zove čvrsta odluka da se poprave. Inače bi pomoć sakramenata bila bez učinaka te bi i ona bila objektivna situacija grijeha.

Ovdje imamo posla sa dvojbom u najstrožem smislu riječi ili drukčije rečeno, odlomkom koji se može tumačiti na dva načina. A ta dvojba nastaje upravo zahvaljujući nedefiniranom izrazu u napomeni: ,,u nekim slučajevima”. Kako bismo razriješili tu dvojbu, bitno je jasno naznačiti koji su to slučajevi u kojima je sakramentalna pomoć Crkve moguća i utvrditi da se radi o situacijama u kojima su grešnici, koji su dostatno prosvjetljeni, već odlučili napustiti objektivno grešnu situaciju.

Druga dvojba

Druga dvojba postavlja pitanje oko broja 304: postoji li nešto kao intrinsično zli čini iz moralnoga gledišta koje zakon zabranjuje bez ikakve moguće iznimke? Za nekog tko pristaje uz katolički nauk odgovor je: 'da'. Što točno kaže Amoris laetitia? Broj 304, citirajući Summu theologiae sv. Tome Akvinskoga (I-II, pitanje 94, članak 4), inzistira na primjeni zakona umjesto na samome zakonu i naglašava ulogu koju igra prosudba razboritosti, koja se navodno može primjenjivati samo od slučaja do slučaja, strogo ovisno o okolnostima koje su jedinstvene i pojedinačne.

,,Istina je da opća pravila utvrđuju dobro koje se nikada ne može odbaciti ili zanemariti, ali njihov izričaj ne može apsolutno predvidjeti sve pojedinačne situacije. U isto vrijeme treba reći da se, upravo zbog toga razloga, ono što je dio praktičnoga razlučivanja u pojedinačnim situacijama, ne može podići na razinu pravila.”

Ovaj odlomak ne uvodi strogo govoreći ikakvu dvoznačnost. On samo previše inzistira na jednom dijelu istine (razborita primjena zakona), do točke zamagljivanja drugoga dijela te iste istine (nužna vrijednost zakona) koja je jednako važna kao i prva. Tekst ovdje dakle griješi propustom, uzrokujući tako krivo shvaćanje.

Treća dvojba

Treća dvojba postavlja pitanje glede broja 301: možemo li reći da su osobe koje trajno žive na način koji proturječi zapovijedi Božjega zakona (npr. zakona koji zabranjuje preljub) u objektivnoj situaciji trajnoga teškoga grijeha? Katolički odgovor je: 'da'. Amoris laetitia kaže na tu temu: ,,Stoga se ne može jednostavno reći da svi koji su u 'neregularnoj' situaciji žive u stanju teškoga grijeha i da su lišeni posvetne milostiOvdje bi trebalo naglasiti dvije stvari.

Rečenica koju smo upravo citirali ustvrđuje u načelu nemogućnost postavljanja sveopće tvrdnje. Ona ne niječe mogućnost da se kaže da su javni grešnici lišeni milosti. Ona samo niječe mogućnost reći su svi javni grešnici lišeni milosti. To nijekanje je Crkva oduvijek naučavala. Uistinu postoje u konkretnim ljudskim činima takozvani razlozi koji ispričavaju ili ublažuju krivnju. Zbog njih grešnik ne mora biti moralno odgovoran za objektivno grešnu situaciju. Ovi razlozi ne uključuju samo neznanje, nego i defekte emocionalne, afektivne ili psihološke vrste, a broj 302 proviđa detalje oslanjajući se na nauk novoga Katekizma Katoličke Crkve (iz 1992.). Unatoč što ovi ublažujući čimbenici (koji i ako su česti, što ostaje dokazati) opravdavaju osobu, oni i dalje ne uklanjaju objektivnu situaciju grijeha: subjektivno opravdani grešnik ne prestaje objektivno biti u takvoj situaciji. Propuštajući ovu ključnu razliku, odlomak Amoris Laetitije ovdje opet uvodi dvojbu.

Četvrta dvojba

Četvrta dvojba postavlja pitanje glede broja 302: možemo li još uvijek iz moralnoga gledišta reći da čin koji je intrinzično zao zbog svoga predmeta ne može nikada postati dobar zbog okolnosti ili zbog namjere osobe koja ga izvršava? Katolički odgovor je: 'da'. Amoris Laetitia govori: ,,Negativni sud o objektivnoj situaciji ne uključuje sud o odgovornosti i krivnji dotične osobe. To je točno, ali obratno nije i zbog propusta da se to kaže, ovaj odlomak ponovno uvodi dvojbu.

Ako rastavljena i 'ponovno oženjena' osoba griješi, griješi kao takva, upravo jer živi u objektivnoj situaciji rastave i 'ponovne ženidbe', koja je objektivna situacija grijeha te kao takva zahtijeva negativnu prosudbu. Ako rastavljena i 'ponovno oženjena' osoba ne griješi to nije po sebi, nego upravo zbog drugih razloga nego 'ponovne ženidbe', koja po sebi vodi u grijeh.

Pomutnja nastaje ovdje između nutarnje zloće čina i uračunljivosti za to zlo kod onoga koji izvršava čin. Okolnosti čina i namjera onog koji izvršava čin mogu imati poništavajući učinak na uračunljivost za zloću čina, ali ne i na samu zloću čina. Ova četvrta dvojba proizlazi iz iste vrste propusta kao i treća.

Peta dvojba

Peta dvojba postavlja pitanje glede broja 303: možemo li reći da savjest mora uvijek ostati, bez ikakve moguće iznimke, podložna apsolutnome moralnome zakonu koji zabranjuje čine koji su u svojoj nutrini (intrinzično) zli zbog svoga predmeta? Katolički odgovor je: 'da'. Amoris laetitia ponavlja ovdje lažnu pomutnju koju je Franjo uveo već u svome intervjuu s novinarom Eugeniom Scalfarijem u L'Osservatore romano 4. listopada 2013.

Nitko ne može raditi protiv svoje savjesti, čak i ako je iskrivljena. Ali reći da savjest obvezuje čak i kada je iskrivljena izravno znači da je raditi protiv nje pogrešno, ali to uopće ne podrazumijeva da je dobro slijediti ju. Ako je savjest u zabludi jer nije u skladu s Božjim zakonom, ne slijediti ju je dosta za volju da bude loša, ali slijediti ju nije dosta za volju da bi bila dobra.

Sveti Toma opaža da je volja onih koji su ubili apostole bila loša (Summa theologiae, I-II, q. 19, a. 6, sed contra). Ipak, ona se slagala s njihovim iskrivljenim razumom (= savješću), prema onome što Gospodin kaže u Evanđelju (Iv 16,2): ,,Dolazi vrijeme kada će svaki koji vas ubije misliti da čini djelo Bogu ugodno”. Ovo je dakle dokaz da volja usklađena s iskrivljenom savješću može biti loša. To je točno ono što Amoris laetitia ne objašnjava, uvodeći ovdje petu sumnju.

Sinoda o obitelji 2015. koja je pokrenula pogubni lanac događaja

Subjektivizam: korijen pet dvojbi

Pet dvojbi je stoga prilično dobro utemeljeno. Njihov korijen je uvijek isti: pomutnja između moralne vrijednosti čina, strogo objektivne vrijednosti i uračunljivost za čin kod njegova izvršitelja, strogo subjektivna uračunljivost. Iako može biti da se moralna zloća ne može subjektivno uračunati jer je osoba koja izvršava čin ispričana od odgovornosti (što treba koliko je moguće u svakom slučaju dokazati), čin uvijek i svugdje odgovara objektivnoj zloći te je posljedično korijen objektivno grešne situacije, bila ona u stvarnosti uračunata ili ne onome tko se u njoj nalazi. Tradicionalni crkveni nauk daje prvenstveno tom objektivnom poretku moralnosti čina koji dolazi od njegova predmeta, kao i cilja ili svrhe. Amoris laetitia okrećući taj poredak uvodi subjektivizam u moralnost.

Je li subjektivizam nijekanje objavljene istine?

Predstavlja li takav subjektivizam, promatran u svojim načelima kao i u pet zaključaka koji iz njega slijede, nijekanje božanski objavljene istine koja se kao takva predstavlja činom nezabludivoga Crkvenoga Učiteljstva? Trebali bismo moći odgovoriti potvrdno da zaključimo da Amoris laetitia predstavlja krivovjerje u svakoj od istaknutih točaka i da Franjo zaslužuje teološku oznaku iste vrijednosti.

Da bi se došlo do toga zaključka, bilo bi nužno utvrditi dvije stvari. Prvo, uništava li ovih pet sumnji pet dogmi na koje se odnose? Drugo, niječe li Amoris laetitia ove dogme ili ih barem dovodi u sumnju formalno i dovoljno izričito? Odgovor na ova dva pitanja je daleko od očitoga i sigurnoga. Jer ova nova Franjina teologija, koja nastavlja onu Drugoga vatikanskoga, izbjegava ovu vrstu formalnoga protivljenja istinama koje je već nezabludivo predstavilo Učiteljstvo prije Drugoga vatikanskoga. Ona najčešće griješi propustom ili dvoznačnošću. Ona je dakle dvojbena u samoj svojoj biti. Dvojbena je točno utoliko, ukoliko je modernistička ili preciznije: neomodernistička.

Namjerava li Papa utvrđivati ili nijekati?

Poglavlje 8 Amoris Laetitije je određeno, kao i ostala, temeljnom namjerom koju je papa stavio u tekst cijele pobudnice, a ona je ,,skupiti doprinos sa dvije nedavne sinode o obitelji, dodajući druga promišljanja kao pomoć razmatranju, dijalogu i pastoralnoj praksi. Tu dakle nalazimo ni manje ni više nego materijal za razmatranje, dijalog i praksu. To nije materijal za očito nijekanje ili preispitivanje. Ili još više, ako bi Amoris laetitia postala uzrokom krivovjerja, bilo bi to na apsolutno jedinstveni način, perfidno i prikriveno kao i sam modernizam. Drugim riječima,  manipulacijama putem prakse i prilagodbe prije nego u okviru formalnog naučavanja.

Praktično potkopavanje nauka

Krivovjerje (ako ga ima) pape Franje je krivovjerje praktičnoga potkopavanja, revolucija u djelima i rekli bismo sigurno da je to ono što je ostalo do sada skriveno iza novoga pojma ,,pastoralnog Učiteljstva. A u tom području je teško praviti doktrinarne cenzure. Doista, cenzura utvrđuje logički suprotan odnos između dane tvrdnje i prethodno definirane dogme. A taj odnos bi mogao postojati samo između dvije spekulativne istine koje pripadaju istome spoznajnome redu. Ovo potkopavanje se u sebi sastoji u tome da među katolicima potiče ponašanja proizašla iz načela suprotstavljenih nauku Crkve.

To je način kako Amoris laetitia utvrđujući nerazrješivost braka (u br. 52-53, 62, 77, 86, 123, 178), legitimizira način života u Crkvi koji slijedi iz načela suprotstavljenog toj nerazrješivosti (br. 243, 298-299, 301-303). Neomodernističko Učiteljstvo utvrđuje katoličko načelo braka, pritom dopuštajući u praksi da se sve događa kao da je istinito suprotno načelo. Kako bi se to moglo cenzurirati? Bi li oznaka krivovjerja (shvaćena u užem smislu doktrinarne prosudbe) onda i dalje zadržala svoje značenje?

Pronaći prikladan izraz

U predmetu cenzura teško je pronaći najprikladniji izraz, a nerijetko se teolozi razlikuju u svojim prosudbama. Bez namjere da kažemo da su njihovi uvidi krivi ili oni suprotni ispravni, htjeli bismo svrnuti pozornost zbunjenih katolika problemu koji možda nije uvijek dovoljno uzet u obzir.

Problem ove neomodernističke značajke Drugoga vatikanskoga koji proizlazi puno više iz načina potkopavanja u djelima, negoli sa strane doktrinarnoga krivovjerja u dokumentima. Konkluzivni dokaz toga problema slučajno nam je dao upravo, čini se unatoč samome sebi, predstojnik Kongregacije za nauk vjere.

Kada ga je Talijanska novinarska agencija o tome upitala u subotu 7. 1., kardinal Gerhard Müller je izjavio da je apostolska pobudnica Amoris laetitia ,,vrlo jasna u svome nauku i da se može tumačiti na takav način da se u njoj pronađe ,,cijeli Isusov nauk o braku, sav nauk Crkve iz 2000 godina povijesti. Prema njemu, papa Franjo: ,,traži od nas da razmotrimo situaciju onih osoba koje žive u neregularnoj zajednici, drugim riječima, situaciju onih koji ne obdržavaju nauk Crkve po pitanju braka, i traži da dođemo u pomoć onim osobama da bi mogle pronaći put prema novoj integraciji u Crkvu.

Posljedično, kardinal misli da se ne bi moglo ići u smjeru bratske opomene koju spominje kardinal Burke zbog toga što u Amoris laetitiji ,,nema opasnosti po vjeru (vidi njegova opažanja koja je objavio Nicolas Seneze u La Croix 9. siječnja 2017.). U stvarnosti je opasnost vrlo stvarna, a kardinal Burke je s pravom reagirao na ovu izjavu kardinala Müllera, inzistirajući na potrebi papinskoga ispravka.

Ne krivovjeran, nego pogoduje krivovjerju

Rasprava je dakle daleko od beskorisne, ali nemojmo izgubiti iz vida njezin predmet: to nije sablazan doktrinarno formuliranoga krivovjerja, nego sablazan prakse koja otvara put za dovođenje katoličke istine o nerazrješivosti braka u pitanje.

Služeći se riječima sv. Pija X. iz njegove enciklike Pascendi, promicatelji nove moralne teologije rade rafiniranom vještinom tako da lagano iskoriste neoprezne umove. Oni promiču krivovjerje, a pritom odaju dojam da su ostali katolici. ,,Pogodovanje krivovjerju: to odgovara teološkoj oznaci za koju je nadbiskup Lefebvre vjerovao da mora upotrijebiti da bi okarakterizirao štetnost Novus ordo Missae.

,,Ovaj obred u sebi ne ispovijeda jasno katoličku vjeru kao stari red Mise te posljedično može promicati krivovjerje... Ono što je začuđujuće je da je obred Mise koji zaudara na protestantizam i time pogoduje krivovjerju mogla proglasiti Rimska kurija (Mgr Lefebvre et le Saint-Office, Itineraires 233, svibanj 1979, str. 146-147).

Bez predrasude prema boljemu mišljenju, svjesno smo pribjegli njemu da bismo opisali veliki problem koji danas postavlja apostolska pobudnica Amoris Laetitia za savjesti katolika.

p. Jean-Michel Gleize

Napomena urednika (teksta izvornika)

Nemalo je onih koje će iznenaditi precizna razlikovanja koja čini p. Gleize. Ukratko, čini se da se papu Franju ne može smatrati krivovjernim jer nijedna od dvoznačnih tvrdnji iz Amoris laetitije ne predstavlja ,,odbacivanja ili protivljenje istini koja je ne samo objavljena, nego i predstavljena kao takva nezabludivim činom Crkvenoga Učiteljstva”.

Ipak, u popularnoj uporabi riječi ,,krivovjeransmatra se krivovjernikom (heretikom) onaj koji djeluje i govori na način da potiče zlo i pogoduje krivovjerju. ,,Ako izgleda kao patka, ako hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je patka!”. Popularni izraz nije precizna teološka prosudba, to je prije uobičajeni način govora o osobama ili idejama koje odstupaju od pologa vjere.

Teološki izraz koji se može prikladno primijeniti na papu Franju umjesto ,,krivovjeran(heretičan) je favens haeresim ili ,,pogoduje krivovjerju”.

To ne mijenja činjenicu da je Sveti Otac dvoznačan u svojim izjavama i odbija ih razjasniti te umjesto da ispravi zlo, da ga potiče praktičnim stajalištem. To je ono što p. Gleize naziva ,,sablazan prakse”.

O tome će više biti riječi u šestom i posljednjem nastavku serije: Gubi li papa koji upadne u krivovjerje svoju službu prvenstva?


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.