srijeda, 27. prosinca 2017.

Sv. Ivan apostol - svećenik i mistik


,,A jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23). Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam baš sv. Ivan kao jedini među evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga! (Iv 13, 34). Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!. Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga simboličnoga čina teško je iscrpiti i pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina. Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa. Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj, primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca svoga prirodi na udivljenje.

Sv. Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.

Sv. Ivan apostol predstavlja svećenika, predstavlja Kristova učenika, ne samo općenito, nego su u njegovu liku ocrtane sve oznake koje trebaju resiti to uzvišeno poslanje. To je bitna, osobna pobožnost prema svetoj Misnoj Žrtvi i prema Blaženoj Djevici Mariji, a zatim i osobni životni primjer. On je bio jedan od dvanaestorice učenika koji se u potpunosti posvetio posvećenom životu, u djevičanstvu i čistoći. Tako on predstavlja svećenički red koji se potpuno odvaja od ovoga svijeta, čije je poslanje život u trajnoj Božjoj prisutnosti, u nenavezanosti na ovosvjetska dobra, pa čak i ona koja su potrebna ljudskom rodu. Zato je Crkva stalno s velikom brigom čuvala ustanovu celibata, svećeničkog beženstva, koje omogućuje svećeniku da nepodijeljenog srca živi potpuno za Boga, da Gospodin bude u potpunosti njegova baština i sav njegov život. Krepost čistoće je čuvar i utvrda svih drugih kreposti i zato su sasvim razumljive namjere i djelovanja bezbožnika, protivnika kršćanstva, koji baš preko nemorala žele iskvariti i uništiti kršćansku vjeru. To je cilj sotone, neprijatelja ljudskog roda, koji se ostvaruje preko nebrojenih zavodljivosti, nemoralnih sadržaja – slika, filmova, poruka, koje nas zapljuskuju u današnjem svijetu. I zato trebamo biti budni i čuvati se, kloniti se svakog utjecaja i napasti nečistog duha da bismo se mogli očuvati u Božjoj posvetnoj milosti i u njoj trajno živjeti.


Da bismo to djelotvorno ostvarili, trebamo biti ljudi molitve, koji će voditi redoviti i duboki duhovni život, živjeti u trajnoj Božjoj prisutnosti. Ovaj kip sv. Ivana apostola koji stoji uz oltar prikazuje ga s knjigom u ruci. Na toj knjizi se nalazi pečat koji označava Knjigu otkrivenja, posljednju knjigu Novoga zavjeta i sv. Pisma koju je on sam napisao. Vidimo ga zadubljenog u mistično viđenje koje je primio od Boga potkraj svoga života i koje zapisuje u Knjizi otkrivenja – viđenje o posljednjim stvarima, o svršetku svijeta, o Božjem veličanstvu i slavi. On se odlikuje kao Kristov apostol posebno dubokog, profinjenog duhovnog života o kojemu nam svjedoče njegovi spisi. Njegovo se evanđelje ističe kao biser među četirima evanđeljima koje na poseban način izražava Kristovu božansku čast i slavu. On je apostol ljubavi, koji utemeljuje kršćanski život na toj prvoj i glavnoj Kristovoj zapovijedi. On je mistik koji je Božju slavu doživio ponajprije kod Kristova preobraženja na gori Taboru, a potom na otoku Patmosu gdje je primio viđenje iz Otkrivenja. Današnji svijet više nego ikada treba mistike, proroke, prave Božje ljude koji će svijetliti svojim primjerom, neprestano upućivati i voditi ljude Bogu, koji će ispravno prepoznati znakove vremena i dati odgovore na njih. Tom velikom pozivu koji nam Gospodin upućuje možemo se odazvati samo trajnom i bliskom suradnjom s njegovom milošću. Trebamo se hraniti na izvorima prave katoličke duhovnosti – sv. Pismu, molitvi krunice, spisima velikih duhovnih učitelja, razmatranju božanskih otajstva, posebno sv. Misne žrtve. Nažalost, koliko je i tu danas krivih, primamljivih ponuda koje zavode na pogrešan put. Kako se sve više širi zavođenje new-age sljedbi, a potom i protestantska duhovnost očitovana u karizmatskom pokretu, u trčanju za neprovjerenim i spornim privatnim porukama, koja ne daje prave odgovore i samo dodatno povećava zbunjenost usred ogromne pomutnje u današnjem svijetu i Crkvi. Naša pobožnost treba biti trijezna, odmjerena, uravnotežena, utemeljena na otajstvu Križa Gospodnjeg. Ne sentimentalna, koja bi proizlazila iz nezdrave težnje da se samo nešto osjetilno vidi i doživi. Temeljna je oznaka vjere da je ona pristanak razuma na Božju objavu, povjerenje koje dajemo Bogu zbog njegove svemoći i uzvišenosti. Predmet su vjere stvari koje su našim osjetilima nedostupne i koje ćemo u potpunosti spoznati tek u budućemu životu. Prava se duhovnost sastoji u našem nutarnjem odnosu s Bogom, kada on u tišini progovara našoj duši, u životu u stalnoj Božjoj prisutnosti.

Sveta je Misa u pravom smislu riječi obnavljanje Kristove žrtve na križu na nekrvni, sakramentalni način. No u drugom smislu ona je i spomen na otajstva cijeloga Kristova života. Zato o blagdanu rođenja Gospodnjeg Crkva pred nas stavlja otajstvo čudesnog dolaska na svijet vječne Božje Riječi u krilu Blažene Djevice Marije. On se jednom utjelovio za naše spasenje, ali taj čin on obnavlja u svakoj svetoj Misi kada po svećenikovim rukama silazi na oltar, kada se Gospodin Isus stavlja pred nas da mu se poklonimo poput Marije i Josipa, poput pastira kod jaslica. Razmatrajmo to čudesno otajstvo Božje ljubavi, molimo novorođenog Isusa da nam udijeli istinski mir i radost ovoga božićnoga vremena. Amen.

p. Marko Tilošanec


(Propovijed održana u Zagrebu 27. prosinca 2015.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.