Tri
bergoglianske ,,teze za Veliki četvrtak“
Eugenio
Scalfari, deklarirani ateist i osnivač rimskoga dnevnoga lista La
Repubblica, objavio je na Veliki četvrtak svoj peti intervju sa
,,svojim prijateljem“ papom Franjom. Taj intervju podigao
je još jednom puno prašine. U njemu Franjo iznosi tri tvrdnje koje
izražavaju njegovo shvaćanje kako se Bog ophodi s grešnicima:
1.
,,One (zle duše) neće biti kažnjene“
2.
,,Oni koji se ne pokaju će nestati“
3.
,,Nema pakla“
Takve
izjave iz ustiju najvišega učitelja kršćanstva izazvale su,
razumljivo, po cijelome svijetu pozornost i zapanjenost. Jer one se
očito suprotstavljaju ne samo jednoznačnome svjedočanstvu Svetoga
pisma, Predaje i vjekovnoga crkvenoga Učiteljstva, nego i ljudskome
razumu. I to oštro.
a)
Sveto pismo
Tko
samo povremeno uzme Bibliju u ruku dobro zna da ona govori o
beskrajnome milosrđu Božjem, ali koji i kažnjava grešnike,
nepokajane čak s vječnom patnjom. Naš preblagi Otkupitelj Isus
Krist sam govori 14 puta nedvoznačno o paklu da bi grešnike
upozorio o toj strašnoj stvarnosti te ih opomenuo na obraćenje. U
svome prikazu posljednjega suda on govori recimo: ,,Idite
od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i
anđelima njegovim!... Ovi
će ući u muku vječnu.“ (Mt
25, 41. 46). O ,,nestanku“ nepokajanih nema u Bibliji ni najmanje
naznake. Gornji citat, naprotiv, pobija ,,tezu uništenja“.
b)
Predaja (Tradicija)
Svi
crkveni oci na najjasniji način posvjedučuju postojanje pakla,
jednoglasno, bez iznimke.
c)
Crkveno Učiteljstvo
Isto
tako ništa ne nedostaje jasnoći izjava crkvenoga Učiteljstva kroz
2000 godina, pa ni sadašnjemu službenomu Katekizmu Katoličke Crkve
koji u osam točaka opširno i solidno izlaže tradicionalni nauk.
d)
Ljudski razum
Ako
Bog zle duše ne kažnjava, kako onda one mogu nestati? Budući da je
Bog stvorio duše kao besmrtne (za razliku od tjelesa), da nestanu
morao bi ih on ponovno uništiti činom svoje svemoći. A to je ipak
itekako kazna! Tim više jer je Bog ipak svakoga čovjeka stvorio za
vječni život, a ne za raspad u ništa ili nirvanu.
Poricatelji
pakla pozivaju se na bezgranično milosrđe koje bi isključivalo
Boga koji vječno kažnjava. Tu ipak ponovno upadaju u misaonu
pogrešku, kao da Božje milosrđe i Njegova pravednost ne bi gradili
jedan savršeni sklad. Oni su ipak dvije osobine jedne beskrajne
ljubavi koja čini bit Božju.
Bog
je u stvarnosti beskrajno milosrdan prema svim svojim stvorovima koji
su proizašli iz Njegove ruke. Upravo zato što je pravedan, obazire
se na sve naše ljudske slabosti i krhkosti. Zato Njegova milosrdna
ljubav ne poznaje granice sućuti te je ne može iscrpiti nijedna
opaka zloća ni tvrdokornost. On je uvijek spreman pomoći i
oprostiti. Samo jedno traži On od nas grešnika: da otvorimo naše
srce te izađemo ususret Njegovoj ljubavi. On to mora tražiti jer
ljubav je po svojoj naravi upućena na drugoga. Samo kada joj se
odgovori, može postati djelotvorna. A kod Boga postaje ona beskrajno
djelotvorna: kada grešnik otvori svoje srce Bogu, tada će se u
njegovu dušu izliti obilne bujice milosti. Nadiruća ljubav Božja
postiže tada u grešniku iskreno kajanje zbog počinjenoga zla kao i
odluku da ga popravi i živi prema presvetoj Božjoj volji. Duša
koja ljubi ne želi, doista, Boga nikada više žalostiti. Inače ne
možemo govoriti o ljubavi.
Ljubav
uz to uvijek pretpostavlja slobodu. Ljubav se ne može iznuditi
silom. Kada se čovjek zatvori ljubavi Božjoj, tada Bog poštuje tu
slobodnu odluku. Grešnik ostaje odvojen od Boga. Kada je njegova
odluka konačna, onda on ostaje konačno od Boga odijeljen. I u tome
se sastoji bit patnje u paklu.
Toma
i Juda
Otajstva
beskrajnoga milosrđa posebno veličanstveno odsijevaju u otajstvima
otkupljenja. Apostol Toma mogao ih je sretno iskusiti. Iako je bio
okorjeli u svojoj nevjeri, Isus je išao za svojom izgubljenom ovcom
te mu izašao ususret sa svojom dobrotom. Još prije nego je Toma
došao do spoznaje i pokajao se, objavio je Uskrsli svoju slavu,
ispunio je čak drske zahtjeve svoga apostola da bi ga potaknuo na
obraćenje. Juda je mogao doživjeti isto iskustvo da je htio. Sve do
kraja nudio mu je Isus svoje milosrđe. Čak i u trenutku njegove
sramotne izdaje nazvao ga je ,,prijateljem“ da bi mu poručio:
,,Još nije prekasno da se vratiš!“ Juda je ipak okorio u svome
ponosu, objesio se i propao. Nije primio k srcu posljednju opomenu
koju mu je Isus uputio: ,,Jao onome tko izdaje Sina čovječjega.
Bilo bi mu bolje da se ni rodio nije“.
Kao
djeca Katoličke Crkve obvezni smo moliti za našega zajedničkoga
oca. To želimo, naravno, revno činiti. Neka on ne doživi sudbinu
Jude, nego poput Tome dođe do prave spoznaje da bi se i na njemu
ispunila Isusova riječ upućena Petru: ,,Zato
podupri i utvrdi jednoć braću svoju!“.
Neka
Majka milosrđa bude našom zagovornicom. Nek nam izmoli svima,
posebno našim krizmanicima, Duha Svetoga, Duha istine i ljubavi. On
je onaj koji u nama ostvaruje otajstva beskrajnoga smilovanja. ,,Jer
se ljubav Božja izli u srca naša Duhom Svetim, koji je dat nama“.
Sa
srdačnim pozdravom i svećeničkim blagoslovom,
p.
Stefan Frey
