utorak, 10. travnja 2018.

Prva pričest (Split, 8. 4. 2018.)


Prošle nedjelje mogli smo u Kapeli sv. Jeronima u Splitu održati svečanost prve Pričest za troje naših kandidata. Kao izvještaj s ovoga lijepoga događaja donosimo propovijed i nekoliko fotografija.


Dragi vjernici, draga djeco,

sv. Gerard Majella, časni brat redemptorist koji je živio u 19. st., po kome se Bog divno proslavio tako da je proizveo brojna čuda, imao je jako veliku želju da primi Pričest, ali bio je još premalen, nije imao dovoljno godina te ga je svećenik odbio. No onda se dogodilo čudo koje je Bog učinio da je poslao sv. Mihaela arkanđela da mu donese sv. Pričest. Draga djeco, vjerujem da i svatko od vas ima takvu ili barem sličnu veliku želju da primi Isusa u Presvetoj Euharistiji. Vi ste već izrazili tu želju osobno, a sada ćete je uskoro izreći javno u obnovi krsnih zavjeta koje ćemo učiniti nakon propovijedi. Tu ćete vi sami potvrditi ono što su u vaše ime na krštenju izgovorili kumovi. Obnova krsnih zavjeta sastoji se od dva dijela: odricanja od grijeha i ispovijesti vjere. Ta dva dijela odgovaraju smislu dvaju sakramenata koje vi primate: sakramentu svete ispovijedi i sakramentu euharistije i pokušat ćemo se zato osvrnuti na ono što je u njima najvažnije i na što posebno treba obratiti pažnju.


Vi ste, draga djeco, jučer primili prvi od ta dva sakramenta, a to je sveta ispovijed ili pokora. Vi ste učili, a vjerujem da je dobro ovdje ponoviti radi sviju nas koji su dijelovi ovoga sakramenta. Gledamo li sa strane pokornika, sakrament ispovijedi ili pokore sastoji se od tri dijela, a to su kajanje, ispovijed grijeha i zadovoljština. To nije samo ispovijed grijeha, nego ako bismo jedan od ova tri elementa morali izdvojiti i posebno naglasiti onda je to kajanje – ono je najvažniji čin u sakramentu ispovijedi, u njemu se sastoji bit ovoga sakramenta. A kajanje se upravo sastoji u odluci da nećemo više griješiti. Ta odluka mora biti čvrsta, a to znači da mora proizlaziti iz naše nutrine, mora nam biti uistinu žao što smo Boga uvrijedili našim grijesima. To ne smije biti samo nešto površno jer sakramenti su sveti, a to znači da su oni nešto vrlo ozbiljno. To nije igra i nije samo neka ceremonija koju bismo trebali obaviti. Tu dolazimo u izravni odnos s Bogom koji je neizmjeran, koji je savršen, kome se klanjamo te moramo pred njim imati strahopoštovanje. To strahopoštovanje, dragi vjernici, je danas u sve većem opadanju. Uoči velikih blagdana imamo svugdje po našim župama velike ispovijedi. Lijepo je kada vjernici idu u velikom broju na svetu ispovijed jer u nekim drugim (zapadnim) zemljama, taj sakrament nestaje. Imamo svećenike prijatelje – koji su s našim Bratstvom u dobrim odnosima i podržavaju ga, koji svjedoče da u tim zemljama (npr. Njemačkoj, Francuskoj) više nitko ne ide na ispovijed. Znaju nam reći da uoči Uskrsa na ispovijed dođe recimo svega 5 ljudi. To je pokazatelj strašne krize u kojoj se nalazimo ne samo u svijetu koji sve više otpada od Boga, nego i u Crkvi gdje se ta kriza podržava jednom modernističkom politikom s najviših razina u zadnjih pola stoljeća.


Dobro je da se kod nas još donekle zadržala svijest o važnosti ovoga sakramenta – barem kod onih koji redovito pohađaju sv. Misu – međutim, pitanje je na koji način tome sakramentu pristupamo, s kakvim stavom kajanja. Svakome se može dogoditi da u nečemu pogriješi – da se razljuti, da nam promakne koja neprikladna riječ. Čovjek je slab i sv. Toma Akvinski piše da se u ovome životu, osim ako bi se radilo o velikome svecu, čovjek po sebi ne može čuvati svakoga lakoga grijeha. Ali se zato možemo i trebamo uz Božju milost čuvati svakoga teškoga grijeha jer, kako smo učili, draga djeca, teški grijeh ubija u nama milosni život, njime gubimo Božju milost koju smo dobili najprije krštenjem, a potom je povratili ili obnovili u ispovijedi. I zato se moramo više od svega čuvati svakoga teškoga grijeha. To mora biti naša najčvršća odluka. Jer ako tu odluku nemamo, ako ispovijedi pristupamo samo iz običaja, samo da to obavimo, ispovijed nije valjana – grijesi nam nisu oprošteni i počinili samo još jedan dodatni grijeh, grijeh svetogrđa. Sv. Alfonz Liguori, najveći moralni teolog Crkve, govori da ako bi netko učestalo padao u teške grijehe i ne bi imao pravo kajanje, nakon treći puta svećenik mu ne bi više smio dati odrješenje.

Sakramenti su dakle nešto vrlo ozbiljno, a za svaki ozbiljni zadatak ili posao u ovome životu moramo se pripremiti. To još više vrijedi za ispovijed i sv. pričest gdje susrećemo i dolazimo u odnos sa živim Bogom. Ne možemo zato doći na ispovijed bez da se pripremimo. Da samo uletimo u ispovjedaonicu (po mogućnosti još u zadnji čas) pa se onda tu prisjećamo svojih grijeha. Ne, nego treba napraviti ozbiljan i dobar ispit savjesti. Dobro je zapisati svoje grijehe da ih ne bismo zaboravili, a u svakom slučaju trebamo se sabrati, ispitati svoju savjest i tek onda možemo pristupiti ispovijedi. Trebamo se pomoliti Duhu Svetome da nas rasvijetli, da bismo mogli spoznati svoje grijehe, a potom nakon sv. ispovijedi zahvaliti Bogu što smo mogli od njega primiti oproštenje. Duh Sveti je taj koji nas nadahnjuje i vodi, po kome je i ustanovljen ovaj sakrament kao što nam govori današnje evanđelje.


Kao za sv. Ispovijed, trebamo se još više pripremiti za svetu Pričest koja je najveći od svih sakramenata jer je tu sadržan sam Isus. Pripremit ćemo se za taj sakrament u ozračju sabranosti i molitve. U malome misalu po kome smo pozvani pratiti sv. Misu naći ćemo za to prikladne molitve. Moramo se pripremiti za sv. Misu da bismo otvorili Isusu svoje srce da bismo u njega mogli primiti milosti, a nakon primanja sv. pričesti moramo za to Gospodinu zahvaliti. Sv. Gerard Majella zahvaljivao je Gospodinu nakon svete pričesti taj dan do podneva, a popodne se pripremao za sv. Misu za idući dan. On naravno nije cijeli dan bio u crkvi, nego je radio na svojim dužnosti, ali je uvijek bio u ozračju povezanosti s euharistijskim Isusom u svojim mislima i djelima. I to treba biti, dragi vjernici, draga djeco i naš stav. Da budemo uvijek svjesni koga smo primili – da smo primili u naše srce živoga Boga. Sv. Filip Neri bio je jedan vrlo duhoviti svetac. U crkvi u kojoj je on služio Misu dolazila je jedna ugledna gospođa koja nije uopće marila da Bogu zahvali na sv. pričesti, nego bi odmah izašla iz crkve. Zato se dosjetio jedne zgodne geste pa je poslao ministrante koji nose svijeće da idu za njom. Naši ministranti nose svijeće za ulaz, evanđelje i izlaz da bi pratili svećenika koji predstavlja Krista, a negdje ima običaj da stoje pored pričesne ograde kada se dijeli sv. pričest. Gospođa je bila začuđena – što se sada događa, kakva je ovo predstava pa se otišla požaliti, što izvode da idu za njome, a sv. Filip Neri joj je odgovorio: vidite, gospođo, kada vi niste marili za to da zahvalite i odate počast Isusu koga ste primili u sebi, morao sam poslati ministrante da to učine umjesto vas. Gospođa se zacrvenila i više nikada nije propustila zahvaliti nakon sv. pričesti. Kako je ružno vidjeti kad netko odmah, istoga trena nakon kraja sv. Mise, odmah izlazi iz crkve. Jer doista, primili smo nešto najveće što smo mogli, što možemo uopće zamisliti – živoga Isusa, i ako pokušamo shvatiti koja je veličina toga dara, nikada nećemo moći ni približno to pojmiti. Jer Bog je veći od zemlje i nebesa, od svega što možemo zamisliti.


Želim vam zato draga djeco, da budete dostojni toga dara koji primate. Jer po našim crkvama sva djeca primaju prvu pričest, ali nažalost gotovo nitko više nakon toga ne dolazi na sv. Misu. Iduće nedjelje možda još dođe veći dio, a onda kasnije više 80-90 % njih više nema. Kako je to moguće, ako smo primili Isusa, da nas onda više uopće ne zanima? Onda se sve to skupa za nas svodi samo na nekakav običaj, na folkor – napravili smo jednu svečanost, obavili smo svoje, a onda dalje to ostaje samo prošlost. Isus ne pripada samo prošlosti, on je uvijek živ, uvijek nas poziva da mu pristupimo da bi nas on nahranio, da bi nas ojačao u svetoj Euharistiji. Kao što nam je potrebna tjelesna hrana za naš zemaljski život, tako trebamo i duhovnu hranu za naš duhovni, nebeski život. Isus nam daje tu hranu u sv. Euharistiji i on nas želi njome okrijepiti i voditi prema nebeskoj domovini. Neka to bude naša molitva, da bi Isus bio naša hrana, naša snaga, da bi on u nama trajno stanovao i da bi nas konačno doveo u vječno zajedništvo s njime u nebu. Amen.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.