nedjelja, 8. travnja 2018.

Odgovor na pomutnju duhova



Pater Waldemar Schulz prior je crkve sv. Josipa u Beču. Dugo je godina djelovao u Bogosloviji Presvetoga Srca Isusova u Zaitzkofenu kao vicerektor i moralni teolog.

List župne zajednice njegove crkve nosi naslov: „List sv. Josipa“. U izdanju od kolovoza 2013. je u svojem predgovoru govorio o pomutnji duhova koja je tada prijetila vidljivo zahvatiti i neke svećenike i vjernike unutar Bratstva. Kako ova napast usred sve veće crkvene krize ne mine, nego se naprotiv samo povećava, smatramo da je dobro podsjetiti na ovaj vrijedan tekst, prethodno već objavljen na našoj stranici.

Dragi vjernici, želio bih u ovome Listu sv. Josipa ukratko podastrijeti tri međusobno povezana promišljanja.


Sve je milost

1.) Milost je, i to čak veoma velika milost kada čovjek, duša, u ovome uzbudljivom vremenu za Crkvu i društvo, u ovome za srce i duh pogibeljnom i zavodljivom svijetu materijalnoga, očitoga, tehnički ostvarivoga, smije postojano stajati u vjeri i u vjernosti prema nadnaravnome cilju. Uz svu kritiku današnjih nazora o svijetu i životu, nepovoljnih prilika u Crkvi i državi, kod sve bijede, svih zabrinutosti i opravdanih zamjerki trenutačnih duhovnih prilika, brige o dušama i njihovu spasenju ipak nas treba ohrabriti pomisao na milost, pomisao na to da se konačno ipak sve nalazi u Božjim rukama, a mi sami moramo biti ništa drugo nego zahvalni ako nas Božja milost uzdržava i jača.

Dao Bog da tako ostane do konca života da kao sveti Pavao dobar boj bijemo, trku završimo, vjeru sačuvamo (2 Tim 4,7) i da smijemo pripadati k onima kod kojih „Ipak čvrsti temelj Božji stoji“ (2 Tim 2,19).

Nedvojbeno je dragi Bog čovjeku kod stvaranja podario razum i volju kako bi čovjek upotrebljavao ove duhovne snage. Gospodin Bog želi dakle čovjekovu suradnju, također i u mislima i željama, vazda pak s milošću, a da se ne trči pred njom ili da se za njom mrzovoljno kasa. Pronaći pri tome ispravno držanje i mišljenje nije posve lako. Potrebna je postojana molitva: kada su apostoli s Marijom, majkom Isusovom, bili ujedinjeni u molitvi, sišao je Duh Sveti nad njih kao „prst Božji koji nas vodi“ (himan Veni Creator). I potrebna je poniznost i mudrost da se pazi na milost Božju i da se stvari započnu u Božjem smislu i s Božjeg stajališta.

Stoga zapravo i nije začuđujuće – a to se nažalost relativno često događa – da se ovaj stav ne postigne ili da ga se opet napusti, da on postane žrtvom prekomjernosti drugih mišljenja, vlastitih promišljanja, tvrdoglavosti, gnušanja zbog korekcije vlastitih pogleda ili vlastitog načina djelovanja. Nerijetko igraju bitnu ulogu također  i ljudski kontakti, simpatije i priznanja što nije neispravno dok usmjerenost na Boga i njegove putove zadržava prvenstvo. Međutim, pronalazimo također i mnoge  uzorne primjere ispravnog usmjerenja u zajedničkom djelovanju milosti i Providnosti, prosvjetljenja i pameti, revne suradnje kod Božjih planova i djelovanja: kao primjerice kod svetog Pija X. ili kod utemeljitelja našeg Svećeničkog bratstva, nadbiskupa Marcela Lefebvrea.

Vlada borba

2.) Vlada – upravo u našem vremenu, možda više nego ikada – neviđena borba između nadnaravnoga i naravnoga, vjere i ideologija, između Neba i zemlje, milosti i svjetovnosti, jedna upravo  apokaliptična borba, pravo duhovno razračunavanje, duhovno ratno stanje u koje smo stavljeni, u kojemu se također i mi moramo boriti, hrvati i patiti. “S njima se zlopati kao dobar vojnik Isusa Krista.“ (2 Tim 2,3)

U ovoj bitci duha stoji i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.: Posrijedi je ništa manje nego sama vjera, sveta Crkva, sveta Misa, duše. Već poduže, a osobito od dalekosežnog priznanja novovjekih moderno-liberalnih načela u Crkvi bjesni po II. vatikanskom saboru okršaj koji je jedva moguće pooštriti, odlučujuća borba između prave vjere i jedne zemaljski prožete religiozne slike svijeta, napadaj duha vremena na Svetog Duha Božjega. Budući da se mi zapravo nalazimo usred ove razmirice, u ovom duhovnom sukobu širokih razmjera, na ovu smo se situaciju – barem privremeno – već navikli da počesto uopće i ne zamjećujemo u kojem se dramatičnom i posve neusporedivom spektakularnom borbenom metežu zapravo nalazimo. Posrijedi je sveta vjera u trojedinoga Boga, u Krista i njegovu Crkvu, posrijedi su duše – posrijedi je zapravo sve!

Gdje se blanja, tu padaju strugotine“ kaže poslovica. Gdje pak bukne takva jedna besprimjerna konfrontacija stava prema životu i vjeri, tu se lome i izgaraju također i cijele daske i kadšto i velike grede. Kod takve dosada nikada viđene borbe i hrvanja događa se kao u ratu da se - i to čak i kod kasnijih pobjednika – zamjećuju gubitci, lijevo i desno padaju mnogi borci, mnogi od slabosti ili radi vlastitog probitka čak i bježe k protivnicima.

Stoga se ne smijemo odveć čuditi da pokadšto čak i u našim redovima nije puno drukčije. Nije li sam naš poštovani Utemeljitelj jednoć morao ustvrditi da je povijest Bratstva povijest oproštaja? Jedan takav sukob, takvo duhovno hrvanje u Crkvi i svijetu ne podnosi iluzije – ono nam ih uzima. Koliko se često u sedamdesetima i osamdesetima razmišljalo, kada su mnogi svećenici, redovnici ili laici prekršili vjernost Bratstvu: Pa da, sada je došlo do određenog čišćenja, iskorjenjivanja nepouzdanih i smutljivaca, sada će pak tim bolje uspjeti unutarnja stabilizacija, a izvana će se sve harmonizirati?

Unutar sebe, Bratstvo je odista u mnogim pogiblima u pravilu vazda doživjelo ojačanje. Ali jedva je na jednoj strani odlazak u smjeru Rima, u smjeru modernog ili polu-konzervativnog mišljenja privremeno završen, nastavio se uskoro odlazak na drugoj strani u smjeru sedisvakantizma ili također samo „samostalnosti“ u obliku klerikalnih skitnica.

Dok god traje stanje duhovne konfrontacije i ratno stanje, to će uglavnom tako i ostati premda se mi zbog toga veoma žalostili i premda nas to boljelo. I to spada u hrvanje, u duhovnu bitku. To trebamo imati u vidu kada pak moramo žaliti zbog odlaska monsinjora Williamsona. Da je on jedan od nama tako vrijedne četvorice biskupa koje je sam Nadbiskup zaredio za Bratstvo, boli tim više i osobita je kušnja. Boli i odlazak Brilon-Walda i nekih drugih grupacija, članova i suradnika Svećeničkog bratstva – ovaj put očito opet u smjeru sedisvakantizma.

Sačuvati duševni mir

3.) Stoga ne smijemo dopustiti da nam se oduzme hrabrost, revnost i duševni mir kako se to nažalost češće događa. Čak i mnoge posve odane vjernike – barem to o sebi tvrde – zbog takvih događaja dijeljenja, odvajanja od Bratstva i napada na njega s različitih strana – a to katkad sve još istovremeno – uhvati prava panika i uzrujanost koju je jedva moguće smiriti: „Sada će se Bratstvo podijeliti, sada će pasti u ruke Rimu, sada će propasti, sada će pobijediti tvrdolinijaši, sada…sada…sada…“

Ali to nije ni duh prave vjere i pouzdanja, niti duh Crkve ili našega Nadbiskupa. Jer mi znamo „treba doista da i podjela bude među vama da se očituju prokušani među vama“ (1 Kor 11,19). Pa, iako zbog toga i jako žalimo, iako svatko mora činiti što može da spriječi raskole: Bog ih u duhovnom sukobu očito dopušta kako bi unaprijedio prokušanost u vjernosti. Katolik, navlastito Duhom Svetim potvrđeni katolik Kristov jest bojovnik, borac za Kraljevstvo Nebesko, Božji i Kristov sluga. Ali on upravo zbog toga čuva u Duhu Svetome također i unutarnji mir duše, čak i danas u velikim nevoljama Crkve i svijeta, vjere i duša, u napadima na dobro i istinito i istinski lijepo.

I u ovome nam je nadbiskup Lefebvre zbilja postao svjetlećim primjerom za naše vrijeme i situaciju.  Ako ste već pogledali novi lijepi film o Nadbiskupovu životu, možda ćete se prisjetiti da je jedna prijašnja poglavarica Karmela kod Dakara o tome govorila kako joj je nekoć Nadbiskup kao ondašnji misijski biskup priznao da je prije imao velike i česte brige, ali onda je spoznao da Bog ionako sve mora činiti. A sada je posve miran u svim mnogim zadaćama i brigama.

I Nadbiskupova rođena sestra svjedoči u istom filmu da joj je na njezino pitanje o Svećeničkom bratstvu i njegovoj budućnosti odgovorio da Bratstvo neće opstati ako ga Nebo ne želi. Ali ono je od Neba, onda će također opstati. To je tako jednostavno.
Bio je posvema uvjerenim da Nebo stoji iza djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X.: Zašto se dakle prekomjerno brinuti? Naša prava zadaća kao članova i podupiratelja Bratstva sastoji se u služenju Crkvi, vjeri, svetoj Misnoj Žrtvi, Kristovu svećenstvu i dušama. I ostati vjernima u tome.

Zbilja je i odista velika, posve jedinstvena milost, u ovom vremenu prevrata i pomutnje još se neiskvareno i neokljaštreno smjeti pridržavati katoličke vjere, Kristove Crkve, vječnog Rima. Sve ovo – dakako i s pomoću Bratstva – smjeti pronaći i čuvati. Čuvajmo ovaj neprocjenjivi dar i imajmo pouzdanja. Pouzdanje, ali ne poglavito u ljude i organizacije, čak ni u crkvene poglavare, nego u Duha Svetoga i Božju providnost i vodstvo. Tko zna hoće li nam Gospodin Bog još drugi ili treći put povjeriti ovaj dar ako lakomisleno s time postupamo?

Jednostavno je činjenica da od mnogih skupina i frakcija koje su se tijekom vremena odcijepile od Bratstva, niti jedna nije sačuvala neokrnjeno i potpuno jasno tradicionalno usmjerenje u smislu vjere i naše svete religije. Da je jedva netko od onih koji su se kao pojedinci okrenuli od Bratstva zbilja dospio do sretnog, ispunjenog i uspješnog svećeničkog, odnosno kršćanskog života.

Jedni su se razasuli, mnogi su čak napustili svoj svećenički ili redovnički poziv. Drugi su se ujedinili s modernim Rimom i morali su prihvatiti kompromise s kojima su više ili manje žrtvovali temelje Tradicije. Opet drugi su se unaprijedili u pape i crkvene naučitelje. Neki su ostali klerički ili laički vagabundi. Mnogi trče za svim mogućim vidiocima i ukazanjima. Ljubav prema Tradiciji u Crkvi, koja je nekoć sve nadahnjivala, u službi vjere Crkve i duša, nijedan od ovih pokreta nije sačuvao neprekinutom!

Uostalom, ipak je znakovito: Od nekih klerika i laika koji su se zbog različitih osobnih razloga, pogleda ili drugih povoda odvojili od Bratstva, mnogi su se tijekom godina opet vratili.

Dok je od onih koji su otišli od Bratstva zbog krize vjere i krize u Crkvi samo jako, jako rijetko netko opet pronašao put natrag. Posve nenamjerno pada nam na pamet riječ Poslanice Hebrejima (6,4sl): „Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski (vjeru, milost), i postali dionici Duha Svetoga, i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje.“

U ono je vrijeme vrijedilo ovo upozorenje za ponovan pad u židovstvo ili poganstvo. Mutatis mutandis pojavljuje se pak vazda slična pogibelj zamračenja i kratkovidnosti u duhovno-religioznim stvarima gdje se ugroza vjere i s njom crkveno-tradicionalnog držanja brzopleto prihvate u korist vlastitih predodžbi i promišljanja.

Očigledno se u ovim vremenima krize i pomutnje ne smije lakoumno i svojeglavo postupati s ovim neusporedivim, važnim darom milosti vjere ako je on jedanput nekome povjeren. ,,Poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili. Milost s vama!“ (1 Tim 6,20sl)

Naravno, trebamo biti budni, informirati se, ali pri tome vazda paziti ponajprije na Objavu, stalni nauk Crkve, na pamet i svetost u vjeri dokazanih duša, a ne trčati za svakim tekstom, svakim govorom i informacijom. Tko stalno i intenzivno sluša i čita sve moguće informacije, za to stalno drži široko otvorene oči i uši, tko stalno prati svaku novu vijest na internetu i u sredstvima društvenog priopćavanja, a istodobno ne moli i ne žrtvuje puno više, ne raste u vršenju dobrih djela i zapovijedi, ne može izbjeći pomutnju; izlaže se pogibelji ubrzo napustiti pravi put, ne čuti ili ne željeti čuti više glasove opomene vjernika koji istinski crkveno razmišljaju i u biti slijediti samoga sebe, svoje vlastite ideje ili ideje svojih prijatelja ili osoba kojima se divi. Tako se otpočne - a to zamračuje vidik i trajno zamagljuje pogled (upravo u ophođenju s Bratstvom to je tada uvijek vrlo svojstveno) – svagdje i vazda vidjeti samo nedostatke i pogrješke kojih, dakako, ima – kao općenito ondje gdje ljudi jesu i djeluju. Sada to pak postaje fiksnom idejom, opsesijom. Svagdje se vide zabluda, izdaja, liberalne tendencije, „ubačeni“, pogibeljni putovi i najedanput se ustvrđuje da sve vrvi ljudima koji odstupaju od pravila. A već se godinama hranilo ove guje u njedrima. Tada rizik zbilja postaje izuzetno velik da milost, pravednost i pamet padnu u vodu, a onda k tome još i ljubav prema istini, Crkvi i dušama. Zbilja postoje znakovi po kojima se može prepoznati ovu pogibelj: Ako se izgubi duboki mir duše, ako prekomjerna strasnost, kruta ovisnost o kritiziranju pa sve do velikog bijesa, da, i određeni fanatizam obuzmu dušu i ispune srce, ako se neprestance netko bavi samo problemima i ako problemi počnu apsorbirati cijelo mišljenje, cijelo meditiranje, sve snage. Na fatalan se način ne pazi više na ove znakove ako je netko već duboko zapao u svoje krive predodžbe. Onda predah počesto više nije moguć.

Pri tome bi čovjek to bez oklijevanja trebao zaustaviti i vratiti se natrag, povjerenju u Duha Svetoga, u Evanđelje i u trajni crkveni nauk, k divnoj milosti poziva za katoličku vjeru svih vremena, k primjerima vjere i crkvenosti, Presvetoj Djevici kao praliku ovog neprocjenjivog dara vjere kako bi se i nas pronašlo u njemu vjernima do kraja. Jer "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje:  Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogat! - i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života." (Otkrivenje 2,8sl)

Slika: Kristove kušnje – Vrag prerušen u monaha s brojanicom, prepoznatljiv jedino po vražjoj nozi/kandži i krilu (S, Botticelli, 1481.)