utorak, 11. rujna 2018.

Treba li Crkva zbog nestašice svećenika ukinuti obvezu celibata?


Svaka revolucija napreduje postupno, od početnih oblika koji obuhvaćaju stvari koje je naoko lakše promijeniti i u čiju je promjenu puk lakše uvjeriti, pa kada se usvojila navika promjene prelazi se na ozbiljnije stvari, da bi se tako potpuno usvojio duh promjena i moglo prijeći na one stvari koje nose sa sobom najveću težinu. Po istom načelu postupala je i modernistička revolucija. Prvi su korak bile promjene koje se predstavljalo kao naočigled disciplinske ili praktične naravi – liturgija, pokornička praksa, model skolastičke teologije, izvanjski znakovi poput nošenja kleričkoga odijela. Kler i puk se u ime koncila uvjeravalo da su to samo pastoralne prilagodbe potrebne današnjem vremenu kako bi Crkva u njemu mogla učinkovitije djelovati. Kada se to provelo, išlo se korak dalje. Tada su se počele primjenjivati one prave reforme koje je zacrtao koncil, a koje se još sofistički pokušavaju prikazati kao napredak crkvenoga nauka, premda u sebi sadrže očite suprotnosti, poput ekumenizma, vjerske slobode i kolegijalizma. A kada su se one u katoličkom svijetu udomaćile, prešlo se na očite promjene vjerskoga nauka i udara na moral, uz priklanjanje ljevičarskim društvenim i političkim opcijama.

Slijed toga razvoja možemo dobro pratiti u našoj domovini. Prva i neposredna pokoncilska generacija (ako izuzmemo modernističke teologe koji su bili kolovođe revolucionarnih promjena) bili su uglavnom klerici formirani u tradicionalnome sustavu koji su još zadržali isti duh, a reforme su prihvatili u tom istom duhu, kao samo izvanjske i praktične promjene. Kao primjere bismo mogli navesti kardinala Šepera, Kuharića ili nadbiskupa Franića, biskupa Ćirila Kosa te mons. Čedomila Čekadu. Tu je zadržana još stara pobožnost, duhovnost i disciplina, čistoća u moralnome nauku, ali se nažalost nije prepoznalo kukavičje jaje koje se krilo iza liturgijske reforme, napuštanja tradicionalne teologije i razvodnjavanja stege. Drugim riječima, nije se prepoznala opasnost neomodernističke teologije koja je temeljito implementirana u (po)koncilske dokumente i zadominirala svim crkvenim ustanovama. Tako su te tempirane bombe vrlo brzo počele izazivati revolucionarne eksplozije, koje najbolje možemo prepoznati u sljedećoj fazi koju možemo identificirati s likom Ivana Pavla II. Tu su ekumenizam i tzv. religijski dijalog došli u potpunosti do izražaja putem nebrojenih ekumenskih susreta koji su kulminirali u Asizu. Zatim primjena nauka o vjerskoj slobodi, koja se očitovala u agitacijama Svete Stolice da se s još ono malo katoličkih država skine ta oznaka. I konačno politika kolegijalnosti izražena u težnji stvaranja nebrojenih vijeća na svim razinama koja su malo pomalo nagrizala autoritet i vodila do njegova urušavanja. No tu je još ipak zadržan konzervativni element u moralu i društveno-političkim stavovima, u čijoj se obrani istaknuo Ivan Pavao II., iako s prebacivanjem polazišta na subjektivne temelje koncipirane na modernoj filozofiji. U toj skupini mogli bismo vrlo lako prepoznati mnoge naše biskupe, imenovane najčešće u njegovo doba. A nastup pape Franje označio je prijelaz prema završnoj fazi revolucije u kojoj se udara na moral i doktrinarne temelje, uz prešutnu podršku ljevičarskim skupinama i pokretima. I tu možemo kod nas prepoznati pobornike ove posljednje struje, uglavnom među posljednjom generacijom biskupskih imenovanja.

Pitanje celibata u cijelom procesu ima specifičnu oznaku. Iako mnogi moderni katolici naglašavaju da se radi samo o disciplinskom pitanju, ipak se nije usudilo u njega dirati. Svijest puka – kojemu se ipak bez ispaljenoga metka mogao nametnuti protestantizirani novi obred – bila je još osjetljiva na to pitanje, a Pavao VI. i Ivan Pavao II. su ga bezrezervno afirmirali. Ipak, s nastupom pape Franje nikakve datosti više nemaju svoje jamstvo. Ako se može u cijeloj Crkvi inicirati proces da se pripusti 'rastavljene i ponovno oženjene' sakramentu Euharistije, ako se može promijeniti nauk o smrtnoj kazni, zašto se ne bi mogao i celibat? To je samo logični slijed reformi kome u prilog idu vjerodostojne naznake.

No kako se prema tom pitanju odnose tzv. neokonzervativci – pobornici slijepe poslušnosti i nekritičkoga hvaljenja svakoga spornoga postupka ili izjave koji dolazi od strane pokoncilskih autoriteta? Ništa novo pod Suncem – s istim nekatoličkim duhom u kome se manipulativno opravdava inicijativa oko pripuštanja Pričesti 'rastavljenih i ponovno oženjenih'. Dok se prije bezrezervno branila i podržavala obveza celibata, sada se ide u skladu sa strujom pape Franje. Prihvaćaju se naznake da bi se i u tom pitanju mogla dogoditi revolucija te se postaje njezinim pobornikom.

Žalosni dokaz te stvarnosti predstavlja poznati publicist don Anđelko Kaćunko. U svome svježem intervjuu u Večernjem listu ovaj se svećenik, koji je neprestano branio katolički moralni nauk i podržavao zdrava društvena i politička strujanja, priklanja ovoj revolucionarnoj novotariji. Izlika je uobičajena – potrebe vremena, parola koja se posljednjih pola stoljeća redovito koristi za opravdanje svake novotarije. Time ono svjetovno i prolazno postaje mjerilo vjekovnoga i faktor za promjenu katoličke Tradicije, umjesto da bude obratno. Teološko objašnjenje i odgovor na ovu floskulu prepustit ćemo p. Matthiasu Gaudronu i odlomku iz njegova Katekizma o krizi u Crkvi (čije izdanje uskoro očekujemo na hrvatskome jeziku) koji prenosimo u nastavku.


Dodajmo samo ovome kako je zahtjev za ukidanjem celibata logična posljedica revolucionarnih (po)koncilskih reformi utemeljenih na postavkama tzv. nove teologije (= neomodernizma) koja briše (jasnu) razliku između naravnoga i nadnaravnoga te pravi neprirodni 'bućkuriš'. Ta je promjena dvostrana – s jedne strane treba skinuti sa svećenika ono što mu je specifično svećeničko, a laike treba pogurati u sakralni prostor koji je za njega rezerviran. Treba skinuti s njega svećeničko odijelo, radikalno okljaštriti sakramentalne obrede i časoslov da ne bude više bitno liturg te ga gurnuti u svjetovne i društvene poslove, jednom riječju – izbaciti iz svetišta. S druge strane, u to isto svetište treba što više pogurati laike u obliku čitača, 'izvanrednih djelitelja pričesti', liturgijskih animatora, te osnovati pastoralna i druga vijeća koja će gurati prste u svećenikov pastirski autoritet. Zato kada želimo odgovoriti na završno pitanje p. Gaudrona da se trebamo upitati zašto mladi ljudi danas ne žele više biti svećenici, odgovor je jednostavan: zašto što moderna Crkva ne predstavlja više lik svećenika kakav bi on trebao biti – kao drugoga Krista – nego iskrivljeni lik demokratskoga predsjedatelja, socijalnoga radnika i menadžera, koji razumljivo ne može nikoga oduševiti. S druge strane, u tradicionalnim zajednicama tih problema nema jer se jako dobro vidi i zna tko je svećenik i samo taj lik svećenika može oduševiti nova zvanja.

Kao zaključno promišljanje, usred svih ovih kapitulacija koje tzv. neokonzervativci očituju pred revolucijom, možemo se upitati ne bismo li trebali na njih primijeniti jedan drugi naziv? Jer ako se tu u biti ne radi o ničemu drugome nego djelomičnom prihvaćanju modernističkih reformi (onih koje su službeno nametnute, uz pokušaje konzervativnoga tumačenja), ne bi li bio prikladniji naziv za tu pojavu – semimodernizam ili polumodernizam? Doista, ako se prihvaća i opravdava protestantizirani novi obred, zatim revolucionarni ekumenizam u 'duhu Asiza', ako se opravdava i brani da se izbacuje iz državnih ustava katoličko ime, ako se sada podržavaju inicijative za ukidanjem obveze celibata, što li je to onda drugo nego semimodernizam, koji se od onoga pravoga modernizma razlikuje samo po intenzitetu? Zato će, budimo uvjereni, tradicionalni papa koji će jednoga dana neminovno stupiti na službu Petrova nasljednika, i ovu devijaciju uvrstiti na popis osuđenih zabluda. Drukčije ne može ni biti jer delictum nije samo otvoreno zastupanje modernizma, nego i njegovo prešutno podržavanje i opravdavanje.

p. Marko Tilošanec


Izvadak iz Katekizma o krizi u Crkvi p. Matthiasa Gaudrona:


79) Zašto Crkva od svećenika zahtjeva da žive u celibatu?

Kao drugi Krist, svećenik mora potpuno pripadati Bogu i našemu Gospodinu Isusu Kristu. Budući da svaki dan pristupa oltaru da bi prinio Žrtvu božanske ljubavi, on također mora prinositi svoje srce Bogu u nepodijeljenoj ljubavi. Dodatni razlog je da svećenik mora biti na raspolaganju svim dušama, kao otac i brat sviju, što ne bi bilo moguće ako se mora brinuti za svoju vlastitu obitelj. Katolički svećenici tako savršeno nalikuju Kristu, koji također nije bio oženjen i koji je živio potpuno u ljubavi prema svome Ocu i besmrtnim dušama.

  • Postoje li drugi razlozi zašto bi svećenici trebali živjeti u celibatu?

Naš Gospodin koji je živio djevičanski je želio da oboje, i sveti Josip i naša Gospa, s kojima je On živio trideset godina, žive djevičanski; da Njegov prethodnik sveti Ivan Krstitelj živi djevičanski; da učenik kojega je ljubio, sveti Ivan, također živi djevičanski. Iz tog pravila se može zaključiti da osoba mora živjeti u čistoći da bi mogla bliže prići Gospodinu. A svećenik je službenik svete Euharistije.

  • Nije li celibat velika žrtva za svećenika?

Celibat je nesumnjivo žrtva, ali žrtva je zakon naravnoga života (ništa ne možemo izabrati, a da se time ne odreknemo nečega drugoga), a još više nadnaravnoga života i njegove plodonosnosti. Kao što je Krist otkupio svijet svojom mukom, tako svećenik neće moći puno učiniti za Crkvu i za spasenje duša ako ne živi život žrtve. Naše doba, tako sklono gledati ljudsku ljubav i seksualnost kao jedine radosti života, iz tog razloga ima veliku potrebu za primjerom svećenika i redovnika koji će podsjećati ljude na više vrijednosti i ideale.



80) Nije li celibat neljudsko ograničenje protiv naravi?

Prema nauku Novoga zavjeta celibat koji se živi za Boga je uzvišen ideal. Krist je rekao da uz one koji nisu sposobni za ženidbu, postoje oni koji se uzdržavaju od braka zbog kraljevstva nebeskog (Mt 19,12). ,,Tko može shvatiti, neka shvati.

  • No nije li ženidba slika sjedinjenja između duše i Boga?

Ženidba je slika ljubavi koja bi trebala postojati između Boga (ili Krista) i duše. Ali upravo tako: samo slika, a ne stvarnost. Zbog toga ženidba završava smrću. U raju više neće biti ženidbe (Mt 22,30), onda će svi živjeti jedino u ljubavi Božjoj, koja je za posvećene duše već sada jedina ljubav. Celibat je tako predznak onoga života kakav će biti u vječnosti.

  • Ali zar ženidba ne odgovara dubokim potrebama ljudske naravi?

Ljudska narav također daje čovjeku razumijevanje i slobodnu volju koja mu dopušta da vlada svojim strastima i da se ponekad bori protiv njih zbog viših ideala. No čovjek može (i često mora) odbiti zadovoljenje svojih osjetilnih strasti za veće dobro. Ako on to ne učini, tone na razinu životinje koja uvijek djeluje po svojim instinktima.

  • Zašto apsolutnoga celibata svećenika nema izvan Katoličke Crkve?

Kada se mladići odreknu sreće da osnuju obitelji, da bi se tako potpuno predali Bogu, oni daju prekrasan dokaz životnosti Crkve i oduševljenja koje vjera može donijeti. Ako zajednice koje su se odvojile od Crkve brzo napuštaju celibat, to je zato jer ne mogu prenijeti tu snagu svojim pristašama.

81) Ne bi li ukidanje celibata pomoglo u nestašici svećenika?

Ukidanje celibata bi moglo dovesti do kratkoročnoga povećanja u broju ređenja, ali problem time ne bi bio riješen – time bi se pred njim samo kapituliralo. Bili bi zaređeni mnogi koji nisu stvarno pozvani od Boga ili koji ne bi dovoljno iskoristili sredstva da odgovore na Njegov poziv. Radije se trebamo pitati zašto je prije bilo dovoljno muškaraca spremnih učiniti žrtvu celibata, dok to danas više nije slučaj.

  • No ne ostaje li celibat ipak preprekom?

Celibat je vrlo korisna prepreka za one koji nisu pozvani. Bez nje bi mnogi muškarci stremili svećeništvu iz ispraznih razloga: siguran posao koji uživa dobar ugled, socijalni napredak (to je slučaj u mnogim zemljama trećega svijeta), itd. Zbog većega dobra Crkve i vjernika, te se ljude drži dalje od svećeništva, barem u većem dijelu, obavezom celibata.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.