Priča o ostavci nadbiskupa Lefebvrea kao generalnoga poglavara spiritanaca (I.)

Kada je 15. prosinca 2005. primljen u Francusku akademiju, antropolog i filozof René Girard održao je pohvalni govor o svom prethodniku, dominikancu Ambroise-Marie Carréu. U jednoj kratkoj rečenici opisao je ,,sve što je pokoncilski kaos rušio – osjećaj za grijeh, bezuvjetnu predanost, ljubav prema katoličkoj dogmi, prezir prema ispraznim raspravama“ (René Girard i Michel Serres, Le Tragique et la Piété ). Također je spomenuo ,,eksperimentalne aktivnosti“ koje je velik dio svećenstva s entuzijazmom provodio u praksi ,,u vrijeme kada su se svi ambiciozni koristili riječju 'osporavanje'“. To je bilo 1968. godine.

Prije pedeset godina, usred bijesnog prevrata koji je prouzročio koncil, jedan se čovjek našao suočen s teškim zadatkom sazivanja kapitula kako bi se njegova reodvnička zajednica ažurirala i prilagodila svome vremenu. Nadbiskup Marcel Lefebvre u to je doba bio generalni poglavar Otaca Duha Svetoga i usred rasprostranjenog kaosa, eksperimentalnih aktivnosti, osporavanja i previranja, odlučio se povući.

Priča o prisilnoj ostavci poglavara jedne od najznačajnijih redovničkih zajednica Crkve je stranica povijesti koja otkriva mnogo o krizi koju Crkva proživljava.

Izabran velikom većinom šest godina ranije

Godine 1968. nadbiskup Lefebvre je šest godina bio poglavar svoje zajednice. U drugom krugu glasovanja, 26. srpnja 1962., izabrali su ga njegova braća redovnici s velikom većinom, a papa Ivan XXIII. potvrdio je izbore dva dana kasnije. Bivši nadbiskup Dakara koji je šest mjeseci ranije postao biskup Tullea, napustio je svoju biskupiju u Corrèzeu i preselio se u Pariz, u Lhomond, u generalnu kuću otaca spiritanaca. Bio je asistent papinskoga prijestolja i član Pripremnog povjerenstva za II. vatikanski sabor te se njegov izbor kao poglavara zajednice podudarao s otvaranjem ovoga zasjedanja. Tijekom svih pet zasjedanja koncila obaviještavao je članove svoje vjerske obitelji o raspravama, prihvaćenim tekstovima i donesenim odlukama.

Ova studija ne namjerava predstaviti sve što je nadbiskup Lefebvre rekao tijekom koncila. Čitatelji mogu pronaći sve njegove govore u knjizi Optužujem koncil. Ideja je radije pokazati kako je tijekom razdoblja od šest godina, situacija postala nerazrješivo neodrživom. Kad je izabran 1962. godine, nadbiskup Lefebvre naslijedio je delikatnu situaciju koja bi čitateljima mogla predočiti velike poteškoće povezane s upravljanjem ustanovom koja je postala žrtvom neodlučnosti i propitivanja u razdoblju nakon svjetskih ratova.

Mandat usred protivnih strujanja

Podjele i štetno ozračje razvijalo se prije svega u Francuskoj, a osobito u Chevilly-Larueu, glavnom skolastikatu družbe. Opasno su se razvijali autori s modernim sklonostima i eksperimentima u samoupravljanju i samoformaciji. Nadbiskup Lefebvre se obvezao da to okonča. Zahtijevao je da se očisti knjižnica koja sadrži osuđena djela o. Congara i o. Chenua.

Premjestio je p. Fourmonda koji je iz svojih teoloških predavanja pokušavao ukloniti apologetiku i raspravu o Blaženoj Djevici Mariji. U proljeće 1963. uputio je precizne smjernice nadređenima glavnih skolastikata, naređujući im da ,,uklone s učiteljskih položaja sve koji su prožeti modernističkim idejama“. On ih je poticao da pokažu razlučivanje u svom izboru propovjednika na duhovnim obnovama, predavanjima te autora za časopise.

,,Moramo izbjegavati sve što bi moglo potkopati poštovanje prema Crkvi i Papi i sve što umanjuje povijesnu istinu Svetoga pisma, vrijednost Tradicije, temeljne pojmove moralnosti i grijeha te osobnu odgovornost. Moramo spriječiti invaziju duha svijeta u redovničkim zajednicama.“

(Mons. Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography, Angelus Press, str. 345)

Nadbiskup Lefebvre je obnovio nastavničko osoblje u skolastikatima, posebno dekane studija. U filozofiji je osudio ,,velika zla našega vremena, idealizam i subjektivizam. Samo tomistička filozofija daje nam znanje o stvarnome“. U teologiji je inzistirao na ,,važnosti Učiteljstva te Tradicije i njezinoga odnosa sa službenicima sakramenata i žrtvom“. U blagovaonicama je propisao čitanja glavnih enciklika i papinskih dokumenata od Pija IX. do onih sadašnjih, osobito djela sv. Pija X.

Što se tiče liturgije, njegove su naredbe bile da se slijedi rimske propise, ,,izbjegava sve što proizlazi iz osobnih inicijativa tzv. liturgičara“, čuvanje jezika Crkve, nikada ne spajati para-liturgiju s liturgijom, ne slaviti Misu okrenuti prema narodu i ne primati Pričest stojeći.

Reformacija se pretvara u tornado

Krajem godine 1963. ponovno je inzistirao o vrlo alarmantnoj situaciji u nekim kućama spiritanaca. Biskup Tissier de Mallerais opisuje užasan prelatov opis:

,,Propast autoriteta, neobuzdana sloboda, pravo da se sve sudi i kritizira, odsutnost poniznosti. Gubitak poštovanja prema kolegama, autoritetu i prema sebi. Gubitak umjerenosti u odijevanju, izgledu, čitanju i televiziji. (...) Prezir prema tradicijama, odricanje od latinskog jezika i gregorijanskog pjevanja i napuštanje skolastičke filozofije i teologije.“

Na žalost, iako je nadbiskup Lefebvre bio lucidan, imao je manjak odlučnih ljudi sposobnih provesti toliko potrebne reforme. U Chevillyu je prihvatio ostavku rektora i zamjenu tri profesora, no novi rektor imenovan 1964. kasnije je priznao da je izdao njegovo povjerenje: ,,Bacao sam mu pijesak u oči i koristio sam metode koje mu nisu bile po volji, studenti su bili moja braća, a ne moji podređeni!“ Ovaj stav otkriva nesposobnost prakticiranja ,,istinskog očinskog autoriteta koji je bio snažan, sposoban obučavati svećenike i sposoban izdržati zaluđenost novom teologijom i revolucionarnim metodama poučavanja. (mons. Tissier, str. 348.).

U koncilskim godinama se smjer koji je želio dati nadbiskup Lefebvre sve otvorenije osporavao čak i unutar njegove zajednice i pod pritiskom drugih biskupa, osobito francuskih biskupa.

Nastavlja se...