Giovanni
Battista Peruzzo, C.P., rođen je
u Molareu u Italiji 14. srpnja 1878. godine. Zaređen za svećenika
pasionista 13. siječnja 1901. godine. Poslije svoga
ređenja propovijedao je u sjevernoj Italiji. Od 1901. do 1924. vodio
je više od tristo apostolskih misija. Dana 18. siječnja 1924.
imenovan je pomoćnim biskupom u Mantovi, Italiji i zaređen 10.
veljače 1924. godine. 19. listopada 1928. imenovan
je biskupom Oppido Mametine u Italiji. 15.
siječnja 1932. imenovan je biskupom u Agrigentu, Italija. Podignut
na naslov nadbiskupa (osobni naslov) 1952. godine. Tijekom njegove
nadležnosti navodi da je formirao sto trideset i sedam novih župa i
bio pastoralno aktivan u službi svom narodu. Bio je uključen i u
reorganizaciju katekizma za djecu i odrasle. Posvećivao je pažnju
pitanjima bogoslovije
i društvenim pitanjima. Najveće njegovo zalaganje bila je briga za
izbjeglice tijekom Drugoga
svjetskoga rata.
Umro je 20. srpnja 1963. kao nadbiskup u Agrigentu u Italiji i stoga
nije uspio sudjelovati na cijelome
saboru koji je završio 1965. godine. Bio je, međutim, od početka
sabora poznat kao
snažan pravovjerni glas u svojstvu člana Teološke komisije. Jedan
ga je izvor citirao kao čovjeka koji je ,,ustao u borbi za
pravovjernost“.
Siromašni
ljudi njegove biskupije duboko su mu se divili kao ,,vescovo dei
contadini“, ,,seljačkom biskupu“.
Nadb. Peruzzo koji je 1945. godine, neposredno nakon završetka rata
u Europi, bio žrtvom ozbiljnog napada na život, umro je prije
drugoga zasjedanja Drugoga vatikanskoga sabora, ali kada se suočio s
konceptima predloženim u shemi Konstitucije o svetoj liturgiji i
divljim liturgijskim idejama o kojima se otvoreno raspravljalo u auli
tijekom prve sjednice (1962.), nije mogao šutjeti.
Riječi
njegova kratkoga obraćanja saborskim ocima, kako je izvijestio prof.
Roberto di Mattei, temeljene na dom Guérangerovim načelima
antiliturgijske hereze upečatljive su u njihovoj proročkoj dubini i
po tome koji su aspekti stvarno potrebni za posvećenje duša – a
antiliturgijska revolucija nije jedan od njih.
29.
listopada [1962.] podsjetio je biskup Agrigenta, nadb. Giovanni
Battista Peruzzo, na početne faze antiliturgijskog pokreta u
povijesnoj postavci poganskog humanizma [260], između kraja 15.
stoljeća i početka 16. stoljeća. Govor nadb. Peruzza, kojega su
progresivci ismijavali, zaslužuje da se prenese u cijelosti zbog
mudrosti i predviđanja koje pokazuje.
U
svom je govoru zvučao kao odjek upozorenja dom Guérangera koji je u
14. poglavlju svojih Liturgijskih ustanova snažno
osudio načela koja stoje iza antiliturgijske hereze u kojima je prva
karakteristika: ,,mržnja prema tradiciji, formulama , bogoslužju“.
[261]
,,Ja
sam posljednji [govornik], ali ja sam star, najstariji među vama i
možda sam malo razumio, stoga oprostite mi ako vam se ne svidi neka
od mojih izjava. Slušao sam mnoge primjedbe i prijedloge protiv
svete Tradicije,
koja se mora održati što se tiče uporabe latinskog jezika u svetoj
liturgiji, a mnoge su mi riječi prouzročile strah i tjeskobu, pa ću
ih sada ukratko objasniti ne iz teološke perspektive, nego
iz povijesne. Ne sviđa mi se antiliturgijski pokret zbog njegovog
porijekla. Uvijek
je od velike važnosti obratiti pozornost na porijeklo obitelji,
ustanova,
stvarnosti, nauka, utvrditi tko je otac, tko je majka, tko je vodič.
Ako je izvor bio zdrav na početku, lako će ostati zdrav tijekom
vremena. Ako je izvor zagađen, teško će postati čist. Na temelju
ovih načela, imam pred sobom porijekla antiliturgijskog pokreta –
i tko su točno bili očevi i vodiči.
Pokret
je započeo na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće. Prvi antiliturgičari
bili su humanisti, koji su bili pravi i autentični pogani u Italiji,
bili su samo malo bolji u Francuskoj i sjevernim zemljama pod
vodstvom Erazma, a svi su se kolebali u vjeri. Mnogi od naše braće
su ih slijedili na njihovom putu i time se odvojili od Katoličke
Crkve. Odatle su
nastali jansenisti, u Italiji sljedbenici pistojske sinode, i konačno
modernisti: to je društvo
kojemu su mnogi prilagodili svoj govor.
Ipak,
ne mogu pronaći nijednoga
svetoga
biskupa koji promiče ovaj pokret. Od
onih kao što su Karlo Boromejski do sv. Antuna Marije Clareta,
od sv. Franje Saleškog do sv. Alfonza, drevnih
i modernih, svi
su se držali latinske tradicije. Ta činjenica nas mora učiniti
opreznima pri predlaganju novotarija. 'Stari načini' koji su sigurni
lako se napuštaju, ali tko zna koje
nam beskonačne jame nove
staze
mogu pripremiti i prouzročiti!
Biskupi
passionisti koji su sudjelovali na prvoj
sjednici II. vatikanskog sabora, prvi red zdesna: biskupi Legaristi,
O'Gara, Peruzzo, Battistelli, Hagendorens, Fernández;
drugi red
slijeva na desno: biskupi Muruaga, Pesce, Deane, Pellanda, Olwell,
Sillekens.
Erazmo
je tako napisao u svom predgovoru Evanđelju sv. Mateja: ,,Čini se
tako neprikladnim i smiješnim da obični ljudi i glupave žene
ponavljaju, mumljaju poput papiga psalme i nedjeljne molitve, a sami
ne razumiju što oni znače“.
Sveučilište u Parizu osudilo je ovo gledište, koje se
na prvi pogled čini pravim,
kao: protivno pobožnosti,
pogrešno i kao ono koje promiče nove zablude, kako
to piše Duplessy.
Ova
prosudba nam se čini pretjeranom, ali se pokazala proročanskom. Svi
oni koji su tražili barem manju uporabu
latinskoga jezika
u liturgiji u prošlosti su, kao i u sadašnjosti, uvijek
navodili iste razloge: da
bi se ljude bolje poučilo
i potaknulo ih na
veću vjeru i ljubav prema Bogu.
U
Augustani [Augsburškoj konfesiji] nije bilo ničega drugog osim
zahtjeva da narod pjeva na narodnom jeziku tijekom obreda
Mise – no što se dogodilo? Zamjena jezika u Misi narodnim jezikom
bila je općenito gledano
prvi čin odvajanja od svete
Majke Crkve. Ta jaka tvrdnja nije moja, nego
dom Guérangerova,
onoga koji je pravi otac liturgijske obnove. Evo njegovih riječi:
,,Udaljavanje od
liturgijskoga jezika gotovo je uvijek, iz neobjašnjivih razloga koje ne poznajemo, čak i ako je za to zadobiven oprost od Vrhovnoga svećenika, dovelo do raskola i potpunog
odvajanja od Katoličke Crkve“.
On dokazuje ovu tvrdnju, kako možete čitati u trećem svesku
njegovih Liturgijskih ustanova.
Ove riječi, ove činjenice moraju nas učiniti iznimno opreznima u
pitanju od takve važnosti.
Ukratko
ću objasniti treći razlog: odanost
koju biskupi, više od svih drugih, očito moraju uvijek imati prema
Vrhovnom svećeniku. Već gotovo pet stoljeća pape su se snažno
odupirali traženjima, molbama i prijetnjama, u obrani latinskog
jezika u svetoj
liturgiji. U novije vrijeme, od pape Lava XIII. do vladajućega
pape, jednoglasno su preporučili nužnost latinskoga
jezika u svetoj
liturgiji putem raznih apostolskih pisama.
Draga
braćo, jesu li ove upute puke smjernice ili su zapovijedi? Rasprave
o suprotnom (mišljenju) su otvorene; ali meni se čini ispravnim da
budu izrečene tihim glasom uz ponizno podvrgavanje i poslušnost
Vrhovnom svećeniku. Svi traže od današnjih kršćana da postanu
bolji. Svi se posvetimo ovom cilju; povijest nas zapravo uči da se
posvećenje duša može vezati uz liturgiju, ali
ono zahtijeva prije svega našu svetost, snagu naše vjere, junaštvo
u apostolatu, duh molitve, pokore, a isto tako veliku izvanjsku
pobožnost koja ljude vodi prema Bogu. Oprostite zbog moje odvažnosti
i molite za mene. [262]
Bilješke:
[260]
Acta Synodalia sacrosancti Concili Oecumenici Vaticani II 1970-1980,
(Typis Vaticanis, Citta del Vaticano 1970-199) I / 3, str. 594-595
[261]
P. Guéranger, De L'héresie antilurgique et de la reforme
protestante du XVI siècle, consideree dans ses rapports avec la
liturgie, tr. It. The
Liturgical Heresy and the Protestant
Reform. (Amicizia cristiana, Chieti
2008, str.27)
[262]
AS, I / 3, str. 594-595
[Roberto
de Mattei, Il Concilio Vaticano II: una
storia mai scritta) (II. Vatikanski
sabor - nikad prije napisana povijest) Poglavlje III – 1962., prva
sjednica - Br. 8 - Rasprava o liturgiji
(pitanje latinskog), stranice 246-248].
