ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Naša teško bolesna majka Crkva


Gdje se nalaze uzroci drame?

Posljednjih tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa. Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.

Nažalost, izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu, poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako je moguće, izliječio korijen bolesti.

Ali kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.

Šutnja je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila – koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma, tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.

,,Male zablude na početku...

Jedna tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.

1) Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u kanalizaciju nečistoće.

2) U svome ekumenskome usmjerenju Drugi vatikanski sabor vidio je u drugim religijama ,,tragove istine koji bi im davali spasonosnu vrijednost. Ali ako učenja i obrede lažnih religija treba iznenada pozitivno vrednovati, one predstavljaju alternativu katoličkoj vjeri i time relativiziraju univerzalnost božanskoga zakona koji propovijeda Crkva. Konačno može svatko na svoj način postati blažen i odabrati vlastitu moralnost.

3) Koncil je navodno ponovno otkrio i razvio značenje ljudske slobode i osobne savjesti. Poštivanje „autonomije savjesti” ne smije biti ničim umanjeno, druga životna usmjerenja kao npr. istospolna ljubav također imaju svoje opravdanje, čak postaju i sredstva za izražavanje raznolikosti ljudskog života. Te su zablude[1] stvorile temelj za favoriziranje bogoslova s homoseksualnim sklonostima (kao posebno osjetljivih za dušobrižništvo) te konačno formiranje homoseksualnih lobija i pedofilskih lanaca u mjestima svećeničkoga odgoja i drugdje. ,,Male zablude suvremene teologije dugoročno su djelovale razorno. Njihovi plodovi su nagrđena Crkva i veliki broj obeščašćene i traumatizirane djece i maloljetnika. Želi li se izliječiti pacijenta, treba ukloniti uzroke bolesti. Treba li našu teško bolesnu Majku Crkvu ozdraviti, moramo skupiti hrabrosti da se novi smjer nakon Drugoga vatikanskog sabora imenuje onim što jest: kao stranputica i iskrivljivanje božanske vjere koju su nam predali Krist i njegova Crkva. Sve dok se to ne dogodi, svaka nada za budućnost je isprazna.

Pobjeda One koja zmiji satire glavu

Nadbiskup Lefebvre je imao tu hrabrost. Bilo zgodno ili nezgodno, branio je Bogom danu tradiciju protiv krivotvoritelja. Bratstvo će s Božjom milošću ovom zadatku u budućnosti ostati vjerno. Ali sam ljudski napor neće biti dovoljan. Samo zahvat One kojoj je Bog podijelio moć da satre glavu zmije, Pobjednice svih krivovjerja, dat će ozdravljenje i pobjedu napaćenoj Crkvi. Nemojmo izgubiti gorljivost u Njenoj službi, budimo Njeni vitezovi, zgrabimo Krunicu kao oružje. Njezina je pobjeda sigurna. No ona je ipak želi izvojevati u mnoštvu svojih vjernih. Neka pobjeda ne bude daleko!

Sa srdačnim pozdravom i svećeničkim blagoslovom,

p. Stefan Frey


Izvor: Mitteilungsblatt  službeni glasnik Austrijskoga distrikta FSSPX-a, studeni 2018.

[1] Ali ljudska savjest nije autonomna, nego mora biti usmjerena prema objektivnom božanskom zakonu. Zato je se ne može poštivati kada je iskrivljena. A ,,životna usmjerenja koja Bog odbacuje kao poroke koji vapiju u nebo, ne mogu se nikada promatrati kao dobra.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.