Gdje
se nalaze uzroci drame?
Posljednjih
tjedana su grozni skandali zlostavljanja povezani s homoseksualnim
lobijem koji ide do samih vrhova crkvene hijerarhije, šokirali Crkvu
u cijelom svijetu. Pukao je gnojni čir, postao je očit ponor užasa.
Više se ne može poreći ono na što budni promatrači već dugo
upozoravaju. Zapanjen, čovjek se pita kako je moguće da se unutar
Crkve formiraju tiranske strukture organiziranog zločina zaštićene
maskirnim sustavom prikrivanja, šutnje i laži.
Nažalost,
izgleda da do sada mjerodavnim vlastima, prije svega Papi, potpuno
nedostaje volja za rješavanje ove katastrofalne situacije. Šutnja
pastira postaje sve više zastrašujuća. U suzbijanju smrtonosne
bolesti svaki bi liječnik potrčao k pacijentu, postavio dijagnozu,
poduzeo hitne mjere i potom tražio duboki uzrok bolesti da bi, ako
je moguće, izliječio korijen bolesti.
Ali
kod naše teško bolesne majke Crkve nema žurbe, ništa se ne kreće
mjesecima, gdje svako čekanje samo pogoršava zlo. Pojedinačni
glasovi odgovornih biskupa gube se u pustinji. Čini se da je u
skandale uključeno previše visokih predstavnika Crkve.
Šutnja
je samo jedna stvar. Kako je zlo tinjalo već desetljećima, veću
težinu ima odbijanje temeljite istrage uzroka. Stroža pravila –
koja se potom potkopavaju – postaju nedostatno suzbijanje simptoma,
tako dugo dok se ne prodrije u bit stvari.
,,Male“
zablude na početku...
Jedna
tako duboko ukorijenjena iskvarenost klera nije mogla nastati
slučajno, nego ukazuje na ozbiljne uzroke, a oni nisu u moralnom
području. Već više od 50 godina promatramo progresivno slabljenje
moralnih načela koje ima svoje korijene u slabljenju vjere. Vjera i
moral, istina i djelovanje nerazdvojno su povezani, potonji slijedi
izravno od prvoga. Manipulacija istinom vjere neizbježno dovodi do
relativizacije i iskrivljivanja božanskoga zakona i širom otvara
vrata grijehu. Pojasnit ćemo to na tri primjera.
1)
Suvremena teologija poriče ili zanemaruje činjenicu istočnoga
grijeha i njegovih posljedica. Kajanje i mrtvljenje kao lijek za rane
istočnoga grijeha postali su suvišni. Zahtjev za zdravim asketizmom
bio je u bogoslovijama ozloglašen i potisnut kao povratak u mračni
srednji vijek jer se sada kao novi ideali propovijedaju slobodno
samoopredjeljenje i samoostvarenje. U početku je stajala zabluda u
vjeri koja je na kraju cvjetnjak svećeničkih kreposti iskvarila u
kanalizaciju nečistoće.
2)
U svome ekumenskome usmjerenju Drugi vatikanski sabor vidio je u
drugim religijama ,,tragove istine“
koji bi im davali spasonosnu vrijednost. Ali ako učenja i obrede
lažnih religija treba iznenada pozitivno vrednovati, one
predstavljaju alternativu katoličkoj vjeri i time relativiziraju
univerzalnost božanskoga zakona koji propovijeda Crkva. Konačno
može svatko na svoj način postati blažen i odabrati vlastitu
moralnost.
3)
Koncil je navodno ponovno otkrio i razvio značenje ljudske slobode i
osobne savjesti. Poštivanje „autonomije savjesti” ne smije biti
ničim umanjeno, druga životna usmjerenja kao npr. istospolna ljubav
također imaju svoje opravdanje, čak postaju i sredstva za
izražavanje raznolikosti ljudskog života. Te su zablude[1] stvorile
temelj za favoriziranje bogoslova s homoseksualnim sklonostima (kao
posebno osjetljivih za dušobrižništvo) te konačno formiranje
homoseksualnih lobija i pedofilskih lanaca u mjestima svećeničkoga
odgoja i drugdje. ,,Male“ zablude
suvremene teologije dugoročno su djelovale razorno. Njihovi plodovi
su nagrđena Crkva i veliki broj obeščašćene i traumatizirane
djece i maloljetnika. Želi li se izliječiti pacijenta, treba
ukloniti uzroke bolesti. Treba li našu teško bolesnu Majku Crkvu
ozdraviti, moramo skupiti hrabrosti da se novi smjer nakon Drugoga
vatikanskog sabora imenuje onim što jest: kao stranputica i
iskrivljivanje božanske vjere koju su nam predali Krist i njegova
Crkva. Sve dok se to ne dogodi, svaka nada za budućnost je isprazna.
Pobjeda
One koja zmiji satire glavu
Nadbiskup Lefebvre je imao tu
hrabrost. Bilo zgodno ili nezgodno, branio je Bogom danu tradiciju
protiv krivotvoritelja. Bratstvo će s Božjom milošću ovom zadatku
u budućnosti ostati vjerno. Ali sam ljudski napor neće biti
dovoljan. Samo zahvat One kojoj je Bog podijelio moć da satre glavu
zmije, Pobjednice svih krivovjerja, dat će ozdravljenje i
pobjedu napaćenoj Crkvi. Nemojmo izgubiti gorljivost u Njenoj
službi, budimo Njeni vitezovi, zgrabimo Krunicu kao oružje. Njezina
je pobjeda sigurna. No ona je ipak želi izvojevati u mnoštvu svojih
vjernih. Neka pobjeda ne bude daleko!
Sa
srdačnim pozdravom i svećeničkim blagoslovom,
p.
Stefan Frey
Izvor: Mitteilungsblatt – službeni glasnik Austrijskoga distrikta FSSPX-a, studeni 2018.
[1]
Ali ljudska savjest nije autonomna, nego mora biti usmjerena prema
objektivnom božanskom zakonu. Zato je se ne može poštivati kada je
iskrivljena. A ,,životna usmjerenja“
koja Bog odbacuje kao poroke koji vapiju u nebo, ne mogu se nikada
promatrati kao dobra.
