Donosimo
članak prof. Roberta de Matteija koji s četrdesetgodišnjim odmakom
doziva u pamet povijesno predavanje mons. Lefebvrea u palači
Pallavicini u Rimu 6. lipnja 1977.
Mons.
Lefebvre i princeza Pallavicini – jedan datum i jedan događaj koji
su postali epohalna postaja za katoličku Tradiciju
Protječe
četrdeset godina od tog povijesnog događaja: predavanje koje je 6.
lipnja 1977. održao mons. Lefebvre u palači Pallavicini u Rimu na
temu ,,Crkva nakon Koncila“. Smatram korisnim obnoviti uspomenu na
taj događaj na temelju bilježaka i dokumenata koje čuvam. Mons.
Marcel Lefebvre, osnivatelj Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X.
(1970.) je nakon svećeničkih ređenja 29. lipnja 1976., 22. srpnja
iste godine, bio suspendiran a divinis. Među
opreznim katolicima postojale su, međutim, jake sumnje u kanonsku
legitimnost te mjere i povrh svega se nije razumio stav Pavla VI.
koji se činio da želi sačuvati svoje osude samo za one koji su
ispovijedali da žele ostati vjerni Tradiciji Crkve. U toj atmosferi
zbunjenosti je u travnju 1977. princeza Elvina Pallavicini (1914. -
2004.) odlučila pozvati mons. Lefebvrea u svoju palaču na Kvirinalu
da bi saslušala njegove razloge.
Princeza
Pallavicini je imala 63 godine i bila je udovica od 1940. od princa
Guglielma Pallavicinija de Bernisa, koji je pao u svojoj prvoj ratnoj
misiji. Unatrag mnogo godina živjela je u invalidskim kolicima zbog
progresivne paralize, ali je inače bila žena neukrotivoga
temperamenta. Oko nje bio je uzak krug prijatelja i savjetnika, među
kojima i markiz Roberto Malvezzi Campeggi (1907. - 1979.), pukovnik
Papinskih plemićkih čuvara u
trenutku raspuštanja tijela (1970.) i markiz Luigi Coda Nunziante di
San Ferdinando (1930. - 2015.), bivši zapovjednik talijanske
mornarice. Vijest o predavanju, raširena u mjesecu svibnju, nije
pobuđivala u početku zabrinutost u Vatikanu. Pavao VI. je smatrao
da će biti lako uvjeriti princezu da odustane od svoje ideje i
povjerio je taj zadatak jednom svom bliskom suradniku, ,,don Sergiju“
Pignedoli (1910. - 1980.), kojega je imenovao kardinalom 1973.
Grimizni je nazvao princezu s ljubaznim tonom, informirajući se prvo
o njenoj bolesti. ,,Drago mi je – primijetila je Elvina Pallavicini
s ironijom – zbog ovog vašeg zanimanja nakon toliko vremena
šutnje“. Nakon skoro sat vremena uobičajenih izraza pristojnosti
stiglo je napokon kardinalovo pitanje: ,,Znam da ćete primiti mons.
Lefebvrea. No hoće li to biti javno ili privatno predavanje?“. ,,U
mojoj kući predavanje može biti samo privatno“, odgovorila je
princeza. Kardinal je onda zaigrao na kocku: ,,Ne bi li bilo
prikladno odgoditi ga? Mons. Lefebvre je učinio puno patnje Svetom
Ocu, koji je jako tužan zbog te inicijative...“. Odgovor gospođe
Elvine sledio je kardinala Pignedolija. ,,Uzoriti, smatram da u moju
kuću mogu primiti koga želim primiti“.
Nasuprot
tom neočekivanom otporu, Vatikan se obratio princu Asprenu Colonni
(1916. - 1987.), koji je još obavljao ad personam dužnost
pomoćnika Papinskoga prijestolja. Kada je glava povijesne
obitelji tražio da bude primljen, princeza mu je javila da je
zauzeta. Princ Colonna tražio je primanje za slijedeći dan u isti
sat, ali odgovor plemkinje bio je jednak. Dok se princ povukao
bez krzmanja, Državno Tajništvo odlučilo je zasvirati na
druge žice. Tražilo je da princeza primi u audijenciju mons. Andreu
Lanzu Cordera di Montezemola, tek zaređenog za nadbiskupa i
imenovanog nuncijem u Papui Novoj Gvineji. Prelat je bio sin
pukovnika Giuseppea Cordera Lanze di Montezemola (1901. - 1944.),
voditelja Monarhističkog otpora u Rimu, kojeg su Nijemci ustrijelili
u Fosse Ardeatine. Za vrijeme njemačke okupacije mlada princeza
Elvina bila je surađivala s njim, zasluživši brončanu medalju
vojne vrijednosti. I ja sam također prisustvovao tom razgovoru, ali
moja prisutnost nije malo ometala budućega kardinala, koji je uzalud
pozivao na sjećanje na oca kako bi spriječio nadolazeće
predavanje. Nuncija se podsjetilo da je upravo otpor tolikih vojnika
nacionalsocijalizmu ostao zapamćen kako je ponekad nužno odbiti
poslušnost nepravednim zapovijedima nadređenih da bi se uvažilo
glas vlastite savjesti.
Državno
Tajništvo zaigralo je u ovom trenutku posljednji udarac, obraćajući
se kralju Italije u izgnanstvu u Cascaisu, Umbertu II. Markiz Falcone
Lucifero, ministar Kraljevske kuće, nazvao je princezu kako bi joj
javio da ju je vladar toplo molio da odbije predavanje. ,,Čudim se
kako se Njegovo Veličanstvo dalo uplašiti od Državnog Tajništva,
nakon svega onoga što je Vatikan učinio protiv monarhije“,
odgovorila je čvrsto, potvrđujući da će se predavanje održati
točno na zakazani datum. Markiz Lucifero, kao stari vlastelin kakav
je bio, poslao je princezi buket ruža. U tom trenutku Vatikan je
odlučio prijeći na jake metode. Počeo je u glavnim talijanskim
dnevnim novinama jednu istinsku i svojstvenu kampanju psihološkog
terorizma kako bi predstavio princezu kao jednu aristokratsku
jogunicu, okruženu s malim brojem nostalgičara za jednim svijetom
koji je određen da nestane. Privatno se pak javljalo gospođi Elvini
da će biti izopćena ako se predavanje održi. Dana 30. svibnja
princeza je u priopćenju za nacionalnu tiskovnu
agenciju Ansu objasnila da ,,njezina inicijativa
nije bila pokrenuta nijednom nakanom prkosa crkvenim autoritetima,
nego čak štoviše s ljubavi i vjernosti svetoj Crkvi i njenom
Učiteljstvu“. ,,Suprotnosti koncilske Crkve – dodalo je
priopćenje – nažalost postoje bez obzira na osobu monsinjora
Lefebvrea i u Italiji i to ne u manje dubokoj mjeri, iako
manje očitoj, nego u ostatku katoličkoga svijeta. S
predavanjem od 6. lipnja namjerava ponuditi mons. Lefebvreu mogućnost
da izravno i u punoj slobodi izrazi svoje stavove upravo kako bi
pridonio razjašnjenju problemā koji toliko uznemiruju i ožalošćuju
katolički svijet, u sigurnosti da mir i spokoj može vratiti samo
ponovno pronađeno jedinstvo u istini“.
Dana
31. svibnja pojavila se na prvoj stranici dnevnih novina il
Tempo izjava princa Asprena Colonne u kojoj se je čitalo da
se ,,rimski patriciji odvajaju od te inicijative“, zamjerajući
joj da je ,,potpuno neprikladna“. Hitac je ispalio međutim 5.
lipnja kardinalni vikar Rima Ugo Poletti (1914. - 1997.). S nasilnom
izjavom koja se pojavila u novinama talijanskih biskupa Avvenire,
Poletti je napao mons. Lefebvrea i njegove ,,nenormalne sljedbenike“,
definirajući ih kao ,,sićušan društveni sloj nostalgičara
zarobljenih običajnim tradicijama“. Također je izrazio ,,čuđenje,
bol i žalost, ali i odlučnu osudu zbog uvrede učinjene vjeri,
Katoličkoj Crkvi i njenoj Božanskoj Glavi Isusu“, time što je
mons. Lefebvre posumnjao u ,,temeljne istine, posebno one koje se
tiču nepogrešivosti Katoličke Crkve utemeljene na Petru i njegovim
nasljednicima u doktrinarnim i moralnim stvarima“. Iz glavnoga
stožera princeze na dan u kojem je ,,uragan“ prodrmao obale Tibera
stigao je neposredan odgovor. ,,Ne može se razumjeti kako privatno
izražavanje stavova koji su bili
vlastiti svim biskupima svijeta sve do prije nekoliko godina, može
uznemiriti do te mjere sigurnost autoriteta koji ima na svojoj strani
snagu doktrinarnoga kontinuiteta i jasnoću svojih pozicija“.
Princeza je izjavila: ,,Ja sam više nego uvjerena katolkinja
Apostolskoga Rima jer sam dostigla pravi smisao vjere pročišćavajući
je kroz fizičku i moralnu patnju: ne dugujem ništa nikome, nemam
časti ni priznanja koje bih trebala braniti i za sve zahvaljujem
Bogu. U granicama u kojima mi to Crkva dopušta ja se mogu ne
slagati, mogu govoriti, mogu djelovati: moram govoriti i moram
djelovati: bio bi kukavičluk da to ne radim. I molim neka mi bude
dopušteno reći da u našoj Crkvi, također i u ovom naraštaju,
nema mjesta za kukavice“. Stigao je napokon sudbonosni 6. lipnja.
Predavanje je bilo strogo rezervirano za 400 pozvanih, pod kontrolom
redarstvene službe koju su pružili mladi iz Alleanza
Cattolica (Katolički Savez), ali više od 1000 ljudi
ispunjavalo je stepenice i vrt povijesne
palače Rospigliosi-Pallavicini, poznate po cijelom
svijetu zbog svojih umjetničkih djela. Mons. Lefebvre stigao je u
pratnji svoga mladoga predstavnika u Rimu, p. Emanuelea du Chalarda.
Princeza Pallavicini mu je pošla ususret u invalidskim kolicima, a
vodila ju je njezina dvorska pratiteljica, gospođa Elika Del Drago.
Princeza Virginia Ruspoli, udovica od Marescottija, jednog od dvojice
prinčeva-heroja iz bitke iz El Alameina, darovala je
mons. Lefebvreu relikviju sv. Pija X. koju joj je osobno dao Pio XII.
Unatoč tome što je Veliki priorat Malteškoga reda iz Rima izrazio
,,neminovnu potrebu“ za suzdržavanjem od prisustvovanja
predavanju, princ Sforza Ruspoli, grof Fabrizio Sarazani i neki drugi
hrabri aristokrati prkosili su osudama te ustanove i bili su u prvom
redu, pokraj mons. Françoisa Ducauda Bourgeta (1897. - 1984.), koji
je 27. veljače u Parizu vodio zauzimanje crkve Saint-Nicolas du
Chardonnet. Princeza Pallavicini je predstavila mons. Lefebvrea, koji
je sjeo ispod crvenog baldahina Rospigliosi s grbom pape Klementa IX.
Nadbiskup je nakon što se sabrao u molitvi započeo ovim riječima:
,,Poštujem Svetu Stolicu, poštujem Rim. Ako sam ovdje, to je zato
što ljubim katolički Rim“. Katolički Rim kojega je imao pred
sobom često je prekidao njegov govor gromoglasnim pljeskom. Dvorana
je bila puna puncata a gomila naroda tiskala se na prostranim
stepenicama palače. ,,Koncil aggiornamenta – objasnio je mons.
Lefebvre – želi u stvari novu definiciju Crkve. Da bi bila
,,otvorena“ i da bi bila u zajedništvu sa svim religijama, svim
ideologijama, svim kulturama, Crkva bi morala promijeniti vlastite
previše hijerarhijske ustanove i razmrviti se u mnoge nacionalne
biskupske konferencije. Sakramenti će inzistirati više na
inicijaciji i na zajedničkom životu nego na udaljavanju od Sotone i
od grijeha. Lajt-motiv promjene bit će ekumenizam. Nestat će praksa
misionarskoga duha. Bit će postavljeno načelo: ,,svaki čovjek je
kršćanin a on to ne zna“, dakle u potrazi je za spasenjem,
prakticirao on bilo koju religiju. Liturgijske i ekumenske promjene –
nastavio je mons. Lefebvre u najvećoj tišini prisutnih –
prouzrokuju nestanak religioznih zvanja i opustošuju bogoslovije.
Načelo ,,vjerske slobode“ zvuči pogrdno za našu Crkvu i za
našega Gospodina Isusa Krista jer to nije ništa drugo nego ,,javno
pravo na ispovijedanje lažne vjere a da se je bez smetnje od strane
bilo kojega ljudskoga autoriteta“.
Mons.
Lefebvre se zaustavio dakle na postkoncilskim popuštanjima
komunizmu, podsjećajući na ponovljena saslušanja komunističkih
čelnika od strane Svete Stolice, sporazum da se ne osudi komunizam
za vrijeme koncila, prezirno postupanje prema više od 450 biskupa
koji su tražili tu osudu. Naprotiv, poticao se dijalog s komunizmom
imenujući biskupe ljubitelje marksizma, kao mons. Helder Camara u
Brazilu, mons. Silva Henriques u Čileu, mons. Mendez Arceo u
Meksiku. To je činjenica, dodao je mons. Lefebvre u zaključku, da
mnogobrojni dominikanci i mnogi isusovci koji otvoreno ispovijedaju
krivovjerja nisu osuđeni, a biskupi koji prakticiraju interkomuniju,
koji uvode u svoje biskupije i u svoje crkve lažne religije, koji
dolaze do toga da blagoslivljaju ,,divlji brak“, nisu stavljeni čak
niti pod istragu. Samo vjerni katolici su u opasnosti da budu
protjerani iz crkava, proganjani, osuđeni. ,,Ja sam suspendiran a
divinis jer nastavljam formirati svećenike kako su se
nekada formirali“. Obraćajući se slušateljima koji su bili
ganuti njegovim riječima, mons. Lefebvre je zaključio predavanje
govoreći: ,,Danas je najteža odgovornost svakoga katolika ta da
sačuva svoju vjeru. Nije dopušteno slušati onoga tko radi da
bi je umanjio ili da bi učinio da nestane. S krštenjem mi smo
tražili od Crkve vjeru jer nas vjera vodi u život vječni. Mi ćemo
nastaviti sve do zadnjeg daha tražiti od Crkve tu vjeru".
Susret
je završio himnom Salve Regina. Vatikanist Benny Lai
komentirao je u La Nazione 7. lipnja: ,,Oni koji su
si očekivali narodnog vođu našli su se nasuprot čovjeka blagoga
stava, sposobnog također prije nego što je pozvao prisutne da
izmole Salve Regina, da zaključi s ovom izjavom: 'Ne
želim stvoriti skupinu bilo koje vrste, ja ne želim biti neposlušan
Papi, ali on ne smije tražiti od mene da postanem protestant'.“
Predavanje je bilo strateška pobjeda onih koji su neispravno bili
definirani tradicionalistima jer je mons. Marcel Lefebvre uspio
obznaniti svoje stavove na međunarodnom planu bez kanonskih
posljedica. Pavao VI. umro je godinu dana poslije, potresen smrću
svoga prijatelja Alda Mora. Ime kardinala Polettija ostaje vezano uz
mračnu aferu gdje je on 10. ožujka 1990. službeno dopustio kao da
ništa ne sprječava (nihil obstat) pokop šefa
kriminalne bande iz Magliane (rimska četvrt, op. prev.) ‘Renatina’
de Pedisa u bazilici svetog Apolinarija.
Princeza
Pallavicini je izašla kao pobjednica iz ,,dvoboja“. Ne samo da
nije bila izopćena, nego je sljedećih godina njezina palača
postala mjesto okupljanja mnogih
kardinala, biskupa i katolika intelektualaca. Ona i njezini rimski
prijatelji nisu bili ,,priviđenja iz prošlosti“, kako ih je
definirao Corriere della Sera 7. lipnja 1977., nego
svjedoci katoličke vjere koji su pripremali budućnost. Četrdeset
godina kasnije povijest im je dala za pravo.
Roberto
di Mattei
