Vae
mundo a scandalis
(Jao
svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)
Svi
smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih
sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani
koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio
da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je
smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako
naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog
puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama
koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo
i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio
primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo
čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj
temi.
Promišljanja
koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele
dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko
frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u
jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva
(jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost:
considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal
6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).
1.
Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih
članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u
Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim
epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u
najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične
posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja
ekonomskih i financijskih skandala. Ako
bismo projurili preko proteklih
stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj
razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među
članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i
svetih institucija. Čak štoviše, ne treba
zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca
i papa, bio općenito vrlo izgrađen.
2.
To ne znači da situacija
nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom
polju: otkrivamo
da su mnogi članovi hijerarhije bili
aktivno uključeni u tu mrežu, branili
počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima,
uključeni u te zloupotrebe te
su se prekrivali
snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako
bi podržavali
njihove zločine. Kao
što smo rekli, najnovija
optužba odnosi se na navodnu upletenost
samog pape Franje.
Koliko
god da
njegove stvarne odgovornosti još dijelom
treba rasvijetliti,
prilično
je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle
poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali
kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima
kojima duguje naklonost
ili koji su mu bliski po mišljenju.
3.
Drugi posebni element težine
kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest
to što nemamo posla
s padovima Božjih
svećenika zbog
ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti,
ali dobre volje; nego zbog
izopačene volje,
koja je često
prethodila samom
primanju u
svećenstvo,
da se živi
grešno, čak i protiv naravi.
Volja koju su
podupirali,
štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje
ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha
Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je
Evanđelje proklelo.
4.
Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je
riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene
zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema
podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko
jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili
i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu“
nečistoću.
5.
Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi,
što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak
i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini
otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti
homoseksualnost kao poseban ,,problem“).
U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne“
ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.
6.
Te pretpostavke, ako nam pomognu shvatiti težinu situacije, još
uvijek nam ne govore jasno o uzrocima, osim što nam u općenitom
smislu govore o izopačenosti ljudskoga srca, a također i onoj
posvećenih duša koje mogu pasti u bilo koju vrstu grijeha.
Činjenica da su slične situacije zabilježene u svim epohama (makar
s vrlo različitom težinom i opsegom) ne dopuštaju nam da iskreno
zaključimo o apsolutnom suodnosu između modernizma i moralne
iskvarenosti.
Drugi čimbenici, veoma različiti od
krivovjerja, mogli su u drugim povijesnim trenucima donijeti slične
posljedice.
Međutim, ne može se zanijekati
da je u
ovom povijesnom trenutku jedan od uzroka
ove moralne iskvarenosti
u tako velikom opsegu napuštanje pravog nauka Crkve. Postoje i
postojali su nečisti katolici i čisti
krivovjernici:
ali sigurno je da napuštanje vjere olakšava napuštanje morala.
Modernizam nije sam po sebi povezan s lošim ponašanjem, već
je zapravo pridonio tome.
Ispovijedanje prave vjere nije samo po
sebi jamstvo
čistoće i čestitosti,
ali sigurno može pogodovati kreposti
bolje od krivovjerja koje sumnja u cijelu religiju.
7.
Kroz mnoge godine svećenici su dakle
počinili teške zločine protiv čistoće pomiješane s nasiljem i
zlostavljanjem, dijelom stvarajući mrežu zaštite i promicanja
samoga grijeha. Kako bilo da bilo, sve
se to dogodilo relativno u sjeni, jer se smatralo zlom koje treba
skrivati. U istom razdoblju, neposredno pred koncil,
skoro je cijela
hijerarhija, počevši od Papa, promicala pod velikim svijetlom dana
još veći zločin, krivovjerje
modernizma, koje
je naštetilo
cijeloj Crkvi. Krivovjerje
se
predstavljalo
(i još uvijek se predstavlja)
narodu kao najveće dobro, dapače kao volja Duha Svetoga. Bilo je
vrlo malo reakcija na taj slom. Ako se
briga za prvo dobro za koje se hijerarhija mora brinuti, pravovjernost
vjere, tako kolektivno napustila,
moramo li se čuditi
nad tišinom i sudjelovanjem
u drugim
grijesima?
Neće li hijerarhija
koja izopačuje svoje
iskonsko
poslanje moći
izopačiti također i sve ostalo? Ovdje leži prava poteškoća, a
također i prava razlika između sadašnje
situacije i ,,povijesne“
nemoralnosti dijela svećenstva.
8.
Postoji li suodnos između tih sablazni,
toliko obojenih s homoseksualnošću
i ,,homoseksualnog“
krivovjerja koje modernistički sustav, slijedeći svijet, nastavlja
prenositi?
Tj.
utječe li prakticiranje poroka na neki
način na promjenu ,,službenog“
nauka koncilske crkve s obzirom na porok protiv naravi?
To je jedno od najraširenijih pitanja i
jedna od
najozbiljnijih
opasnosti. Odgovor je, po
našem mišljenju, malo složeniji nego što se čini. Nema nikakve
sumnje da se u trenutnoj fazi modernizma pokušava promijeniti
seksualni moral. Amoris laetitia
je bio prvi korak, revizija Humanae
vitae će vjerojatno biti drugi, a
znamo koliko se od Pape pa na dolje nastoji oko ,,milosrđa“
prema homoseksualnim osobama (i idejama), s različitim teoretičarima
novog nauka u optjecaju, počevši od
čuvenog isusovca Martina i tolikih biskupa (vidi susret ,,kršćanskih
LGBT-ovaca“
promoviran upravo u Albanu Lazialeu pod pokroviteljstvom biskupa
Semerara, bliskog suradnika Pape). Mogu
se konzultirati, bilo u vezi fenomena homoseksualnosti svećenstva,
bilo vezano uz pitanje tzv. ,,homohereze“,
vrijedne studije poljskoga
svećenika Dariusza Oka, koje ilustriraju kako postoji stvarna veza
između širenja poroka i pokušaja da se uvede novi nauk. Međutim,
nisu svi teoretičari tih krivovjerja uvučeni
u homoseksualne sablazni i vrlo je teško izjaviti da su svi klerici
koji prakticiraju grijeh homoseksualnosti umiješani u djelovanje za
promjenu
nauka. Stoga postoji homoseksualna
,,zavjera“
kako bi se prikrilo vlastite zločine i grijehe, kao ona nedavno
otkrivena u SAD-u, koja je uživala,
kako se čini, dragocjenu
papinsku
šutnju, i
postoji ,,kršćanski“
homoseksualni nauk koji napreduje i koristi
se papinskim
,,tko sam ja da sudim“.
Članovi dviju grupa se
po svemu sudeći ne preklapaju potpuno; ali je sigurno da onaj tko se
loše ponaša, teško da će biti protivnik novoga
nauka, makar samo zbog činjenice da
može lako biti ucjenjivan ako želi pokazati protivljenje.
9.
Koja je budućnost pape Franje u ovoj
situaciji? Prezirni ,,no comment“
Pape na Viganòve
dokumente
tijekom povratka iz Irske ne čini se da
je proizveo željene rezultate medija, osobito izvan Italije. Tisak
više nije jednodušan u obrani Franje, iako
je moguće da se ipak izvuče,
budući da je njegov lik kao jamac
svjetskog ultraprogresivizma previše važan da bi ga
se ozbiljno okrznulo.
Sigurno, događaj
je imao teške učinke na američki episkopat, i sama Sveta Stolica
mora razračunati za zahtjevima za
pojašnjenjem od biskupa i vjernika te s ostavkama umiješanih
uglednih osoba, vrlo bliskih papi Franji (vidi kardinal Wuerl).
Izvjestan gubitak povjerenja u ta
zbivanja mogao bi (uvjetno ili obavezno) usporiti tijek doktrinarnih
promjena i prisiliti na zaustavljanje. Po
našem mišljenju, ono što ostaje krajnje
nevjerojatnim je da se dođe do
,,ostavke“
Pape ili do raskola.
Radi se o scenarijima
za koje mislimo da ih
ne vrijedi uzimati u obzir.
10.
Modernističko krivovjerje ujedinjeno s tim zbivanjima govori nam o
situaciji u Crkvi koja je zasigurno dosegla krajnost svojih
mogućnosti, slike potpunog prevrata koji podsjeća na proročanstva
o vremenima antikrista. Ne treba nas čuditi što zlo raste, jer nas
Pismo i Oci uče da će na kraju vremena doći do najvišeg stupnja
izopačenosti (paroksizma) koji će gotovo prirodno roditi lik
čovjeka grijeha, bogohulnu prisutnost (parousia) antikrista.
Zasigurno jedan velik dio svećenstva nije dotaknut
tom nemoralnošću i ne bismo trebali vjerovati antikršćanskim
medijima koji žele Crkvu kao takvu povući u blato. Crkva je
neprestance i uvijek u stanju sa svojim istinskim naukom i svojim
istinskim sakramentima, rađati svece i to će činiti sve do kraja
vremena. Ali bilo bi isto tako opasno hiniti da ne poznajemo težinu
i rasprostranjenost te pojave, koja je sada već javna i skrivati se
iza prstiju. Krivovjerje i nemoralnost su sigurno u različitim
mjerama pratili cijelu
povijest Crkve, ali ova vremena gledaju krivovjerje koje direktno
širi hijerarhija i nečistoću protiv naravi, đavolski podignutu
kao sustav života, po mogućnosti kao nauk
koju širi važan broj ljudi Crkve. Antikristovski okus
sastoji se posebno u tome. Samo molitva Crkve, posebice ona
autentične liturgije i ponovna
izgradnja kršćanske društvene strukture, pa čak i nekih obitelji
i nekih škola, mogu nekako zaustaviti ovo konačno
ubrzanje.
don
Mauro Tranquillo
Izvor:
www.sanpiox.it
[1]
Mt 18, 7: Teško svijetu zbog onoga što navodi
svijet na grijeh! Mora doduše tako nešto doći; ali teško onomu
čovjeku, po kome to dolazi!
[2]
Gal 6, 1: Braćo, ako i upadne čovjek u kakav
prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na
sebe, da i ti ne budeš iskušan!
