Christus Rex

Razmišljanja o sablaznima u Crkvi



Vae mundo a scandalis
(Jao svijetu zbog sablazni[1] – Mt 18,7)

Svi smo zasigurno čuli kako se govorilo o nedavnim otkrićima moralnih sablazni, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama, i o obznani koju je učinio bivši nuncij mons. Viganò, na koju je Papa izjavio da je ne želi razmotriti, dopuštajući novinarima da shvate da je smatra nezanimljivom i neozbiljnom. Također smo vidjeli kako naprotiv, dio američkog episkopata, iz inozemnog tiska i kršćanskog puka, zahtijevaju jasnoću i pravdu o tim informacijama i o optužbama koje se odnose čak i na samoga Franju za sudioništvo i šutnju pred činjenicama za koje je znao. Papa je potom odbio primljeni udarac a da ga nije uspio sakriti, sazivajući, kako smo čuli, sve predsjednike biskupskih konferencija na sastanak o toj temi.

Promišljanja koja ćemo učiniti, možda pomalo raštrkanim redoslijedom, žele dati osnove kako bi se zadržalo pogled iznad tih događaja toliko frustrirajućih za svakoga katolika i pokušati uvesti činjenice u jednu širu viziju, sa svom osjetljivošću koju slučaj zahtijeva (jer da, zahtijeva srdžbu i gnjev, ali također i tankoćutnost: considerans teipsum, ne et tu tenteris, kaže sv. Pavao[2] (Gal 6,1) svakome tko opominje bližnjega u moralnom predmetu).

1. Crkva oduvijek u svojoj unutrašnjosti poznaje nemoralnost svojih članova, također i svojih duhovnih poglavara. Od rodoskvrnuća u Korintu u vremenima svetog Pavla, do iskvarenosti klera u skoro svim epohama, Crkva nikad nije imala samo svete članove. Čak i u najnovije vrijeme zabilježeni su slučajevi i situacije slične posljednjima, čak i na vrlo velikoj razini; bez spominjanja ekonomskih i financijskih skandala. Ako bismo projurili preko proteklih stoljeća Crkve, čak i kada je modernizam bio daleko i na teoretskoj razini, mogli bismo naći velike i prostrane mreže grijeha među članovima klera i hijerarhije, čak i pokraj velikih svetaca i svetih institucija. Čak štoviše, ne treba zaboraviti da je u mnogim epohama kler pod pritiskom reforme svetaca i papa, bio općenito vrlo izgrađen.

2. To ne znači da situacija nema specifičnu težinu koja još uvijek ostaje u osobito moralnom polju: otkrivamo da su mnogi članovi hijerarhije bili aktivno uključeni u tu mrežu, branili počinitelje umjesto žrtava i bili osobno, sustavno i desetljećima, uključeni u te zloupotrebe te su se prekrivali snagom novca i moći, promicanjem onih koji su bili poput njih kako bi podržavali njihove zločine. Kao što smo rekli, najnovija optužba odnosi se na navodnu upletenost samog pape Franje. Koliko god da njegove stvarne odgovornosti još dijelom treba rasvijetliti, prilično je jasno da se Papa pokazao revnim u proganjanju onih koji ne misle poput njega (ili onoga tko je spokojno podložan žrtvovanju), ali kako se čini, bio je mnogo manje aktivan kada je riječ o onima kojima duguje naklonost ili koji su mu bliski po mišljenju.

3. Drugi posebni element težine kojeg treba istaknuti (ma koliko se mogao činiti očiglednim) jest to što nemamo posla s padovima Božjih svećenika zbog ljudske krhkosti, u nekim trenucima slabosti, ali dobre volje; nego zbog izopačene volje, koja je često prethodila samom primanju u svećenstvo, da se živi grešno, čak i protiv naravi. Volja koju su podupirali, štoviše pobuđivali neki od duhovnih poglavara, koja se povezuje ne samo sa šestom zapovijedi, nego i s onim grijehom protiv Duha Svetoga koji je tvrdoglavost u zlu i sablažnjavanju malenih kojeg je Evanđelje proklelo.

4. Nije to samo ljudska krhkost također i jer su grijesi o kojima je riječ uvijek istinski i pravi zločini (čak i za suvremene kaznene zakone), počinjeni zloupotrebom moći prema malenima i prema podređenima, što nužno uključuje zlobu volje koja ide preko jednostavnih pobuda strasti, barem u onima koji su te grijehe štitili i promicali. Nasilje i nepravda se stoga nadodaju na ,,jednostavnu nečistoću.

5. Ta nečistoća je, kao što smo vidjeli, gotovo uvijek protiv naravi, što je očito još jedan element koji čini grijeh još težim, čak i ako Sveta Stolica i svijet žele naglasiti samo nasilje kao jedini otežavajući faktor (bilo bi politički veoma netočno naglasiti homoseksualnost kao poseban ,,problem). U sljedećim ćemo točkama govoriti o pitanju ,,homoseksualne ideologije koja je iz svijeta prešla u unutrašnjost Crkve.

6. Te pretpostavke, ako nam pomognu shvatiti težinu situacije, još uvijek nam ne govore jasno o uzrocima, osim što nam u općenitom smislu govore o izopačenosti ljudskoga srca, a također i onoj posvećenih duša koje mogu pasti u bilo koju vrstu grijeha. Činjenica da su slične situacije zabilježene u svim epohama (makar s vrlo različitom težinom i opsegom) ne dopuštaju nam da iskreno zaključimo o apsolutnom suodnosu između modernizma i moralne iskvarenosti. Drugi čimbenici, veoma različiti od krivovjerja, mogli su u drugim povijesnim trenucima donijeti slične posljedice. Međutim, ne može se zanijekati da je u ovom povijesnom trenutku jedan od uzroka ove moralne iskvarenosti u tako velikom opsegu napuštanje pravog nauka Crkve. Postoje i postojali su nečisti katolici i čisti krivovjernici: ali sigurno je da napuštanje vjere olakšava napuštanje morala. Modernizam nije sam po sebi povezan s lošim ponašanjem, već je zapravo pridonio tome. Ispovijedanje prave vjere nije samo po sebi jamstvo čistoće i čestitosti, ali sigurno može pogodovati kreposti bolje od krivovjerja koje sumnja u cijelu religiju.

7. Kroz mnoge godine svećenici su dakle počinili teške zločine protiv čistoće pomiješane s nasiljem i zlostavljanjem, dijelom stvarajući mrežu zaštite i promicanja samoga grijeha. Kako bilo da bilo, sve se to dogodilo relativno u sjeni, jer se smatralo zlom koje treba skrivati. U istom razdoblju, neposredno pred koncil, skoro je cijela hijerarhija, počevši od Papa, promicala pod velikim svijetlom dana još veći zločin, krivovjerje modernizma, koje je naštetilo cijeloj Crkvi. Krivovjerje se predstavljalo (i još uvijek se predstavlja) narodu kao najveće dobro, dapače kao volja Duha Svetoga. Bilo je vrlo malo reakcija na taj slom. Ako se briga za prvo dobro za koje se hijerarhija mora brinuti, pravovjernost vjere, tako kolektivno napustila, moramo li se čuditi nad tišinom i sudjelovanjem u drugim grijesima? Neće li hijerarhija koja izopačuje svoje iskonsko poslanje moći izopačiti također i sve ostalo? Ovdje leži prava poteškoća, a također i prava razlika između sadašnje situacije i ,,povijesne nemoralnosti dijela svećenstva.

8. Postoji li suodnos između tih sablazni, toliko obojenih s homoseksualnošću i ,,homoseksualnog krivovjerja koje modernistički sustav, slijedeći svijet, nastavlja prenositi? Tj. utječe li prakticiranje poroka na neki način na promjenu ,,službenog nauka koncilske crkve s obzirom na porok protiv naravi? To je jedno od najraširenijih pitanja i jedna od najozbiljnijih opasnosti. Odgovor je, po našem mišljenju, malo složeniji nego što se čini. Nema nikakve sumnje da se u trenutnoj fazi modernizma pokušava promijeniti seksualni moral. Amoris laetitia je bio prvi korak, revizija Humanae vitae će vjerojatno biti drugi, a znamo koliko se od Pape pa na dolje nastoji oko ,,milosrđa prema homoseksualnim osobama (i idejama), s različitim teoretičarima novog nauka u optjecaju, počevši od čuvenog isusovca Martina i tolikih biskupa (vidi susret ,,kršćanskih LGBT-ovaca promoviran upravo u Albanu Lazialeu pod pokroviteljstvom biskupa Semerara, bliskog suradnika Pape). Mogu se konzultirati, bilo u vezi fenomena homoseksualnosti svećenstva, bilo vezano uz pitanje tzv. ,,homohereze, vrijedne studije poljskoga svećenika Dariusza Oka, koje ilustriraju kako postoji stvarna veza između širenja poroka i pokušaja da se uvede novi nauk. Međutim, nisu svi teoretičari tih krivovjerja uvučeni u homoseksualne sablazni i vrlo je teško izjaviti da su svi klerici koji prakticiraju grijeh homoseksualnosti umiješani u djelovanje za promjenu nauka. Stoga postoji homoseksualna ,,zavjera kako bi se prikrilo vlastite zločine i grijehe, kao ona nedavno otkrivena u SAD-u, koja je uživala, kako se čini, dragocjenu papinsku šutnju, i postoji ,,kršćanski homoseksualni nauk koji napreduje i koristi se papinskim ,,tko sam ja da sudim. Članovi dviju grupa se po svemu sudeći ne preklapaju potpuno; ali je sigurno da onaj tko se loše ponaša, teško da će biti protivnik novoga nauka, makar samo zbog činjenice da može lako biti ucjenjivan ako želi pokazati protivljenje.

9. Koja je budućnost pape Franje u ovoj situaciji? Prezirni ,,no comment Pape na Viganòve dokumente tijekom povratka iz Irske ne čini se da je proizveo željene rezultate medija, osobito izvan Italije. Tisak više nije jednodušan u obrani Franje, iako je moguće da se ipak izvuče, budući da je njegov lik kao jamac svjetskog ultraprogresivizma previše važan da bi ga se ozbiljno okrznulo. Sigurno, događaj je imao teške učinke na američki episkopat, i sama Sveta Stolica mora razračunati za zahtjevima za pojašnjenjem od biskupa i vjernika te s ostavkama umiješanih uglednih osoba, vrlo bliskih papi Franji (vidi kardinal Wuerl). Izvjestan gubitak povjerenja u ta zbivanja mogao bi (uvjetno ili obavezno) usporiti tijek doktrinarnih promjena i prisiliti na zaustavljanje. Po našem mišljenju, ono što ostaje krajnje nevjerojatnim je da se dođe do ,,ostavke Pape ili do raskola. Radi se o scenarijima za koje mislimo da ih ne vrijedi uzimati u obzir.

10. Modernističko krivovjerje ujedinjeno s tim zbivanjima govori nam o situaciji u Crkvi koja je zasigurno dosegla krajnost svojih mogućnosti, slike potpunog prevrata koji podsjeća na proročanstva o vremenima antikrista. Ne treba nas čuditi što zlo raste, jer nas Pismo i Oci uče da će na kraju vremena doći do najvišeg stupnja izopačenosti (paroksizma) koji će gotovo prirodno roditi lik čovjeka grijeha, bogohulnu prisutnost (parousia) antikrista. Zasigurno jedan velik dio svećenstva nije dotaknut tom nemoralnošću i ne bismo trebali vjerovati antikršćanskim medijima koji žele Crkvu kao takvu povući u blato. Crkva je neprestance i uvijek u stanju sa svojim istinskim naukom i svojim istinskim sakramentima, rađati svece i to će činiti sve do kraja vremena. Ali bilo bi isto tako opasno hiniti da ne poznajemo težinu i rasprostranjenost te pojave, koja je sada već javna i skrivati se iza prstiju. Krivovjerje i nemoralnost su sigurno u različitim mjerama pratili cijelu povijest Crkve, ali ova vremena gledaju krivovjerje koje direktno širi hijerarhija i nečistoću protiv naravi, đavolski podignutu kao sustav života, po mogućnosti kao nauk koju širi važan broj ljudi Crkve. Antikristovski okus sastoji se posebno u tome. Samo molitva Crkve, posebice ona autentične liturgije i ponovna izgradnja kršćanske društvene strukture, pa čak i nekih obitelji i nekih škola, mogu nekako zaustaviti ovo konačno ubrzanje.

don Mauro Tranquillo

Izvor: www.sanpiox.it

[1] Mt 18, 7: Teško svijetu zbog onoga što navodi svijet na grijeh! Mora doduše tako nešto doći; ali teško onomu čovjeku, po kome to dolazi!
[2] Gal 6, 1: Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte takvoga duhom krotkosti; a pazi na sebe, da i ti ne budeš iskušan!

Arhiva bloga

Časopis: