Christus Rex

Intervju s p. Pagliaranijem: budućnost Crkve i zvanja je u obiteljima u kojima su roditelji usadili Gospodinov Križ



P. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., dao je ekskluzivni intervju za Porte Latine, podsjećajući na plodove Križa za zvanja i obitelji. Posebno naglašava potrebu očuvanja istinskog duha utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea, ,,duha ljubavi prema vjeri i istini, prema dušama, prema Crkvi u svjetlu nedavne kanonizacije Pavla VI. i promicanja sinodalnosti u Crkvi.

Budućnost Crkve i zvanja leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ našega Gospodina“

La Porte Latine: Prošlo je pet mjeseci otkako ste izabrani za generalnoga poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. na dvanaest godina. Ovih pet mjeseci zasigurno su Vam omogućili prvi pogled na rad koji je osnovao nadbiskup Lefebvre, koji nadopunjuje Vaše već bogato osobno iskustvo. Jeste li stekli prvi opći dojam, možete li postaviti prioritete za nadolazeće godine?

Bratstvo je Božje djelo i što ga više otkrivamo, to ga više volimo. Dvije su stvari koje mi najviše koriste kod ovog otkrića: prvo, providonosni značaj Bratstva. On je rezultat odluka i zaključaka jednoga svetoga prelata, vođenog isključivo nadnaravnom i ,,proročkom mudrošću. Njegova mudrost se tijekom godina kako se kriza Crkve produbljuje, sve više cijeni. Nadalje, mogu ponovno utvrditi da nemamo povlasticu biti pošteđeni: dobri Gospodin posvećuje sve naše članove i vjernike kroz neuspjehe, kušnje, razočaranja, jednom riječju po križu, a ne nekim drugim sredstvima.

Zvanja dolaze iz obitelji u kojima nema mjesta gorčini i kritici svećenika

La Porte Latine: Sa 65 novopridošlih bogoslova ove godine, Bratstvo drži rekord u posljednjih trideset godina. Vi sami ste bili gotovo šest godina rektor bogoslovije u La Reji (Argentina). Kako namjeravate promicati razvoj sve brojnijih zvanja?

Uvjeren sam da pravo rješenje za povećanje broja zvanja i njihove ustrajnosti ne leži ponajprije u ljudskim i takozvanim ,,tehničkim sredstvima kao što su okružna pisma, apostolska putovanja ili oglašavanje. Poziv se prije svega treba razviti u domu u kojemu se ljubi Gospodina Isusa Krista, Njegov Križ i Njegovo svećeništvo; dom u kojemu nema gorčine i nema mjesta za kritiziranje svećenika. Poziv se budi osmozom, u kontaktu s istinski kršćanskim roditeljima i svećenicima duboko ispunjenim duhom našega Gospodina. Na toj razini moramo nastaviti raditi svom snagom. Zvanje nikada nije rezultat spekulativnog razmišljanja ili lekcije koju je mlada osoba primila i s kojom se intelektualno slaže. Takvi elementi mogu pomoći odgovoru na Božji poziv, ali samo uz pretpostavku onoga što sam upravo rekao.

La Porte Latine: Prošle godine, 14. listopada, papa Franjo je kanonizirao papu koji je potpisao sve dokumente Drugoga vatikanskoga sabora, papu nove Mise, papu čiji se pontifikat pamti po 80.000 svećenika koji su se odrekli svoga svećentva. Što mislite o toj kanonizaciji?

Ova kanonizacija mora nas potaknuti na dublje promišljanje, izvan medijskih emocija koje su trajale nekoliko sati i nisu ostavile duboki trag ni na njihovim zagovornicima ni na njihovim protivnicima. Naprotiv, nakon nekoliko tjedana ti osjećaji se lako mogu pretvoriti u ravnodušnost. Moramo paziti da ne upadnemo u tu zamku.


Isprva mi se čini sasvim očiglednim da se s beatifikacijama i kanonizacijama svih papa najnovijega razdoblja od Ivana XXIII. nastojalo ,,proglasiti svetim koncil i novo shvaćanje Crkve i kršćanskoga života, jer su oni sve to promicali.

To je nova pojava u povijesti Crkve. Tako posttridentskoj Crkvi nikada nije padalo na pamet da bi se kanoniziralo sve pape bez razlike od Pavla III. do Siksta V. Crkva je samo kanonizirala Pija V. ne zbog njegove povezanosti s Tridentskim saborom ili njegove provedbe, nego zbog njegove osobne svetosti, koja za cijelu Crkvu predstavlja uzor i koju je on kao papa stavio u službu Crkve. Fenomen koji trenutno proživljavamo podsjeća nas više na promjenu naziva glavnih trgova i avenija nakon revolucije ili promjene režima.

Ali ova kanonizacija se također mora iščitati u svjetlu sadašnjega stanja Crkve jer je spremnost za kanonizacijom koncilskih papa relativno noviji fenomen te je našla svoj najočitiji izraz u gotovo trenutnoj kanonizaciji Ivana Pavla II.

Ta odlučnost da se ,,djeluje brzo još jednom pokazuje krhkost u kojoj se Crkva koja je proizašla iz koncila trenutno nalazi. Bez obzira želi li se to priznati ili ne, cijelo ultraprogresivno i pseudoreformacijsko krilo smatra koncil nadiđenim. Mislim primjerice na njemački episkopat. S druge strane se i najkonzervativniji osjećaju prisiljenim na osnovi činjenica priznati da je koncil pokrenuo proces koji vodi Crkvu u sve veću besplodnost. S obzirom na taj naizgled nepovratni proces, razumljivo je da sadašnja hijerarhija pokušava pomoću ovih kanonizacija vratiti koncilu određenu vrijednost kako bi se usporio nezaustavljivi činjenični tok.

Vraćam se na usporedbu s građanskim društvom: svaki put kad je režim u krizi i postane svjestan toga, pokušava ponovno dozvati u svijest ustav zemlje, njegovu svetost, njegovu postojanost, njegovu transcendentnu vrijednost... Međutim, u stvarnosti je to znak da je sve što proizlazi iz toga ustava i što se zasniva na njemu, u opasnosti da izumre i da ga se želi svim mogućim sredstvima spasiti. Povijest pokazuje da u pravilu te mjere nisu dovoljne da ga se vrati u život kojemu je vrijeme isteklo.

Samo Bratstvo može pomoći Crkvi podsjećajući da je Crkva monarhija, a ne kaotično moderno udruženje

La Porte Latine: Prije tri godine (17. listopada 2015.), papa Franjo je održao važan govor promovirajući „sinodalnost“ u Crkvi i pozvao je biskupe da „slušaju Boga dok s njim ne čuju glas naroda i da slušaju ljude dok ne udahnu volju na koju nas Bog poziva“. Na temelju te nove sinodalnosti izdao je prema svojim riječima (govor od 25. studenoga 2017.) nove zakone koji pojednostavljuju postupak za poništenje ženidbe ili je napisao pobudnicu Amoria laetitia nakon Sinode o obitelji. Prepoznajete li u tome glas Duha Svetoga? Što nam možete reći o tom novom izrazu kojim se danas služe crkveni službenici?

Povremene i ponovne rasprave o sinodalnosti nisu ništa drugo nego pokoncilska projekcija koncilskog nauka o kolegijalnosti i problemima koje on izaziva u Crkvi. On se doista često spominje, čak i u raspravama koje se bave drugom svrhom ili temom. Mislim primjerice na posljednju Sinodu o mladima gdje se o toj temi govorilo po tko zna koji put. To pokazuje da hijerarhija još nije pronašla zadovoljavajuće rješenje, a to je neminovno jer je problem nerješiv.

Radi se o tome da kolegijalnost stavlja Crkvu u trajnu situaciju kvazi-koncila, s utopijom da se sveopćom Crkvom može vladati uz sudjelovanje svih biskupa svijeta. To je dovelo do poziva na sustavnu i nezasitnu decentralizaciju od strane nacionalnih biskupskih konferencija koja se nikada neće završiti. Suočeni smo s nekom vrstom klasne borbe biskupa koja je u nekim biskupskim konferencijama proizvela duh koji se može definirati kao pred-raskolnički. Ovdje opet mislim na njemački episkopat, koji je dobar primjer svih trenutnih previranja. Rim je u slijepoj ulici. S jedne strane mora pokušati u nekoj mjeri spasiti svoj potkopani autoritet nad nacionalnim episkopatima. S druge strane se ne može odreći koncilskog nauka i njegovih posljedica, a da time ne dovede u pitanje autoritet koncila i time temelj suvremene ekleziologije. Svi oni doista nastavljaju u istom smjeru, iako različitim brzinama. Neprestane rasprave otkrivaju tu prikrivenu nelagodu, a posebno činjenicu da ovaj revolucionarni nauk u potpunosti proturječi monarhijskoj naravi Crkve. Zadovoljavajuće rješenje ne može se pronaći sve dok te nauke konačno ne odbacimo. Paradoksalno je, ali samo Bratstvo može pomoći Crkvi podsjećajući pape i biskupe da je naš Gospodin Isus Krist uspostavio monarhijsku Crkvu, a ne kaotično moderno udruženje. Doći će dan kad će se čuti ova poruka. Za sada je naša dužnost da sačuvamo taj duboki smisao za Crkvu i njezinu hijerarhiju, unatoč bojištu i ruševinama koje leže pred nama.

La Porte Latine: Kako bi Crkva mogla ispraviti pogreške koncila? Je li realno nakon pedeset godina razmišljati na taj način?

S čisto ljudske točke gledišta nije realno razmišljati na taj način jer pred nama je Crkva koja je potpuno transformirana, u svim vidicima njezina života, bez iznimke. To je novo shvaćanje vjere i kršćanskoga života koje je proizvelo novi način razumijevanja Crkve i svakodnevnoga života u njoj. Ljudski gledano je nemoguće vratiti se.


No često zaboravljamo da je Crkva u svojoj osnovi božanska, iako je utjelovljena u čovječanstvu i ljudskoj povijesti. Jednoga dana će suprotno svim očekivanjima i ljudskim proračunima, papa uzeti stvari u svoje ruke i ispraviti sve što treba ispraviti, jer Crkva je božanska i naš Gospodin neće je iznevjeriti. On doista ne govori ništa drugo nego da svečano obećava da ju ,,vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18). Božanska snaga i sjaj Crkve bit će tim jači što se situacija sada čini nepovratnijom.

La Porte Latine: Ove godine 2018. proslavili smo tridesetu obljetnicu biskupskih posvećenja koja je poduzeo nadbiskup Lefebvre u Écôneu, pravi ,,čin preživljavanja Tradicije. Smatrate li da je ova mjera bila po svojoj naravi jedinstvena i da je također zato bila uspješna jer su biskupi danas u mogućnosti podjeljivanja svetog Reda i sakramenta Potvrde u tradicionalnom obredu ili mislite da bi nakon toliko godina trebalo razmotriti mogućnost novih biskupskih posvećenja?

Budućnost Bratstva je u rukama providnosti. Na nama je da prepoznamo njene znakove, kao što je naš osnivač učinio, vjerno i bez ikakvog predviđanja ili zanemarivanja providnosti. Ovo je najljepša lekcija koju nam je dao nadbiskup Lefebvre, a mnogi od onih koji ga u njegovo vrijeme nisu razumjeli postupno su mijenjali svoje mišljenje.

Istinski duh našeg Utemeljitelja: duh ljubavi prema vjeri i istini, dušama, Crkvi, u duhu istinske ljubavi među članovima

La Porte Latine: Francuski distrikt je najstariji i najveći, čak i ako ga u stopu slijedi Distrikt Sjedinjenih Američkih Država. Koje ste ljudske, materijalne ili apostolatske prioritete postavili za novog poglavara, p. de Jornu, koji je 22 godine bio rektor bogoslovije u Écôneu?

Svi prioriteti mogu se sažeti u nekoliko riječi: novi poglavar Distrikta ima vrlo lijep zadatak da osigura očuvanje istinskoga duha kojeg nam je ostavio naš Utemeljitelj, u svim našim kućama i svim članovima Bratstva: duha ljubavi prema vjeri i istini, dušama, Crkvi, a iznad svega onoga što iz toga proizlazi, duha prave ljubavi među članovima. U mjeri u kojoj održavamo taj duh, imat ćemo dobar utjecaj na duše, a Bratstvo će i dalje privlačiti mnoga zvanja.

La Porte Latine: Ovo je lijep i nadahnjujući program! Ali je potrebno i da se vjernici zauzmu za to. Vidjeli su ih kako u tisućama dolaze u Lourdes na posljednjem hodočašću, kada ste služili svečanu Misu na nedjelju Krista Kralja. Što tražite od njih? Što im predlažete?

Bio sam duboko dirnut vidjevši hodočasnike svih dobi u Lourdesu, osobito mnoge obitelji i djecu. Ovo hodočašće je zaista izvanredno i vrlo važno. Podsjeća nas da budućnost Crkve i svećeničkih poziva leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ našega Gospodina. Jer samo Križ Gospodina našega Isusa Krista i velikodušnost koja iz njega proizlazi donose obitelji bogate djecom. Nema plemenitijega i dragocjenijega svjedočanstva našem egoističkom i otpadničkom društvu kažnjenom svojom neplodnošću, od onoga mlade majke okružene brojnom djecom. Svijet može izabrati da ne čuje naše propovijedi, ali on ne može zaobići taj prizor koji mu dolazi pred oči. I to također predstavlja Bratstvo. U konačnici, to je isti ideal križa – ponavljam opet – koji pokreće dušu da se posveti Bogu i omogućuje majci da se velikodušno i neograničeno posveti odgoju i posvećenju sve djece koju joj je Providnost povjerila.


Konačno, ovo hodočašće posebno nas podsjeća i na to da svaka obnova može uspjeti samo pod zaštitom i plaštem Blažene Djevice Marije jer u sadašnjoj pustoši nema mjesta na svijetu koje toliko privlači duše kao Lourdes.

Vjernicima iz Francuske jednostavno kažem: ne zaboravite da su oni koji su vam prethodili bili borci i vitezovi križa, Kristovi vojnici, i da je sadašnja borba za obranu vjere i Crkve nesumnjivo najznačajnija koju je povijest ikada vidjela.

Želim vam svima puno blagoslova u 2019. godini!

Arhiva bloga

Glasnik: