Christus Rex

Propovijed za blagdan Krista Kralja (p. Pagliarani, Lourdes, 28. 10. 2018.)



Propovijed Generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, povodom hodočašća za blagdan Krista Kralja u Lourdes 28. 10. 2018.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tako neka bude.

Neizmjerna je radost što možemo proslaviti blagdan Krista Kralja u ovom blagoslovljenom mjestu gdje se dodiruju zemlja i Nebo, gdje su se zemlja i Nebo dodirnuli prije 160 godina i gdje se nastavljaju dodirivati. Ako pogledamo ove dvije istine, ova dva otajstva, ove dvije dogme naše vjere koje svetkujemo danas – Krista Kralja i Bezgrješno Začeće – one imaju jako usku povezanost. O kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina govori se često u Svetom pismu, a sveti Pavao osobito o tome govori više puta. Htio bih s vama razmotriti nekoliko trenutaka posebno o jednom mjestu, u kojem nam sveti Pavao opisuje detaljno što treba biti, koje je danas poslanje našega Gospodina, kako naš Gospodin želi obnašati svoje kraljevsko dostojanstvo koje je vječno, sada, prije kraja vremena, u povijesti. Sveti Pavao nam kazuje da će naš Gospodin nanovo uspostaviti dan Uskrsnuća na kraju vremena, predat će kraljevstvo svome Ocu, nakon što bude uništio sva kneževstva, sve vlasti i sve moći ovoga svijeta. I sveti Pavao dodaje da Njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (1 Kor 15,24-25). Evo dakle svrhe toga kraljevskoga dostojanstva koje je vječno, ali koje se izvršava sada u vremenu, na vrlo određen, vrlo poseban način. To je kraljevsko dostojanstvo osvajanja, to je borbeno, ratničko kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, čiji cilj je razoriti sve što se protivi Božjemu Kraljevstvu.

,,A kao posljednji će se neprijatelj uništiti smrt (1 Kor 15,26), smrt koja je izravna posljedica grijeha. U tom smislu ona je prvi neprijatelj našega Gospodina, On će je zauvijek uništiti na dan uskrsnuća mrtvih. Ali sveti Pavao ide još dalje. Zašto je potrebno uništiti sve te neprijatelje? Zašto se s njima ne može zajedno živjeti? Zašto ne izvršavati to kraljevsko dostojanstvo – koje je samo u sebi kraljevsko dostojanstvo mira – zašto ga ne izvršavati u miru, u harmoniji s cijelim svijetom? Zašto ga ne izvršavati u harmoniji s cijelim svijetom? Zašto to nije moguće? Sveti Pavao to izražava: potrebno je uništiti sve te prepreke ,,kako bi Bog bio sve u svemu (1 Kor 15,28). Evo sažetka na vrlo jednostavan i vrlo radikalan način – kao sve što je živuće, jednostavno i radikalno u isto vrijeme – program, svrha izvršavanja toga kraljevskoga dostojanstva našega Gospodina ovdje na zemlji. To dopušta da Bog bude sve u svima, malo po malo, s postupnim osvajanjem, neprekidnim, to je priprema za Raj.


Vječni život nije ništa drugo nego Bog rasprostranjen po svima. A Bog, očito je, po naravi ispunjava sve. Jedan Bog koji ne bi htio ispuniti sve, jedan Bog koji ne bi htio gospodariti svakom dušom, svakim narodom, i u svakom dijelu duše i osobe, jedan Bog koji ne bi htio ispuniti sve u svemu, ne bi bio Bog. Po naravi Bog je Gospodar svih. On želi kraljevati na svemu i nad svima. Dakle, moja draga braćo, dobro se razumije, taj veoma jednostavan i veoma radikalan program, koji je program našega Gospodina, taj nalog našega Gospodina koji će završiti a da se ne prekine njegovo kraljevsko dostojanstvo, taj nalog koji će završiti na kraju vremena, kada će se – kazuje nam sveti Pavao – sam naš Gospodin podložiti Ocu, nudeći mu to kraljevstvo osvojeno tijekom povijesti, taj program našega Gospodina je program Crkve.

Naš Gospodin ne može ići u jednom smjeru, a Njegova Zaručnica u drugom. Taj program koji sažima cijelo poslanje našega Gospodina, sažima također i cijelo poslanje Crkve. Treba sa žalošću priznati da se od toga veličanstvenog programa ljudi Crkve udaljuju. Zašto se od njega udaljuju? Jer taj program osvajanja je uništenje svega onoga što se protivi kraljevstvu našega Gospodina. Taj program se ne može svidjeti svijetu, nemoguće je. Dakle duh svijeta prodire u Crkvu. Modernizam nije ništa drugo. Korijen aktualne krize stoji u tome. I može se reći da je samo u tome, jedino u tome. Kako naš Gospodin, Kralj, ima samo jedno poslanje, tako Crkva ima samo jedno poslanje, isto: osvojiti sve za Njega, po Njemu. Tako sva zla od kojih danas pati Crkva imaju tamo svoj korijen.

I dakle ono što treba porušiti, pokušati porušiti, uništiti – tu snagu svijeta, taj duh svijeta o kojem govori sveti Pavao – nisu neki neprijatelji, nego neki prijatelji i otuda rođenje tog modernog kršćanstva, stvaranje tog novog shvaćanja Crkve, njenoga poslanja: jedno kršćanstvo bez križa, bez žrtve, bez borbe, bez želje da se obraćaju duše, da ih se osvaja za našega Gospodina; jednom riječju: kršćanstvo bez Krista Kralja. I stoga se razumije, i rekao bih shvaća se dobro, zašto je ta dogma naše vjere, ta istina o kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina koja je toliko duboka, bila toliko draga mons. Lefebvreu. On je shvatio da je u tom pojmu sažeta sva naša bitka, dozvana nam je u pamet cijela naša borba te su prepoznati svi naši neprijatelji. Ali onda, kako živjeti ovu istinu u svakodnevnom životu, u njenoj cjelovitosti, u njenoj ljepoti? Potrebno je da naš Gospodin prije svega bude u nama samima, u svakom od nas. Ako želimo ponovno osvojiti Crkvu i svijet ovom istinom, valja da naš Gospodin bude sve u nama samima. I moramo biti realni: đavao nas poznaje svakog ponaosob, po imenu i prezimenu, poznaje našu osobnost, on nas proučava, on zna naše slabe točke. On zna vrlo dobro da duh svijeta može prodrijeti također i u nas, isto i među nas, također i u naše obitelji, u svakoga od nas – on to vrlo dobro zna. Naravno, bez da se odreknemo načela kraljevskog dostojanstva našega Gospodina, ali iz dana u dan, s vremenom, s mukom, s razočaranjima, naša duša, naša volja može oslabiti i ovaj blagdan je tu baš da nas podsjeti da je ta borba, borba za Raj. Kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina stvoreno je da pripremi Raj u ovoj dolini suza, gdje će naš Gospodin biti sve u svemu zauvijek. Svi neprijatelji bit će zauvijek uništeni.

Dakle, potrebno je da On zauzme sve u našim osobama: volju, naše planove, srce. ,,Jer gdje je vaše blago, ondje je i srce vaše (Lk 12, 34) i to blago može biti samo jedno, može biti samo naš Gospodin. To je milost koju moramo danas tražiti od Gospe, od Bezgrješne: da naš Gospodin bude sve, da On bude jedina ljubav, jedini objekt našega srca, naše volje, i da se sve ostalo organizira, orijentira u funkciji te ljubavi koja zauzima sav prostor. Zahtijevajmo, stoga, zahtijevajmo ta prava našega Gospodina prije svega u nama samima. Ne trebamo se bojati! Ne smijemo se bojati tog rata o kojem nam govori sveti Pavao; ova bitka našega Gospodina, našega Gospodina Kralja, je također i naša, jer je ona i bitka Crkve, pogotovo zato što današnja Crkva, ljudi današnje Crkve, napustili su tu bitku; još bolje, mi moramo zahtijevati ta apsolutna prava našega Gospodina nad nama samima, a da se ne bojimo živjeti takvo ratno stanje.


Koje je sredstvo da bismo pobijedili? Koje je sredstvo da se ne obeshrabrimo, da se ne prevarimo? Koje je sredstvo da se stigne do kraja? Postoji samo jedno, postoji samo jedno. To je upravo ono isto sredstvo s kojim je naš Gospodin započeo svoju bitku i s kojim je nastavlja sve do kraja vremena, a to sredstvo je Križ. Taj Križ, te žrtve, taj duh žrtve koji je duboko katolički, duboko kršćanski, i koji više ne postoji; a na toj iluziji se je stvorilo, kako je rečeno, novo kršćanstvo bez Križa i bez žrtve. I mi živimo danas, osobito posljednjih godina, u ovim posljednjim mjesecima, vidimo u cijelom svijetu, u tom otpadničkom svijetu, u kojem je napušten ovaj nauk o Kristu Kralju i Križu, savršeno vidimo gdje to sve vodi: zakonima, nezamislivim, odvratnim prijedlozima, idejama za koje kršćanin normalno niti ne zna da mogu postojati, da se mogu pojmiti... odvratnim zakonima s kojima odmetnički čovjek, moderni odmetnički čovjek iziskuje da odlučuje ono što samo Bog može odlučivati. Stoga, ne trebamo se bojati, nego trebamo imati otvorene oči. Ako smo vjerni našoj vjeri, ako smo vjerni Kristu Kralju, prije ili kasnije mogao bi početi progon protiv nas, s vrlo istančanim sredstvima, a da ne bude nužno krvni progon. Svijet danas ima tisuću sredstava, tisuću sredstava na raspolaganju kako bi nas napao, kako bi nas obeshrabrio. Treba shvatiti da Sotona zna vrlo dobro što je Kristovo kraljevsko dostojanstvo. On poznaje svetoga Pavla mnogo bolje od nas. On zna vrlo dobro da je poslanje našega Gospodina, da je poslanje Crkve, podvrgnuti sve tom kraljevskom dostojanstvu, sve, bez izuzetaka: i on dakle ne može tolerirati, ne može podnijeti tu ideju, tu odredbu, tu želju da se sve posveti našemu Gospodinu Isusu Kristu. On to ne može podnositi. Dakle, kako da se ne obeshrabrimo, ako je to istina? Kako se ne obeshrabriti?

Providnost, kako sam rekao na početku, čini da mi slavimo ovaj blagdan, pod zaštitom Presvete Djevice. A to je osobito značajno zato što je Presveta Djevica, Bezgrješno Začeće, onaj dio kraljevstva našega Gospodina u koji đavao nikada nije dospio staviti ni prst. To je onaj odabrani dio kraljevstva našega Gospodina u kojem đavao nikad nije imao nikakvu moć, niti će je ikad imati. Ona je savršeni model duše koja je sva posvećena našemu Gospodinu, koja živi jedino za našega Gospodina, koja je ispunjena samo s Njim, Njegovom ljubavi. Ona u svemu dijeli Njegovu volju na najsavršeniji način; odatle dolaze svi njezini naslovi, a iznad svega njezino poslanje u Crkvi, njezino poslanje Majke i Kraljice. Kada su padre Pija jednom upitali njegovi vjernici za objašnjenja zašto toliko inzistira na posveti Presvetoj Djevici, jer nije govorio o ničem drugom nego samo o tome; na objašnjenja koja su tražili, padre (Pio) je dao ovaj vrlo lijepi i nadasve vrlo aktualan odgovor, i rekao je svojim vjernicima: ,,Doći će odvratna vremena, s gnusnim zakonima, gorim od vremena opisanih u Otkrivenju. Tu se sada nalazimo! Tu smo, a možda i ne shvaćamo dovoljno, ali u pokretima ovih posljednjih godina ima upravo nešto đavolsko, univerzalno, što je znak da iza toga stoji đavao. Dakle, padre (Pio) je rekao svojim vjernicima: ,,Samo oni koji budu željeli, koji će se skloniti u Srce Presvete Djevice bit će u stanju preživjeti, jer u tome Srcu đavao nema nikakve moći i nikad nije imao nikakvu moć". To je veličanstveno, strašno je i veličanstveno u isto vrijeme. To nam pokazuje da, posebno zahvaljujući Presvetoj Djevici, nama nikada neće nedostajati sredstava potrebnih za ovu borbu, tu borbu koja započinje u nama samima u svakodnevnom životu, tu borbu koja nije ništa drugo nego borba Crkve, borbu našega Gospodina Isusa Krista. Nikada nam neće nedostajati potrebnih sredstava kako bi se ispravno borili, a nadasve da pobijedimo i slavimo pobjedu s Njom, s našim Gospodinom Isusom Kristom. Tako neka bude.

Arhiva bloga

Časopis: