Christus Rex

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (I.)



Predavanje P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.

U ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno je na deset točaka.

I. Čovjek kao društveno biće

Bog je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima. U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom području samo država ili nacionalna zajednica je savršena zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.

II. Milost i narav

U redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama, da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji. Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju. Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim narodom, svojim vlasništvom, svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i urezao je u svijest svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega. Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.

Zatim, kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike. Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti, nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu, istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda: Činite to meni na spomen. Služite moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja, širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.


Presveto Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista. Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim zrakama, po svjetlu koje ono šalje.

Vidjelac s Patmosa, sv. apostol i evanđelist Ivan, opisuje u prvom poglavlju otajstvenog Otkrivenja svoju viziju ove istine riječima: „I okrenuvši se vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka - to je sedam mjesnih crkava u Maloj Aziji - I usred sedam zlatnih svijećnjaka kao Sina čovječjega“. To je Krist usred svoje Crkve. „Obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnim. A glava njegova i kosa bijela kao bijela vuna, kao snijeg; i oči njegove kao plamen ognjeni; i noge njegove kao mjed, kad se rastopi u peći; i glas njegov kao šum voda mnogih; i imao je u svojoj desnoj ruci sedam zvijezda” (Otk 1, 12-16). Vidimo dakle kako Krist drži ovih sedam mjesnih Crkava u svojim rukama, kako su one potpuno ovisne o svom božanskom Gospodinu i Zaručniku, baš kao što su zrake potpuno ovisne o Suncu. Ovaj odlomak otajstvenog Otkrivenja pokazuje kako Krist živi i djeluje u svojoj Crkvi i djeluje po svojoj Crkvi. Krist se zapravo u potpunosti poistovjećuje sa svojom Crkvom: kada je Savao, koji je kasnije postao Pavao, najveći apostol svih vremena, bio na putu za Damask da tamo uhvati kršćane i odvede ih u Jeruzalem, tajanstveno svjetlo zbaci ga s konja, i začuje glas koji mu govori: „Savle, Savle, zašto me progoniš?” Savao pita: „Tko si ti, Gospodine” (Dj 9, 4sl), a glas odgovara: „Ja sam Isus kojega progoniš”. Savao nije osobno progonio Krista, ali je zato progonio kršćane. A Krist ga pita: zašto progoniš mene? On se poistovjećuje sa svojom Crkvom. Tako svećenik na otajstveni način govori u riječima pretvorbe: „Ovo je moje tijelo“. On vrlo dobro zna da to nije njegovo tijelo, ali to je glas Isusa Krista, to je djelo Isusa Krista, koje se ovdje ostvaruje. Kada bi svećenik promijenio riječi posvete i rekao: 'Ovo je tijelo Kristovo', ne bi došlo do pretvorbe, jer onda se Krist ne bi u potpunosti poistovjetio sa svojim slugom, jer sluga ne bi više bio oruđe svoga gospodara. To je moje tijelo – Krist govori po svećeniku.

Sv. Augustin je u svom komentaru o Evanđelju po Ivanu pronašao čudesne riječi o Kristovu krštenju. On kaže sljedeće: „Krštenje je uvijek krštenje Isusa Krista. Kad Petar krsti, to nije Petrovo krštenje. Kad Pavao krsti, to nije Pavlovo krštenje. Kad bi Juda krstio, to ne bi bilo Judino krštenje, nego je to svaki puta Kristovo krštenje. Ako bi bilo Petrovo ili Pavlovo ili Judino krštenje, tada bi postojala različita krštenja, i svako krštenje imalo bi drugu vrijednost, ovisno o stupnju svetosti službenika krštenja. Ali to nije tako. Svako krštenje, svako valjano krštenje ima istu vrijednost jer je to svaki put Isusovo krštenje. Jer Krist djeluje kroz svoju Crkvu.

III. Kristova trostruka služba

Krist ima u svojoj ljudskoj naravi trostruku službu:
1. On je učitelj ili prorok,
2. Veliki svećenik Novoga saveza i
3. Pastir ili kralj cijeloga ljudskoga roda i svake pojedine duše.

Ova trostruka služba Kristova može se pronaći u različitim odlomcima Svetoga pisma; npr sv. Ivan u svom prologu iznosi: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.” (Iv 1,18). Ovdje se radi o objavi cijele mudrosti, cijele istine, cijele svjetlosti Božje po našemu Gospodinu Isusu Kristu, koji u svojoj ljudskoj duši na temelju blaženoga gledanja Boga, vidi sve Božje planove, stvaranje i otkupljenje kao i sudbinu svake ljudske duše. Tako nam on donosi poruku o Ocu, o vlastitome božanstvu i svojoj otkupiteljskoj službi, kao i o Duhu Svetomu.


Sv. Pavao opisuje u svojoj Poslanici Hebrejima Krista kao Velikoga svećenika Novoga saveza. On je naime izravni posrednik između Boga i čovjeka, jer je on ujedno i Bog i čovjek, i na taj način predstavlja interese Boga kod ljudi, a s druge strane, interese ljudi koji stupaju pred Božje prijestolje.

Zatim sam Krist govori: „Ja sam dobar pastir. Ja život svoj polažem za svoje ovce“. A pred Pilatom On priznaje: „Da, ja sam kralj“. Već u Navještenju arkanđeo Gabrijel govori o ovom kraljevstvu: „Gospodin Bog će mu dati prijestolje Davida, oca njegova. On će kraljevati nad domom Jakovljevim zauvijek, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

A ako je Crkva Krist koji nastavlja živjeti u prostoru i vremenu, tada te tri službe moraju također biti sadržane u Crkvi. Zapravo, Crkva ima učiteljstvo jer je Krist učitelj, ona propovijeda točno onu istu istinu, propovijeda objavu koju joj je Krist povjerio. Crkva ima svećeništvo, a to svećeništvo nije ništa drugo nego sakramentalno sudjelovanje u velikom svećeništvu Isusa Krista. Svaki svećenik Novoga zavjeta je takoreći dio cijeloga Krista kao Velikoga svećenika. Svaki svećenik je predstavnik Isusa Krista koji djeluje u ime Isusa Krista. Ako bi Isus Krist prestao biti veliki svećenik – što je naravno nemoguće – onda bi svaki svećenik odmah postao običan čovjek koji ne bi činio pretvorbu, ne bi više otpuštao grijehe, ne bi više podjeljivao sakramente. Svaki bi svećenik odmah izgubio svećeništvo kao što Sunce, kad više ne bi sjalo, više ne bi odašiljalo zrake. Budući da je Krist konačno Pastir i Kralj, Crkva ima zadatak voditi mudrim zakonima ljude na putu spasenja, očuvati ih na tom putu i voditi ih prema nebu, njihovom vječnom odredištu. Ona ima pastirsku službu.

IV. Krist i Crkva

Ta veza između Krista i njegove Crkve nije samo neraskidiva, nego nadasve nutarnja, takva da ne može biti intimnija ni dublja. Krist obećava Petru da će na njemu sagraditi svoju Crkvu, ne bilo kakvu crkvu, nego Crkvu. Nakon svoga uskrsnuća daje mu nalog da čuva njegove ovce, da bdije nad njegovim stadom. On sam jest i ostaje dakle vrhovni gospodar, nevidljiva glava Crkve; Petar, vidljiva glava, je samo njegov zamjenik. Nije Petar izvor milosti, već Krist.


Ta veza između Krista i njegove Crkve prekrasno je prikazana u prispodobi o trsu i lozi u 15. poglavlju Ivanova evanđelja: „Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već čisti po riječi koju sam vam govorio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.“ Dakle kršćanin ne može donijeti plodove za vječnost, osim ako ostaje u Kristu, u životnoj zajednici s njime. Isti životni sok protječe kroz trs i vinovu lozu, tako nam Krist podjeljuje svoj vlastiti božanski život. Kada je loza odsječena ili odvojena od trsa, suši se. „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.


U euharistijskom govoru u 6. poglavlju Ivanova evanđelja uči nas Gospodin: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog Oca, tako će i onaj, koji jede mene, živjeti zbog mene.“ Euharistija, dakle, ima izvanredno značenje u izgradnji otajstvenoga (mističnoga) tijela Isusa Krista, svete Crkve. Ona dovršava uključivanje pojedine duše u ovo otajstveno tijelo. Stoga Gospodin govori svojim apostolima: „Ostanite u mojoj ljubavi – manete in dilectione mea“. Kada se kršćanin odvoji od Krista i njegove Crkve, gubi sav nadnaravni život. Sv. Pavao je vrlo duboko shvatio ovu povezanost s Kristom, ovom zajednicom života, patnje i ljubavi. Na kraju svoga života on govori: „Više ne živim ja, već Krist živi u meni“ (Gal 2, 20).


Arhiva bloga

Časopis: