Christus Rex

Dokument o ljudskome bratstvu – od utopije do krivovjerja


Papa Franjo je 4. veljače 2019. god. potpisao dokument o „Ljudskome bratstvu za mir u svijetu i suživot“ s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Dok se prizivalo Božje ime, Isus Krist se ne spominje. Katolička Crkva bi htjela udružiti snage „s muslimanima Istoka i Zapada” za izgradnju svijeta koji će služiti ljudskome bratstvu i sveopćemu miru. To je utopija koja vodi propasti katoličanstva.

Tragovi Sillona

U uvodu se pozivaju „sve osobe koje vjeruju u Boga i u ljudsko bratstvo, da se ujedine i surađuju“. Ovaj poziv na rad za ostvarivanje ljudskoga bratstva „čuvajući stvaranje i cijeli svemir i podržavajući sve osobe“ sličan je Sillonu Marca Sangniera (1873.-1950.) kojega je 1910. godine osudio papa Pio X.

Bila je to ogromna utopija u kojoj su pod uzvišenim pojmovima „ljudskoga dostojanstva, slobode, pravde i bratstva“, moderni novotari na čelu sa Sangnierom pokušavali obnoviti Crkvu i izgraditi novo čovječanstvo. Pozivali su na rađanje novoga svijeta u kojem je pogrešno shvaćanje bratstva, utemeljeno na nejasnome i lažnome shvaćanju ljudskoga dostojanstva, zamijenilo istinsku ljubav koja se temelji na vjeri. Sveti papa Pio X. smatrao je to propašću katoličanstva:

,,Ali još su čudnije, šokantnije i istodobno žalosne drskost i neozbiljnost ljudi koji se nazivaju katolicima i sanjaju o preoblikovanju društva pod takvim uvjetima te da se na zemlji, preko i izvan okvira Katoličke Crkve, uspostavi 'vladavina ljubavi i pravde', s radnicima koji dolaze sa svih strana, iz svih religija i bez religije, s vjerovanjima ili bez njih, sve dok se odriču onoga što bi ih moglo podijeliti – svojih vjerskih i filozofskih uvjerenja, i sve dok međusobno dijele ono što ujedinjuje – 'velikodušni idealizam i moralne snage koje izvlače iz bilo kojega izvora'.

Kada uzmemo u obzir snage, znanje i nadnaravne kreposti koje su potrebne za uspostavu kršćanskoga grada, patnje milijuna mučenika, svjetlo koje su dali crkveni oci i naučitelji, žrtve svih junaka kršćanske ljubavi, moćnu hijerarhiju određenu na Nebu, potoke božanske milosti – sve to izgrađeno, povezano i prožeto životom i duhom Isusa Krista, Božje Mudrosti, Riječi koja je postala čovjekom – kada razmislimo, kako kažem, o svemu tome, zastrašujuće je vidjeti nove apostole koji željno pokušavaju učiniti nešto bolje uzajamnom razmjenom nejasnog idealizma i građanskih vrlina.

Što će oni proizvesti? Što će nastati ovom suradnjom? Puka verbalna i himerična konstrukcija u kojoj ćemo vidjeti kako sjaje u zbrci, u zavodljivoj zbunjenosti, riječi sloboda, pravda, bratstvo, ljubav, jednakost i ljudska radost, a sve to počiva na krivo shvaćenome ljudskome dostojanstvu. Bit će to pobunjenička aktivnost, besplodna za predloženi cilj, ali korisna za manje utopijske izrabljivače naroda. Da, doista možemo reći da Sillon, očiju uprtih u himeru, dovodi sa sobom socijalizam.

Uznemirujuće je vidjeti da papa Franjo odlučno slijedi stope učenika Marca Sangniera, utemeljitelja Sillona. Sada se „u ime Božje“, „u ime ljudske duše“, „u ime siromašnih“, „u ime naroda“, „u ime bratstva“, „u ime slobode“ i „u ime pravednosti i milosrđa“ katolici i muslimani moraju obvezati dijalogom na „širenje kulture tolerancije i suživota u miru“.

Uloga religija u izgradnji svjetskoga mira: krivovjerje i hula

Dokument kojega papa supotpisuje pada u doktrinarni relativizam i vjerski indiferentizam. Doista, da bi se promicale „vrijednosti mira” i bratstva ljudi, uzajamnoga poznavanja i suživota, „mudrosti, pravde i milosrđa”, „vjerske svijesti”, itd., različite religije su predstavljene kao nešto što Bog želi. Ne postoji više, kao što uči sv. Pavao, „jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“ (Ef 4, 5), već mnoštvo vjeroispovijesti, a istinska vjera spuštena je na razinu vjerovanja koje su izmislili ljudi i demoni. Ovo su riječi Deklaracije:

,,Pluralizam i raznolikost religija, boja, spola, rase i jezika Bog želi u svojoj mudrosti, po kojoj je stvorio ljudska bića.“

Ova tvrdnja je kriva – to je krivovjerje (hereza) – i pripisivanje to Božanskoj Mudrosti je bogohulstvo.

Sin Božji je jasno rekao: „ Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se.” (Iv 10, 9). I opet: „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni” (Iv 14,6). Utišavanje ove spasonosne istine tvrdnjom da „pluralizam i raznolikost religija... Bog želi u svojoj mudrosti“ je brodolom u ispovijedanju prave vjere i nedostatak ljubavi prema zalutalima, poganima i nevjernicima. ,,Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?” pitao je sv. Pavao u svoje vrijeme (2 Kor 6,15).


Na temelju tog lažnog načela, Kristov namjesnik posljedično razvija individualne slobode koje se nalaze u saborskoj Deklaraciji o vjerskoj slobodi: slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i djelovanja, za sve osobe ili vjerske skupine (vidi Dignitatis Humanae, 7. prosinca 1965.). To je program slobodnog zidarstva (masonerije).

Prema svjetskome miru

Ova zajednička deklaracija katolika i muslimana nastavlja tražiti „zaštitu mjesta bogoslužja – sinagoga, crkava i džamija“, uz opetovano osuđivanje terorizma jer on ni na koji način ne može biti oruđe religije. Je li to način za opravdanje opresivnog i osvajačkog islama, čiji je peti stup i dalje džihad? Moglo bi se tako misliti, jer tekst nejasno spominje „akumulaciju netočnih interpretacija vjerskih tekstova”, kao i „politike povezane s glađu, siromaštvom, nepravdom, ugnjetavanjem i ponosom…” (sic).

Dokument dalje preporučuje da ,,uspostavimo u našim društvima koncept punog državljanstva i odbacimo diskriminatornu uporabu izraza manjine koji izaziva osjećaje izolacije i inferiornosti”.

Koristi li se ovaj novogovor u službi novoga svijeta i integraciji muslimanskoga stanovništva? Tekst bi bio nepotpun bez podsjetnika za priznavanje „prava žena na obrazovanje i zapošljavanje i ostvarivanje vlastitih političkih prava“, obranu temeljnih prava djece, starijih, slabih, hendikepiranih, potlačenih itd.

Deklaracija završava čvrstim opredjeljenjem za suradnju Katoličke Crkve i Sveučilišta Al-Azhar tako što će ove dokumente obznaniti, promicati njihovu provedbu na političkom, pravnom i obrazovnom području, itd. Ona poziva na bratstvo i svijest „o cilju pronalaženja općega mira“.

Nema istinskog bratstva bez kršćanske ljubavi

Da bismo shvatili koliko je ova Deklaracija štetna za istinski katolički duh i pravu vjeru u pravoga Boga, treba samo pročitati sv. Pija X.

U svom pismu Naš apostolski nalog od 25. kolovoza 1910. koje smo ranije citirali, on objašnjava što se nalazi iza toga: ,,pojma bratstva koji su oni (novotari) pronašli u ljubavi prema zajedničkom interesu ili, iznad svih filozofija i religija, na pukom pojmu čovječnosti, prihvaćajući time jednakom ljubavlju i tolerancijom sva ljudska bića i njihove nevolje, bile one intelektualne, moralne ili fizičke i vremenite“.

,,Ali katolički nauk nam govori da prvenstvena dužnost ljubavi prema bližnjima ne leži u toleranciji lažnih ideja, koliko god one bile iskrene, niti u teoretskoj ili praktičnoj ravnodušnosti prema zabludama i porocima u koje vidimo da su naša braća upala, nego u želji za njihovim intelektualnim i moralnim popravkom, kao i za njihovom materijalnom dobrobiti. Katolički nauk nam nadalje govori da ljubav prema bližnjemu proizlazi iz naše ljubavi prema Bogu koji je Otac sviju i cilj cijele ljudske obitelji te u Isusu Kristu čiji smo udovi, do te mjere da čineći dobro drugima, činimo dobro Isusu Kristu. Bilo koja druga vrsta ljubavi je čista iluzija, sterilna i prolazna. Doista, imamo ljudsko iskustvo poganskih i sekularnih društava prošlih vremena gdje se pokazuje da briga za zajedničke interese ili afinitete naravi jako malo pomaže protiv strasti i divljih želja srca.“


,,Ne, časna braćo, ne postoji istinsko bratstvo izvan kršćanske ljubavi. Po ljubavi prema Bogu i Njegovom Sinu Isusu Kristu, Spasitelju našemu, kršćansko milosrđe obuhvaća sve ljude, tješi sve i vodi sve do iste vjere i iste nebeske sreće. Odvajanjem bratstva od tako shvaćene kršćanske ljubavi, demokracija bi, daleko od toga da bude napredak, značila katastrofalan korak unazad za civilizaciju. Ako, kao što želimo svim svojim srcem, najviši mogući vrhunac blagostanja za društvo i njegove članove treba postići kroz bratstvo ili, kako se to također naziva, sveopću solidarnost, svi umovi moraju biti ujedinjeni u poznavanju istine, sve volje ujedinjene u moralnosti i sva srca u ljubavi prema Bogu i Njegovu Sinu Isusu Kristu. Ali to jedinstvo je moguće postići jedino katoličkom ljubavlju i zato samo katolička ljubav može dovesti ljude na put napretka prema idealnoj civilizaciji.“

Upravo zato što su zaboravili tu istinu, sadašnji pape teže fatamorgani, pružajući tako ruku velikoj struji otpadništva, ravnodušnosti i zbunjenosti koja se širi svijetom. Podrijetlo tog odstupanja nalazimo u Drugom vatikanskom saboru i njegovoj pastoralnoj Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu.

,,Priznavajući visoki čovjekov poziv i tvrdeći da je u čovjeka usađena neka božanska klica, pruža čovječanstvu iskrenu suradnju Crkve da se ostvari ono bratstvo sviju koje odgovara čovjekovu pozivu (Gaudium et Spes, 3).

Usvajanjem liberalnih vrijednosti suvremenog svijeta, Crkva se ponovno povezala sa Sillonovom ideologijom i njezinom utopijom koju je sv. Pio X., papa vjere, osudio. U tome je cijela trenutna kriza Crkve.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: