Christus Rex

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (II.)



Nastavak predavanja p. Franza Schmidbergera o otajstvu Crkve kao mističnoga tijela Isusa Krista s hodočašća u Fuldi, 2. rujna 2012.


V. Mistično tijelo Isusovo

Vjernici koji su sjedinjeni s Kristom čine strukturiranu cjelinu, kako sv. Pavao na predivan način izlaže u svojim poslanicama. On govori o otajstvenoj građevini. U 2. poglavlju Poslanice Efežanima, retci 19-22: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu“. Vjernici su stoga sveta građevina, kuća Božja, hram i svetište Svevišnjega. U toj zgradi sam Krist je zaglavni kamen ili spojni kamen u svodu koji drži cijeli svod i cijelu građevinu zajedno. Pojedinačni vjernici uzidani su kao živo kamenje u ovu građevinu i time cijela zgrada raste. To nije samo hrpa kamenja nego strukturirana, planirana gradnja. Nadalje govori sv. Pavao o Crkvi i o kršćanima kao o nasadu: „Ja sam posadio“, govori on u 3. poglavlju Prve poslanice Korinćanima. On nastavlja ovu misao izlažući: „Vi ste Božja njiva, Božja građevina“. Nasad nije divlja šikara niti nekoliko proizvoljno rastućih stabala, nego planirani nasad. Tako je i sa svetom Crkvom: ima strukturu, a svaki vjernik u ovom nasadu ima svoje osobno mjesto sa sasvim osobnim, individualnim zadatkom.

Zatim sv. Pavao uspoređuje odnos između Krista i Crkve sa ženidbom: Krist je zaručnik, Crkva je zaručnica. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelju vodenom u riječi, da on prikaže sebi slavnu crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana. Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa.“ (Ef 5, 25-27). Kako bračni drugovi zajedno izrastaju u jedno tijelo, tako i Krist i njegova Crkva postaju cjelina Kristova, glava s članovima. Odnos između Krista i Crkve je odnos između dvaju dobrih kršćanskih supružnika.

Zatim sv. Pavao dodaje četvrtu sliku o kojoj želimo detaljnije izložiti: Crkva je kao tijelo nadahnuto Isusovim duhom, Duhom Svetim. Taj duh nikad ne može svjedočiti protiv Isusa, nego ga može samo objaviti kao Gospodina: „Zato vam dajem na znanje, da nitko, koji govori u Duhu Božjem, ne kaže: "Proklet Isus"; i nitko ne može reći: "Gospodin Isus", osim u Duhu Svetom.“ (1 Kor 12, 3). Vjernici koji su uključeni u ovo tijelo mogu govoriti samo u Duhu Svetom. Apostol poganima nastavlja: „Milosni su darovi različni, ali je isti Duh. I različne su službe, ali je isti Gospodin“; tj. taj Duh Sveti, koji je duša Crkve, pokreće i daje joj svu plodnost, rast i snagu. „Postoje različita čuda, ali je Bog isti koji čini sve u svima.” Pavao navodi ove milosne darove; on govori o daru mudrosti, daru znanja, daru vjere, daru liječenja, čudotvorstvu, daru proroštva, razlikovanju duhova, daru jezika, tumačenja jezika, i zaključuje: „A ovo sve čini jedan i isti Duh, koji razdjeljuje svakome, kako hoće.“ (redak 11).

Zatim dodaje dvije slike: ljudskoga tijela i Crkve. On prije svega iznosi različitost udova u ljudskome tijelu i kako su srasli u jedinstvo: „Jer kao što je tijelo jedno i udove ima mnoge, a svi udovi tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo, tako je i s Kristom“. Očekivali bismo da će Pavao reći: tako je i s Crkvom; ali kaže: tako je i s Kristom, jer ima na umu cijeloga Krista, Krista kao glavu, vjernike kao udove. Mi kršćani tvorimo jedno tijelo s Kristom, a svaki kršćanin ima određeni zadatak i funkciju u ovome tijelu. Svi smo po krštenju postali jedan duh i jedno tijelo: bilo Židovi, bilo pogani, robovi ili slobodni, svi smo jednim duhom napojeni, tj. u svima nama djeluje isti Duh Sveti, Duh Kristov i Duh Crkve. Sada se Pavao ponovo vraća na govor o naravnome tijelu: ono se ne sastoji samo od jednoga, nego od mnogih udova. „Ako reče noga: Jer nisam ruka, nisam od tijela, zar zato nije od tijela? I ako reče uho: Jer nisam oko, nisam od tijela, zar zato nije od tijela. Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?“ (1 Kor 12, 15-17). Bog je svakom pojedinom udu dao njegov zadatak u tijelu, kao i njegovu volju. Zatim govori o ovisnosti udova među sobom: „A oko ne može reći ruci: Ne trebam te; ili opet glava nogama: Ne trebate mi“. Dakle, svaki ud je upućen jedan na drugoga i ne može ispuniti svoj zadatak bez ostalih udova. Zatim sv. Pavao zaključuje razmišljanje o ljudskom tijelu temeljnom izjavom: „A vi ste tijelo Kristovo, i pojedini udovi. – Vos estis corpus Christi, et membra de membro”. Ovdje imamo suštinu cijelog 12. poglavlja Prve poslanice Korinćanima, čak i glavnu poruku cijele poslanice.


Crkva je otajstveno tijelo Isusa Krista. Nakon ove tvrdnje apostol pogana nastavlja: „I jedne postavi Bog u crkvi, prvo kao apostole, drugo kao proroke, treće kao učitelje, onda sile čudesne, zatim darove liječenja, pomaganja, upravljanja, različne jezike. Zar su svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar su svi učitelji? Zar su svi čudotvorci? Zar svi imaju darove liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?“ Sada on poziva Korinćane da se trse za najveće milosne darove pokazujući im još izvrsniji put ljubavi koji oživljava i ispunjava cijelo tijelo. Crkveni oci su često prikazivali Crkvu kao „savez ljubavi Isusa Krista“. Pavao naziva Korinćane: „Vi ste tijelo Kristovo“; on naziva sve nas, sve krštene: „Vi ste tijelo Kristovo i svaki od vas je ud ovog otajstvenog tijela”.

U prvom poglavlju Kološanima istaknuta je uloga glave u ovom tijelu. Tu se govori: „Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje, [ugradio nas je u Crkvu]. U kojemu imamo otkupljenje krvlju njegovom, oproštenje grijeha; Koji je slika Boga nevidljivoga, prvorođeni prije svakoga stvorenja; Jer je u njemu sve stvoreno, što je na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, ili gospodstva, ili poglavarstva, ili vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno i on je prije svega, i sve postoji u njemu. I on je glava tijelu crkve, koji je početak, prvorođeni od mrtvih, da bude on u svemu prvi“ (Kol 1, 13-18). Ne može se dovoljno naglasiti značenje glave za cijelo tijelo. Bez glave nema živoga tijela, iz glave izlazi vodstvo cijeloga tijela, svi živci; zapovijedi dolaze, tako reći, iz glave. A tako je i s Crkvom: Krist je glava ovog otajstvenog tijela.

U poslanici Efežanima sv. Pavao izlaže da je Krist kao žrtvovani Spasitelj postao za nas otkupninom, da bismo se uopće po krštenju mogli priključiti ovom mističnom tijelu, a Krist je s druge strane glava otkupljenoga čovječanstva. Sam Duh Sveti je duša ovoga mističnoga tijela, On ga oživljava i čini plodonosnim. Kako duša oživljava naravno tijelo, tako je i u Crkvi: Duh Sveti, koji je Duh Isusa Krista i Duh Oca, oživljava Crkvu.


Koji je položaj Blažene Djevice Marije u ovome tijelu? Crkveni oci i teolozi često ju uspoređuju s vratom na tijelu jer je posrednica svih milosti. Sve što polazi od Krista i teče prema udovima, prolazi takoreći kroz vrat, prolazi kroz Blaženu Djevicu Mariju. Ovu sliku uglavnom koristi sv. Bernardin Sijenski. No Blaženu Djevicu Mariju također možemo vidjeti kao srce otajstvenoga tijela. Srce oživljuje cijelo tijelo, tjera krv u sve udove. Dakle, Blažena Djevica Marija ima ovaj oživljujući dio, ovaj oživljujući zadatak u cijelome otajstvenome tijelu. Kada pogledamo blagdan Duhova, čitamo da su apostoli nakon Kristova uskrsnuća krenuli u dvoranu Posljednje večere i molili „s Marijom, majkom Isusovom“. Marija je od početka središte Crkve. Apostoli su se okupili oko nje i tako je u pravom smislu možemo nazvati srcem otajstvenog tijela.

Ali zašto bismo uopće trebali biti uključeni u ovo otajstveno tijelo? Ne bi li bilo bolje da Bog daje svoju milost izravno svakome pojedincu? Ali to ne odgovara Božjem planu. On je umjesto toga htio uspostaviti zajednicu, organizam u koji ljudi trebaju biti usađeni, uključeni da bi sudjelovali u bogatstvu Isusa Krista. Razmotrimo još jednom prispodobu trsa i loze: loza je dakle na trsu, s time da sokovi teku od trsa; inače će loza usahnuti. Trs joj daje snagu za bobice koje sazrijevaju i rastu, pa tako i Krist nas želi priključiti, tako da ne ostanemo u duhovnoj smrti, nego da sudjelujemo u Njegovu bogatstvu, Njegovoj božanskoj milosti, da primimo Njegov božanski život. On je u svojoj čovječnosti kanal koji se nastavlja u sakramentima, kroz koje teče život Presvetoga Trojstva. To je život spoznaje, ljubavi i snage.

Ovo uključivanje događa se u krštenju. Mi smo poput mladice ucijepljeni na Božje stablo. Završetak toga sjedinjenja odvija se u sv. Euharistiji, o kojoj Gospodin govori: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu“. U njoj je Krist uistinu, stvarno i bitno prisutan, dušom i tijelom, tijelom i krvlju, božanstvom i čovječnošću, tako da u pravom smislu možemo postati dio cijeloga Krista. U Euharistiji s jedne strane primamo u našim srcima raspetoga i uskrsloga Krista, s druge strane, Krist nas prima u sebe. To je veza koja nije mogla biti intimnija i dublja. Primamo Krista kao glavu otajstvenoga tijela i na taj način također stupamo u najintimniju vezu sa svim ostalim udovima toga tijela, s našim obiteljima, rodbinom i prijateljima, a posebno s hijerarhijom Crkve i sa svim njezinim članovima: papom, biskupima, svećenicima, redovnicima, bliskim i udaljenima navjestiteljima vjere, obiteljima, siromašnima i patnicima. Crkveni su oci govorili o Euharistiji kao kruhu života. Kako se zrna pšenice razbacaju po polju i izrastu u klasje te se pripremi jedan kruh, tako smo i mi po Euharistiji ujedinjeni s Gospodinom u jedno tijelo Kristovo i međusobno sjedinjeni.


Pročitajmo ponovno sv. Pavla u Prvoj poslanici Korinćanima: „Kruh, koji lomimo, nije li zajedništvo tijela Kristova? Jer jedan kruh, jedno smo tijelo mnogi, jer svi smo dionici jednoga kruha.“ (1 Kor 10, 16-17). Još jednom: kao što se grožđe pretvara u jedno vino, tako bi se vjernici trebali oblikovati u jedno tijelo. To također jasno pokazuje da niti jedan vjernik ne može postići spasenje odvojen od drugih. Nitko se ne spašava sasvim sam i nitko ne propada sasvim sam. Radi se uvijek o cijelome Kristu, u kome vjernici imaju različite zadaće, svi su usmjereni izgradnji ovog otajstvenog tijela, što je s druge strane priprema nebeskoga Jeruzalema, proslavljene nebeske Crkve. Jedni se brinu o odgoju mladeži, drugi za bolesne, treći za starije i napuštene, četvrti misionarskim radom u dalekim zemljama, a peti apostolatom u vlastitoj domovini. Postoje kontemplativni redovi, a postoje i aktivni redovi. Baš kao što su ljudi u naravnome području opremljeni različitim darovima i talentima, tako je i u otajstvenome tijelu Kristovom. Ali opet: sve te različite zadaće moraju biti usmjerene na izgradnju otajstvenoga Tijela Kristova, a također i na razvoj i rast pojedine duše. Pojedinac je u službi općega dobra Crkve i tako spašava vlastitu dušu. Izravno pojedinačno spasenje je protestantska zabluda. Toga nikada nije bilo niti će biti.

Zaključno, otajstveno tijelo na Zemlji u konačnici je usmjereno na proslavu trojedinoga Boga. Stoga upravo u ovoj tradiciji obitelji moramo rasti u zajednici molitve, žrtve, ljubavi i patnje prema riječima sv. Pavla u hvalospjevu ljubavi u 13. poglavlju Prve poslanice Korinćanima: ,,Ljubav je strpljiva, krotka, ljubav ne misli o zlu, uvijek gleda na ono što je svima korisno. Ljubav nikada ne prestaje! Time je također rečeno da svaki član otajstvenoga tijela mora voditi odgovarajući moralni i vjerski život, tako da ne obeščastimo Glavu, Krista, nego da živimo u skladu s njegovom svetošću i kao hram trojedinoga Boga. Zato je sv. Lav Veliki rekao u božićnoj propovijedi: ,,Sjeti se, ti si ud tijela čija je glava Krist. Nemojte pasti u stari kvasac grijeha.

Postavimo još pitanje: tko izgrađuje ovo otajstveno tijelo Kristovo u prostoru i vremenu? Kao prvo, naravno, sam Krist. Ali On se pritom služi sredstvima. To su biskupi i njihovi pomoćnici, svećenici i đakoni, pravi graditelji otajstvenoga Tijela. Oni krste i pridružuju ovom Tijelu duše, slave Euharistiju i dovršuju to pridruženje u podjeljivanju Presvetoga Sakramenta; otpuštaju grijehe, podjeljuju sakrament Potvrde Duha Svetoga, blagoslivljaju brakove u kojima se umnaža ljudski rod, gdje se stvaraju duše, koje se potom pridružuju ovome Tijelu. Među biskupima jedan je na prvome mjestu: Petar. Njemu je Krist rekao: „Ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16, 18). Petar je temelj ove duhovne građevine; bez temelja nema građevine. Bez Petra nema Crkve.

Nakon svoga uskrsnuća, Gospodin kaže Petru: „Pasi moje ovce, pasi jaganjce moje. On to nije na isti način, naložio nijednome drugome apostolu. Samo je za Petra molio da ne klone njegova vjera. U svim popisima apostola prvi se spominje Petar. Kada jednoga dana Krist propovijeda mnoštvu na obali Genezaretskoga jezera, ulazi u Petrovu lađu i odande propovijeda. On objavljuje svijetu svoju božansku istinu iz Petrove Crkve. Odmah nakon toga On nalaže apostolima da se ,,otisnu na more i bace mreže”. Želi ih učiniti ribarima ljudi koji love duše u mrežu Crkve. Budući da je Petar umro kao rimski biskup, zbog toga je nasljednik Rimske stolice uvijek vrhovni pastir Crkve. Papa nikada ne može biti biskup Kölna, Milana ili New Yorka. Čak i ako ostane izvan Rima dugo vremena, kao što se to dogodilo u Avignonu u Srednjem vijeku, on jest i ostaje rimski biskup. Kada kardinali biraju papu, oni kao župnici grada Rima biraju svoga mjesnoga biskupa kojega, čim je prihvatio izbor, sam Bog postavlja za Natpastira cijeloga stada.


Arhiva bloga

Časopis: