U
loga Blažene Djevice tijekom javnoga života Njezinoga Sina bila je potpuno skrivena: život ljubavne kontemplacije, molitve i žrtve. Suštinski dio ove žrtve bila je Njezina samoća. Ali kakva usamljenost! Sjetimo se siromašne udovice kada joj je sin jedinac u ratu: kakva muka! Rekli su joj da će on morati sudjelovati u vrlo opasnoj bitci, kakva agonija! I napokon, rekli su joj da je smrt neizbježna, koje teško iskušenje! Kakva gorka osamljenost za takvu majku, čiji se život može usporediti s napuštenom cestom koja završava u pustinji.
Ali što su ti primjeri ljudske usamljenosti u usporedbi s Gospinim životom? Za Nju su Njezino Dijete Isus i Njezin Zaručnik, sveti Josip, bili sve! Sveti Josip je umro, a Njezin jedini Sin ju je napustio kako bi izvršio svoje djelo otkupljenja. Ipak je dobro znala da je ovo bila strahovita borba koja će očito završiti najstrašnijom smrću.
Kada je izgubila Isusa u dobi od dvanaest godina, sveti je Josip bio tu da stoji uza Nju i tješi ju, sada više nije imala nikoga. Tada su bolovi trajali tri dana, a sada su trajali godinama. U ono vrijeme Njezino je Srce možda mučila neizmjerna tajna i strah od katastrofe, ali sada ga je mučila sigurnost da će uskoro doći smrt koja slama srce.
Što dublje čovjek razmatra o tom samotnom Marijinom životu, to je više zaprepašten i šokiran nepresušnom boli i premnogim suzama koje je naša nebeska Majka ujedinila za naše spasenje s Isusovim znojem, mukom i boli u Njegovom javnome životu.
U slučaju smrti ili odsutnosti voljene osobe, što je dulji suživot, to su veća prisnost, harmonija, međusobno razumijevanje i što su zajednički podnesena iskušenja teža, to je patnja veća.
Razdvajanje, dakle, dovodi do rastvaranja vrlo guste strukture navika, razumijevanja i naklonosti koje su čvrsto utvrđene nebrojenim poznatim uspomenama. Kao rezultat toga, čini se da cijeli život gubi svoje prirodno držanje i da se rastvara.
Pomislimo ovdje na Marijinu prisnu bliskost u dugim godinama Nazareta sa svojim voljenim supružnikom i božanskim Sinom, koji joj je bio „podložan“ do tridesete godine života. Treba imati na umu da inače djeca mnogo ranije napuštaju očinsku kuću.
Običnim ljudima sjećanja na prošlost vremenom blijede, a to ublažava bol. Ali kako se to može zamisliti s tako dubokom dušom kao što je Marijina?
Ljudi mogu svoj um usmjeriti na druge stvari i biti prožeti novim dojmovima koji olakšavaju ovaj zaborav. Ali što bi to moglo privući Marijinu pozornost više od samoga Isusa?
Obično usamljeni imaju druge ljude (djecu, rodbinu i prijatelje) da ih utješe. Za Mariju je postojao samo Isus, koji je za Nju bio sve. Što se tiče rođaka i prijatelja, iz Svetoga pisma doznajemo da su Gospi nanijeli mnogo patnje zbog svoje nevjere.
Svojom samoćom tijekom Isusovoga javnoga života, Blažena Djevica zaslužila je nebrojene milosti za nas. Ona stoji pred nama kao Suotkupiteljica, duboko ujedinjena u svojim žrtvama sa životnom žrtvom svoga Sina za naše vječno spasenje.
Izvor: fsspx.news
