Christus Rex

Povijest FSSPX-a: Prva kuća Svećeničkoga bratstva


G
ospođa Gertrud Steiner u sljedećem intevjuu iznosi svoja sjećanja na početke Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. koje je mogla osobno doživjeti.

Kako ste upoznali nadbiskupa Lefebvrea?

1. studenog 1971., na blagdan Svih svetih, mons. Lefebvre napisao je svoje prvo „Pismo prijateljima i dobročiniteljima“, koje je putem nekadašnjeg šefa mojega supruga došlo također i u naše ruke. Bogu hvala, postojao je jedan vjerni biskup! To je bio prvi svjetli trenutak od Koncila za sve katolike koji su željeli ostati vjerni svojoj vjeri. Moj suprug posjetio je Nadbiskupa što je prije bilo moguće kako bi s njim razgovarao o situaciji u Crkvi. 

Ubrzo nakon toga proveli smo godišnji odmor u blizini Ecônea s naše dvije malene djevojčice kako bi tamo mogli svakodnevno prisustvovati sv. Misi. Otada smo ostali u kontaktu s Ecôneom.

Kako to da ste od nadbiskupa Lefebvrea preuzeli kuću u Rue de la Vignettaz u Fribourgu (prva “bogoslovija”)?

Oh, za to je bila zaslužna Božja providnost. 

Početkom 1974. još smo živjeli u Zürichu i revno smo tražili stan u katoličkom Fribourgu, jer je moj suprug već pola godine radio u Bernu. Tijekom tjedna živio je u jednoj sobi u blizini željezničkoga kolodvora u Fribourgu, tako da je svako jutro prije posla mogao prisustvovati sv. Misi u nadbiskupovoj kući.

Jednoga dana, nakon još jednog razočaravajućega razgledavanja stana, odlučili smo se teška srca tražiti stan isto tako i u protestantskome Bernu. Budući da smo bili blizu Rue de la Vignettaz, suprug mi je htio pokazati kamo ujutro ide na Misu. Vrata nam je otvorila jedna draga starija gospođa koja se brinula o najnužnijim potrepštinama u kućanstvu. Bili smo začuđeni, obično je bila tamo samo do ranih poslijepodnevnih sati. Nakon molitve u kapeli započeli smo čavrljati s njom i ispričali joj da tražimo stan. Sasvim spontano rekla je: „Ma dođite ovdje u kuću, uskoro će biti prazna“. Mislili smo da nismo dobro čuli. „Da, da, mons. Lefebvre obavijestio me je, ali on je nesretan jer ne zna što će biti s kućom, ne želi je prodati“.

Sutradan je moj suprug otišao u Ecône i pitao Nadbiskupa bi li nam iznajmio jedan dio kuće. „Nebo mi Vas šalje!“, bio je njegov odgovor. 

Tako smo se sastali na Duhovski ponedjeljak u kući sv. Pija X. u Fribourgu. Nakon razgledavanja kuće, mons. Lefebvre je za ručkom rekao da bi želio zadržati najviši kat za sebe, s namjerom da se tamo povremeno odmori nekoliko dana. Pitao je bismo li bili spremni upravljati kućom sa svim njezinim pripatcima.

Tako smo se 1. listopada 1974. preselili u kuću sv. Pija X. 

Ubrzo je to postala svojevrsna ispostava Ecônea. Svećenici koje su njihovi biskupi izbacili na ulicu jer su željeli ostati vjerni tridentskoj Misi, pronašli su dom kod nas na kratko ili za dugo. I svećenici koji su izdaleka bili na putu za Ecône također su na proputovanju pokucali kod nas. Ponekad nam je i Nadbiskup slao svećenike kojima je neodgodivo bio potreban odmor; uvijek pod uvjetom da mi još jedan gost pored moje obitelji ne bude previše.

Osam i pol godina živjeli smo u kući u Rue de la Vignettaz dok napokon nije morala biti prodana. Bilo je to jedno strogo, ali dobro vrijeme. Nikada se u životu nisam osjećala tako ugodno i kao doma, kao u ovoj kući sa Spasiteljem u svetohraništu pod jednim krovom.

Nadbiskup Lefebvre bio je kasnije uvijek iznova gost kod Vaše obitelji. Što ga je nagnalo na to?

Kuća u Rue de la Vignettaz bila je Nadbiskupova najomiljenija kuća. Rekao je da nema mjesta u kojem je bolje spavao nego tamo. Osim toga, mogli smo razgovarati o svim pitanjima koja su se ticala kuće (o mogućim popravcima). 

Rado je šetao vrtom, koji je u međuvremenu iz jedne divljine postao mali raj.  

Ponekad je njegovo vrijeme dosezalo samo par sati u proputovanju. I tada bi imali osjećaj da je to bio za njega „povratak kući“, jedan oporavak. 

Je li nadbiskup Lefebvre imao neke posebne želje ili sklonosti?

Ne. Bio je tako jednostavan, tako skroman i nikad nije imao dodatnih želja. Prilagođavao se jednostavno našoj obiteljskoj svakodnevnici. 

Ah, upravo mi je pala na pamet želja, koja pokazuje njegovu ljubaznu zahvalnost. Upravo smo se za jelo okupili oko stola, kada je ugledao našu susjedu u njezinom vrtu i spontano rekao: „Oh, vidim gospođu Kern, rado bih je želio pozdraviti. Ona je uvijek čuvala moju kuću kad smo bili na praznicima. Možemo li toliko dugo pričekati s jelom?“

Kako su Vaša djeca reagirala na prisutnost uglednoga gosta?

Oh, voljeli su ga. Kada je on bio kod nas, bili su poput malih anđela. Željeli su sjediti što je moguće bliže njemu, čekajući svaku njegovu riječ. Iako je vrlo malo govorio njemački, pokušao ga je govoriti radi djece.  

Bilo je to kao da se razumiju bez riječi. Uvijek je pronalazio nešto da ih raznježi. Jedan primjer: kada sam posluživala kavu nakon jela, djevojčice su pitale mogu li je i one dobiti. Odgovorila sam sa žaljenjem da su još premalene za to. Zatim im je mahnuo da dođu k njemu, umočio je kratko kocku šećera u svoju kavu i dao svakoj po jednu. Sve je djelovalo tako srdačno.

Nakon toga sam uvijek ispred sebe gledala sliku Spasitelja u Bibliji: „Pustite djecu neka dolaze k meni.“

Je li nadbiskup Lefebvre pričao o svojem vremenu u Africi?

Ne previše ili sam to zaboravila. Imali smo o toliko toga razgovarati o stanju u Crkvi i zabrinutosti zbunjenih katolika.

Je li nadbiskup Lefebvre pričao o svojim brigama?

Nije se izravno žalio o svojim brigama, ali su one dolazile do izražaja u svim razgovorima o stanju u Crkvi. Ipak mu je uspjelo umiriti zabrinute duše razočaranih vjernika. Imao je nepokolebljivo pouzdanje u Boga. Njegovo geslo je bilo: Moramo učiniti sve što stoji u našoj moći za očuvanje vjere. Sve ostalo moramo prepustiti božanskoj providnosti. 

Kakva Vas sjećanja vežu uz humor nadbiskupa Lefebvrea?

O da, imao je smisla za humor. S njim se moglo tako srdačno smijati. Unatoč svoj tragediji samouništenja Crkve, bilo je ponekad komičnih situacija kojima se čovjek mogao samo smijati. 

Koje Vam je bilo najljepše iskustvo s nadbiskupom Lefebvreom?

Vjerojatno krštenje naše treće kćeri i krizma dviju starijih djevojčica u maloj kućnoj kapeli, nakon čega je uslijedilo obiteljsko slavlje. Pokazao je svoju radost za lijepo postavljenim stolom, svečanim objedom i veselim druženjem. Bio je zaista jedan zahvalan gost.

Kako biste okarakterizirali nadbiskupa Lefebvrea?

Bio je tako jednostavan, skroman, ljubazan i zahvalan. U njegovoj prisutnosti osjećala sam se skoro kao da sam na Nebu. Mogu ga usporediti samo sa sv. Franjom Saleškim. 

Što Vas je osobno najviše dojmilo kod nadbiskupa Lefebvrea?

Bio je jedna obrazovana, plemenita ličnost na visokom položaju. I unatoč tome susretao je jednostavne ljude sa srdačnom zainteresiranošću. Također sam zadivljena kako je uspio u svoj tišini i poniznosti izgraditi ovo veliko djelo za očuvanje vjere, sv. Mise i istinskog katoličkog svećeništva. Bogu hvala na mons. Lefebvreu. 

Što je po Vašem mišljenju najviše impresioniralo ljude kod nadbiskupa Lefebvrea?

Njegova neustrašiva borba za istinsku sv. Misu i pravu katoličku vjeru. 

Ima li još koja anegdota koju biste rado željeli podijeliti s našim čitateljima?

Kad je nadbiskup ponovno otputovao, svi smo ga otpratili do automobila niz ulicu. Jednom nam je putem nedostajala naša mala Gabriela (stara oko 5 godina). Potražila sam je i pronašla je u kućici u vrtu gorko plačući. „Zašto plačeš? Hajde dođi, nadbiskup te čeka”. Jecala je: „Ne mogu se oprostiti od njega. Tako je tužno kada ide, kao da sunce zalazi.” Da, mala je duša to osjećala. Nadbiskup je zaista zračio jednom nadnaravnom svjetlošću. Bio je upravo jedan svetac.

Izvor: fsspx.de

Arhiva bloga

Časopis: