P
oslanica (Dj 6, 8-10 i 7, 54-59): "U one dane, Stjepan pun milosti i jakosti, činio je u narodu velika čudesa i znakove. Tada se počnu prepirati sa Stjepanom neki iz zbornice libertinske, cirinejske, aleksandrijske i drugi iz Cilicije i Azije. Ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu koji je govorio iz njega.Kad su ga čuli, kipjeli su od srdžbe u svojim srcima i škripali zubima na njega. Stjepan pun Duha Svetoga, zagleda se u nebo i vidje Božju slavu i Isusa gdje stoji s desne Bogu, pa reče: "Evo vidim otvoreno nebo i Sina Čovječjega s desne Bogu". A oni strašno vičući začepe uši i svi zajedno navale na njega. Izbace ga iz grada i kamenuju, a svjedoci odlože svoje haljine do nogu mladića Savla. I kamenuju Stjepana dok je molio: "Gospodine Isuse, primi moj duh"! Pade zatim na koljena i snažnim glasom povika: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh"! I kad to reče, usnu u Gospodinu."
Sv. Evanđelje (Mt 23, 34-39): "U ono vrijeme, reče Isus književnicima i farizejima: Evo Ja vam šaljem proroke, mudrace i književnike. Vi ćete jedne od njih ubiti i raspeti, druge po svojim zbornicama bičevati i progoniti od grada do grada. Zato će na vas pasti sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednog Abela do krvi Barakijina sina Zakarije kojega ste ubili između hrama i oltara. Zaista vam kažem, sve će se ovo dogoditi već ovom naraštaju. Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko sam puta htio sakupiti tvoju djecu, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali ti nisi htio! Evo, ostat će vam pusta kuća. Jer znajte da Me više neće vidjeti, dok ne rečete: Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje!"
"Danas Crkva slavi blagdan Svetog Stjepana prvomučenika, koji je svojom ljubavlju, svetim životom i mučeničkom smrću postao sličan Isusu Kristu. Između Božića i blagdana Svetog Stjepana postoji duboka nutarnja veza, kao između srca i krvi. A što je Božić nego blagdan srca, a Sveti Stjepan blagdan krvi. (...) Upravo Božićni blagdan postavlja temelje ljubavi između Boga i čovjeka. Sva je ta ljubav samo prva iskra, koja je pala da se rasplamsa golemim plamenom križa. Malene ručice i nožice povijene u bijele pelenice samo su zato ovdje da budu jednog dana oštrim čavlima pribijene na križ. Zlatna glavica ovjenčana pramenovima kose, samo je zato ovdje da se jednog dana ovjenča trnovom krunom i prikloni naklonom smrti. Maleno Srdašce kojeg su otkucaji najslađa glazba u ušima presretne Majke, samo je zato ovdje da jednog dana probodeno ispusti i posljednju kapljicu krvi pred očima iste, ali žalosne Majke. Betlehemska je ljubav samo uvod i početak ljubavi Kalvarije. Ljubav iz jaslica smjerala je od prvoga časa prema ljubavi na križu. Betlehemska je štalica prva postaja Isusova križnog puta, a Stjepanov mučenički svršetak je nastavak Kristovih otkupiteljskih muka. To je duboka veza, koja veže Božić s blagdanom Sv. Stjepana. (...) Sveti Stjepan je prva prolivena krv iz Srca Crkve za ljubav Onoga, koji nas je ljubio od jaslica do križa." (A. Živković, OFM: Gospodnje i svetačke propovijedi, str. 403)
"Jučer smo slavili slavno rođenje Isusa, našega Kralja, a danas slavimo slavnu smrt prvog mučenika Sv. Stjepana, koji je za svoga Kralja prolio svoju krv. Jučer je došao na svijet Kralj s Neba, da nama pribavi Nebo, a danas Njegov hrabri vojnik ulazi u Nebo, da primi krunu života. Jučer smo slavili tjelesno rođenje Učitelja, danas duhovno rođenje Njegova učenika, koji se je po mučeničkoj smrti rodio za vječni život." (Đ. Cezner: Blagoslovljen Bog u svojim svetima, str. 137)
"Promotrimo danas život Sv. Stjepana i njegovu veliku vjeru. Sv. Stjepana, jednoga od sedam đakona, uzdiže Sv. Pismo velikom i neobičnom hvalom i veli, da je bio čovjek pun vjere i Duha Svetoga. On je bio potpuno Kristov i nutrinom i vanjštinom. Žar njegove vjere nije mogao ostati u njemu, nego je prelazio i na druge. On je riječima i djelima predobivao ljude za kršćanstvo. On se nije obazirao na prigovore i prijetnje Židova, nego samo na Krista, na Njegovu volju i zapovijed. Kada su proti njemu ustale starješine židovske, on javno i bez straha ispovjeda Krista...Za tu svoju vjeru dao je i život. I mi moramo poput Sv. Stjepana biti puni vjere i Duha Svetoga. Što znači biti pun vjere i Duha Svetoga? To znači biti dobro poučen u istinama vjere, dobro poznavati zapovijedi Božje i crkvene. A kako nažalost ima puno katolika, koji se za to najpotrebnije malo brinu. Pun vjere znači biti osvjedočen kršćanin, koji najsavršenije vrši svoje dužnosti, koji je kao svjetlo, što svoga sjaja i topline ne može zadržati u sebi, nego ga rasprostire na sve strane, na sve ljude. Takav katolik ispunja Kristovu zapovijed: "Vi ste svjetlost svijeta...Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega, koji je na Nebesima". (Mt, 5, 14-16) A kako često katolici na sam Božić čine protivno. Koliko će ih ovih dana pijanstvom osramotiti lijepo i sveto ime kršćansko. Mi moramo svagda i svagdje biti apostoli, svećenici dobro primjera. To osobito moraju biti roditelji svojoj djeci. Čujmo, što veli Sv. Ivan Zlatousti posebno roditeljima: "Roditelji, vi ste apostoli svojoj djeci. Vaša je kuća crkva. I ako se mi svećenici moramo brinuti za vaše duše i za njih jednom Bogu račun polagati - roditelji, koliko se više morate vi brinuti za svoju djecu, za koju ćete jednom Bogu polagati strog račun." (Isto, str. 137)
Što znači dalje biti pun vjere i Duha Svetoga? Znači raditi, boriti se za vjeru i Crkvu Kristovu. Ima danas dosta katolika, koji bi htjeli biti kao u penziji. Oni vrše svoje kršćanske dužnosti, a dalje se ništa ne brinu. Ali to nije pravo. Da su tako radili prvi kršćani, ne bi se nikada kršćanstvo raširilo i ojačalo. (...) Crkva je Katolička uvijek progonjena kao Krist, pa zato ne može mirovati, mora se braniti. Danas neprijatelji Crkve svom silom na nju navaljuju i nastoje uništiti vjeru u srcima katolika, danas je mlakost i nevjera mnoga srca zahvatila - pa zato danas među katolicima ne smije biti penzionera, nego moramo biti svi aktivni borci. Najprije treba svaki pojedinac biti potpun katolik, a onda treba nastojati, da to budu i drugi." (Isto, str. 137-138)
"Što znači još biti pun vjere i Duha Svetoga? Znači ne plašiti se ljudskog obzira. Francuskom generalu Miribelu reče jedan od prijatelja: "Dragi generale, ali zašto ti vazda i svuda baš kao usprkos obavljaš javno svoje vjerske dužnosti, pa bilo ovdje u Parizu ili vani na selu. Zar ne znaš, da to slobodni zidari dobro vide, pa da stoga nećeš nikako više u službi napredovati". General odgovori: "Šta mi je stalo. Ja imam da vršim dvostruku dužnost: kao kršćanin i kao vojnik. Ove se dvije dužnosti ne isključuju, nego jedna drugu popunjuje. Ako ustreba, ja sam uvijek pripravan dati krv i život za domovinu, ali svoje savjesti i duše nikada". Ovo je bio katolik, kakovi moramo i mi biti. On se nije bojao ljudskog obzira." (Isto, str. 138)
"Neki pustinjak dođe svetom opatu Makariju s ovim pitanjem: "Oče, što ću učiniti da postanem svetac"? Opat mu naloži: "Najprije otiđi na groblje i što više izgrdi mrtve, a onda ih obaspi hvalama". Pustinjak je to učinio. Onda ga opat upita: "Što su ti rekli mrtvi"? "Ništa", reče on. Nato mu opat dade ovaj nauk: "Dobro je. Tako radi i ti kao oni mrtvi u groblju, pa ćeš biti Božji svetac. Ne obaziri se ni na hvale ni na prigovaranja svijeta". Toga se nauka pridržavajmo i mi. Kada se radi o slavi Božjoj, o dobru Crkve, o našem spasu, o vršenju kršćanskih dužnosti - onda bacimo na stranu sve obzire ljudske." (Isto, str. 138)
"Naša vjera neka bude kao vjera Sv. Stjepana." (Isto, str. 137)
