Nedjelja u osmini Božića (Split - Dugopolje, 28. XII. 2014.)

Dragi vjernici,

prošlo je već gotovo pola stoljeća otkako nije bilo redovite, župne svete Mise po tradicionalnom rimskom obredu u ovom području, na jugu Hrvatske, u našoj Dalmaciji. Zato imamo veliku milost, da možemo obilježiti ovaj značajni trenutak kada Svećeničko bratstvo sv. Pija X. - koje se sasvim izuzetno posvetilo ponovnoj uspostavi tradicije u Crkvi - može održati prvu javnu svetu Misu u ovom podneblju. Značajni trenutak jer doista, u čitavom južnom području Hrvatske nema prilike da bi se igdje moglo redovito prisustvovati tradicionalnoj latinskoj Misi. I zato želimo, da ovo bude početak jednog polaganog, ali sigurnog nastojanja za ponovnim povratkom onih tradicija koje su krasile vjeru ovog naroda, od samih početaka, vjekovima.

Kažemo, tih tradicija više nema, one su nestale, ukinute. Postavljamo si pitanje; kada, kako, i zašto se to dogodilo? Mnogima, većini od nas, zapravo nije ni poznato da je postojalo nešto drukčije od onoga što imamo prilike u Crkvi danas susresti. Samo oni stariji među nama mogli su to doživjeti, a nama ostalima poznato je samo po njihovim pričama, da su prije Misa, sakramenti, drugi javni obredi i običaji Crkve bili drukčiji. Da postoji velika razlika između onog danas i onoga što je bilo prije. O kojem točno vremenu govorimo, kada se dogodila ta promjena? Te promjene sežu u razdoblje šezdesetih godina. Tada su u Crkvi nastupila zbivanja, koja će trajno promijeniti njezino obličje. Tada se zbio jedan događaj, koji će imati sudbonosni utjecaj na život Crkve. Sazvan je jedan opći crkveni sabor, Drugi vatikanski, u kojem je postojala želja, da se oblici života Crkve promijene, tako da bi bolje odgovarali potrebama ovog vremena. Iako Crkva živi i djeluje u vremenu, i mora se prilagođavati pojedinim praktičnim potrebama, ipak ona ne može usklađivati svoj duh, svoju tradiciju, s duhom i običajima svijeta. A upravo to se, nažalost, dogodilo. Obred svete Mise i sakramenata promijenjen je gotovo u potpunosti, tako da se može kazati da je stvoren novi obred, posve različit od onog prije. Narod je primijetio, najprije, da nema više latinskog već da je Misa na narodnom jeziku, i da svećenik više ne služi na velikom oltaru nego na stolu, okrenutom prema narodu. Tu su još i brojne druge promjene koje se mogu uočiti nakon boljeg promatranja – da je promijenjen sam tekst Mise, same molitve – da su one stare izmijenjene, ili pak ukinute i uvedene nove; potom je uslijedilo nedostojno postupanje sa svetinjama, tako da se pričest počela podjeljivati na ruku, i da je puno toga drugog ukinuto ili zamijenjeno.

Probijanje seksualne revolucije u Crkvu – izbrisan osjećaj za grijeh – ukinuto znanje o dobru i zlu

 

Osjećaj grijeha je izbrisan; ideja dobra i zla ukinuta; naravni zakon potisnut; bilo kakvo pozitivno spominjanje vrijednosti djevičanstva i čistoće napušteno. Izvješćem kojega je 13. listopada 2014. predstavio na Sinodi o obitelji kardinal Peter Erdö, seksualna revolucija se sada i službeno probila u Crkvu, s razornim posljedicama na duše i samo društvo.

Relatio Post Disceptationem koju je sastavio kardinal Erdö, sinopsis je prvog tjedna rada Sinode i to je ono što će usmjeriti njene zaključke. Prvi dio dokumenta pokušava nametnuti (jezikom najgore vrste po uzoru na 1968.) „antropološko-kulturalne promjene“ u društvu kao „izazov“ za Crkvu. Suočeni sa slikom od poligamije do afričkog „braka u fazama“ mi sada imamo „praksu suživota“ u zapadnom društvu; u izvješću se navodi postojanje „rasprostranjene želje za obitelji“. Nema nijednog elementa moralnog vrednovanja.

Prijetnju individualizma i individualističkog egoizma, tekst uspoređuje s pozitivnim vidom „relacionalnosti (stvaranja odnosa)“ koja se sama po sebi smatra nečim dobrim, pogotovo ako se nastoji pretvoriti u stabilnu vezu (br. 9-10). Crkva ne želi izricati prosudbe o vrijednostima, nego „[nudi] smislene riječi nade“ (br.11). Dakle, potvrđeno je novo zapanjujuće moralno načelo: „zakon postupnosti“ koji omogućuje uvažavanje pozitivnih elemenata u svim situacijama koje je, do sada, Crkva definirala kao grešne. Zlo i grijeh zapravo ne postoje. Postoje samo „nesavršeni oblici dobra“ (br.18) u skladu s doktrinom o „razinama zajedništva“ koja se pripisuje Drugom vatikanskom koncilu. „Stoga, shvativši potrebu duhovnog razlučivanja s obzirom na suživot, građanske brakove, te razvedene i ponovno vjenčane osobe, zadaća je Crkve prepoznati ono sjeme Riječi koje se proširilo izvan njenih vidljivih i sakramentalnih granica“.

Rastavljeni i ponovno oženjeni kao povod, za rušenje 2000 godina morala i vjere

Pitanje rastavljenih i ponovno oženjenih povod je koji odobrava načelo koje ruši dvije tisuće godina katoličke vjere. Prema Gaudium et spes „Crkva se obraća s poštovanjem onima koji su dio njenog života na nepotpun i nesavršen način, procjenjujući više pozitivne vrijednosti koje oni čuvaju, nego granice i mane“ (br. 20). Što znači da slabi bilo koja vrsta moralne osude, jer bilo koji grijeh predstavlja nesavršen oblik dobra i nepotpuni način sudioništva u Crkvi. „U tom pogledu, nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju realnosti građanskog braka i također suživota, uzimajući u obzir dužnu razliku“, (br.22) i to pogotovo „kada veza dosegne značajnu razinu stabilnosti putem javne prisege i karakterizira je velika ljubav, odgovornost s obzirom na potomstvo i sposobnost da se odupre kušnjama“ (br. 22). Time je nauk Crkve okrenut naopako jer je po njemu život u stanju grijeha u slučaju građanskog braka teži grijeh od povremenog i trenutnog spolnog čina, jer potonji predstavlja manje poteškoća za povratak na pravi put.

„Odvažne pastoralne odluke“ ne podrazumijevaju odvažnost suprotstaviti se zlu

„Nova osjetljivost u današnjem pastoralu sastoji se u shvaćanju pozitivne stvarnosti građanskih ženidbi i, nakon što smo istaknuli naše razlike, suživota.“ (br.36). Dakle nova pastoralna praksa onda podrazumijeva šutnju o zlu, odustajanje od obraćenja grešnika i prihvaćanje statusa quo kao nepovratnog. To je ono što se u izvješću naziva „odvažnim pastoralnim izborom“ (br.40). Odvažnost, čini se, nije u suprotstavljanju zlu, nego u prilagođavanju njemu. Odlomci posvećeni prihvaćanju homoseksualnih osoba činili su se najskandaloznijima, ali oni su logično dosljedni ovdje izloženim načelima. Čak i čovjek na ulici razumije da, ako je moguće da razvedeni i ponovo oženjeni primaju sakramente, onda je i sve ostalo dopušteno, počevši od homoseksualnog nazovibraka.

Križarska vojna svete Krunice - Hrvatsku za Krista Kralja!

,,Zato Vas molim, da se s obiteljima i svim svojima uključite u križarsku vojnu za kršćansku Hrvatsku prema Božjim zapovijedima. Proširite ovu inicijativu i potaknite svoje prijatelje i poznanike da se uključe." (p. Stefan Frey, časopis Christus Rex, br. 3)

Časopis Christus Rex – br. 3

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

dragi vjernici,

u ovom trećem broju Službenog glasnika FSSPX-a možete pročitati prije svega opširnu dokumentaciju o izvanrednoj Biskupskoj sinodi koja se održala u Rimu od 5. do 19. listopada ove godine. Ona iznosi na svjetlo dana, kako se nakon opadanja vjere i nadnaravnog poretka Crkve, sada napadi neprijatelja Crkve usmjeruju protiv kršćanskog moralnog nauka. Nije li zapanjujuće, da potpuno pristrani Izvještaj od 13. listopada pod određenim uvjetima preporuča pričest za rastavljene i „ponovno oženjene“, te predstavlja homoseksualce kao obogaćenje za kršćansku zajednicu? Da li je to bilo zamislivo prije samo 20 godina, a kamoli prije II. Vatikanskog sabora? Kardinal Kasper, glavni promicatelj tog neodgovornog rasipanja vjerskog dobra, rekao je 18. rujna u jednom intervjuu, da stojimo kao kod II. Vatikanskog, pred novim izazovom. Tada se utvrdilo, da su elementi crkvenosti prisutni i u nekatoličkim kršćanskim zajednicama. Sada bi se moglo analogno zaključiti, da se elementi kršćanskog braka nalaze također u drugim oblicima zajedničkog života izvan braka, kao što su npr. vjernost, uzajamna skrb itd. Ta pogrešna gledišta ušla su potom praktički nepromijenjena u Izvještaj Sinode pod br. 17 i 18. Ne moramo li tom potpuno iskrivljenom zaključku suprotstaviti jedan sasvim drugi: da ako nema nikakvog elementa sakramentalnog braka u nezakonitoj vezi i preljubu – kao što je očito – tada također nema nikakvog elementa crkvenosti u nekatoličkim kršćanskim zajednicama. Da, to je istina. Pročitajte opsežnu dokumentaciju o Sinodi i spoznat ćete, koliko je nužno danas, ne samo obrana vjere, nego i kršćanskog moralnog nauka.

Zato Vas molim, da se s obiteljima i svim svojima uključite u križarsku vojnu za kršćansku Hrvatsku prema Božjim zapovijedima. Proširite ovu inicijativu i potaknite svoje prijatelje i poznanike da se uključe.

Jedan plod puno molitava i žrtvi mogli smo na današnji dan vidjeti u Zaitzkofenu: p. Tilošanec, koji se od studenog 2013. nalazi ondje u Bogosloviji, danas je položio svoje prvo obećanje vjernosti kao član Svećeničkog bratstva sv. Pija X. U ovom broju Službenog glasnika možete pročitati njegovu propovijed, koju je održao za svoju mladu Misu u Bogosloviji 6. veljače.

On će u božićnom vremenu na različitim mjestima u Hrvatskoj (Zagreb, Split i Dugo Selo) služiti svetu Misu po tradicionalnom obredu.

Srdačno želim Vama i svim Vašima puno blagoslova i brojnih milosti o novom rođenju našeg Gospodina Isusa Krista i zaštitu presvete Majke u novoj 2015. godini.

S predbožićnim, svećeničkim blagoslovom,

Pater Stefan Frey

Poglavar Distrikta

Jaidhof, na blagdan Bezgrešnog Začeća, 8. prosinca 2014.

Časopis možete besplatno skinuti s naše stranice na ovome linku.

Ako želite primiti tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na našu mail adresu:

christusrexhrvatska(et)gmail.com

Kasperova zbrka

Prenosimo članak R. De Matteija uoči početka Biskupske sinode koji, vjerujemo, nije izgubio na aktualnosti i pomaže nam bolje shvatiti sveukupna zbivanja koja su uslijedila.

Nadolazećoj Biskupskoj sinodi prethodio je urnebes u medijima koji joj pridaju povijesni značaj veći od njegove važnosti u Crkvi, gdje je ona tek savjetodavni skup. Neki se žale zbog teološkog rata koji bi se na Sinodi trebao razviti, ali povijest svih biskupskih skupova u Crkvi (takvo je etimološko značenje pojma „sinode“ i njegovog sinonima „koncila“) sastavljena je od teoloških sukoba i oštrih rasprava o zabludama i podjelama koje su prijetile kršćanskoj zajednici od njezinih početaka.

Danas je tema pričesti za razvedene [i ponovo oženjene] samo smjernica rasprave koja se fokusira na vrlo složene doktrinarne pojmove, kao što su ljudska narav i prirodni zakon. Izgleda da se ova rasprava prenosi na antropološku razinu, trinitarnih i kristoloških nagađanja koja su potresala Crkvu od Nicejskog koncila (325.) do Kalcedonskog (451.).

Arijanci i famozna jota

U to vrijeme, raspravljalo se da bi se utvrdila narav Presvetog Trojstva, koji je jedan Bog u tri osobe i da bi se definiralo u Isusu Kristu osobu Riječi, koja subzistira u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Usvajanje grčkog izraza homoousios od strane Nicejskog koncila koji je preveden na latinski sa consubstantialis, te nakon Kalcedonskog koncila riječima „iste naravi“ božanske biti, da bi se potvrdila savršena jednakost Riječi i Oca, obilježava nezaboravni datum u povijesti kršćanstva i zaključuje eru dezorijentiranosti, zbunjenosti i drame savjesti sličnu onoj u koju smo [trenutno] uronjeni.

U tim godinama Crkva je bila podijeljena između „desnih“ sljedbenika sv. Atanazija i „lijevih“ sljedbenika Arija, (definicija povjesničara koncila, Karla Josepha von Hefelea). Između ova dva pola kolebala se treća „stranka“ poluarijevaca, i sama podijeljena u različite frakcije. Pojam homoiousios, što znači „slične biti“ postavljen je protiv nicejskog homoousios, što znači „iste biti“. Ne radi se o cjepidlačenju. U naizgled minimalnoj razlici između te dvije riječi, nalazi se ponor: s jedne strane, identičnost s Bogom, a s druge određena analogija ili sličnost koja Isusa Krista čini običnim čovjekom.

Preko noći je svijet „postao arijanskim“

Najbolja povijesna rekonstrukcija tog razdoblja je ona koju je napravio kardinal John Henry Newman, The Arians of the Fourth Century, dubinska studija koja iznosi na vidjelo krivnju klera i hrabrost „običnih ljudi“ u održavanju pravovjerja. Atanazije, kao đakon i branitelj pravovjerja, kasnije biskup, bio je prisiljen čak pet puta napustiti svoju biskupiju i uputiti se u progonstvo.

357. god., papa Liberije ga je izopćio na dvije godine nakon Koncila u Riminiju i Seleuciji, koji su predstavljali neku vrstu velikog ekumenskog koncila, predstavnika Zapada i Istoka, i napustio nicejski izraz „istobitan“ i uspostavio dvosmisleni srednji put, između sv. Atanazija i arijevaca. U to vrijeme je sv. Jeronim skovao izraz prema kojemu je „cijeli svijet u čuđenju ustanovio, da je postao arijanski“.

Atanazije i branitelji pravovjernosti optuženi su da se tvrdoglavo drže riječi i da su svadljivi i netolerantni. To su iste optužbe koje se danas podižu protiv onih, unutar i izvan sinodalne dvorane, koji žele podići glas beskompromisne čvrstoće u obrani nauka Crkve o kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burke, Brandmuller, Caffarra, De Paolis i Muller), koji su, nakon što su dali pojedinačne izjave, skupili svoje izjave u obranu obitelji u knjizi koja je do sada postala manifest: Ostati u Kristovoj istini: brak i pričest u Katoličkoj crkvi, koju je upravo objavio Cantagalli iz Siene. Središnju ulogu u trenutnoj raspravi dobiva i knjiga francuskog isusovca Henrija Crouzela: „L‘Eglise primitive face au divorce“.

Papa Franjo zaboravlja snositi odgovornost za teološki sukob

Spisatelji u „Corriere della Sera“ i „La Repubblica“ razderali su svoje haljine zbog „teološke strke“ koja je sada u tijeku. 8. rujna i sam Papa Franjo je pozvao nedavno imenovane biskupe da „ne gube snagu u oprekama i sukobima“, zaboravljajući da je on osobno preuzeo odgovornost za sukobe, kada je povjerio posao otvaranja sinodalnih „plesova“ kardinalu Walteru Kasperu.

Biskup Athanasius Schneider o Biskupskoj sinodi

Nakon prvog i drugog dijela intervjua koji su već drugdje objavljeni, prenosimo i ostatak osvrta biskupa A. Schneidera na nedavno održanu Biskupsku sinodu.

Trenutno doživljavamo vrhunac agresije prema obitelji; ta agresija je praćena ogromnom zbunjenošću u području znanosti o čovjeku i ljudskom identitetu. Nažalost, postoje neki članovi crkvene hijerarhije koji, dok raspravljaju o tim stvarima, izražavaju mišljenja koja proturječe nauku našega Gospodina. Kako bismo trebali razgovarati s tim ljudima koji su postali žrtve ove zbrke da bismo ojačali njihovu vjeru i pomogli im k spasenju?

U ovom iznimno teškom trenutku Krist čisti našu katoličku vjeru tako da će kroz ovu kušnju Crkva jače zasjati i biti zaista svjetlo i sol za bljutavi novopoganski svijet zahvaljujući vjernosti i čistoj i jednostavnoj vjeri, prvo - vjernika, malenih u Crkvi, ,,ecclesia docta" (Crkva koja prima pouku), koja će u ovo vrijeme osnažiti ,,ecclesia docens" (Crkvu koja poučava, nositelji autoriteta), na sličan način kao što je to bilo u velikoj krizi vjere u IV. stoljeću kako je izjavio bl. kardinal John Henry Newman: ,,Ovo je vrlo važna činjenica, a u njoj je pouka. Možda je Bog to dopustio, da se Crkvu nauči baš u tom trenutku kad je izlazila iz njezina stanja progona veliku evanđeosku lekciju, da ne predstavljaju mudri i moćni, nego nepoznati, neuki, i slabi njezinu stvarnu snagu. Poganstvo je pobijeđeno uglavnom snagom vjernika. Vjernici su, pod vodstvom Atanazija i egipatskih biskupa, a na nekim mjestima uz potporu svojih biskupa i svećenika, odoljeli najgorim herezama i iskorijenili ih se sa svetog područja. ... U tom trenutku ogromne zbrke božansku dogmu o božanstvu našega Gospodina je naviještala, provodila, održavala i ljudski gledano očuvala, daleko više ,,Ecclesia docta" negoli "Ecclesia docens". Veći dio episkopata bio je nevjeran svojem poslanju, dok je većina laika bila vjerna svome krsnom pozivu. Jednom je papa, drugi puta patrijarh, metropolit, odnosno neki drugi značajni biskup, ili pak opći sabor, kazao ono što ne bi trebalo reći, ili učinili ono što je zamračilo i ugrozilo objavljenu istinu. Dok je s druge strane kršćanski puk, koji je, pod Providnošću, bio crkvena snaga Atanazija, Hilarija, Euzebija iz Vercellija, i drugih velikih pojedinih ispovjednika, koji bi bez vjernika ne bi uspjeli"(Arians of the Fourth Century, str. 446, 466).

Moramo potaknuti obične katolike da budu vjerni katekizmu kojeg su naučili, da budu vjerni jasnim Kristovim riječima u Evanđelju, da budu vjerni vjeri koju su im predali njihovi očevi i preci. Moramo organizirati studijske krugove i predavanja o vjekovnom nauku Crkve o pitanju braka i čistoće, pozivajući osobito mlade i bračne parove. Moramo pokazati ljepotu života u čistoći, ljepotu kršćanskog braka i obitelji, veliku vrijednost križa i žrtve u našim životima. Moramo sve više predstavljati primjere svetaca i uzornih osoba koje su pokazale, da su unatoč tome što su trpjeli iste napasti tijela, isto neprijateljstvo i podsmijeh u poganskom svijetu, ipak s Kristovom milošću vodili sretan život u čistoći, u kršćanskom braku i obitelji. Vjera, čista i cjelovita katolička i apostolska vjera će pobijediti svijet (usp. 1 Iv 5, 4).

Moramo osnovati i promicati zajednice mladih čista srca, obiteljske zajednice, zajednice katoličkih supružnika, koji će biti odani vjernosti svojih bračnih obećanja. Moramo organizirati skupine koje će pomagati moralno i materijalno razorenim obiteljima, samohrane majke, skupine koja će molitvom i dobrim savjetom pomoći rastavljenim parovima, skupine i osobe koje će pomoći ,,razvedenima i ponovo oženjenima" da započnu ozbiljno obraćenje, odnosno da prepoznaju ponizno svoje grešno stanje i da s milošću Božjom napuste grijehe koji krše Božju zapovijed i svetost sakramenta braka.

Nadbiskup Lefebvre o uravnoteženom pristupu krizi

„Liberal nužno ne mora biti heretik. Znate, liberalizam ima određeni dijapazon… Onaj liberalizam, onaj fundamentalni, radikalni liberalizam koji je grijeh, da, on je sigurno hereza. Postoji k tome i liberalizam mlakih…

Postoje stupnjevite razlike, mnoge nijanse, sve do blagog oblika liberalizma. Ali pod izlikom da je to blagi oblik liberalizma reći: 'Onaj je ondje heretik, kao onaj koji ima liberalna načela 18. stoljeća koja su heretična'. Tu ipak postoji razlika…

Moramo realistično gledati stvari! I ne moramo odmah reći, jer je jedan dobar katolik kojega poznajete, čovjek koji dijeli Vašu vjeru, imao nesreću izreći rečenicu koja je pomalo dvoznačna – jamačno se prevario ili se loše izrazio. - 'Oh! Onaj ondje je liberal, on je heretik, vjerojatno je mason!'. A upravo se to brzo događa! Ovaj je duh zastrašujući!

Prvi hrvatski svećenik primljen u Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

Ovogodišnji blagdan Bezgrešnog Začeća Marijina, koji ima posebno značenje za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. jer se tada vrši obred primanja novih članova – bogoslova i svećenika, te polaganja i obnove obećanja vjernosti, imao je naročitu važnost i za vjernike odane Tradiciji Crkve iz naše domovine. Kod pontifikalne Mise koju je služio generalni superior Bratstva, mons. Bernard Fellay, u njemačkom Zaitzkofenu, primljen je u Bratstvo i svoja prva obećanja položio hrvatski svećenik, p. Marko Tilošanec. U svojoj propovijedi biskup Fellay objasnio je značenje otajstva Marijinog Bezgrešnog Začeća, ukazao na krizu koja potresa današnju Crkvu, te na nužnost vjernosti Božjem pozivu po Marijinom primjeru. Izrazio je radost što se u ovom obredu primaju novi članovi – 4 bogoslova i 2 svećenika, i pozvao vjernike na molitvu da bi Bezgrešna očuvala svećenike i čitavo Bratstvo sv. Pija X. vjernima istinskom poslanju Crkve. Svečanosti je prisustvovala i grupa hrvatskih vjernika.

Zahvalimo Gospodinu na toj velikoj milosti i molimo za nova svećenička zvanja iz našeg naroda, te za ustrajnost i vjernost svećenika prema katoličkoj vjeri i tradiciji Crkve!

 

 

 

 

 

Reverenda – zapreka ili znak svjedočanstva?

Hodajući debrecenskim ulicama...

U svakodnevnom životu doživljavam jednu vrlo aktualnu a istodobno i vječnu činjenicu koja se tiče odjeće povezane sa svećeničkim životom. U današnje vrijeme, puno se govori o svjedočanstvu. To je samo po sebi lijepa misao, samo pitanje je kako da to ostvarimo. Odgovor je vrlo očit, a ujedno i logičan: Neka svatko na mjestu i u uvjetima u kojima živi, na takav način živi svoje svjedočanstvo.

Ovo se naravno još više odnosi na ljude posvećene Svemogućem Bogu, na svećenike i redovnike. Naime riječ je o ljudima Gospodina Isusa Krista. Isus je jasno rekao: „Propovijedajte evanđelje svim narodima!“. Isus nas treba. Iz ovoga pak slijedi da je strogo zabranjeno, a na području duhovnog života čak i opasno po život, kad čovjek posvećen Isusu ne postupa u skladu s njegovim pozivom.

Što to znači pojaviti se, gdje god se netko nalazio, u svećeničkoj ili redovničkoj odjeći? To znači potpuno i jasno življenje našeg identiteta. Usto, to znači i propovijedanje Evanđelja. Netočna je, čak je lažiranje istine, tvrdnja da svećenička ili redovnička odjeća obeshrabruje ljude od Isusa i od Crkve. Ovo ćemo odmah razumjeti čim prijeđemo na latinske izraze za svećeničku i redovničku odjeću. Odjeća redovnika je „habitus“. Na latinskom jeziku ta riječ znači „ponašanje, navika“. Jasno se izražava da je onaj tko nosi redovničku odjeću Bogu predana osoba; ta predanost podsjeća na življenje posebnog načina života. Redovnik, što god da radio, gdje god se nalazio, on je uvijek redovnik, i ostaje predan Bogu.