Kada
je dopušteno i razborito s nekim ,,izlaziti“? To se pitanje u našem današnjem društvu može činiti smiješnim, no ono je još uvijek ozbiljno.
Savjet
za mlade
Postoje li okolnosti kada nije dopušteno s nekim ,,izlaziti“ ili ,,hodati“? Tu postoje određena pravila jer kod takvog druženja postoje određene opasnosti – opasnosti za čistoću kojih se, radi slabosti naše ljudske naravi zbog istočnoga grijeha, moramo čuvati. Pokušat ćemo u ovom malom izlaganju dati neka pravila glede hodanja kao i neke savjete kako izbjeći grešne prigode.
Definicija
pojmova
Pod
izlascima
mislimo na redovito, često, isključivo
druženje između dvije osobe suprotna spola. Tako kada mladić jednom ili dva puta tjedno kroz
dulje razdoblje izvodi djevojku van,
jasno je da
se usredotočio na nju i da ona prihvaća tu činjenicu. Oni izlaze, htjeli to priznati ili ne.
Prije
nego utvrdimo ikakvo moralno načelo, moramo razmotriti dvije stvari:
Prva
je
da je svrha redovitih izlazaka ženidba. To ne znači da će se dvije osobe koje hodaju nužno vjenčati. Čak i ako se razdoblje hodanja ne zaključi ženidbom zbog spoznaje
da to za njih ne dolazi u obzir, ipak je bila prisutna nakana da se ispita ili dođe do te spoznaje.
Tako kod hodanja nikada ne smije biti isključena predodžba o mogućoj ženidbe jer se to čini da bi se otkrilo je li ženidba moguća.
Druga
stvar koju treba upamtiti je da
zbog ljudske naravi kod redovitih izlazaka postoje mnoge opasnosti. Bog je stavio u muškarce i
u žene
sklonost za brak u pogledu rađanja. Ta sklonost im treba pomoći da u pravim i povoljnim okolnostima uđu u brak, gdje će se ona moći kreposno ispuniti,
tj. u skladu s Božjim planom za širenje ljudskog
roda. Ali jasno je da naše
sklonosti ne mogu
prepoznati Božji plan. Tu leži opasnost, utoliko što ih njihova sklonost izlaženju ili ozbiljnom hodanju može navesti da čine ono što im njihov razum i vjera kažu
da je zakonito jedino u braku. To se zove grješna prilika. Ta
opasnost ili prilika može biti zakonito dopuštena sve dok je se može
umanjiti duhovnim i praktičnim sredstvima i sve dok se vodi računa
o glavnoj svrsi hodanja, tj. da se otkrije je li ženidba moguća i sve dok je mogućnost ženidbe razumna i zakonita. Kada je ženidba nezakonita,
nemoguća ili uopće ne dolazi u obzir, tada nema moralnog opravdanja za hodanje jer nema razloga koji bi opravdao da se netko izlaže intrinzičnim opasnostima takve veze.
Iz
ovih dvaju načela
možemo zaključiti:
1.
Hodanje je dopušteno: samo kada obje osobe mogu sklopiti valjanu ženidbu. Stoga je svim valjano vjenčanim ljudima, bilo da žive sa svojim supružnikom ili ne (dok god je supružnik živ), prema naravnom
zakonu zabranjeno izlaziti ili hodati s ikim tko nije njihov supružnik.
Postoje
mnogi primjeri ozbiljnog kršenja tog naravnog
zakona. Oženjeni poslodavac koji redovito izlazi s određenom
ženom, recimo svojom tajnicom,
na društvena događanja, ima duge sastanke s njom, daje joj do
znanja koliko misli na nju i koliko ju ,,treba“, druži se s njom na način protivan Božjem zakonu.
Oženjeni muškarac koji zbog posla često putuje izvan grada i ima
„prijateljicu“ u jednom od tih gradova u koji često odlazi. Oženjeni
liječnik
ili odvjetnik koji se služi svojim uslugama prema određenoj klijentici da bi
je redovito izvodio na večeru ili predstavu te se još k provodi radne sate s njom zbog prijateljstva, zavarava se i
ozbiljno griješi. Udana žena koja dopušta prijatelju muškarcu da je redovito zove kada je kod kuće, provodi
sate s njim, rado prima njegovu pažnju i iskazuje privrženost,
kriva je za nevjeru i prije nego se dogodi ikakav preljubnički
čin. Jer zabranjeno je za oženjene osobe s bilo kime izlaziti, a zabranjeno je i težak je grijeh za slobodne osobe izlaziti s
oženjenom osobom.
2.
Hodanje je nedopušteno za razvedene, ali
valjano oženjene kršćane. Razlog
je isti kao gore navedeni,
odnosno činjenica da su valjano oženjene osobe vezane čitav život
za svog supružnika, pa i onda kada žive rastavljeno. Rastava ne poništava
valjanu ženidbu. Samo smrt može razriješiti valjanu
ženidbu.
3.
Razvedene ili rastavljene osobe koje
imaju sumnje o
valjanosti
svog prvog braka ne smiju se upuštati u hodanje:
3.
1. Dok ne saznaju od mjerodavnih
autoriteta je li njihov prvi brak bio valjan ili nevaljan;
3.
2. I
dok od nekog autoriteta
(osim samih sebe)
ne dobiju mišljenje
da se njihov prvi brak može proglasiti nevaljanim. I dok njihov
brak mjerodavne
crkvene
vlasti ne proglase nevaljanim, oni
se moraju smatrati oženjenima,
budući da je prema crkvenom pravu
pretpostavka uvijek u korist valjanosti braka. To je načelo
moralnoga zakona koje govori
da se ne može djelovati u stanju sumnje oko toga je li neki
čin
dopušten ili ne. Činiti to značilo bi prihvatiti
odgovornost za moguće počinjeno zlo. Ako je pak prvi brak
sigurno nevaljan – u slučaju katolika čija je prva ženidba bila građanska, a ne pred svećenikom – onda je hodanje dopušteno. Ipak, tu se treba
vježbati u strpljivosti prije mogućeg
vjenčanja, odnosno čekati na
proglašenje nevaljanosti.
4.
Hodanje je zakonito samo kada se
razmišlja o braku kao prihvatljivoj perspektivi unutar
razumnog roka. To načelo
utemeljeno
je na opasnostima povezanima s redovitim izlascima.
Ako brak ne dolazi u obzir još godinama ili se na kraju donese
odluka protiv braka s određenom
djevojkom ili mladićem, nema dovoljno dobrog razloga da se ostane u
opasnosti. Stoga hodanje ili izlasci
moraju
završiti. Postoje dva posebna slučaja kada se ovo
načelo primjenjuje:
4.
1. Prvo se primjenjuje na svu školsku
djecu, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. Djeca i adolescenti
koji ne mogu razmišljati o braku još nekoliko godina
ili koji još dovoljno ne poznaju svoje strasti i sklonosti,
stavljaju se u vrlo ozbiljne i opasne grešne prilike ako s nekim
redovito izlaze. Roditelji i odgajatelji imaju dužnost podučavati
i nadgledati svoju djecu i pomoći im razumjeti to
načelo rano u životu
i primijeniti ga.
Roditelji koji ohrabruju svoju djecu na hodanje ili gledaju na to
kao bezopasnu zaljubljenost ili koji smatraju to simpatičnim,
stavljaju svoju djecu u ozbiljne grješne prilike i morat će pred
Bogom odgovarati na sudnji dan. Pogrešno je tvrditi da djeca
moraju rano početi izlaziti da bi imali sretan brak. Školski
autoriteti podjednako su dužni upotrijebiti
svoj utjecaj da bi spriječili takve aktivnosti. Teško bi
grješili ako bi to poticali.
4.
2. Zatim se to
načelo
primjenjuje na
zrele osobe koje izlaze s određenom osobom već dulje vrijeme, ali
su donijeli odluku da se s njome
neće oženiti. Nema veze koji je razlog za takvu odluku, ali kada brak više ne dolazi u obzir,
hodanje mora prestati. Nije
zakonito nastaviti hodati s nekim kada brak ne dolazi u obzir, samo da bi
se sačuvao redoviti partner za izlaske i zabave. To je zasigurno
prilika za grijeh i stoga sigurno grješno.
Oni
koji su spremni, ali postoje određene vanjske okolnosti
A
što je s onima koji se žele oženiti; primjerice par koji je
zaručen pa opet moraju dugo čekati prije negoli se mogu oženiti?
Recimo kada jedan od njih ima obavezu brinuti se o
nesamostalnim i bolesnim roditeljima koji nemaju nikoga
drugoga tko bi se za njih brinuo. Ili mladić koji je bez prihoda jer ima još
dvije ili tri godine školovanja ili prakse u medicini ili nekom
drugom zanimanju ili zanatu. U takvim slučajevima zakonito je hodati uz uvjet
da su oboje spremni surađivati u upotrebi
nadnaravnih sredstava da ostanu čisti dok čekaju sve te godine. Oni
trebaju često primati sakramente i moraju izbjegavati situacije i
bliskosti za koje znaju da će ih dovesti u iskušenje da teško
sagriješe. Beskorisno je moliti se Bogu da ukloni prepreke za brak
dok se živi u grijehu. Sjetite se da se Boga
ne može izrugivati. Ponekad će par odgađati brak zbog budalastih
razloga. Muškarac želi steći bogatstvo prije braka ili žena želi
karijeru prije djece ili se dogovore da će čekati da si mogu
priuštiti najbolju kuću
i sve pogodnosti. To su svjetovni i budalasti razlozi, dvostruko zli
u Božjim očima i sigurno nisu dobar razlog za produljivanje
opasnosti hodanja.
Zaključak
Iako su ovo smjernice i jasna tradicionalna pravila Katoličke Crkve, mnoge situacije iziskuju raspoznavanje na temelju određenih pojedinosti koji su jedinstvene za konkretne osobe. U tim slučajevima vjernike se potiče da ne uzimaju ove smjernice te ih „na silu“ prilagođavaju svojoj situaciji, već da dogovore sastanak sa svojim svećenikom koji im može dati jasno vodstvo za njihovu situaciju.
p. Jean Violette
Izvor:
sspx.org; The Angelus, svibanj 1989.