Nova Bogoslovija FSSPX-a u SAD-u - građevina koja govori o Bogu

Dok se diljem zapadnog svijeta bilježi drastičan pad svećeničkih zvanja kao i broja raspoloživih svećenika, interes za Tradicijom diljem svijeta sve više raste. Najbolji pokazatelj toga je dosadašnja američka Bogoslovija FSSPX-a u Winoni, koja više ne posjeduje dovoljno prostora da bi mogla primiti buduće svećeničke kandidate. Stoga je u Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. odlučeno da se krene u projekt izgradnje nove Bogoslovije, koja će raspolagati dovoljnim kapacitetima da bi se bogoslovima omogućila redovita formacija. Tako je stvoren projekt koji predstavlja nešto jedinstveno u novijoj povijesti Crkve.

Kako modernizam uništava život Crkve na svim razinama, njegov posebno vidljiv odraz uočljiv je u liturgiji, naročito u arhitekturi. Brutalna bezobličnost i apstraktnost, koja ni po čemu ne upućuje na Boga – i dapače, može biti izraz jedino relativističkog duha ovog svijeta ili pak panteističkih kultova, preplavila je čitavu Crkvu. Ne samo u zapadnom svijetu općenito, nego i u Hrvatskoj, gotovo je nemoguće pronaći novije izgrađenu crkvu koja bi bila izraz katoličkog duha i koja se izdvaja iz sveopćeg stanja krize nadnaravnog.

Nova Bogoslovija Bratstva kao duboko tradicionalni, katolički arhitektonski projekt, prožet nadnaravnim duhom, predstavlja u tome svjetionik u ovoj tami crkvene krize, te ulijeva nadu i sigurnost da je danas uistinu moguće obnoviti katolički život na svim razinama.

U početku možete pogledati prvi video koji predstavlja projekt izgradnje Bogoslovije općenito.

Nedavno je predstavljen i novi video koji govori o važnosti katoličke crkvene arhitekture za duhovnost i vjerski život.

Molimo za nove svećenike kao i sve one koji se žele odlučiti da slijede Krista Velikog Svećenika prema tradiciji Crkve!

Sveti Benedikt o međureligijskom dijalogu

„Utvrđeni grad Cassino leži u podnožju visoke planine koja ga zakriva u svojem obronku i proteže se u visinu od oko pet kilometara. Na njegovom vrhu stajao je vrlo stari hram, u kojemu je neuki puk još uvijek iskazivao čast Apolonu kao i njihovi poganski preci; prikazivali praznovjerne i idolatrijske žrtve u humovima posvećenim različitim demonima. Kada je čovjek Božji (sv. Benedikt) stigao do tog mjesta, uništio je idol, prevrnuo oltar i sasjekao drva u posvećenim lugovima. Onda je pretvorio hram Apolona u kapelicu posvećenu sv. Martinu, a ondje gdje je stajao Apolonov oltar, izgradio je kapelicu u čast sv. Ivana Krstitelja. A puk je postupno uspio pridobiti za pravu vjeru svojim revnim propovijedanjem.“

(sv. Grgur Veliki, Dijalog, II. knjiga)

Obitelj s puno djece: kolijevka svetaca i zvanjā

Prije 57 godina, 20. siječnja 1958. papa Pijo XII. Podsjetio je na divna dobra i vrijednosti života velike obitelji. Ova dobra i vrijednosti po Papinim riječima sadržavaju „još više nutarnje snage i plodnosti ako obitelj s puno djece preuzme kao temelj i životni zakon nadnaravni duh Evanđelja koji sve izdiže iznad čisto ljudskoga i dariva mu karakter vječnoga".

U ovim slučajevima Bog često još umnaža uobičajene darove Providnosti, radosti i mira, kako iskustvo pokazuje, pozivima osobite ljubavi, tj. pozivima za svećeništvo, redovništvo i čak i na svetost.

Više nego jedanput i ne bez razloga, istaknuta je povlastica obitelji bogate djecom kao kolijevka svetaca. Tako se među mnogim ostalima spominje obitelj svetog francuskog kralja Ljudevita koja je brojila desetero djece, svete Katarine Sijenske s dvadeset petero, svetog Roberta Bellarmina s dvanaestero, svetog Pija X. s desetero.

Svako je zvanje, doduše, tajna Providnosti, ali za roditelje iz ovih činjenica proizlazi utemeljeni zaključak da broj djece ne priječi njihov izvrsni i savršeni odgoj, da na ovom području broj ne škodi kakvoći, ni u tjelesnom ni u duhovnom pogledu.

Izvor: pius.info

Usuđujemo li se nadati...? - Svjedočanstvo svetog Pavla

Hans Urs von Balthasar (1905 – 1988), prikazan na slici u svom postkoncilskom isusovačkom habitu, bio je švicarski neomodernistički teolog i predstavnik nouvelle theologie, koji je bio primoran zbog svojih stajališta napustiti Družbu Isusovu, te je čak bio pod istragom Svete Stolice tijekom pontifikata pape Pija XII. Nažalost, neokonzervativci (možda zahvaljujući njegovom lijepom načinu pisanja i prividnoj pobožnosti), često misle da je on bio konzervativac, te da je njegova misao vjerna pologu Objave.

Jedna od njegovih najkontroverznijih teza je iz područja eshatologije. Objavio je čuvenu knjigu „Usuđujemo li se nadati 'da će svi ljudi biti spašeni': uz kratki diskurs o paklu“, gdje tvrdi da nas ništa u pologu vjere ne obvezuje vjerovati da je itko u paklu (tj. da je pakao prazan), te posljedično, da se smijemo nadati spasenju svih ljudi (univerzalizam).

No, izvori Objave jasno kazuju protivno. Svjedočanstvo svetog Pavla dostaje da se ovo pitanje zaključi (da bi se došlo do potpunog tretmana loci theologici kod ove točke, uključujući svjedočanstvo drugih dijelova svetog Pisma, naučitelja Crkve, itd, preporučam pročitati Garrigou-Lagrange, OP, Predodređenje):

„A očita su djela tijela: To su bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tomu slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, Kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Gal 5,19 – 21)

„Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik – taj idolopoklonik, nema baštine u Kraljevstvu Kristovu i Božjemu.“ (Ef 5,5)

„Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1 Kor 6, 9-10)

„Da, Kristov smo miomiris Bogu, i među onima koji se spasavaju, i među onima koji propadaju.“ (2 Kor 2,15)

„Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju, u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost slave Krista koji je slika Božja.“ (2 Kor 4,3)

Iz ovog možemo zaključiti da nisu sve duše spašene, i da je to božanski objavljeno (de fide). Stoga, jasno je da je von Balthazarova teza pogrešna i protivna vjeri. Strogo govoreći, ona je heretična, ili barem blizu hereze (proxima haeresi), dok Crkva ne donese dogmu da ima duša koje su u paklu. Nažalost, u međuvremenu, neokonzervativci i dalje misle da je von Balthasar bio konzervativac vjeran pologu Objave.

Izvor: http://iteadthomam.blogspot.com

Otvoreno pismo nadbiskupa Lefebvrea i biskupa Castro Mayera papi Ivanu Pavlu II. (1983.)

Sveti Oče,

neka nam Vaša Svetost dopusti izložiti Vam sljedeća razmišljanja s potpunom sinovskom otvorenošću. Tijekom posljednjih dvadeset godina stanje u Crkvi je takvo da ona izgleda kao okupirani grad.

Tisuće pripadnika klera i milijuni vjernika žive u stanju tjeskobe i zbunjenosti zbog „samouništenja Crkve“. Njihovo stanje zbrke i nereda prouzročeno je zabludama sadržanim u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, pokoncilskim reformama i osobito liturgijskim reformama, krivim pojmovima raširenim po službenim dokumentima i zlouporabama ovlasti koje je počinila hijerarhija.

U tim uznemiravajućim okolnostima, mnogi gube vjeru, ljubav se hladi, a pojam pravog jedinstva Crkve u vremenu i prostoru nestaje.

U našem svojstvu biskupa Svete Katoličke Crkve, nasljednika apostola, naša srca su skrhana onim što se vidi diljem svijeta, tolikim dušama koje su zbunjene, ali žele nastaviti u vjeri i moralu koje je definiralo Učiteljstvo Crkve, a koje je Crkva stalno i posvuda naučavala.

Duhovitost svetaca (II.dio)

Pio X.

Jedan je kardinal pronašao Papu kako je upravo zašio jedno puce. Bio je zapanjen, ali Papa uzvrati: „Zašto, ta rođeni sam krojač (talijanski: Sarto)? Trebalo bi se samo začuditi kako sam nabavio iglu i konac.“

Piju je X. jedna gospođa rekla: „Čujem da ste svetac – 'Santo' i da činite čuda“. Odgovori joj: „Pogriješili ste jedno slovo: ja sam Sarto“.

Jednome je biskupu koji je od njega tražio kardinalski šešir odgovorio: „Pogriješili ste. Nisam šeširdžija, nego krojač!“

Jednog dana je Njegova Svetost Pio X. primio u posjet venecijansku plemkinju. Ona, vidjevši Prvosvećenikovu srdačnost i ljubaznost koji je između ostaloga bio i njezin zemljak, u velikom ga povjerenju upita:
- Svetosti! Kako Vam je u Rimu?“
- Ko papi – odgovori joj sa širokim smiješkom.

Padre Pio

Jedna je žena čula kako je najavljen posjet – doktor – kod oca Pija. Onda se još jedanput okrenula i zamolila: Zar on ne bi mogao pregledati moju kćer, tako je bolesna? Otac Pio je odmahnuo glavom: „Nažalost, on je doktor filozofije.“ Žena se razočarano okrenula: „Filozofija? Postoje bolesti…ali od toga moja kći ne boluje.“

Pio IX.

Pijo je IX. dao na portret jednog prosječnog slikara staviti sljedeće geslo: Nolite Iudicare secundum faciem (Nemojte suditi po izgledu).

Anegdote o drugim papama:

Lav XIII.

Jednog slikara koji je naslikao njegovu malo neuspjelu sliku zamolio je Papa da ispod nje napiše. „Matej 14,27 – Lav XIII.“ Čovjek je otišao kući i pogledao. Ondje stoji: „Ja sam! Ne bojte se!“

Jednom čovjeku koji je sa svojim željama za 90. rođendan povezao želju da mu može još čestitati stoti, Papa je odgovorio: „Zašto ne? Ta još ste mladi!“

Benedikt XV.

Prijedlog da korizmu podijeli na četiri razdoblja tijekom godine, Papa je odbio: „Kako poznajem ljude, slavili bi četiri puta poklade, a nikada ne bi postili.“

O Benediktu se XV. govori da je imao osobito izražen smisao za humor. U jednog tekstu koji je s prigodnom fotografijom uputio Vatikanskim vatrogascima, napisao je: „Od srca blagoslivljamo Vatikanske vatrogasce, sa željom da nikada ne budu morali gasiti požare, jer Mi smo unaprijed uvjereni u vrijednost koju bi u mogućim okolnostima znali pokazati.“

Pio XII.
 
Tijekom procesije kardinala koja ih je vodila u Sikstinsku kapelu radi početka konklave iz koje je izišao kao papa, kardinal Pacelli se spotaknuo, pavši gotovo na zemlju. Približio mu se kardinal Francesco Marchetti Selvaggiani koji mu, uvjeren da će upravo Pacelli biti novi Papa, došapnu. „Evo Kristova namjesnika… na zemlji!“.

Jadni mons. Williamson – smiluj mu se Gospodine!

Nije kriv samo mons. Fellay, pateri Nély, Pfluger, Lorans i du Chalard te svi ostali poglavari koji su po njegovu mišljenju nesvjesni đavolji agenti. Sada je kriv i sam mons. Lefebvre.

U želji da opravdaju svoju rigorističku orijentaciju (koja proizlazi iz ekscentričnih sklonosti), disidentski svećenici (na čelu s biskupom Williamsonom), nastoje izgraditi 'svog pravog' nadbiskupa Lefebvrea koji bi bio u skladu s njihovim idejama. Tako se stvaraju vrlo plitke teorije – vadeći pojedine izjave iz konteksta, da je 'onaj kasniji' nadbiskup Lefebvre relevantan, a ne 'onaj raniji' – jer bi ovaj prvi bio 'dosljedniji i jasniji' od ovog drugog. No stvarne razlike, naravno, nema, jer je nadbiskup Lefebvre uvijek jasno i otvoreno govorio o problemima u Crkvi, ali je s druge strane zagovarao trijezan i razborit pristup u ovoj mučnoj krizi.

Time se na koncu potkopava vrijednost liku i djelu nadb. Lefebvrea. Citat jasno govori:

„Mons. Lefebvre je uvijek inzistirao na svećeničkoj svetosti što je izvrsna stvar, nedodirljiva, ali to je formacija pomalo kao formacija bogoslova u tridesetim ili pedesetim godinama, to jest, klasična formacija, ali prije II. vatikanskog sabora. Sve to nameće misao da možda mons. Lefebvre nije nesumnjivo dovoljno uzeo u obzir, nije u početku bio razumio svu dubinu koncilskoga zla. Ne znam. Pred kraj svog života mons. Lefebvre je rekao da što više čitamo dokumente Drugog vatikanskog sabora, više shvaćamo da je posrijedi duboka izopačenost duha. Nisu posrijedi samo posebne zablude kao vjerska sloboda, ekumenizam itd., premda su već i te zablude ogromne; nego posrijedi je nešto puno više i univerzalnije: posvemašnja izopačenost duha.“

 

Ako mons. Lefebvre nije razumio dubinu koncilskog zla, koga je onda Providnost odredila za tu zadaću?

Spasi nas Gospodine od strančarenja, pomutnje i neposluha i daj nam da ustrajemo u vjernosti borbi za katoličku vjeru po primjeru mons. Lefebvrea!

 

Izvor: Mgr Williamson - version française réalisée par le blog Reconquista depuis l'original espagnol sur Non Possumus - 7 novembre 2014

Litanije poniznosti kardinala R. Merry del Vala

Kardinal Rafael Merry del Val, Vatikanski državni tajnik za vrijeme vladavine pape Pija X.

Isuse blaga i ponizna srca, usliši me!

Od želje da budem poštovan, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem voljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem slavljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem čašćen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem hvaljen, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem više cijenjen od drugih, oslobodi me, Isuse!
Od želje da me pitaju za savjet, oslobodi me, Isuse!
Od želje da budem priznat, oslobodi me, Isuse!

Od straha da budem ponižen, oslobodi me Isuse!
Od straha da budem prezren, oslobodi me, Isuse!
Od straha da podnosim odbijanja, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem oklevetan, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem zaboravljen, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem ismijan, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem izružen, oslobodi me, Isuse!
Od straha da budem osumnjičen, oslobodi me, Isuse!

Da druge ljube više od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge cijene više od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi budu ugledniji, a ja umanjeniji, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge uposle, a mene zapostave, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi bude hvaljen, a ja zaboravljen, daj mi, Isuse, da to želim!
Da druge u svemu više cijene od mene, daj mi, Isuse, da to želim!
Da drugi budu svetiji od mene, ali da i ja postanem svet toliko koliko mogu,
daj mi, Isuse, da to želim!
Isuse, udijeli mi milost da tako uvijek želim!

Isuse blaga i ponizna Srca,

Učini naše srce po Srcu svome!

Sluga Božji kardinal Rafael Merry del Val y Zulueta (London 10. listopada 1865. – Rim 26. veljače 1930.) bio je od 1903. do 1914. kardinal državni tajnik pape Pija X.

Molio je ove litanije svaki dan nakon svoje svete Mise.

Biskupska sinoda - kamo ide današnja Crkva?

Biskupska sinoda - pojam

Definiciju Biskupske sinode nalazimo u Zakoniku kanonskog prava, koja glasi: ,,Biskupska sinoda skupština je biskupa izabranih s različitih krajeva svijeta, koji se sastaju u određena vremena da bi promicali usku povezanost između rimskog prvosvećenika i biskupa i da bi rimskom prvosvećeniku savjetima pružili pomoć u čuvanju i rastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege, i da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu" (kan. 342). Dakle jedan savjetodavni organ koji treba papi biti u pomoći u što efikasnijem i boljem upravljanju općom Crkvom. To je još jasnije istaknuto u sljedećim kanonima, gdje stoji da Biskupska sinoda ima zadaću samo iznositi pitanja za raspravu a ne i ta pitanja rješavati, i da papi pripada apsolutna vlast da sam saziva, potvrđuje zaključke i raspušta sinodu. Stoga možemo reći, da se radi o jednom organu koji može biti koristan i za dobrobit Crkve – radi što bolje organizacije njezina života.

Kolegijalnost – definicija i praksa

To je onaj formalni, ili službeni vidik. No valja također razmotriti onaj praktični, životni kontekst, u kojem se ovaj organ razvija. Biskupsku sinodu osnovao je papa Pavao VI. kao jedan od rezultata zaključaka Drugog vatikanskog sabora, i da bismo mogli ispravno razumjeti njezinu ulogu, moramo je promotriti u tom kontekstu. Poticaj stvaranju ovog, kao i drugih različitih savjetodavnih organa, bio je nauk II. vatikanskog sabora o kolegijalnosti. O čemu se ovdje radi? Katolički nauk uvijek je bio taj, da papa, kao Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, ima vrhovnu vlast u Crkvi. Biskupi kao nasljednici apostola, imaju tu vlast u svojim biskupijama, ali su na razini opće Crkve podložni papi, koji ima puni, vrhovni autoritet u naučavanju i vođenju Crkve. Taj vrhovni papin autoritet je redovni, a osim toga, vrhovni autoritet ima i opći crkveni sabor, koji je izvanredni – njega papa mora sazvati, i potvrditi njegove zaključke. Osim toga, ne postoji drugi vrhovni autoritet u Crkvi. No Drugi vatikanski sabor, u svojoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium, br. 22, donosi jednu izjavu koja je posve nečuvena u povijesti Crkve. U tom dokumentu stoji: ,,Red biskupa... subjekt je također vrhovne vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave: ta se vlast može obnašati samo uz pristanak rimskoga prvosvećenika". Tu izjavu utvrđuje i ZKP, kan. 336: ,,Biskupski zbor, kojemu je glava rimski prvosvećenik... zajedno sa svojom glavom i nikada bez te glave, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad općom Crkvom". Dakle, uvodi se, uz vrhovni autoritet pape, još jedan redovni vrhovni autoritet, a to je zbor ili kolegij biskupa. Što ova novotarija sa sobom povlači? Iako je istaknuto da biskupski zbor ne može funkcionirati odijeljeno i neovisno od pape, i da je njegovo djelovanje moguće samo uz pristanak pape, sama činjenica postojanja ove ustanove, vodi do dalekosežnih posljedica. Iako papa formalno gledano nije dužan sazivati biskupski kolegij na kolegijalni čin, ipak njegovo postojanje postavlja jednu moralnu potrebu, stanovitu nepisanu obavezu, da to čini, da se ophodi u vršenju svoje vlasti, s obzirom na zahtjeve biskupa diljem svijeta. Taj mentalitet ne odnosi se samo na razinu papinskog autoriteta. Naprotiv, on se proteže i na niže razine; te isto vrijedi i za autoritet biskupa – koji dolazi pod utjecaj struktura s dvije strane. S jedne strane, odozgo, to su biskupske konferencije. Opet, službeno, ovaj organ nema izričite ovlasti koje bi ograničavale biskupov autoritet. Biskup je u svakom slučaju, formalno, vrhovni pastir u svojoj biskupiji. Ali, biskupske konferencije postavljaju se kao jedna trajna ustanova (kan. 447) – koja dakle postoji na jedan redovni način, i iako u Zakoniku jasno stoji da ona ne može donositi opće odredbe bez odobrenja Svete Stolice, ipak se takva mogućnost otvara, i u praksi će se ostvariti na jedan drukčiji način. S druge strane, odozdo, to su prezbitersko i pastoralno vijeće biskupije, koja također, iako nemaju službeno ništa više od savjetodavne uloge, ipak, postoje kao trajne ustanove, koje valja sazivati, koje treba konzultirati, i kada se to čini – može li se dati moralno opravdanje da se njihove odluke konstantno ignoriraju? Naprotiv, njihova mišljenja valja onda i prihvatiti i ostvariti. I još dalje, ovaj mentalitet dolazi i do one najniže razine koja je sastavni dio crkvenog života sviju nas – autoriteta svećenika, župnika. Iako danas jedan svećenik službeno ima puni autoritet nad povjerenom mu župnom zajednicom, ipak, s jedne strane, tu stoje odredbe koje se na pastoralnom planu donose na razini biskupije – od strane prethodno spomenutih vijeća, koje svećenik postaje obvezan provesti u djelo, i s druge strane, tu je župno pastoralno vijeće, koje se također u praksi ustanovljuje kao jedno trajno tijelo koje funkcionira po demokratskim načelima, te se psihološki, u praktičnom smislu, župnik počinje smatrati obveznim njegovim odlukama.