Sveta Misa u Splitu, 4. rujna
2016.
Hrvatska je teritorijalno mala zemlja koja se nalazi na
razmeđu triju europskih područja – središnje Europe, Mediterana
i istočne Europe. Ona je danas još uvijek, barem službeno,
katolička (prema posljednjem popisu stanovništva 87% stanovnika
izjasnilo se katolicima) te je uvijek bila utvrdom katoličke vjere.
Zakletva koju je puk u 7. stoljeću položio papi Agatonu – da će
on uvijek ostati vjeran Petrovim nasljednicima, ostvarila se i
urodila blagoslovom. Za vrijeme turskih najezdi Hrvatska je postala
obrambenim zidom Europe, zbog čega ju je papa Lav X. označio kao
,,antemurale christianitatis“ (predziđe
kršćanstva). I u vrijeme komunizma puk se
čvrsto držao vjere i nije se dao zavesti komunističkom
propagandom. Te izvanjske okolnosti su s jedne strane na paradoksalan
način u godinama nakon koncila spriječile punu provedbu i razvoj
koncilskih reformi. Izvjesna izolacija i neprijateljski odnos režima
prema Katoličkoj crkvi vrlo su otežali razvoj crkvenog života
uopće, zbog čega se sve do pada komunizma praktički nisu mogle
graditi crkve, kao niti razviti pravi apostolat tiskanih izdanja. No s
druge se strane – barem na razini obične župe, nisu mogle
primijetiti prevelike promjene (barem ne u smislu pokoncilskog
razvoja u zapadnim zemljama). Nova Misa je doduše vrlo brzo uvedena,
ali progresivni duh reformi nije u tolikoj mjeri utjecao na puk i
crkvena klima ostala je još uvijek vrlo konzervativna.
Razumljivo je da se u takvom stanju
nisu pojavila nikakva vidljiva nastojanja za obnovom starog rimskog
obreda. Izvjesnu ulogu u tome zasigurno je igrao stav bespridržajne
vjernosti Petrovom nasljedniku, koji je u tom trenutku bio posebno
važan i zbog komunističkih pritisaka. Zbog toga su svi kritički
stavovi o crkvenoj politici proglašavani naprosto kao moguće
ugrožavanje te vjernosti. Zato desetljećima nije bilo nikakvog
organiziranog pokreta za očuvanje tradicionalne liturgije. Pa i
nakon pada komunizma, kada je Crkva konačno ponovno stekla svoju
slobodu, nije se moglo pronaći ništa takvoga. Papa Ivan Pavao II.,
koji se posebno zauzeo za političko priznanje Hrvatske, bio je
zajedno sa cijelim svojim vjerskim usmjerenjem, jedna visoko
cijenjena i neosporna ličnost. Ali s tim novim razvojem vrlo su brzo uvedene i novotarije. Crkveni život počeo je velikim
koracima nasljedovati uzore koncilskih reformi iz zapadnih zemalja i
bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi reakcija sa strane
Tradicije.