Christus Rex

Oblačenje u Göffingenu


Sunčeve zrake probijaju kišne oblake kada sestre Svećeničkog bratstva sv. Pija X. idu u svečanoj procesiji na treću nedjelju nakon Uskrsa, nakon svečane Mise, prema kipu Majke Božje u dvorištu Novicijata sv. Pija X. u Göffingenu.

Radosni dan započeo je sa svečanom (trojnom) Misom tijekom koje je jedna članica zajednice sestara primila redovničko odijelo. Došli su na taj obred p. Repp, prior iz Saarbruckena i misnik, rođaci, poznanici, prijatelji i puno članova KJB-a (Katoličkog pokreta mladih). U obredu su sudjelovali p. Trutt, koji je sestrama propovijedao pripravne duhovne vježbe i p. Bialek, prior iz Göffingena.

Nakon Creda je himnom ,,Veni Creator“ zazvana pomoć Duha Svetoga, na što je p. Repp u propovijedi jasnim riječima koje potiču na razmišljanje objasnio veličinu duhovnog poziva i evanđeoski savjet poslušnosti. Koliko se danas krivo shvaća redovnički život, u kojemu se upravo dragovoljnom poslušnošću poglavarima postiže prava nutarnja sloboda, sloboda za kojom svjetski ljudi trče, a ipak je nikad ne postižu, budući da su kroz varljive slike u brojnim stvarima prepustili svoju slobodu svijetu i neobuzdanom egoizmu.

Nakon propovijedi pristupila je postulantica u pratnji poglavarice i odgojiteljice novakinja pred oltar i pozvana je svojim svjetovnim imenom u oltarni prostor. Ondje je primila redovničko odijelo, bijeli veo novakinja i svijeću. Nakon toga je napustila kapelu i vratila se u odijelu Kristove zaručnice natrag u crkvu da bi položila svoje prvo obećanje vjernosti i primila blagoslovljenu krunicu, medaljicu sv. pape Pija X., koju sve sestre nose vidljivo nad škapularom, i naravno primila svoje novo redovničko ime.

Vrativši se u klupu, nastavila se Misa s Prikazanjem.

Sestre koje su se okupile iz 4 zajednice pjevale su na složan i odmjeren način gregorijanske napjeve, koje posebno njeguju. Kako je latinski jezik slika univerzalnosti Crkve, tako je upravo gregorijanski koral dokaz njezinog jedinstva i uzvišenosti u božanskom kultu. Nekoliko članova KJB-ovih susreta zborova koji su doputovali izbliza i izdaleka, pridonijeli su svečanosti tog trenutka s više pjesama i violinskih skladbi.

Nakon zajedničke fotografije i srdačnih čestitki pozvale su sestre sve goste na aperitiv u dvorištu samostana. Kao i toliko puno puta, pokazala se ponovno i tog dana povezanost i obiteljsko sudjelovanje katolika vjernih tradiciji koji se već godinama zajednički i uzajamno jačaju u vremenima krize i propadanja vjere i zato se trude ostati vjerni svojoj vjeri i tradicionalnoj liturgiji.

Nakon ručka i ugodnog druženja milosni je dan zaključen večernjom i klanjanjem, koje su sestre uzveličale divnim pjevanjem.

Gospodine, podari nam puno svetih redovničkih zvanja!

Izvor: fsspx.de


300. obljetnica smrti sv. Ljudevita Montforta


Sv. Ljudevit Marija Grignion de Montfort bio je francuski pučki misionar i gorući Marijin štovatelj. Vjernike je učio potpunom predanju Majci Božjoj, tj. da se posve predaju Mariji kako bi tako potpuno pripadali Isusu. Dana 28. travnja ove godine obilježava se 300. obljetnica njegove smrti. Tom prigodom donosimo izvatke iz nagovora od audijencije pape Pija XII. od 21. srpnja 1947., dan nakon proglašenja svetim bl. Ljudevita Marije.

Križ Isusov i Majka Isusova, to su dva pola u njegovom osobnom životu i u njegovom apostolatu. I pogledajmo kako je taj život unatoč njegovoj kratkoći bio ispunjen, kako je taj apostolat, koji je on vršio u pokrajinama Vendée, Poitou i Bretanji tijekom skoro 12 godina, već više od dva stoljeća dalje djelovao te se proširio na brojna područja! Mudrost je ta, koja je njegovom djelovanju udijelila uspjeh i okrunila njegov rad. Ona mudrost, čijem se vodstvu on povjerio i koju je smrt samo prividno prekinula: Complevit labores illius (umnožila plodove truda njegova; Mudr 10,10). Djelo pripada potpuno Bogu, ali ono nosi i oznake onoga koji je bio vjerni suradnik Božji. Pravo je i pošteno to uvidjeti. (...)

Međutim, neusporedivo veće pouzdanje stavljao je u Božju pomoć u koju se uvjerio kroz svoj molitveni život, negoli u svoje ljudsko djelovanje. Uvijek u djelovanju, stalno u kontaktu s ljudima, ipak je ostao pritom stalno sabran, stalno u bliskom odnosu s Bogom i borio se takoreći protiv stroge pravednosti Božje, da bi od njegovog milosrđa primio milost pobjede nad okorjelim grješnicima. Činilo se da kao patrijarh u borbi s anđelom stalno ponavlja neodoljivu molitvu: ,,Neću te pustiti, dok me ne blagosloviš! (Post 32,27). (...)

Prava pobožnost, pobožnost naime tradicije, Crkve, recimo to: pobožnost dobrog kršćanina i katolika, bitno smjera prema ujedinjenju s Isusom pod Marijinim vodstvom. (...) To je razlog, ljubljeni sinovi i kćeri, zašto veoma čeznemo da svi, ponad različitih oblika štovanja Majke Božje, iz dragocjenih spisa i primjera našeg sveca uzmete ono što čini jezgru njegovog štovanja Marije: njegovo čvrsto uvjerenje o moćnom Marijinom zagovoru, njegovu odlučnu volju nasljedovati kreposti Blažene Djevice koliko je više moguće i zanosnu revnost njegove ljubavi prema Mariji i Kristu.

Izvor: fsspx.de

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (VII.)


Na današnji dan (25. travnja) je prije točno 25 godina preminuo mons. Antônio de Castro Mayer, biskup brazilske biskupije Campos, čije će ime biti jednom velikim slovima istaknuto u povijesti Crkve. On je bio jedini aktivni biskup koji, uz mons. Lefebvrea, nije prihvatio novi obred Mise i nastavio je kroz cijelo svoje djelovanje služiti tradicionalni obred svete Mise. Campos je bila jedina biskupija u svijetu u kojoj se nakon Drugog vatikanskog sabora i uvođenja novog obreda Mise (1969. god.) nastavila služiti isključivo tradicionalna latinska Misa sve do njegovog povlačenja sa službe 1981. godine. Svoju vjernost Tradicijii mons. de Castro Mayer posvjedočio je i sudjelovanjem u povijesnim obredima posvećenja biskupa 1988. godine u Ecôneu, u kojima je sudjelovao kao suposvetitelj. Kao spomena na njegovu osobu donosimo u prilogu njegovo pismo upućenu papi Pavlu VI. odmah nakon objavljivanja Novog reda Misa u kojima ističe svoje teološke prigovore i razloge zašto kao katolički biskup u savjesti ne može prihvatiti taj obred zbog opasnosti za vjere, te se smatra obveznim držati se tradicionalnog obreda.


Pismo biskupa de Castro Mayera papi Pavlu VI. s obzirom na objavu Novus Ordo Missae

Sveti Oče,

Nakon pomnog proučavanja Novus Ordo Missae, koja će se uvesti u praksu 30. studenoga, a nakon mnogo molitve i razmišljanja, smatram svojom dužnošću kao katoličkog svećenika i biskupa staviti pred Vašu Svetost svoju tjeskobu savjesti i formulirati, s pobožnošću i povjerenjem kojega sin duguje Kristovu namjesniku, sljedeći zahtjev.

Novus Ordo Missae pokazuje svojim propustima i promjenama koje su uvedene u ordinarij Mise, kao i priličnim brojem općih pravila koja opisuju razumijevanje i narav novog misala u njegovim bitnim točkama, da ne izražava kako bi trebao teologiju svete Žrtve kako je to utvrdio Sveti Tridentski sabor na svojoj XXII. sjednici. Učenje jednostavnog katekizma ne može prevladati tu činjenicu. Prilažem ispod razloge koji, po mom mišljenju, opravdavaju taj zaključak.

Pastoralni razlozi na koje bi se u početku, možda, moglo pozvati, u korist nove strukture Mise, ne mogu nas natjerati da zaboravimo na doktrinarne argumente koji upućuju na suprotno. Osim toga, oni se ne čine razumnima. Promjene koje su pripravile put Novus Ordu nisu pridonijele povećanju vjere i pobožnosti vjernika. Naprotiv, oni su i dalje vrlo uznemireni zbrkom koju je Novus Ordo povećao jer je potaknuo ideju da u svetoj Crkvi ništa nije nepromjenljivo, čak ni sveta Misna Žrtva.

Osim toga, kao što navodim u priloženim razlozima, Novus Ordo ne samo da ne potiče revnost, nego naprotiv, umanjuje vjeru u središnje istine katoličkog života, kao što su stvarna Isusova prisutnost u Presvetom Sakramentu, stvarnost pomirbene žrtve, hijerarhijsko svećenstvo.

Stavljeno u praksu prije negoli se tinta osušila


P. Alain Lorans, glasnogovornik FSSPX-a i urednik DICI-ja, komentira glavne posljedice Amoris Laetitia: „ono što je bilo nedopušteno, sada je dopušteno“.

Tinta se još nije osušila na pobudnici Amoris Laetitia, koja dopušta „pastoralne iznimke“ da razvedene i građanski vjenčane osobe primaju pričest, a ona se već stavlja u praksu kao po hitnom postupku. Na Filipinima je nadbiskup Lingayen Daupana Socrates B. Villegas, predsjednik tamošnje biskupske konferencije, napisao 9. travnja: „Nakon zajedničkog savjetovanja, naši biskupi će razviti konkretne upute o primjeni apostolske pobudnice Amoris Laetitia. Ali milosrđe ne čeka. Milosrđe ne smije čekati. Od sada, biskupi i svećenici moraju raširiti ruke u dobrodošlici za one koje su bili držani udaljenima od Crkve osjećajima krivnje i sramote... To je postupak milosrđa, otvaranje srca i uma koji ne trebaju zakon, koji ne čekaju smjernicu. To se može i mora odmah učiniti.“

U Italiji je msgr. Alberto Carrara, urednik dijecezanskog biltena u Bergamu, napisao 14. travnja: „Razvedene i rastavljene osobe koje su se ponovno vjenčale mogu ponovno biti pripuštene sakramentima. To je jedna od novosti u Amoris Laetitia, apostolskoj pobudnici koju je papa Franjo napisao nakon dviju sinoda o obitelji.“

Teoloških i kanonskih kritika ove pobudnice može biti mnoštvo; njezine pastoralne primjene su iznad takvih analiza, koje se smatraju zastarjelima. Samo je jedna ideja zadržana: ono što je prije bilo nedopušteno zbog doktrinarne krutosti, sada je dopušteno zbog pastoralnog milosrđa.

Moramo se sjetiti da se od Koncila nauku ne proturječi izravno, niti ga se otvoreno napada: njega se jednostavno zaobilazi kao što se zaobilazi prepreka, u ime pastoralne prakse. Suprotstavljati tradicionalni nauk koncilskoj praksi raspravama na teološkom polju protiv prakse koja se povodi mentalitetom trenutka i prilagođava novim običajima, beskorisno je poput hvatanja skliskog sapuna pomoću znanstvenih ideja. Na koncilsku praksu se jedino može odgovoriti tradicionalnom disciplinom, utemeljenom na dvotisućljetnom nauku – disciplinom koja nije suprotstavljena praksi, već je suprotstavljena koncilskoj praksi.


Izvor: DICI, 22. travnja 2016.

Knjižica '62 razloga za tradicionalnu Misnu Žrtvu'


Iz tiska je izašla knjižica s tekstom '62 razloga zašto prema svojoj savjesti ne možemo sudjelovati na novoj Misi' koji je prethodno objavljen na našoj stranici. Knjižica se dijeli besplatno i moći će se nabaviti na Misama i drugim događanjima u organizaciji Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ili pak naručiti mailom (christusrexhrvatska(ET)gmail.com), odnosno poštom na adresu našeg Tajništva (V. Lisinskog 1, 10370 Dugo Selo).

Elektroničku verziju možete pregledati ovdje.



Biskup Fellay: odnosi Bratstva sv. Pija X. s Rimom


Već nekoliko tjedana kruže glasine u medijima [1] da bi Rim mogao udijeliti Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. moguće kanonsko priznanje. Umjesto da razjašnjava te glasine komentarima, DICI se odučio na intervju s Generalnim poglavarom Bratstva, Biskupom Bernardom Fellayom, i zamolio ga da dade procjenu o sljedećim problemima:

1. Odnosi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Rimom
2. Novi prijedlozi iz Rima
3. “Biti prihvaćeni kakvi jesmo”
4. Papa i Svećeničko bratstvo sv. Pija X.
5. Vlast upravljanja dodijeljena svećenicima Bratstva sv. Pija X.
6. Posjeti prelata koje je poslao Rim
7. Sadašnje stanje Crkve
8. Što trebamo tražiti od Blažene Djevice?

1- Odnosi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Rimom od 2000.

Odnosi s Rimom su ustvari u tijeku, ali to nije posve točna riječ... jer na neki način nisu nikada niti bili ometani, zasigurno nikada nisu bili prekinuti, iako se njihova učestalost mijenjala, a također i njihov intenzitet... Možemo reći da od 2000. postoji suradnja s Rimom. Rimske vlasti su bili ti koji su zatražili tu suradnju, da bi se konačno regularizirala situacija Bratstva. Bilo je uspona i padova, kao što kažem, ali počevši od kardinala Castrillon Hoyosa 2000., ta je veza jedno vrijeme bila vrlo redovita. Nakon što su naši poznati preduvjeti bili dobro postavljeni,[2] bilo je jedno razdoblje kada su odnosi bili... ne bi htio reći suspendirani, ali skoro. Godine 2005. je bio jedan susret. I nakon 2009., drugim riječima nakon ukidanja - mi to zovemo ukidanje izopćenja; možemo reći: ispravljanja dekreta o izopćenju – postoji redovitija suradnja, osobito u vezi doktrinarnih razgovora, koje su tražile obje strane i trajale su dvije godine.[3] Zatim je tu započelo ono što možemo nazvati novo razdoblje, ovog puta se ticalo predložene situacije, koja je bila dvoznačna: bila je tu doktrinarna izjava kao i kanonsko rješenje. To je trajalo skoro godinu dana, ali nije bilo uspješno.


Sljedeće dvije godine ta suradnja je bila jako rijetka, da bi ponovno započela – mislim da možemo to reći – s povratkom msgr. Pozza u komisiju Ecclesia Dei. Pod msgr. Di Noiom bilo je suradnje, to je istina, ali sada pod msgr. Pozzom je započelo novo razdoblje koje je opet imalo dvostruko značenje. S jedne strane, razgovori su opet započeli, doktrinarni razgovori u fleksibilnijem obliku, i stoga ne posve službeni, budući da se radilo o biskupima koje je poslao Rim. Ti se razgovori nastavljaju. Mislim da je to vrijedno truda. I u isto vrijeme, na drugoj razini i recimo paralelno: prošlog srpnja bio je novi prijedlog, poziv da vidimo možemo li doći do tog kanonskog priznanja. I tu, također, ti razgovori, ta razmišljanja idu naprijed. Nema žurbe, to je sigurno. Napredujemo li? Mislim da da. Mislim da napredujemo, ali to sve uistinu ide polako.

2 - Nove prijedloge iz Rima proučavaju viši poglavari Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Htjeli smo uključiti što veći broj braće, započevši od poglavara, u svojem razmišljanju o novim prijedlozima iz Rima. Mislim da je to važno. Naučili smo neke lekcije iz 2012. kada je došlo do trvenja unutar Bratstva. Mislim da je jedan od razloga bio nedostatak komunikacije. Bilo je to dosta teško razdoblje. Zbog toga smo ovaj put odabrali drugi put da se pozabavimo tim pitanjima koja zahtijevaju mnogo razmatranja.

Kada vidimo situaciju u Rimu, u Crkvi, očito je da nismo ohrabreni da nešto poduzmemo. Jasno je da Rim treba pružiti poziv budući da mi predstavljamo problem za Crkvu. Kada vidimo sav trud u korist ekumenizma – samo Bog zna za koju vrstu ujedinjenja! – i kada vidimo kako nas se tretira u Crkvi, očito je da predstavljamo problem. Mi smo čak veliki trn u cijelom suvremenom ekumenskom sustavu. Ništa drugo ne može to objasniti (korak koji je poduzeo Rim). Ne mislim da se radi o nečemu više od toga, ali u svakom slučaju – bez da direktno razmišljamo o njihovim motivima – postoji pokret u Rimu koji pokušava riješiti ovaj problem.

S druge strane, mi promatramo tragičnu situaciju u Crkvi, gdje zaista nema mnogo ohrabrenja da idemo dalje. Zbog toga je potrebno duboko razmatranje i to ne možemo činiti sami. Mi trebamo nekoliko parova očiju da ispravno promotre stvar i da razmotre pozitivne i negativne strane tih pitanja. Zbog toga smo tražili mišljenje svih poglavara o toj stvari.

3 - “Biti prihvaćeni kakvi jesmo”, bez nejasnoća ili kompromisa

Apsolutno je nužno izbjegavati svaki kompromis; „kompromitiranje“ u svakom značenju te riječi. Kompromis u onom smislu da se svaka strana odrekne nečega da bi zadobila nešto drugo. Od početka sam rekao Rimu to: „Ne želim nejasnoće. Ako želite postići dogovor o dokumentu koji svaka strana razumije na drugačiji način, to će nam ubrzo stvoriti kaos.“ Zbog toga je apsolutno nužno to izbjeći. To je praktički očito, od početka, da će u sadašnjoj situaciji zbog različitih pogleda, dokument naginjati tome da bude nejasan. A mi to nikako ne želimo.

Štovanje svetačkih moći

Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića kojemu su vjernici u Hrvatskoj ovih dana – prema časnom katoličkom običaju, iskazali dostojno štovanje.

1. Nauk Crkve. Ima dvije vrste svetačkih moći. U pravom (užem) smislu svetačke moći su njihova tijela ili ostaci tijela (pepeo); u širem pak smislu zovu se moći sve stvari, s kojim su se sveci za života služili ili s kojima su dolazili u doticaj (kao na primjer lanci kojima su vezani, mučila kojima su mučeni, odjeća koju su nosili, itd.) i koje su po sebi prikladne, da u nama pobuđuju čuvstvo pobožnog štovanja. Tako Crkva izrijekom uči, kao što je to potvrđeno na Tridentskom saboru: ,,Vjernici trebaju štovati sve ta tijela svetaca i mučenika i drugih koji žive s Kristom, koji su bili živi udovi Krista i hram Duha Svetoga [usp. 1 Kor 3,16; 6,15.19; 2 Kor 6,16], koja će on uskrisiti i proslaviti u vječnom životu i po kojima Bog daje ljudima mnoga dobročinstva; tako da one koji tvrde da ne treba štovati relikvije svetaca i da im ne treba iskazivati čast, ili da vjernici beskorisno časte njih kao i druge svete predmete, ili da uzalud pohađaju spomen-mjesta svetaca kako bi tako izmolili njihovu pomoć, treba u potpunosti osuditi, kao što ih je Crkva već prije osudila i kao što ih osuđuje i sada. (25. sjednica, Dekret o štovanju svetaca)

Crkva uči da se svetačke moći moraju religiozno štovati, a ne možda samo časno poštivati, kao što se to čini s ostacima dragih pokojnika; to se vidi iz razloga, s kojima sabor potkrepljuje ono štovanje. Razlog zašto moramo štovati svetačke moći jest po umovanju sabora: što će tijela jednom uskrsnuti na novi, ljepši život i jer su bila hram Duha Svetoga, kroz koja je Bog za života, a i poslije smrti činio mnoga čudesa na korist njihovih štovatelja. To su religiozni motivi pa zato upućuju na religiozno štovanje.

Štovanje svetih moći u jednu je ruku odnosno (cultus relativus), jer im se ono iskazuje samo utoliko, ukoliko se oni ostaci odnose na svece. Ali u drugu je ruku štovanje to i izravno (cultus absolutus) – to vrijedi samo za moći u užem smislu – jer su tijela svetih i njihovi ostaci, već u sebi sveti i zato su za sebe već sami predmet štovanja. Utoliko se štovanje svetačkih moći razlikuje od štovanja slika i kipova svetih, kojima ide samo neizravno štovanje. Slike same za sebe nemaju nikakve nutarnje svetosti i ne štuju se kao takve, nego štovanje koje im iskazujemo odnosi se na one, koje dotične slike prikazuju.

2. Nauk svetog pisma. Bog je često već u starom zakonu proslavio tijela umrlih pravednika. U Drugoj knjizi o kraljevima (13,21) pripovijeda se kako je neki mrtvac oživio koga su bili bacili u jamu, gdje su bile ukopane kosti proroka Elizeja. Iz toga je razloga kralj Jošija , rušeći i spaljujuće oltare idola u Betelu poštedio i dao ondje časno sačuvati grobnice dvaju proroka (2 Kr 23,17). I u doba Krista Gospodina bio je običaj kititi i resiti grobove proroka jer to spočituje Isus farizejima koji su to činili ne da ugode Bogu nego ljudima. Isus je utvrdio očevidnim čudesima pouzdanje koje su ljudi stavljali u nadnaravnu moć tijela i stvari živućih pravednika. Tako je nagradio vjeru bolesne žene, koja se u toj vjeri za ozdravljenjem dotakla ruba Njegove odjeće. Istu je moć dao sjeni prolazećih apostola, njihovim pojasevima, rupcima, koje su stavljali na bolesnike i ozdravljali ih. Otuda je slobodno zaključiti, da istu moć imaju tijela i stvari i pokojnih pravednika, koji u nebu kraljuju s Kristom i da je slobodno isto povjerenje stavljati u ostatke svetih pokojnika, koje se stavljalo u stvari živih pravednika, te da je isto tako Bogu ugodno, kad se štuju moći umrlih pravednika, kao što mu je ugodno bilo, kad su se štovale stvari živih njegovih ugodnika.

Posinodska pobudnica ,,Amoris laetitia“ – pobjeda subjektivizma


Proteklog 8. travnja objavljena je dugo iščekivana posinodska pobudnica pape Franje. Papa ovdje nije udijelio opće dopuštenje za podjelu pričesti rastavljenima i ponovno oženjenima, a nije dao ni ovlast biskupskim konferencijama za uredbe o iznimnim slučajevima. Ponovio je i riječi protekle Biskupske sinode, da ,,nema nikakvog temelja za stvaranje usporedbi između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg s obzirom na brak i obitelji, čak ni u širem smislu (br. 251). Zaključno je pronašao i jasne riječi protiv dženderističkog nauka i označio ga kao ideologiju koja stoji u suprotnosti sa stvorenim poretkom (usp. br. 56). Zbog svega toga je papa Franjo razočarao puno nominalnih katolika i liberalni svijet.

Unatoč tome, ,,Amoris laetitia predstavlja potkopavanje bedema koje stavlja u pitanje cjelokupni katolički ćudoredni (moralni) nauk. U 8. poglavlju ,,Pratiti, razlikovati i povezivati slabost“ papa Franjo otvorio je put koji će u budućnosti dopuštati da se pozivanjem na papinsku uputu zaobiđe katolički ćudoredni nauk. Papa ne samo da ponavlja upitne izjave posljednje Biskupske sinode, prema kojima su rastavljeni i ponovno oženjeni 'živi članovi' Crkve preko kojih Duh Sveti izlijeva ,,darove i karizme radi spasenja sviju (br. 299), nego ide i dalje od toga. Katolički nauk o braku i sve dosadašnje norme ostaju doduše dalje valjane; dakle i dalje je zabranjeno onima koji žive u nebračnoj vezi ili samo građanskom braku podijeliti odrješenje i svetu Pričest, ali – postoje iznimke!

Trebalo bi, kaže Papa, izbjegavati sudove ,,koji ne uzimaju u obzir zamršenost različitih situacija (br. 286). Opće norme su doduše dobre, ,,ali ne mogu ipak u svojim formulacijama nikako obuhvatiti sve posebne situacije (br. 304). To možda vrijedi za mnoge ljudske propise, ali božanski zakoni, prema kojima je spolno sjedinjenje muškarca i žene dopušteno samo u valjanom braku i sakramentalnu i izvršenu ženidbu ne može rastaviti nijedna svjetska moć – dakle ni papa, ne poznaju izuzetke i vrijede neovisno o svim okolnostima.

Mons. Tissier o sporazumu s Rimom


Izvadak iz ekskluzivnog intervjua s mons. Tissierom de Malleraisom

Mons. Tissier de Mallerais, francuski pomoćni biskup i nekadašnji rektor Bogoslovije u Ecôneu kao i teološki savjetnik nadbiskupa Lefebvrea u pregovorima potkraj osamdesetih godina, očitovao se na kraju intervjua povodom 25. obljetnice smrti preuzvišenog nadbiskupa Lefebvrea o sporazumu s Rimom.

Porte latine: Sada, 25 godina nakon smrti nadbiskupa Lefebvrea, kako izgleda budućnost Bratstva?

Mons. Tissier de Mallerais: Stvari postaju sve jasnije. Tijekom našeg hodočašća u Rim 2000. godine doživjeli smo izuzetno topao doček od strane kardinala Castrillona Hoyosa, koji je poticao Ivana Pavla II. na jednostrano priznavanje Bratstva. Onda nam je Benedikt XVI. priznao naša dva 'preduvjeta': priznanje slobode služenja stare Mise i povlačenje (manje ili više sretno za nas kao i za njega) 'izopćenja' iz 1988. god. U 2010. i 2011. imali smo planske doktrinarne rasprave: i potpuno neslaganje! Naš generalni poglavar Mons. Fellay je smatrao da treba nastaviti pregovore, što je kod nas izazvalo priličnu zabrinutost, do trenutka kada je postalo jasno, u svibnju i lipnju 2012., da Benedikt uvijek postavlja kao uvjet, kako je na početku otvoreno rekao, prihvaćanje Koncila i zakonitosti njegovih reformi. To je bio neuspjeh. Ali sada, očito je sa strane pape Franje raspoloženje da nas prizna bez tih uvjeta. I kažemo: Naprijed! Jer stvari idu naprijed i trebaju još napredovati.

Nadbiskup Lefebvre nikada nije postavio kao uvjet da nas Rim ponovno prizna, to da Rim napusti koncilske zablude i reforme. Čak i ako je on rekao nešto takvo Andreu Cagnonu 1990., on to nikada ne bi učinio, jer to nikada nije bila njegova politika, strategija s modernističkim Rimom. On je bio jak u vjeri, on nije popuštao u svojim doktrinarnim stavovima, ali u praksi je znao biti fleksibilan, strpljiv, pažljiv. Da bi postigao svoje ciljeve, razboritost ga je tjerala da vrši pritisak na protivnika, da ga uznemiri, da ga natjera na uzmak, uvjeri ga, ali da ga ne blokira zahtjevima koje još uvijek smatra neprihvatljivim. Nije odbijao dijalog i bio je spreman iskoristiti svaka vrata koja je sugovornik ostavio otvorenima. U tom smislu se upućivalo na njegov određeni oportunizam, govorilo se o 'pragmatizmu', i to je istina: to je mala dodatna krepost uz stožernu krepost razboritosti – oštroumnost, ta praktična mudrost, bliska solertii, o kojoj je govorio Aristotel, sv. Toma (2-2, q. 48, a. unicus) i "Gaffiot'', što je sposobnost primjene sredstava za postizanje svojih ciljeva.

Apostolska pobudnica i ukidanje grijeha preuzetnosti

Nova sinodalna Crkva na djelu: kardinali Dolan (lijevo) i Wuerl na Misi otvaranja Izvanredne sinode o obitelji u Rimu u listopadu prošle godine

Ne postoji drugi način da se to kaže: unatoč uvjeravanju u suprotno, Amoris Laetitia predstavlja pokušaj ostvarenja revolucije u katoličanstvu na štetu prethodnog učenja Crkve o nerazrješivosti braka i primanju Euharistije. Osim toga je to i na svjetovnoj razini jedno zamorno, dugačko i opširno djelo loše napisane i promišljene amaterske postmoderne dekonstruktivističke sociologije.

Kako bi postiglo svoj cilj razgradnje sakramenata Ženidbe i Euharistije, djelo ocrtava sliku sakramentalne bračne ljubavi kao mučilišta zlostavljanja, dominacije, seksizma, izrabljivanja i beskrajnih financijskih i emocionalnih tjeskoba. Sakrament ženidbe, tvrdi se, podvrgava bračne drugove potrebi međusobnog traženja stalnog oprosta i uzajamnog milosrđa na trajnoj osnovi.

Doista, predstavljajući naizgled vrlo uznemirujućim jezikom znatnu zbrku o naravi bračne ljubavi, ovo djelo pokušava istaknuti da su zapreke ostajanju u doživotnom braku sve veća ružnoća i nemoć koje prate starost. Takve tvrdnje su jednostavno neshvatljive i odražavaju ono što bi se, u svjetlu nedavnog ponašanja hijerarhije, moglo tumačiti kao uznemirujuće veličanje i očaranost mladošću.

Pozivanje na tako različite i značajne izvore kao što su "istočnjački majstori", Erich Fromm, Martin Luther King, Babettina gozba, te brojne i prekomjerne Franjine vlastite ranije izjave, a povremeno čak i selektivne citate iz Biblije, autor traži da Crkva prihvati i ne komentira negativno razvod i preljub. To će, tvrdi on, smanjiti učestalost tih pojava.

Biskup Fellay komentira svoj susret s Papom


Biskup Fellay je u nedjelju, 10. travnja, slavio Misu na završetku hodočašća u Le Puy. Pred 4 tisuće hodočasnika FSSPX-a komentirao je svoj nedavni posjet Rimu. Unatoč novoj apostolskoj pobudnici Amoris Laetitiae zbog koje ,,možemo plakati, otkrio je neke dobre novosti sa svog susreta s papom Franjom 1. travnja. Prema Le Salon Beige, biskup Fellay je kazao da Papa smatra Bratstvo katoličkim, da ga nema namjere osuditi i da bi svećenicima Bratstva želio proširiti vlast upravljanja (jurisdikciju), počevši s ovlašću vršenja ispovijedi. Biskup Fellay je tijekom svojih susreta u Rimu čak dobio poticaje da otvori bogosloviju u Italiji.

Papa Franjo je 1. travnja primio biskupa Bernarda Fellaya, Generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Sljedećeg jutra, u subotu, 2. travnja, biskup Fellay se susreo s nadbiskupom Guidom Pozzom, tajnikom Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei.

Francuski distrikt Bratstva pozvao je vjernike na hodočašće u Le Puy u kojemu se zadobiva poseban potpuni oprost kada Veliki petak pade 25. ožujka. Priorat sv. Franje Regisa je prethodnu godinu dana pripremao organizaciju ovog hodočašća. Zbog ograničenog pristupa i malog prostora unutar bazilike svaki se hodočasnik trebao prijaviti za jedan od sedam različitih termina kako bi mogao iskazati čast crnom Gospinom kipu koji je donio sv. Ljudevit iz križarske vojne.

Poglavar Francuskog distrikta, p. Christian Bouchacourt, pozvao je sve vjernike da prikažu ovo hodočašće za Francusku, ističući kako su mnogi sveci bili povezani s Le Puyom (sv. Ivana Arška, sv. Ljudevit Marija Montfort, sv. Franjo Regis, i dr.) i zatražio da se dnevna molitva Anđeo Gospodnji prikaže za obraćenje muslimana.

Iz Le Puya je papa Urban II. pozvao na Prvi križarski rat (1095.-1098.) i dao ovlast mjesnom biskupu (Adhemar de Monteil) da ga vodi. Biskup je napustio grad s 400 vitezova, a preminuo je tijekom opsade Antiohije. Papa Urban II. je također odredio da se od početka križarske vojne za njezin uspjeh u cijelom kršćanskom svijetu na glas zvona ujutro i navečer moli Anđeo Gospodnji.


Izvor: sspx.org

Papa Franjo primio biskupa Fellaya


Papa Franjo je u petak, 1. travnja 2016. u 17 h, primio u Domu svete Marte Generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X., biskupa Bernarda Fellaya, i drugog Generalnog asistenta, p. Alain-Marc Nélija.

Osim kratkog susreta u Domu svete Marte 13. prosinca 2013., biskup Fellay nije imao priliku susresti Papu od njegovog izbora 2013. Ipak, Papa je primio neke argentinske svećenike Bratstva glede upravno-tehničkih poteškoća koje se tiču odnosa Argentinskog distrikta s državom.

Papa Franjo želio je imati privatni i neformalni susret bez službenog ozbilježja audijencije. Susret je trajao 40 minuta i protekao je u vrlo srdačnoj atmosferi. Na kraju razgovora je odlučeno da će se tekuća komunikacija nastaviti. O kanonskopravnom položaju Bratstva nije izravno bilo riječi; papa Franjo i biskup Fellay složni su da komunikaciju treba nastaviti bez žurnosti.

Sljedećeg jutra, u subotu, 2. travnja, susreo se biskup Fellay s nadbiskupom Guidom Pozzom, tajnikom Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, u slijedu uobičajenih odnosa između Bratstva i tog Povjerenstva nakon doktrinarnih razgovora od 2009.-2011. i posjeta nekoliko prelata od 2015.-2016. god.

Izvor: DICI od 4. travnja 2016.

Proročke opomene velikog Pija X.


Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“

[Odlomak iz enciklike: „Pascendi dominici gregis“; 8. rujna 1907., br. 3]

Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše!


Francuski povjesničar Taine morao se tijekom svojih povijesnih studija pozabaviti pitanjem kako je bilo moguće da u Francuskoj, jedva sto godina iza strašne one revolucije, opet vlada tako bujan katolički život. Jednoga dana stavio je on u tom smislu upit nekom poznatom redovničkom starješini jedne katoličke dobrotvorne ustanove. „Ja ne razumijem“, reče mu Taine, „kako je jedva sto godina iza sloma Crkve moglo biti opet u našoj zemlji sto i trideset tisuća redovnika koji se posvećuju duhovnim i tjelesnim potrebama puka?“ Poglavar ga je odveo nato u kapelu ustanove i pokazao prstom na svetohranište uz riječi: „Ovdje je izvor naše snage i jakosti!“

Pokazao je prstom na živoga Isusa Krista u svetohraništu, onoga Isusa koji je nekoć progovorio Marti kad je tugovala za mrtvim bratom Lazarom: „Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ne će umrijeti do vijeka“ (Iv 11,25). S pravom nas sv. Crkva uči u litanijama: „Srce Isusovo, živote i uskrsnuće naše, smiluj se nama!“

Ono je uskrsnuće i život! Presveto Srce Isusovo srce je Boga, za kojega stoji pisano: „Gospod je koji ubija i opet oživljava, koji vodi u carstvo mrtvih i opet izvodi“ (1 Sam 2,6).

[Uzeto iz: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Zagreb 2009.,str. 209.]

Arhiva bloga

Glasnik: