Christus Rex

Službeno priopćenje Generalnoga poglavara FSSPX-a o zajedničkoj izjavi pape Franje i imama


4. veljače 2019. potpisao je papa Franjo s Velikim imamom džamije u Kairu dokument o bratstvu svih ljudi za svjetski mir i zajednički život.

Pravo bratstvo postoji samo u Isusu Kristu

Ekumenski Krist ne može biti pravi Krist. Više od 50 godina ne prestaje moderni ekumenizam i međureligijski dijalog predstavljati svijetu umanjenoga, neprepoznatljivoga i iskrivljenoga Krista.

Riječ Božja, jedini Sin Očev, nestvorena i vječna Mudrost postala je čovjekom. Naočigled te povijesne činjenice ne može nitko ostati ravnodušan: ,,Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne skuplja sa mnom, rasipa (Mt 12,30). Po činjenici utjelovljenja postao je Krist Veliki svećenik novoga i jedinoga saveza te Učitelj, koji nam naviješta istinu. On je postao Kralj srdaca i društava te ,,prvorođeni među mnogom braćom (Rim 8,29). Pravo bratstvo postoji dakle samo u Isusu Kristu i jedino u njemu: ,,Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima, u kojem treba da se spasimo (Dj 4,12). Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne skuplja sa mnom, rasipa.

Istina je vjere da je Krist Kralj sviju ljudi i da ih sve želi privesti svojoj Crkvi, svojoj jedinoj Zaručnici, svome jedinome otajstvenome tijelu. Kraljevstvo koje on uspostavlja je Kraljevstvo istine i milosti, svetosti, pravde i ljubavi, te je time mironosno. Ne može biti pravoga mira bez našega Gospodina Isusa Krista. Zato je nemoguće pronaći mir izvan Kristove vlasti i religije koju je on osnovao. Tu istinu zaboraviti znači graditi na pijesku i sam Krist nas upozorava da je takva namjera osuđena na propast (usp. Mt 7, 26-27).

Dokument o bratstvu svih ljudi za svjetski mir i zajednički život, koji su potpisali papa Franjo i Veliki imam Al-Azhara, je kuća izgrađena na pijesku. Štoviše, to je bezbožnost koja prezire prvu zapovijed i koja Mudrosti Božjoj, koja je za nas u Isusu Kristu postala čovjekom i umrla na križu, govori da je ,,pluralizam i raznolikost religija mudra božanska volja.

Takve izjave suprotstavljaju se dogmi da je katolička religija jedina prava religija (usp. Syllabus, 21. teza). Kada se radi o dogmi, ono što joj se protivi označava se krivovjerjem (herezom). Bog ne može sam sebi proturječiti.

Nasljedujući sv. Pavla i našega časnoga utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea te pod zaštitom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, prenosit ćemo katoličku vjeru koju smo primili (usp. 1 Kor 11,23) te se sa svim snagama zauzeti za spasenje duša i naroda, propovijedajući pravu vjeru i pravu religiju.

,,Idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio (Mt 28, 19-20). ,,Tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne vjeruje, osudit će se (Mk 16,16).

24. veljače 2019.
  p. Davide Pagliarani, generalni poglavar
mons. Alfonso de Galarreta, prvi asistent

p. Christian Bouchacourt, drugi asistent

Intervju s p. Pagliaranijem: budućnost Crkve i zvanja je u obiteljima u kojima su roditelji usadili Gospodinov Križ



P. Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkoga bratstva sv. Pija X., dao je ekskluzivni intervju za Porte Latine, podsjećajući na plodove Križa za zvanja i obitelji. Posebno naglašava potrebu očuvanja istinskog duha utemeljitelja, nadbiskupa Marcela Lefebvrea, ,,duha ljubavi prema vjeri i istini, prema dušama, prema Crkvi u svjetlu nedavne kanonizacije Pavla VI. i promicanja sinodalnosti u Crkvi.

Budućnost Crkve i zvanja leži u obiteljima u kojima su roditelji usadili Križ našega Gospodina“

La Porte Latine: Prošlo je pet mjeseci otkako ste izabrani za generalnoga poglavara Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. na dvanaest godina. Ovih pet mjeseci zasigurno su Vam omogućili prvi pogled na rad koji je osnovao nadbiskup Lefebvre, koji nadopunjuje Vaše već bogato osobno iskustvo. Jeste li stekli prvi opći dojam, možete li postaviti prioritete za nadolazeće godine?

Bratstvo je Božje djelo i što ga više otkrivamo, to ga više volimo. Dvije su stvari koje mi najviše koriste kod ovog otkrića: prvo, providonosni značaj Bratstva. On je rezultat odluka i zaključaka jednoga svetoga prelata, vođenog isključivo nadnaravnom i ,,proročkom mudrošću. Njegova mudrost se tijekom godina kako se kriza Crkve produbljuje, sve više cijeni. Nadalje, mogu ponovno utvrditi da nemamo povlasticu biti pošteđeni: dobri Gospodin posvećuje sve naše članove i vjernike kroz neuspjehe, kušnje, razočaranja, jednom riječju po križu, a ne nekim drugim sredstvima.

Zvanja dolaze iz obitelji u kojima nema mjesta gorčini i kritici svećenika

La Porte Latine: Sa 65 novopridošlih bogoslova ove godine, Bratstvo drži rekord u posljednjih trideset godina. Vi sami ste bili gotovo šest godina rektor bogoslovije u La Reji (Argentina). Kako namjeravate promicati razvoj sve brojnijih zvanja?

Uvjeren sam da pravo rješenje za povećanje broja zvanja i njihove ustrajnosti ne leži ponajprije u ljudskim i takozvanim ,,tehničkim sredstvima kao što su okružna pisma, apostolska putovanja ili oglašavanje. Poziv se prije svega treba razviti u domu u kojemu se ljubi Gospodina Isusa Krista, Njegov Križ i Njegovo svećeništvo; dom u kojemu nema gorčine i nema mjesta za kritiziranje svećenika. Poziv se budi osmozom, u kontaktu s istinski kršćanskim roditeljima i svećenicima duboko ispunjenim duhom našega Gospodina. Na toj razini moramo nastaviti raditi svom snagom. Zvanje nikada nije rezultat spekulativnog razmišljanja ili lekcije koju je mlada osoba primila i s kojom se intelektualno slaže. Takvi elementi mogu pomoći odgovoru na Božji poziv, ali samo uz pretpostavku onoga što sam upravo rekao.

Članak iz Večernjeg lista o celibatu (16. 2. 2019.)



Prenosimo kao zanimljivost članak novinara Darka Pavičića o temi celibata u kome se navode opsežniji citati p. Marka Tilošanca iz teksta ,,Klerički celibat – biblijsko i tradicijsko utemeljenje, objavljenoga 2013. godine na stranici katolik.hr. Članak Darka Pavičića objavljen je u Večernjem listu prošle subote (16. veljače). Podsjećamo da je isti novinar napravio intervju s p. Tilošancem povodom posjeta Hrvatskoj mons. Bernarda Fellaya u listopadu 2015.

Kardinal Müller baca metaforički kamen u dvorište pape Franje


Pričest za rastavljene i ,,ponovno oženjene”, vječnost pakla, svećeništvo za žene, svećenički celibat, vjerski pluralizam: kardinal Ludwig Müller prokazao je ,,rastuću pomutnju oko vjerskoga nauka” u dokumentu koji Vatikan promatra kao napad na papu.
,,U svjetlu rastuće pomutnje glede vjerskoga nauka, (...) nastaviti šutjeti o tim i drugim vjerskim istinama i u skladu s time poučavati ljude jest najveća obmana”.

Od prve rečenice svoga Očitovanja za vjeru koje je objavljeno 8. veljače 2019., bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere daje do znanja da je njegova nakana prokazati nejasnoće trenutnoga pontifikata, bez da ih imenuje.

Vatican Insider, jedan od vatikanskih neslužbenih komunikacijskih kanala, jasno uočava: ,,Ispravci su točni i specifični (...), kardinal Müller kritizira nauk pape Franje, naglašavajući njegovu tzv. pomutnju”, piše vatikanist Domenico Agasso 9. veljače. Očitovanje kardinala Müllera objavljeno je nakon Dokumenta o ljudskome bratstvu koji su potpisali 4. veljače u Ujedinjenim Arapskim Emiratima papa Franjo i veliki imam Al-Azhara, Ahmed Muhammed Al-Tayyeb.

U tome tekstu papa se poziva na teoriju – stranu i Tradiciji Crkve i božanskoj objavi – prema kojoj ,,pluralizam i različitost religija Bog želi u svojoj mudrosti po kojoj je stvorio ljudska bića”. Jesu li te izjave bile kap koja je prelila čašu za visoko rangiranoga prelata?

Tako bi se moglo učiniti prema kardinalovoj deklaraciji:
,,Trebamo se jasno i odlučno oduprijeti padu u drevna krivovjerja koja su u Isusu Kristu promatrala samo dobru osobu, brata i prijatelja, proroka i moralista.”

Blago uzvraćeni odgovor

Dan nakon što je objavljeno kardinalovo Očitovanje došli su prvi znakovi protunapada iz Vatican Insidera, koji su željeli opaske kardinala Müllera staviti u drugu perspektivu, podsjećajući da mu 2017. nije produljena služba prestojnika Kongregacije za nauk vjere i naznačujući da to nezadovoljstvo zasigurno objašnjava njegov napad od 8. veljače. Novine su također ukazale da je Očitovanje objavio Lifesitenews, konzervativna američka stranica koja otvoreno poziva na odreknuće pape Franje.

Time se htjelo izbjeći doktrinarnu dimenziju aktualnoga pitanja i pozvati se na teoriju kardinala Waltera Kaspera koji je u kolumni u Il Fatto Quotidiano 27. siječnja 2019. prokazao konzervativnu urotu protiv pape Franje. Dapače, kardinal Kasper je na Očitovanje svoga njemačkoga kolege kardinala reagirao i 10. veljače na katholisch.de, optužujući ga za ,,širenje pomutnje i razdora”. No trebat će vjerojatno više od toga da bi se riješilo ovoga novoga kamena koji je u dvorište argentinskoga pape usred zime bacio kardinal koji stavlja naglasak da još ima pristup... papi emeritusu Benediktu XVI.


Izvor: Vatican Insider / Il Fatto Quotidiano / katholisch.de / FSSPX.News

Crkva – naša radost, naša ljubav, naš život, naš ponos (I.)



Predavanje P. Franza Schmidbergera na hodočašću u Fuldi 2. rujna 2012.

U ovoj temi radi se o izlaganju o Crkvi, o otajstvu Crkve kao otajstvenog tijela Isusa Krista. Naše predavanje podijeljeno je na deset točaka.

I. Čovjek kao društveno biće

Bog je stvorio čovjeka kao društveno biće. Zajednica nije samo skup pojedinaca, nego je izgrađena u redu i skladu. Već kao dijete, kada čovjek dođe na svijet, ovisi o svojoj okolini. Tako i odrasla osoba, čak i obitelj. Samo zajedništvo muškarca i žene može prenositi život, a ne jedan čovjek, ne pojedinac. A u filozofiji ili u društvenom nauku društvo se naziva savršenim ako može osigurati svoje postojanje i ostvariti svoj cilj vlastitim naporima. U ovom vrlo preciznom smislu obitelj je nesavršeno društvo jer joj trebaju druge obitelji da bi postigla svoj cilj. Jedna obitelj ne može graditi ceste, izgraditi bolnicu ili uvoziti robu s udaljenih mjesta. Tako ni selo, pa ni grad nije savršeno društvo. Udruge nisu savršeno društvo u tom smislu. U tom preciznom smislu, u naravnom području samo država ili nacionalna zajednica je savršena zajednica, tj. ona može vlastitim snagama postići svoj cilj.

II. Milost i narav

U redu milosti Bog prilagođava svoje djelo spasenja vlastitom redu stvaranja. Kada su naši praroditelji, Adam i Eva, pali u grijeh i ispali iz stanja milosti, Bog je odabrao jednoga čovjeka, Abrahama, da bi, kako mu je rekao, učinio od njega velik narod, a potomak iz ovoga naroda treba postati blagoslov za sve narode na cijeloj zemlji. Bog daje Abrahamu ovo dvostruko obećanje. Znamo daljnju povijest potomstva Abrahamova, kako su se umnožili u Egiptu, prerasli u veliki narod, Egipćani su ih podjarmili, Mojsije ih izvodi iz zemlje ropstva, znamo o 40-godišnjem putovanju ovoga naroda kroz pustinju. Na gori Sinaju Bog stvara s njime posebni savez. On ga čini svojim narodom, svojim vlasništvom, svojom baštinom. On čini od ovoga naroda svoju zaručnicu, i urezao je u svijest svome narodu da ne smije imati nikakvih drugih bogova pored njega. Prva zapovijed koju Bog daje na Sinaju odabranom narodu, a time i cijelom čovječanstvu, glasi: „Ja sam Gospodin Bog tvoj; Nemaj drugih bogova osim mene“ (Izl 20). I Bog ljubomorno bdije nad vjernošću svoga naroda.

Zatim, kada je naš Gospodin i Spasitelj sišao s neba da u svojoj milosti obnovi sve stvari nakon istočnoga grijeha, on odabire svoje učenike. Izabrao je 12 apostola koji su trebali nakon njegove muke i smrti, nakon njegova pobjedonosna uskrsnuća, nakon njegovog slavnog uzašašća i poslanja Duha Svetoga nastaviti njegov rad kao njegovi namjesnici. On im daje zapovijed: „Idite po svem svijetu i učite sve narode. Propovijedajte Evanđelje, propovijedajte im istu istinu, istu vjeru, istu objavu Boga koju sam ja sam objavio čovjeku. A onda ih krstite“ (usp. Mt 28, 19-20). I nadalje im zapovijeda: Činite to meni na spomen. Služite moju žrtvu na Golgoti koju sam ja izvršio radi spasenja čovječanstva, nastavite služiti moju žrtvu za sva vremena“ (usp. Lk 22, 19). Sv. Misa je doista nekrvno obnavljanje krvne žrtve na Križu, koja se treba nastaviti za sva vremena. On daje svojim apostolima nalog da opraštaju grijehe: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20, 23). Tako Krist nastavlja svoje spasenje putem 12 apostola i njihovih nasljednika do kraja vremena. Sve što je Krist sam činio, trebaju nastaviti činiti apostoli i njihovi nasljednici kroz stoljeća. Oni ne trebaju činiti ništa drugo, nego isto što je Krist činio. Tako je Crkva izgrađena na temelju 12 apostola kao nastavak života, nastavak djelovanja, širenja i prenošenja Krista u prostoru i vremenu. Stoga je riječ Božanskog Učitelja: „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“ (Iv 20, 21). Otac šalje svoga Sina u svijet, Sin šalje svoju Crkvu da u njoj nastavi svoje djelo otkupljenja. To je upravo isto poslanje, isti nalog, isti autoritet.


Presveto Trojstvo, utjelovljeni Bog, naš Gospodin Isus Krist i sveta Crkva tvore nedjeljivo jedinstvo. Ne može se odijeliti Crkvu od Krista i Krista od Crkve. Ne možemo odijeliti Krista od Oca i Oca od Krista. Otac i Sin zajedno nadišu Duha Svetoga, životni dah koji je duša ove Crkve. Lijepa usporedba baca svjetlo na povezanost između Krista i njegove Crkve, naime usporedbe sa Suncem i zrakama: kako nema sunčevih zraka bez Sunca, tako nema Crkve bez Krista. S druge strane, Sunce se produžuje u zrakama, širi se, dodiruje nas i daje svjetlost i toplinu. Isto je tako i s Crkvom: po njoj se nastavlja Krist. To je od temeljne važnosti. To jasno govori da se ne ulazi u Crkvu po vlastitom raspoloženju, kao u nogometni klub, a potom izlazi kad se zasitimo njezinih rituala, dogmi i pravila, nego smo po Crkvi povezani s Kristom. Nema ni jedne druge povezanosti s Kristom osim preko Crkve, kao što ne možemo vidjeti Sunce osim po njegovim zrakama, po svjetlu koje ono šalje.

Propovijed za blagdan Krista Kralja (p. Pagliarani, Lourdes, 28. 10. 2018.)



Propovijed Generalnoga poglavara FSSPX-a, p. Davidea Pagliaranija, povodom hodočašća za blagdan Krista Kralja u Lourdes 28. 10. 2018.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, tako neka bude.

Neizmjerna je radost što možemo proslaviti blagdan Krista Kralja u ovom blagoslovljenom mjestu gdje se dodiruju zemlja i Nebo, gdje su se zemlja i Nebo dodirnuli prije 160 godina i gdje se nastavljaju dodirivati. Ako pogledamo ove dvije istine, ova dva otajstva, ove dvije dogme naše vjere koje svetkujemo danas – Krista Kralja i Bezgrješno Začeće – one imaju jako usku povezanost. O kraljevskom dostojanstvu našega Gospodina govori se često u Svetom pismu, a sveti Pavao osobito o tome govori više puta. Htio bih s vama razmotriti nekoliko trenutaka posebno o jednom mjestu, u kojem nam sveti Pavao opisuje detaljno što treba biti, koje je danas poslanje našega Gospodina, kako naš Gospodin želi obnašati svoje kraljevsko dostojanstvo koje je vječno, sada, prije kraja vremena, u povijesti. Sveti Pavao nam kazuje da će naš Gospodin nanovo uspostaviti dan Uskrsnuća na kraju vremena, predat će kraljevstvo svome Ocu, nakon što bude uništio sva kneževstva, sve vlasti i sve moći ovoga svijeta. I sveti Pavao dodaje da Njemu valja kraljevati, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (1 Kor 15,24-25). Evo dakle svrhe toga kraljevskoga dostojanstva koje je vječno, ali koje se izvršava sada u vremenu, na vrlo određen, vrlo poseban način. To je kraljevsko dostojanstvo osvajanja, to je borbeno, ratničko kraljevsko dostojanstvo našega Gospodina, čiji cilj je razoriti sve što se protivi Božjemu Kraljevstvu.

Mlada Misa po tradicionalnom rimskom obredu (Zaitzkofen, 6. 2. 2014.)


Nakon svoga prelaska u redove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. mogao je p. Marko Tilošanec prije točno pet godina održati prvu javnu sv. Misu u Bogosloviji Bratstva u Zaitzkofenu, podijeliti svoj mladomisnički blagoslov, te se obratiti bogoslovskoj zajednici sljedećom propovijedi čiji tekst ponovno objavljujemo.

Dragi bogoslovi, draga braćo,

ovo je na jedan određeni način moja treća mlada Misa. Prva je bila po novom obredu i tu je bilo velikih trzavica sa župnikom koji nije bio baš prijateljski naklonjen prema Tradiciji. Druga je bila u uvjetima motuproprija, gdje je bilo do zadnjeg trenutka neizvjesno hoće li se održati zbog prijetnji dotičnog biskupa koji također nije bio naklonjen prema tradiciji. I konačno, doživio sam i to da nema više takvih strahova oko organizacije mlade Mise.

Pružila se prilika da u istinski slobodnom, ali ponajviše, istinski tradicionalnom katoličkom okružju proslavim ovaj trenutak zahvale za veliku Božju milost, dar svetoga reda i mogu zajedno s riječima Evanđelja kazati: Desideravi manducare hoc pascha vobiscum. Ova sveta Misa je znak ostvarenja moje želje da se u potpunosti posvetim u službi Gospodinu na najizvrsniji način, kako je to Gospodin odredio i kako Crkva želi, slijedeći Tradiciju Crkve. Put do ovog trenutka nije bio lagan i time više moja zahvalnost biva veća, što mi je Gospodin na taj način, uz trud i muku, pokazao put i otkrio mi to blago koje danas uistinu nije lako pronaći.

O značenju i veličini tog dara smatram da ne trebam ovom prilikom previše govoriti. Svi ste vi zasigurno imali prilike dobro upoznati smisao i svrhu svetog svećeništva u trajnoj prisutnosti svete liturgije, prave katoličke teologije, duboke svećeničke duhovnosti. Želio bih, ipak, dati nekoliko poticaja da si još više posvijestimo veličinu Božje milosti što smo svi mi ovdje i da se nalazimo na putu vjekovnog poslanja Crkve, s obzirom na trenutne prilike u kojima se ona nalazi.

Ne smijemo nikad smetnuti s uma koliko je težak i zahtjevan put do Tradicije Crkve. Koliki su brojni svi oni vijugavi, krivi putovi, pa i slijepe ulice i koliko je teško pronaći onaj put kojim Gospodin želi da najradije ili uopće idemo. Koliki su brojni izazovi i ponude u današnjem svijetu, kakve su sve okolnosti koje ljude usmjeravaju u njihovim životima. Možemo reći da su ljudi poput putnika, zalutalih u neku nepoznatu zemlju i nasumično traže neki cilj za kojeg ne znaju gdje se točno nalazi i ne znaju put. Vjerujem da smo svi mi, svatko na svoj način, iskusili tu stvarnost u svojim životima. Možda smo mi sami, možda naši roditelji, doživjeli jedan susret ili providonosan splet okolnosti koji će usmjeriti naše živote u sasvim drugom smjeru od onoga uobičajenoga. Došli smo do spoznaja o vjeri, do svete Mise koja nudi nešto više, u kojoj smo mogli jasno prepoznati odraz božanske istine.

Počeci obnove Tradicije u Australiji



Imali smo iznimnu prigodu obaviti razgovor s gospodinom Johnom Masseyem, vjernikom Bratstva koji živi u Brisbaneu te je sam mogao proživjeti revolucionarne promjene koje su uslijedile nakon Drugoga vatikanskoga sabora i početna nastojanja oko obnove Tradicije u Australiji. U nastavku prenosimo njegova nadasve zanimljiva prisjećanja i prikaz razvoja stvari iz toga turbulentnoga razdoblja za Crkvu.

Moj je otac živio u Alburyju, na pola puta između Melbournea i Sydneya. Budući da je naša obitelj u prošlosti imala veze s ljudima poput B. A. Santamarije i raznim političkim konzervativcima s kojima se moj otac sastajao, mislim da je zato moj otac mogao jasnije vidjeti promjene. Njemu su neke stvari bile očite, dok to nije bio slučaj s prosječnim katolicima koji su bili slijepo vođeni poslušnošću. Kada je sve počelo u ranim šezdesetima, moj je otac već imao informaciju o tome što će se dogoditi jer je njegov otac još u dvadesetima posjedovao knjigu „Protokoli sionskih mudraca“ u kojoj je opisan plan o tome kako će izgledati svijet u našemu vremenu, kao i način kako će se to provesti. Dvije se stvari spominju u toj knjizi: jedna je povezana s ruskim carom, a druga s Katoličkom Crkvom. Mislim da je tada već bio pripremljen teren za to. Kada su stvari u šezdesetima postale zbilja čudne i kada smo dobili Novus ordo Misu, moj je otac tražio svećenike koji su također prepoznali taj razdor i koliko je cijela stvar zla.

Prvo smo upoznali vlč. Burnsa. Kada smo našli toga svećenika... nikada neću zaboraviti tu jednu Misu. Bilo je rano ujutro. Bilo je to u školi u Melbourneu, kapela je bila sva od mramora, u potpunoj tišini, mogao se čuti odjek zvuka kada bi igla pala na pod, a Sunce je izlazilo s istoka. Bilo je vrlo hladno nedjeljno jutro. Do toga puta nikada prije nisam bio na latinskoj Misi. Mogli smo čuti tihi ton svećenika... nikada to neću zaboraviti. Bio je to gotovo nezemaljski osjećaj... nikada to neću zaboraviti. No kada su autoriteti doznali da vlč. Burns potajno služi Misu za skupinu vjernika, premjestili su ga, no mi nismo znali gdje, samo smo doznali za njegovu smrt nedugo nakon toga. Vjerojatno je umro od slomljena srca.

Arhiva bloga

Glasnik: