,,A
jedan od učenika njegovih, kojega je Isus ljubio, počivao je na grudima Isusovim“ (Iv 13, 23).
Ovim nam riječima četvrto evanđelje na zagonetni
način predstavlja svog pisca, koji ne otkriva svoje ime, nego se
označuje kao učenik kojega je Isus među dvanaestoricom na poseban
način ljubio. Cijela nam kršćanska predaja govori da je taj učenik
sv. Ivan apostol, a posebna Gospodinova naklonost prema njemu očituje
se u dva simbolična, značenjem bogata događaja. Na posljednjoj
večeri sv. je Ivan imao tu milost da se mogao privinuti uz grudi
svoga božanskog učitelja. Mogao je osjetiti ljubav Njegova Presvetoga Srca i možemo naslutiti da je to razlog zbog kojega nam
baš sv. Ivan kao jedini među
evanđelistima donosi novu Kristovu zapovijed: ,,Novu zapovijed dajem vam: ljubite jedan drugoga! Kao što sam ja ljubio vas, tako
i vi ljubite jedan drugoga!“ (Iv 13, 34).
Drugi je milosni trenutak bio na vrhuncu Isusova otkupiteljskog
poslanja, ispod križa. Tu Gospodin predaje ljubljenom učeniku svoju
presvetu Majku i obratno, povjerava ga svojoj Majci: ,,Ženo! Evo
ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke!“.
Svo značenje i dubinu ovoga snažnoga
simboličnoga čina teško je iscrpiti i
pokušajmo vidjeti samo ono najvažnije. Nakon što je Isus uhvaćen
i predan Židovima, svi su se učenici razbježali. Svi su se
pokolebali i nisu se usudili pristupiti da bi bili uz svoga
Učitelja, iz straha da i njih same ne bi snašla ista sudbina.
Jedini je bio sveti Ivan koji je pratio Gospodina na putu križa.
Snaga koju je dobio kada se privio uz Srce Isusovo bila je ta koja mu
je dala tu odvažnost da prati Isusa. Pod križem vidimo ljubljenog
učenika i Gospodinovu Majku. Isus ostavlja ovaj svijet i prijeći će
u vječnost k svome Ocu. No on neće ostaviti svoje vjerne i pratit
će ih dalje svojom božanskom pomoću, a kao znak svoje trajne
prisutnosti, kao način ostvarenja te povezanosti, ostavlja im svoju
Majku. Ona je ta koja se treba brinuti za njegovu djecu i koja će ih
voditi do svoga Sina. Ona je majka svih vjernih, svih onih koji su
preporođeni u Kristovoj Krvi i kao što je donijela svijetu
božanskog Spasitelja, u otajstvu rođenja koje slavimo u ovom
božićnom vremenu, tako treba svome Sinu privesti svakog od svoje
djece koje ona rađa pod križem, združena na najintimniji način sa
svojim Sinom. Isus nas upućuje na svoju
Majku. Po Njezinu pristanku došlo je spasenje na ovaj svijet. Ona je
u ime cijeloga ljudskoga roda prihvatila anđeoski navještaj,
primila u svoju utrobu vječnu Božju Riječ i darovala je svijetu, a
sada dobiva obratnu ulogu: treba taj pali svijet voditi prema
Otkupitelju. Kao što to pjevamo u himnu Slavna Majko Spasitelja: o
pomozi palom svijetu, koji želi ozdravljenje, ti što rodi tvorca
svoga prirodi na udivljenje.
Sv.
Ivan dakle predstavlja svakog od nas, svakog vjernika koji je upućen
na Blaženu Djevicu Mariju. Ali još više, u drugom smislu on
predstavlja i svećeništvo. On je Kristov službenik koji se penje
na Kalvariju da bi – u osobi istoga Krista, Velikog i vječnog
svećenika, prinio nebeskom Ocu žrtvu Križa, a ta žrtva je ona
ista koja se prikazuje na sv. Misi. Ta se žrtva svakodnevno obnavlja
na našim oltarima na nekrvni, sakramentalni način, tako da nam se u
njoj otvaraju sva blaga milosti koje je Gospodin zaslužio svojom
žrtvom na Križu. Ta su nam blaga milosti dostupna i pozvani smo da
u njih zahvatimo, da primimo te obilne plodove božanske milosti. A
to trebamo činiti tako da se na nutarnji način združimo s
Kristovom žrtvom, kao što to čine ljubljeni učenik i njegova
majka, stojeći podno križa i razmatrajući njegovu muku. Tako
postajemo otvoreni primiti Božja dobročinstva i rasti u svetosti.