Sažet
ćemo pripovijest ovog događaja prema izvješću glavne patnice koje
je potvrđeno zakletvom. Izvješće je napravljeno pred komisijom
koju je za tu svrhu ustanovio papa Grgur XVI.[1]
Kada
je Nikola I. zasjeo na autokratsko prijestolje ,,svih Rusa“, skoro
svi katolički samostani su pripadali redu svetog Bazilija[2], a
jedan od najuspješnijih je bio u Minsku.
Tijekom
ljeta 1838. je Siemaszko, biskup otpadnik, uzalud pokušavao navesti
ove redovnice da se pridruže ,,pravoslavnoj crkvi“. Kada mu je
propao treći pokušaj, pojavio se u samostanu te tražio od opatice
Makrine razlog zašto nije potpisala čin odricanja koji joj je
poslao. Razgovor koji je uslijedio je od strane opatice bio slijed
junačkih i apostolskih opomena otpadniku; a sa strane Siemaszka
alternacija laskanja i dijaboličkih uvreda. Na treći dan nakon ove
scene je bijedni prelat u pratnji civilnog guvernera Minska, na čelu
s pratnjom vojnika odvalio vrata samostana u 5 sati ujutro. Časne su
bile u činu odlaska u kapelu i prirodno je svaka pošla u svoju
ćeliju, ali vojnici su zapriječili put i uplašene časne sestre su
se okupile oko svoje majke. Tada je Siemaszko prišao i upitao:
,,Kamo ste pošle?“ - ,,U kapelu na
razmatranje“, odgovorila je opatica.
,,Razmatranje“ odvratio je biskup s
podsmijehom i onda pridodao: ,,Po zapovijedi njegova veličanstva dao
sam vam 3 mjeseca za razmatranje, ali sam promislio tu stvar i došao
do zaključka da će vas odgoda djelovanja učiniti samo više
tvrdoglavima. Ovaj trenutak je dakle posljednji koji ćete imati za
slobodni izbor. Što hoćete
imati: prihode koje sada uživate i to još veće od našeg
velikodušnog vladara ako prihvatite pravoslavnu vjeru, ili težak
rad u Sibiru ako odbijete?“.
Na
ovo pitanje opatica je odgovorila: ,,Težak rad i stotinu Sibira
radije nego otpad od Isusa Krista i njegova Namjesnika!“
- ,,Ali pričekajte malo“,
inzistirao je Siemaszko; ,,kada vam moji štapovi budu skinuli kožu
s kojom ste se rodile, biti ćete popustljivije“.
Prosvjedni poklik odjeknuo je od svih redovnica, a časna sestra
Wawrzecka je rekla: ,,Oderite nam kožu, odsjecite meso s naših
kostiju i onda smrvite te kosti; naći ćete nas i dalje vjerne
Kristu i Rimskom Prvosvećeniku“. Na to
je otpadnik izgovorio bujicu hula i onda naredio vojnicima da izbace
časne sestre iz samostana. ,,Oj krvi poljskog psa“,
vikao je, ,,Ja ću ti iščupati jezik“.
Vojnici su odmah poslušali; ali kako su nesretne žene prolazile
kroz kapelu, jecajuća opatica se bacila pred noge, ne biskupu, nego
građanskom upravitelju i tražila dopuštenje da obavi posjet
Presvetom Sakramentu za rastanak. Unatoč Siemaszkovim protestima,
upravitelj je pristao i redovnice su sve kleknule, zadnji puta, u
onome što je svim redovnicima i redovnicama najdraže mjesto na
zemlji: njihova vlastita kapela. 35 njih se dakle tako poklonilo
pred njihovim Gospodinom u Presvetom Sakramentu; 34 ih je ustalo.
Jedna sestra, Rosalia Lanszecka, 57 godina stara, koja je bila
redovnica 30 godina, ležala je mrtva na podu.