S
radošću objavljujemo da je iz tiska izašao prijevod jednog od
glavnih djela nadbiskupa Lefebvrea: Otvoreno pismo zbunjenim
katolicima, koje je odsad dostupno na hrvatskom jeziku. Knjiga će se
moći nabaviti kod sutrašnje Mise i predavanja, ili pak narudžbom
na mail adresu našeg bloga (christusrexhrvatska(ET)gmail.com). Iz
predgovora knjige:
Ova
knjiga već u svom naslovu jasno navodi adresata. Čitatelj koji nije
toliko upućen u problematiku aktualnog stanja u Crkvi postavit će
si zato pitanje, tko je taj zbunjeni katolik? Kako nadbiskup Lefebvre
navodi već u prvom poglavlju, sami postkoncilski pape priznali su u
Crkvi postojanje ozbiljne zbunjenosti. Priznali su da postoje široko
rasprostranjene stvari koje ugrožavaju vjeru katolika –
krivovjerja, zablude, zlouporabe svoje službe od strane pastira i
svećenika. To je činjenica koju će svatko već na svom primjeru
moći ustanoviti jer se zasigurno bar ponegdje morao susresti s nečim
čudnim, stranim, bilo u naučavanju crkvenih pastira bilo u
bogoštovlju. No ta zbunjenost seže još dalje. Ona nas vodi dotle,
da se suočimo s činjenicom kako onaj redovni život Crkve koji
svugdje nalazimo – njezino naučavanje, propovijedanje,
bogoštovlje, način postupanja, običaji, nekako ne možemo spojiti
s onim životom koji ili poznajemo otprije Koncila, ili naprosto
odstupa od onog trajnog mjerila Katoličke crkve, koji nalazimo
izražen u dokumentima povijesnih crkvenih sabora, izjavama rimskih
prvosvećenika, onoj nekadašnjoj latinskoj liturgiji, starim
katekizmima i molitvenicima.
Nešto
se očito promijenilo. Uočavamo da je onaj nadnaravni duh koji je
prožimao sve ove vjekovne crkvene izvore, negdje naprosto nestao. U
novim stvarima jednostavno ga ne možemo pronaći, već svugdje
susrećemo samo jednu naturaliziranu atmosferu. A ipak, svjesni smo
da to ne može biti mjerilo Katoličke crkve. Njezin cilj nije ovaj
svijet, već je njezin cilj nebo. I ako nas sredstva koja nam se
danas nude naprosto do tog cilja više izričito ne upućuju, i još
više ako nam se ta sredstva žele nametnuti, što trebamo činiti?
To je upravo stanje zbunjenosti s kojim se katolik danas suočava –
da je u Crkvi nametnuto jedno usmjerenje koje nikako ne odgovora i
drastično odstupa od onog vjekovnog katoličkog usmjerenja. Još
više, da nas na to usmjerenje prisiljavaju oni isti autoriteti koji
su postavljeni od samog Gospodina i kojima dugujemo poslušnost.
Stoga je katolik stavljen pred mučnu nužnost opredjeljenja:
poslušnost autoritetima u razvodnjenoj, modernistički koncipiranoj
religiji uz napuštanje vjekovne tradicije, ili pak stigma
neposlušnosti autoritetima, uz pristajanje na katoličanstvo svih
vjekova prožeto nadnaravnom vjerom? Na to pitanje odgovor nam želi
dati čovjek, koji je kao bogoslov, svećenik, biskup, u svoj
apostolski život usadio oboje: čist i nepomućen katolički nauk,
koji je primio u samom središtu Crkve, kao i besprijekornu poslušnost
i odanost crkvenim autoritetima, napose Kristovom namjesniku na
zemlji. Čovjek koji je u onim kritičnim trenucima za svoje
providonosno djelo, kada je morao donijeti tu odluku koja se stavlja
pred svakog od nas, izgovorio riječi: radije bih dao da umrem nego
da se moram suprotstaviti papi. Ali odluku je morao donijeti; a ona
stoji i danas pred svakim od nas.