Christus Rex

Duhovne vježbe svetog Ignacija u našem vremenu


Nakon Luciferove pobune jedini je realistični pogled na povijest da je ona beskrajna bojišnica između sila dobra i zla: Bog koji u svojem planu ljubavi želi da razumna stvorenja imaju dioništvo u njegovom blaženstvu, Sotona koji naprotiv pokušava da ih odvuče u propast.

U svom padu anđeo buntovnik povlači „trećinu zvijezda nebeskih“ (Otk 12,4), sjajna bića, čisto duhovna koja pripadaju svakom Anđeoskom koru i koja, zbog oholosti, postaju strašni zlodusi.

Sotonino djelovanje će se javno očitovati nakon stvaranja čovjeka, koji je pozvan zauzeti mjesto pobunjenih anđela u Nebeskom kraljevstvu, navodeći ga na istočni grijeh.

Sukladno Otkupiteljevom obećanju će pali anđeli, koje pokreće mržnja prema Bogu i zavist na ljude, raditi žestoko protiv jadnih sinova Evinih, baštinika naravi koja je izgubila posvetnu milost i koja je ranjena posljedicama istočnoga grijeha.

Otkupljenjem koje je Isus izvršio svojom smrću na križu gdje našu zadužnicu „on ukloni pribivši je na križ“ (Kol 2,15), Sotona doživljava strašan poraz, ali ne odustaje od svojeg pogubnog djelovanja – ometati Crkvu koja je rođena iz Isusova otvorenog boka da ljudima donosi plodove spasenja.

Izazvat će nasilne progone protiv Kristove Zaručnice, najprije od židova koji, odbacujući Mesiju, stvaraju novu religiju s potpunim prekidom sa Starim zavjetom koji je ispunjen u našemu Gospodinu. Farizejske tradicije koje je Isus žigosao postat će temeljem nove religije koja je sintetizirana u Talmudu, novoj „svetoj“ knjizi koja će istisnuti riječ Božju.

Potom će doći na red rimski carevi koji će pokušati fizički uništiti Crkvu Božju. Ali krv mučenika će biti sjeme novih kršćana i Crkva će, herojskim svjedočanstvom svojih članova, zaslužiti obraćenje poganskoga carstva.

Pater Franz Schmidberger drugi put boravio među nama


Celebracija svete Mise svih vremena u Splitu
  
Imali smo veliku čast ugostiti patera Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije Presvetog Srca Isusova u bavarskom Zaitzkofenu i dugogodišnjeg bliskog suradnika nadbiskupa Marcela Lefebvrea te prvog Generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nakon samog nadbiskupa Lefebvrea.

U Hrvatskoj je boravio od 5. do nedjelje 12. srpnja 2015. U petak 10. srpnja u Splitu je celebrirao svetu Misu koju je svojim pjevanjem uveličao muški zbor i potom održao predavanje o temi 50 godina od II. vatikanskog sabora (1965.-2015.) te u nedjelju 12. srpnja 2015. u Zagrebu je na sv. Misi koju je celebrirao pater Marko Tilošanec, prvi hrvatski svećenik koji je primljen u Bratstvo, održao veličanstvenu propovijed o „Strahopoštovanju i nedostatku strahopoštovanja“ te potom i predavanje o istoj temi kao i u Splitu.

Kršćanska kultura bitno je strahopoštovanje u podložnosti i nadređenosti, naredbama radi dobra podložnika, poslušnosti poradi Boga. K ovoj kulturi koja zrači plemenitost, dostojanstvo i ljepotu mora nas vratiti živi Božji Duh. Spoznati Boga, služiti mu u strahopoštovanju bitno je kršćansko ispunjenje života. Stoga se Ona koja je Prijestolje mudrosti naziva majkom lijepe ljubavi i straha Božjega, spoznaje i svete nade. (Sir 24,18)


Dođi, Duše Presveti, Ti Duše istine, ljubavi i strahopoštovanja, obnovi srca ljudska, obnovi lice zemlje!



INITIUM SAPIENTIAE TIMOR DOMINI –

POČETAK MUDROSTI STRAH GOSPODNJI. (Ps. 110)“


(Odlomak iz propovijedi patera Schmidbergera u Zagrebu 12. srpnja 2015.)



Ovdje donosimo fotografije koje nam je poslao jedan prijatelj iz Splita:


Zahvala nakon svete Mise

Sveta Misa i liturgijska revolucija


Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Novus Horror Missae (VI.)


Komentar 1.: Sva sreća da Vojni ordinarijat nije organizirao duhovni program na naturalističkoj plaži!
 
 
Vojska se mora prilagoditi terenu, ali vojni kapelan don Milenko Majić je postupio više kao promicatelj Jovanovićeve rodne izobrazbe, nego kao Isusov vikar koji štiti kršćansko ćudoređe djece.


...Zanima me što bi za ove fotografije reako papa emeritus Benedikt XVI. a što papa Franjo? Hoće li ove ove fotografije biti povod neke rasprave na sjednicama Hrvatske biskupske konferencije, vidjet ćemo.

Odgovor: Vrlo vjerojatno neće jer ovakve inkulturirane 'Mise za mlade' susrećemo ljeti već godinama diljem Lijepe naše - uz znanje i vrlo vjerojatno odobrenje naših biskupa, ali bi na dnevni red mogli doći svećenici koji služe ili se zanimaju za Tradicionalnu latinsku Misu! Jer ona u praksi posaborske Crkve 'nije dopuštena', dok sve drugo jest.


Komentar 2.: Svo 'opravdanje' tih djevojaka ili njihovih dušebrižnika bilo bi u stilu 'pa vruće je, Bože moj, kak da se obučem po ljeti drugačije neg tak', vjerujte mi. Ovo je vrijeme opće duhovne raspuštenosti, krivog shvaćanja blagosti, servilnosti, licemjerja, glume, komotnosti zaodjenutih u katolički štih. Pogledajte samo taj jadni 'oltar', govor tijela svih nazočnih. To nije Misa, to nije žrtva našega Gospodina, to je dosadnjikava sjedeljka koja se odradi, do onog 'glavnog' - provod, ugoda, zabava, strasti...

Latinski – prvi jezik hrvatske književnosti


Ulomak zabata oltarne pregrade iz Rižinica, natpis s imenom kneza Trpimira, 852.


Uvodni komentar: Sve revolucije radi provođenja svojih subverzivnih ciljeva trebaju mitove i mitomane. Liturgijska je novusordovska revolucija tipičan primjer širenja opsjena i obećanja dok se rušilo ono najsvetije što je sveta Crkva kroz cijelu povijest brižno čuvala: tradicionalni rimski Obred za koji se slobodno može reći da u nekim bitnim dijelovima seže do u apostolsko vrijeme. U Crkvi u Hrvata osobito se širio mit o narodnom jeziku i liturgiji, o navodnom utjecaju hrvatskih biskupa na uvođenje narodnog jezika premda je glagoljaški obred i pjevanje odmah napušten nakon reforme – upravo jer je i to bio tradicionalni obred i to ne na narodnom jeziku, nego na jednom sakralnom svetom jeziku: crkvenoslavenskome. Da su se previše slobodno služili povijesnim podatcima, znanost sve više otkriva. Poslužili su tome i klevete i mitovi iz 19. stoljeća. Nažalost, znanstvenicima naši liturgijski „žandari“ ne mogu oduzeti kanonsku misiju i prijetiti i ne mogu im predbaciti neposluh ili raskolništvo.

Latinski je nedvojbeno prvi jezik hrvatske književnosti, jedan od njezinih materinskih jezika – to vrlo uvjerljivo dokazuje veliki jezikoslovac Radoslav Katičić u svojoj novoj knjizi. Ovo stvaranje netrpeljivosti prema latinskome za Hrvate nikako neće imati dobre posljedice. Ne samo da se prekida veza s Predajom Katoličke Crkve, nego se ujedno odričemo i svojih korijena. Latinski nam je jezik pomogao da se izvučemo iz poganske bespismenosti, a modernisti nas ponovno guraju u novopogansku polupismenost i zatucanost.



Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneževima, a najpoznatiji su nam Borna, Vladislav, Mislav i Trpimir, pod sam kraj 8. i početkom 9. stoljeća po djelovanju franačke misije postala kršćanska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, uključila se u pismenu Europu, pa i sama više nije mogla biti bez pismenosti. U njezinu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo nepovoljnim prilikama kontinuitet antičkog života, pa tako i crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti došla odatle, nego tek s franačkom misijom koja je došla odmah iza vojnih snaga što su pod kraj 8. stoljeća oborile Avarski kaganat i proširile vlast franačkoga vladara u daleka jugoistočna podunavska i jadranska prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim reprezentativnim zgradama, osobito crkvenima. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.

Dušobrižništvo svetog Filipa Nerija


Sveti Filip Neri (1515.-1595.)

Princeza Camilla Doria-Pamphili imala je naviku napustiti crkvu neposredno nakon podjele svete Pričest i prije konca svete Mise. Sveti Filip Neri naložio je četvorici ministranata da svaki s po jednom svijećom prati plemkinju koja je žurila. Zbunjena dama pitala je koji je smisao neobične pratnje.


Objašnjenje je dao sam sveti Filip: „Principessa je upravo primila Tijelo Kristovo. Prilike još nisu prošle. U crkvene propise pripada: Svetootajstvo treba pratiti sa svijećama kada se nosi preko ulice. Stoga sam poslao ministrante sa svijećama za Vama“.



Princeza se onda posramljena, sva crvena u licu, vratila u kuću Božju i otada je odlazila s Mise tek nakon zahvale.


Dana 21. srpnja obilježava se petstoti rođendan „apostola Rima“ i „sveca humora, radosnog sveca“.

Iz povijesti Bratstva


Kardinal Gagnon (+2007.) s bogoslovima
u francuskoj Bogosloviji Flavigniju 1987. godine


Dana 8. prosinca 1987. nadbiskup Lefebvre je u Écôneu primio kardinala Édouarda Gagnona koji je došao iz Rima radi vizitacije vjerskih ustanova Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i prijateljskih zajednica po nalogu Rima. Bilo je to vrijeme otvorenosti.


Tijekom ljeta 1987. godine nadbiskup Lefebvre se posve očito razilazio u mišljenju s kardinalom Ratzingerom o vjerskoj slobodi, a godinu dana prije toga se pokazao krajnje uznemirenim poradi skandala u Asizu. Unatoč svemu tome, posjet kardinala Gagnona bio je razlog za radost jer je na vrlo javan način očitovao želju da se održi vidljiva povezanost s crkvenom hijerarhijom pa sastojala se ona i od članova koji su često zavedeni novim uredbama pokoncilskog vremena.


Na blagdan Bezgrješnog Začeća, na drugoj strani Atlantika, pater Richard Williamson, rektor američke bogoslovije u Ridgefieldu, pozvao je svoje bogoslove da se žarko mole da se Bratstvu opet prizna ona kanonska regularnost koja mu je nepravedno oduzeta: ,,Molimo za Bratstvo. Molimo osobito za kardinala Gagnona koji se danas ponovno vratio u bogosloviju Bratstva u Švicarskoj. Dovršio je svoju jednomjesečnu vizitaciju u kućama Bratstva u Švicarskoj, u Francuskoj i u Njemačkoj. Molimo za to da on, kada bude sastavljao svoje izvješće o Svećeničkom bratstvu na uvid Svetom Ocu, predstavi istinu na takav način da ono dobije Papino odobrenje. Molimo se za Papu da on učini ono što bi jasnije trebao činiti: da dade Bratstvu pravni status koji ono posve zaslužuje i apsolutno treba radi dobra cijele Crkve, kao i samog Bratstva“.


U ovih nekoliko redaka ne može se pronaći ništa od onih krivih predodžbi koje su razvijene kasnije i prema kojima su rimske vlasti posve strane Katoličkoj Crkvi, da Bratstvo mora prekinuti svaku povezanost sa Svetom Stolicom ili da se ono jednom zauvijek treba držati podalje od njezinih predstavnika. Baš suprotno, tijekom cijelih posljednjih desetljeća koje je nadbiskup Lefebvre živio ovdje na zemlji, bio je nadahnut dvostrukom željom – da sačuva dvotisućljetnu Tradiciju Crkve, tražeći pravo da može nesmetano nastaviti upravo s ovim eksperimentom. Svojim nasljednicima na čelu djela koje je on utemeljio povjerio je zadaću da razotkriju one zapreke koje omogućuju ili ne omogućuju eksperiment Tradicije.


Izvor: http://credidimus-caritati.blogspot.de

Što je krivo u karizmatskom pokretu?



Prema svjedočanstvu Djela apostolskih i poslanica svetog Pavla, Duh je Sveti u prvim desetljećima kršćanstva često na vidljiv

Od nijekanja do izazova


Ove godine je u cijeloj Francuskoj bilo samo 68 ređenja dijecezanskih svećenika i 52 svećenička ređenja za redovničke zajednice, dakle sveukupno 120 novih svećenika za „najstariju kćer Crkve“.


Prognoze kažu da će za pet godina biti još 6000 svećenika, u usporedbi s 15000 koliko ih danas još ima, od kojih je 10000 starijih od 65 godina, a 7000 ih je starijih čak od 75 godina.


Kako će ovih 6000 svećenika biti kadro skrbiti za župe? Voditelj Velike džamije u Parizu ima neke ideje za prenamjenu nekadašnjih crkava za jednu „dobru svrhu“ u Francuskoj – naime u džamije – a biskup Michel Dubost de Evry koji „više voli da crkve postanu džamije nego restorani“ voljan je predati mu ključeve crkava.


Suočena s ovim neumoljivim smanjenjem svećeničkih ređenja, stručna vijeća daju sociološka objašnjenja i savjetovanja stručnjaka predlažu psihološke interpretacije dok zaključak svaki dan postaje očitiji i više je demografski: nema dovoljno novih svećenika da zamijene svećenike koji umiru.


Ova kritična situacija je prije nekoliko godina dovela jednog biskupa do toga da moli za dopuštenje „da krene s eksperimentom Tradicije“, ali u ime ideološkog a priori njegov zahtjev je odbačen: o Koncilu se ne može pregovarati, pokoncilske reforme su ireverzibilne, brojevi koji tomu proturječe moraju potjecati od „lefebvrovaca“ i stoga se im se mora pristupati s odgovarajućom skepsom.


To je neprihvaćanje stvarnog stanja stvari.


Ali činjenice su činjenice. A s eksperimentom Tradicije se još uvijek može otpočeti. A da bi se to dogodilo, moramo energično nijekati da je ovo smanjenje zvanja naša sudbina i mora postojati volja da se upotrijebe blaga koja nam nudi Tradicija od 2000 godina…To je izazov današnjoj Crkvi!


Izvor: dici.org

Kardinal Brandmüller kritizira njemačke biskupe


U dnevniku „Rheinische Post“ kardinal Brandmüller oštro je kritizirao ponašanje njemačkih biskupa. Potrebna je hrabrost, a ne propovijedanje „light kršćanstva“, rekao je.

Crkva mora „zahtijevati program kontrasta prema današnjem društvenom mainstreamu i svjedočiti kako živjeti ono što je sadržaj Deset zapovijedi i etike Novoga zavjeta“. Što je već prije bilo uspješno u kontrastu s „morbidnim antičkim svijetom“, i danas može djelovati zarazno. No, to nedostaje u „crkvenom establishmentu“, dodao je.

Osobito je Kardinal zahtijevao zaokret na području morala i pobačaja. Tu postoje „određeni krugovi“ koji imaju „upravo perverzno uživanje u samouništenju“. „Kada se primjerice na mnogo načina sprječava nastavak života ili se postavlja u pitanje naravni identitet muškarca i žene“, dodao je primjerno kardinal Brandmüller.

Biskupi ne bi smjeli o tome šutjeti i kao pastiri crkve ne bi smjeli „u iluzornoj nadi da sami budu pošteđeni“ ostaviti na cjedilu one koji su zbog prijestupa protiv „političke korektnosti“ doživjeli „medijsko smaknuće“.

„Apsurdno je. Crkve se prazne, a blagajne se pune. Održava se jedan skupi aparat koji je sam sebi dostatan, koji sa svojim klepetanjem nadglasava glas Evanđelja“, Kardinal sažima izvrsno situaciju njemačke Crkve. Ovdje je potrebno „Entweltlichung“ („odsvjetovnjačenje“) kako mišljenje ne bi slijedilo zemaljsko-ekonomska načela.


Nadalje je zatražio od njemačke Crkve da se odvoji od „balasta“ gdje je kršćanski duh izgubljen. „Što mi pomaže 'katolički' vrtić ako se ondje govori o Djedu Božićnjaku, o uskrsnom zeki itd. umjesto o Isusu Kristu. Što pomaže 'katolička' bolnica ako onamo ne dolazi svećenik, ako sestra ne moli s bolesnicima i ako se vrše operacije koje su u proturječju s ćudorednim zakonom?“, rekao je Kardinal kojeg je kreirao papa Benedikt 2010. godine.

Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje


Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje – odakle Papa očekuje spasenje?

O enciklici Laudato Si'
pater Matthias Gaudron


Nova enciklika Laudato Si' (ime enciklike je uzeto iz Pjesme brata sunca svetog Franje Asiškoga) nov je primjer za to da su crkvene vlasti napustile nadu da će pridobiti svijet za Krista i stoga Crkvi žele naravnim sredstvima spasiti mjesto u društvu.

Sadržaj 

Enciklika je naslovljena riječima “O brizi o zajedničkom domu” pri čemu se pod “zajedničkim domom” misli na našu planetu Zemlju koja je zbog onečišćenja okoliša u opasnosti da sve više postane nenastanjivom. Da se Papa prihvatio ove teme, ne mora se u startu kritizirati jer divljenje djelima Božjeg stvaranja i njihovo čuvanje jest nešto što se nas kršćana itekako tiče.

Papa u prvom poglavlju daje dramatičnu i apokaliptičnu sliku pogibelji koje nam prijete kroz onečišćenje okoliša, klimatske promjene, nedostatak pitke vode i izumiranje brojnih životinjskih i biljnih vrsta pri čemu naglašava da će upravo najsiromašniji ove Zemlje najviše morati patiti od ovih oštećenja u okolišu. Problematično je ovdje možda da su mnoge znanstvene prognoze na koje se on poziva kontroverzne. Upravo s obzirom na globalno zatopljenje neki znanstvenici upućuju na to  da je povišena koncentracija CO2 u zraku posve precijenjena i da je Zemlja i u prošlosti već prošla druge tople faze koje nikako nije uzrokovao čovjek. Prije trideset godina postojalo je primjerice također „vrlo jako znanstveno suglasje o tome“ da će naše europske šume uskoro izumrijeti, a danas o tome nitko ne govori. Osim toga sam Papa upućuje na to da može nastati „pod krinkom zaštite okoliša nova nepravda“ (br.179), ako naime siromašne zemlje ne mogu ispuniti nove obveze i namete vezane za okoliš i time se bude sprječavao njihov razvoj. Unatoč svemu, posve je točno da se u mnogim zemljama premalo čini za zaštitu okoliša.

Lijepa su i vrijedna za čitanje tumačenja drugog poglavlja u kojima se promatra odnos čovjeka i stvorenog svijeta u svjetlu Svetog pisma pri čemu se Papa doduše gotovo ispričava da u enciklici koja je izričito namijenjena svim ljudima govori o vjerskim stvarima. Enciklika ovdje tumači da čovjek nije neograničeni gospodar nad stvorenim svijetom, nego prije njegov čuvar i upravitelj. Kaže se da je čovjek stvoren u trostrukom harmoničnom odnosu, u odnosu pema Bogu, prema bližnjemu i prema zemlji. Ova harmonija je doduše prekinuta grijehom, stoji dalje.

Svećenička i đakonska ređenja u Ecôneu 2015. godine


"Ad Deum qui lætificat iuventutem meam"


U ponedjeljak 29.lipnja mons. Bernard Fellay zaredio je u bogosloviji u Ecôneu sedam đakona i sedam svećenika Svećeničkog bratstva svetog Pija X. te dva svećenika za kapucine iz Morgona. Na svečanom obredu sudjelovali su mons. Galarreta i mons. Tissier de Mallerais, više od stotinu svećenika Bratstva, deset kapucina, benediktinci uz još nekoliko svećenika prijatelja.

Popeti se u Ecône na ređenja uvijek je ponovno uspinjanje na izvor vlastitog ređenja, k onoj mladosti koja sja na licima ovih mladića, k onoj želji biti čitavi njegovi, samo za Gospodina. Milost koja silazi na ređenike i čijim postajemo oruđem, obnavlja i u drugim nazočnim svećenicima žar onih prvih koraka svećeničkog života. To je vječna mladost koju Gospodin obnavlja u svećeniku, svaki put kad se on uspinje k oltaru, dakle svaki dan.

Intervju s pomoćnim biskupom Bernardom Fellayom



Dana 21. lipnja pomoćni biskup Bernard Fellay, Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., dao je intervju francuskom političkom časopisu „Présent“ koji je ovdje dokumentiran u hrvatskom prijevodu.


Pitanje: U jednom razgovoru za časopis „Fideliter“ iz godine 2001. spominjete „razvoj duboke naklonosti mladoga klera prema Bratstvu“. Je li se ovaj razvoj pojačao, osobito od motuproprija iz 2007.?

Msgr. Fellay: Bez ikakve sumnje! Ovaj razvoj je s motuproprijem dobio nov zamah. Uostalom, treba spomenuti zanimanje Benedikta XVI. za cjelokupnu liturgiju općenito. Doista je bila njegova želja da svećenicima i vjernicima učini dostupnom cijelu tradicionalnu liturgiju, ne samo Misu; to se doduše zbog mnogovrsnih otpora nije moglo ostvariti. No mladež se u njoj pronalazi, osobito jer je ova liturgija izvan vremena. Crkva živi u vječnosti. A isto tako liturgija, stoga je ona uvijek mlada. Ona je posve blizu Bogu i stoga ne pripada vremenu. Tako da nije začuđujuće da krsna milost dovodi do toga da ova harmonija zazvuči, čak u dušama koje je nikada nisu upoznale. Uostalom, osobito je dirljiva reakcija mladih svećenika koji otkriju ovu liturgiju: oni imaju dojam da im se skrivalo jedno blago.

Pitanje: Argentinska država je službeno priznala Bratstvo katoličkim, uz podršku kardinala Bergoglija koji je potom postao papa Franjo. Ima li to samo administrativno značenje ili to znači nešto više?

Msgr. Fellay: To ponajprije ima samo pravne posljedice i ništa ne govori o stanju općih odnosa Brat-stva s, pojednostavljeno rečeno, službenom Crkvom. Druga posljedica može se zbilja teško procijeniti. Nema sumnje da je papa Franjo kao kardinal Bergoglio bio obećao da će pomoći Bratstvu dobiti priznanje našega bratstva od argentinske države da je katoličko i on je održao svoje obećanje. To nas mora dovesti do zaključka da nas itekako drži katolicima.

Pitanje: U ovome misaonom okružju Vatikan Vas je imenovao prvostupanjskim sucem u postupku protiv jednog svećenika Bratstva. Zar se u tome ne može vidjeti znak naklonosti?

Msgr. Fellay: To nije ništa novo, nego postoji već deset godina. Riječ je zbilja o znaku naklonosti i zdravog ljudskog razuma. U Rimskoj Crkvi to vrijedi tijekom cijele povijesti: njezin realizam je kadar nadići kanonske, pravne probleme da pronađe rješenja za vrlo stvarne probleme.

Procesija Svete Krvi Kristove

Bazilika Svete Krvi u Bruggeu


Pobožna legenda izvješćuje da je Josip iz Arimateje mogao sačuvati nekoliko kapljica Gospodinove krvi. Ampula  je u vrijeme križarskih ratova došla iz Svete Zemlje u Flandriju. Već više stotina godina se relikvija Predragocjene Krvi čuva u bazilici u Bruggeu. Svake godine dolaze desetine tisuća vjernika vidjeti šarenu procesiju katolika Bruggea s relikvijom.



Relikvija Predragocjene Krvi Kristove

Novogotičko zidno slikarstvo u Bazilici pokazuje kako Flandrijski grof prima relikviju Predragocjene Krvi iz ruku Jeruzalemskog patrijarha i kako je povjerava svećenicima pošto se vratio u Brugge.


Flandrijski grof prima relikviju Predragocjene Krvi

„Približujući se stoga blagdanu i mjesecu koji su posvećeni štovanju Krvi Kristove, cijene našega otkupljenja, zaloga spasenja i vječnoga života, neka vjernici o njoj što pobožnije razmatraju i neka što češće pristupaju sakramentu Euharistije. Neka razmatraju, prosvijetljeni spasonosnim poukama koje proizlaze iz Svetih knjiga i iz nauke Otaca i Naučitelja Crkve o preobilnoj i neizmjernoj vrijednosti te doista Predragocjene Krvi 'cuius una stilla salvum facere totum mundum quit ab omni scelere' ('I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.') “. (himan „Adoro Te devote“).

Apostolsko pismo Inde a primis (1960.) kojim su odobrene Litanije Krvi Kristove.

Svečano ustoličenje (intronizacija) Srca Isusova


pater Matéo Crawley-Boevey


Kako ljudsko društvo može ozdraviti? Pitanje koji danas zaokuplja mnoge ljude. Crkva ljudima nudi blago nadnaravnih sredstava. Jednu inicijativu u vezi s posvećenjem obiteljī ona je osobito pohvalila: svečano ustoličenje ili intronizaciju Presvetog Srca Isusova.

Inicijativu za ovu vrstu pobožnosti proširio je pater Matéo Crawley-Boevey (1875.-1960.). U francuskom svetištu Paray-le-Monial izliječen je na čudesan način i od neba je primio nadahnuće za „Križarsku vojnu ljubavi“.

Njegov cilj: uspostava društvenog kraljevanja Isusa Krista i ozdravljenje obiteljī i cijeloga društva.

Pater Mateo Crawley-Boevey rođen je 1785. godine u Peruu. Postao je članom Kongregacije Presvetog Srca Isusova i Marijina i sveudiljnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ova je redovnička zajednica utemeljena 1800. godine u Poitiersu, a njezino je sjedište nekoliko godina kasnije premješteno u parišku ulicu Rue de Picpus. Danas se kratko zove „Kongregacija Presvetog Srca Isusova i Marijina“. (U Njemačkoj se ova Kongregacija naziva: Arnsteiner Patres).

Pater je Crawley-Boevey obolio i nakon toga je 1907. godine kao hodočasnik došao u Paray-le-Monial gdje je sveta Margareta Maria Alacoque od 1673. do 1675. bila primila svoja četiri viđenja Srca Isusova. Dok se ondje molio na dan sv. Bartolomeja, iznenada se i neočekivano vratilo njegovo zdravlje. Istodobno je Pateru bilo jasno da ga Bog šalje propovijedati po svijetu posvetu obiteljī Presvetom Srcu Isusovu. Ova se posveta naziva intronizacija ili svečano ustoličenje Srca Isusova. S time u vezi ne ide nikakvo nametanje dodatnih dužnosti. Štoviše, naglašava se volja vršenja zapovijedi koje vrijede za sve kako bi se tako Spasitelj priznao vladarom obitelji.

To sam vam rekao!


Ako sadašnji Papa nastavi putem koji je započeo, podijelit će Crkvu. Sve će dići u zrak. Onda će ljudi reći da je nemoguće da je ovo Papa, odbacit će ga“. Bilo je to 12. listopada 2013., a izjavio je to, tijekom jednog predavanja [1] u Kansas Citiju (SAD) mons. Bernard Fellay. Medeni mjesec između katoličkog svijeta i argentinskog pape u tom je pak trenutku bio svakidašnja idila; galaktički pean; beskrajni krešendo sveopćeg suglasja.

Sjećate li se kronika dvorskih vatikanista? Govorili su o crkvama koje se iznova pune, o redovima pred ispovjedaonicama, o mnoštvu rastavljenih koji su u novim preljubničkim vezama, koji gotovo „kucaju“ na vrata Svetohraništā da prime svetu Pričest… Riječi Generalnog poglavara FSSPX-a zvučale su stoga napornije nego ikada; osim toga, ovaj „ekskomunicirani“ dušitelj čak se usudio izjaviti da „je situacija u Crkvi zbiljska katastrofa i sadašnji Papa čini tako da je njezino stanje 10000 puta gore“. Na uobičajen način je Tornielli, koji nikada ne propušta priliku stigmatizirati sve što dolazi iz Ecônea i okoline, govorio o: „Frontalnom i vrlo oštrom napadu na papu Franju“ [2].

Na talijanskome se kaže da je vrijeme gospodin čovjek i vraća sve svima. Tijekom ove dvije godine koje su odonda prošle više se ne broje epizode, poduzete inicijative, geste i slike koje su hranile tu prosudbu koja nipošto nije kratkovidna i buntovnička. Možda pak nikada kao posljednjih dana nije bila jaka percepcija da zbilja sve eksplodira. Taj su osjećaj prenosila zbivanja koja su prethodile objavi nove enciklike, manifestaciji u Rimu za obranu tradicionalne obitelji i Papinom posjetu Torinu koji je zaključen prije nekoliko dana. Tko pozorno prati život Crkve već je dobro informiran o nevjerojatnom i 'milosrdnom' izgonu najboljeg talijanskog vatikanista [3] iz Tiskovnog ureda Svete Stolice; o sadržajima, malo je reći „inovativnim“, s obzirom na standarde papinskog učiteljstva koji su se slili u 'Laudato Si'; na koncu, o Franjinom posjetu Torinu s ekumenskim korolarom sačinjenim od neizbježnih zagrljaja, ljubljenja protestantskih biblija i neobičnih traženja oprosta od ponosnih baštinika onih heretika koji su, da šutimo o ostalome, više puta pokušavali ubiti svetog Ivana Bosca.

FSSPX ima više od 600 svećenika


Još će ovaj tjedan Svećeničko bratstvo sv. Pija X. imati više od 600 svećenika.

Dana 27. lipnja i 29. lipnja zaređeno je 13 svećenika i 18 đakona za Katoličku Crkvu po Svećeničkom bratstvu sv. Pija X.

Bratstvo preporuča u Vaše molitve ove mlade ljude koji su zaređeni za svećenike ili đakone.

To su sljedeći novi svećenici i đakoni:


Bogoslovija Srca Isusova Zaitzkofen, Njemačka


Biskup Alfonso de Galarreta zaredio je 27. lipnja:


Svećenike

p. Benedikt Roder (Njemačka)

p. Joseph Stannus (Kanada)

Arhiva bloga

Glasnik: