Dragi vjernici, imamo veliku milost što možemo
proslaviti još jedan veliki trenutak za naš apostolat u Hrvatskoj i
ovdje u Rijeci. Po prvi puta smo u mogućnosti održati javnu
svečanost podjele prve svete pričesti. Naš je redoviti apostolat
započeo prošle jeseni i vjerujem da nije nimalo patetično ako
neprestano napominjemo koje smo sve obrede – po Božjoj milosti,
mogli otada upriličiti, po prvi puta nakon koncilske revolucije i
uvođenja novog obreda krajem 60-ih godina. Jer činjenica je da se
više od 4 desetljeća u Hrvatskoj nije javno služio tradicionalni
rimski obred koji je potisnut novim obredom Mise te nije bilo ni
pastoralnog djelovanja na temelju tradicionalnog obreda. I zato
možemo s pravom i trebamo zahvaliti dragome Bogu na svim milostima
koje od njega primamo, a koje se očituju u svim pojedinim obredima i
svečanostima koje se kod nas obnavljaju nakon dugih pola stoljeća.
A to nisu samo trenuci za uspomene, nego doista značajni, pa i
povijesni koraci za obnovu katoličke vjere u našem hrvatskom narodu
– koja se ne može ostvariti drukčije, nego putem Tradicije. U to
smo čvrsto uvjereni – da tradicionalni obred nije samo pitanje
estetike, kulturnog obilježja ili nečega samo izvanjskoga, nego
doista vjere koja jedina može dovesti spasenju.
Prošlo je nešto više od godinu dana otkada smo mogli
upriličiti prvu tradicionalnu Misu u ovome gradu od početka
pokoncilske revolucije. Bilo je to upravo u mjesecu travnju prošle
godine. Prije godinu i pola Hrvatsku je pohodio mons. Fellay koji je
kao biskup služio prvu svečanu Misu. Nedavno smo mogli po prvi puta
služiti obred vazmenog bdijenja u Splitu. Po prvi puta smo služili
Misu i pokrenuli apostolat Tradicije i u istočnom dijelu Hrvatske, u
Slavonskom Brodu. Imali smo dosad već 2 krštenja, a sada smo po
prvi puta u mogućnosti održati i prvu pričest.
Upravo si ti, draga Lucija, dobila tu milost da možeš
biti u središtu tog velikog događaja. Nema nas ovdje puno, i ne
možemo, nažalost, održati ovu svečanost u crkvi. Bilo bi ti,
vjerujem, drago da možeš imati prvu pričest sa svojim vršnjacima.
No vjerujem da istovremeno razumiješ zašto to činimo ovdje u
dvorani. Razlog je taj što ona Misa koja se služi po našim crkvama
nije dostojna Boga. Ondje se događaju stvari koje nisu Bogu ugodne.
Ondje svećenik nije okrenut prema oltaru koji označuje samog Boga,
nego prema narodu. A ti znaš, učila si, da se sveta Misa ne
prikazuje ljudima, nego samome Gospodinu Bogu. Tu se Isus žrtvuje
svom nebeskom Ocu pod prilikama kruha i vina i zato svećenik treba
biti okrenut prema oltaru, a ne narodu. Ondje se, zatim, pričest
prima stojeći, pa i na ruku. Također si učila, i vjeruješ, da u
svetoj Euharistiji primamo živoga Boga, samoga našega Gospodina
Isusa Krista. On je prisutan u Euharistiji pod svakom, i najmanjom
česticom i zato mu moramo iskazati dužnu čast i klanjanje. Moramo
mu se pokloniti, primiti ga klečeći, a ne stojeći – a kamoli na
ruku, jer to nije običan kruh, nego sam živi Isus, svojim Tijelom i
Krvlju, dušom i božanstvom. U našim crkvama se zatim događaju
razne nedostojne stvari poput igrokaza, predstava; postavljaju se
laici umjesto svećenika da čitaju, pa čak i dijele pričest itd.
Sve su to stvari koje su Boga nedostojne i nisu mu ugodne. A mi znamo
da je naš cilj ovdje na zemlji Boga ljubiti i Bogu služiti da bismo
tako došli u nebo. A ne možemo mu služiti, ako ćemo činiti ono
što njemu nije ugodno i što ga vrijeđa i obeščašćuje, nego
moramo činiti samo ono, što je njemu na čast i slavu. To je upravo
ovaj, tradicionalni obred, u kojemu je sve usmjereno na Božju slavu.
Na sv. Misi moramo biti sabrani i gajiti duh molitve, a to možemo
samo u miru i tišini. Prema tome nas vodi tradicionalna latinska
Misa kojoj smo privrženi. U njezinom obredu ima puno mjesta za
tišinu i sabranost, za razliku od novoga obreda koji je prepun
neprestanog usiljenog govora i ljudskog aktivizma. Toj mističnoj
atmosferi pripada i latinski jezik na kojemu se služi Misa. To nije
samo obični događaj, razgovor ili obična molitva, nego neizmjerno
više – sv. Misa je najuzvišenije bogoštovlje koje zato ima
poseban, uzvišeni kultni jezik. To je način kako se sama Crkva
obraća svome Gospodinu; to nije čin svećenika kao čovjeka ili
bilo koje druge osobe, nego same Crkve, samog Krista koji preko
svećenika prikazuje samog sebe nebeskom Ocu. Neki se dijelovi Mise
govore tiho, kada ima mogućnosti, pjeva se gregorijanski koral –
kao što to danas imamo prilike doživjeti, i sve je to izraz ljepote
i uzvišenosti ovoga obreda koji uzdiže naše duše Bogu. To je
značenje molitve – da uzdignemo naše duše Bogu, a sv. Misa je
najuzvišenija od svih molitava u koju se trebamo uključiti osobno,
svim srcem.