srijeda, 17. rujna 2014.

Pijo X. i dragocjen dar crkvene glazbe


Godina je 2014. velika jubilejska godina preminuća svetog Pija X. Godina promišljanja o tome kako se odgovorilo velikom djelu obnove svetog pape. Što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može naučiti od svog svetog patrona i ostvariti u vlastitom apostolatu? Mitteilungsblatt je razgovarao s dr. Johannesom Laasom, ravnateljem Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu i doktorom muzikologije.

Mitteilungsblatt: Prvi veliki Papin reformski dokument nakon njegova ustoličenja bio je motuproprij o svetoj glazbi. Naziva se po početnim riječima „Tra le sollecitudini“ (tj. „Brige pastirske službe“) i objavljen je 22. studenog 1903., na blagdan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe. 

Kakva je bila situacija crkvene glazbe u godini 1903. da je bilo nužno jedno takvo pismo?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. je potjecao iz siromašne obitelji i kao svećenik je prošao sve razine hijerarhije, od kapelana do kardinala. Može se pretpostaviti da je dobro poznavao ljude i situaciju u Crkvi svoga vremena. Glede crkvene glazbe, vidio je ne samo stvari kojima su potrebna poboljšanja. U njoj je čak spoznao vrlo loše stanje. Primjerice, nije da se samo gregorijanski koral jedva njegovalo. Uopće nije bilo rijetkost da se uspješnice iz opera ili opereta s latinskim tekstom izvode u crkvi – a da i ne govorimo o talijanskim glazbenim kapelama koje su u crkvenom prostoru izvodile prilično svjetovne melodije. To je u Italiji bilo tako, nažalost i u mnogim drugim zemljama. Bio je to problem jedne posve nemoćne crkvene glazbe koja ima jedva nešto zajedničko s liturgijom. U Njemačkoj se to doduše odigravalo na glazbeno višoj razini, ali nepovoljne su prilike i ovdje postojale.

MB: Koji je odnos Pijo X. imao prema glazbi?

Dr. Johannes Laas: On je bio veoma muzikalan čovjek. To je možda malo poznato. S petnaest je godina ušao je u sjemenište. Tu je na posljednjoj godini studija preuzeo vođenje crkvenog pjevanja sjemeništaraca. Iz ovoga vremena potječu i neke manje liturgijske vokalne skladbe Giuseppea Sarta.  Vjerojatno je također učio malo i svirati glasovir ili orgulje. Uostalom, svirao je i fagot. Postoji lijepa anegdota koja je tipična za držanje i povjerenje u Boga kod budućeg sveca. Kao kapelan hodao je don Giuseppe uokolo uvijek u sirotinjskoj reverendi. Zbog toga su mu predbacivali dok konačno nije otišao kupiti novi talar. U svojem siromaštvu otišao je k jednom trgovcu, izabrao je tkaninu i spuštao je cijenu koliko je god išlo. Onda je uzeo svoj fagot u ruku i rekao je trgovcu: „Slušajte, gospodine, kako sam dobro naučio svirati otkada sam kapelan“. I počeo je svirati Credo. A trgovac je razumio i unio je bez oklijevanja note Creda umjesto cijene u knjigu računā.

MB: Kada se oblikovao njegov reformski program?

Dr. Johannes Laas: Crkvena glazba provlači se poput crvene niti kroz njegov svećenički život. Na svim mjestima na kojima je djelovao kao kapelan, župnik, kanonik, biskup i kardinal, posvetio se – u vezi s najvećom brigom oko dostojanstvenog slavljenja litugije – svetoj glazbi, Musica sacra. Brinuo se o formaciji klera i sam je predavao liturgijsko pjevanje. Sudjelovao je također na kongresima crkvene glazbe i bavio se reformskim idejama reformskih benediktinaca iz Solesmesa. Oni su se na temelju tradicionalnih rukopisa trudili oko restitucije gregorijanskog korala. Monasi su izdali i „Liber usualis“ i razvili su metodu s kojom je koral svakome moguće naučiti. Radovi iz Solesmesa trebali su postati temeljem izdanja „Vaticana“, novog koralnog izdanja. Pod Pijom je X. kasnije dan nalog za ovo izdanje  i ono čuva mudru ravnotežu između težnje za znanstvenošću i praktičnih zahtjeva.
1893. godine Giuseppe je Sarto pisao jednome kongresu crkvene glazbe koji je održan u Thieneu (kod Padove): „Preporučuje se gregorijansko pjevanje i pokazuje način kako se ono može njegovati i učiniti pučkim. Kada bi se ipak uspjelo postići da svi vjernici, kako pjevaju Lauretanske litanije ili 'Tantum ergo', pjevaju i nepromjenjive misne dijelove…To bi u mojim očima bio najljepši uspjeh njege crkvene glazbe jer bi onda vjernici zbilja sudjelovali u liturgiji i jer bi se time poticala pobožnost i molitva“. Iz ovih riječi već proizlaze misli vodilje koje će kasnije obilježiti i njegovo djelovanje kao pape.

MB: Motuproprij ima dakle svoju dugu pretpovijest?

Dr. Johannes Laas: Značajno je u svezi s time pastirsko pismo venecijanskom kleru 1895. godine. Ono je postalo temeljem kasnijeg motuproprija iz 1903. godine. Bitni su dijelovi teksta kasnije preuzeti u njemu. Konkretno Kardinalu-Patrijarhu to nije bilo ništa drugo nego čišćenje katoličkog kulta od svega profanoga i teatralnoga. Time se trebalo ponovno uspostaviti dostojanstvo kuće Božje. Jer sveti je čin, kako se kaže u pismu, „bezgraničnom lakoumnošću slatkastih melodija u toj mjeri posvjetovnjačen da se Kardinal ne libi usporediti to s Kristovim prijekorom: „Moju ste kuću učinili jazbinom razbojničkom“.

MB: To su teške riječi.

Dr. Johannes Laas: Kasniji se papa nikada ne libi svoje reformske ideje provesti i usprkos protivljenjima. Već kao mantovanski biskup 1887. je godine katedralnu glazbenu kapelu zamijenio koralnom scholom sjemeništaraca. Time zacijelo nije dobio na popularnosti. Ipak, reforma svete glazbe bila mu je i ostala važnom nakanom. Lorenzu Perosiju (1872.-1956.) kasnijem ravnatelju Papinske kapele napisao je: „Obnova crkvene glazbe bit će dugotrajna stvar: ipak se nadam da neću umrijeti prije nego što je vidim ostvarenu“. Bilo mu je jasno da se reformom crkvene glazbe dira u srce liturgije. Računao je s otporom znajući: „U ovoj ćemo se stvari morati boriti“.


MB. Zašto je bilo protivljenja tako jednoj časnoj želji?

Dr. Johannes Laas: Priznajmo: crkvenu glazbu – i onda kao i danas – mnogi promatraju samo kao neku vrstu „stvaratelja ugođaja“. Osjećaj, a ne duh, stoji u prvom planu. Međutim, to promašuje bit sakralne glazbe. Za Pija X. posrijedi je Božja čast i posvećivanje i izgradnja vjernika. Njemu kod crkvene glazbe baš i nije samo riječ o vjerskom osjećaju koji valja proizvesti, nego o svetosti i dostojanstvu kuće Božje i otajstava koja se u njoj slave. Iz ovoga izvora vjernici trebaju ponajprije crpiti svoje posvećenje. Briga o crkvenoj glazbi jest dušobrižništvo.

MB: Dođimo do motuproprija „Tra le sollecitudini“ iz 1903. Kako je pisan? Može li ga se i danas još dobro čitati?

Dr. Johannes Laas: Motuproprij Pija X. sastoji se od uvoda i devet poglavlja. Ona se dijela u sveukupno 29 odlomaka. U njima se raspravlja o svim bitnim pitanjima svete glazbe: ponajprije opća načela, onda vrste crkvene glazbe, liturgijski tekst, vanjski oblik djela crkvene glazbe, pjevači, orgulje i glazbala, opseg liturgijske glazbe i naposljetku, konkretne mjere za provedbu reforme. Ukratko se može reći: Svetac je izdao zbiljsku nit vodilju za praksu i teoriju svete glazbe čije se čitanje i danas još itekako isplati. Istodobno je  dao bitne poticaje za teologiju crkvene glazbe.

MB: Koliko su obvezujuće bile izjave motuproprija?

Dr. Johannes Laas: Motuproprij se izričito podrazumijeva kao „knjiga zakona“ koja je svojevremeno nadopunjavala crkveno pravo. Imao je zakonsku snagu. U njegovim bitnim izjavama za katoličku liturgiju još uvijek vrijedi.

MB: Koje su bitne izjave motuproprija koje za nas danas još uvijek vrijede?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. najprije naglašava da je crkvena glazba „bitna sastavnica“ svečane liturgije. Drugo, „živo sudjelovanje“ vjernika u liturgiji se označava „prvim i neizostavnim izvorom“ za ponovno oživljavanje kršćanskoga duha. Ove riječi imaju domašaj koji se ne smije podcijeniti i službeno - crkveno još nisu tako bile izrečene.

MB: Koje posljedice imaju ove izjave?

Dr. Johannes Laas: Uzmimo na primjer pjevanje: liturgijsko pjevanje nije samo dio liturgije, ono je sama liturgija. Pjevači vrše, kako Pijo X. kaže, „pravu liturgijsku službu“. To se odnosi i na vjernike ukoliko pjevaju dijelove koji spadaju na njih. Razumije se samo po sebi da ne može biti svejedno što se pri tome pjeva. Crkvena glazba mora isijavati osobine liturgije. To, naravno, vrijedi i za sve druge vrste crkvene glazbe. Jedanput sam doživio da je jedan dobar orguljaš u okviru stare Mise u sred ljeta jedanput za pričest svirao baroknu orguljašku parafrazu o jednoj poznatoj adventskoj pjesmi. Kad ga se upitalo nije li to ipak neprikladno, rekao je da je to lijep komad i da to ionako nitko ne razumije…

MB: Pijo X. označava crkvenu glazbu također i kao „ures“. Je li tako nešto ipak bitno?

Dr. Johannes Laas: Važno je da crkvena glazba nije samo „ures“ u smislu riječi ornatus, nego riječi decorus u smislu onoga što priliči jednoj stvari. Pijo X. objašnjava da se crkvenoj glazbi postavlja poseban zahtjev da liturgijskom tekstu „podari veću snagu kako bi se vjernike time lakše potaklo na pobožnost i njihovo srce bolje pripravilo na postizanje plodova milosti koje im pripadaju po slavlju božanskih otajstava“. Drugim riječima: „Lošom“ crkvenom glazbom, tako se zaključuje, ne samo da se manje razvija ljepota liturgije, ne samo da se Božja slava umanjuje, nego se također otežava i posvećenje vjernika. Borba za crkvenu glazbu borba je dakle za djelovanje liturgije, borba za posvećenje svijeta, borba za čovjekov spas duše.

MB: Što svetac zahtijeva od crkvene glazbe?

Dr. Johannes Laas: On kaže da crkvena glazba mora posjedovati osobine liturgije, naime „svetost“ i „dobru formu“. Iz toga samo po sebi izrasta treće obilježje: „općenitost“. Sa svetošću misli na odsutnost svega svjetovnoga, i s glazbene strane kao i vrste izvođenja. S dobrom formom zahtijeva od djela crkvene glazbe da budu „istinska umjetnost“. Pojam općenitosti zahtijeva da kvaliteta glazbe može razviti svoje djelovanje i iznad osobitosti narodā.


MB: Što on time konkretno misli? Ima li na umu određenu glazbu?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. govori ponajprije o gregorijanskom koralu koji je glazbena baština Rimske Crkve. U njemu vidi primjerno ostvarenu vezu glazbe i svećeničkog djelovanja. Gregorijanski koral kao primjer sve crkvene glazbe upravo je glazba liturgije, a ne u liturgiji ili za nju. S njim se nasuprot „konfekcijskoj robi“ pjesama ili komada koje se slobodno može birati, svakoj liturgijskoj prigodi tako reći oblači neka vrsta odijela po mjeri kako je to dr. Gabriel Maria Steinschulte jedanput lijepo formulirao.

MB: A o višeglasnoj glazbi?

Dr. Johannes Laas: Pijo je X. u koralu vidio i mjeru i primjer svake polifone crkvene glazbe. U talijanskom skladatelju G.P. de Palestrina (1514.-1594.) vidio je ovaj ideal primjerno ostvarenim utoliko što ispunja opći zakon koji je postavio Pijo X.: „Jedna crkvena skladba je tim više crkvena i liturgijska, što se više, u svojem ustroju, svojem duhu i ugođaju približava gregorijanskom koralu; obratno je ona tim manje dostojna kuće Božje, što se dalje udaljava od ovoga uzora“.

MB: Smije li se, dakle, samo pjevati koral i Palestrinu?

Dr. Johannes Laas: Naravno da ne. Doduše bi se trebalo posebno njegovati koral i klasično vokalno višeglasje. Pijo X. i njegovi nasljednici su bili posve otvoreni i prema svakoj, i suvremenoj, crkvenoj glazbi ukoliko je ispunjala ovaj upravo citirani zakon. Već je njegov Kardinal – Državni tajnik Merry del Val primijetio da Pijo X. nipošto nije mjesne i nacionalne tradicije jednostavno gurnuo postrance, pod uvjetom da se savjesno pridržavalo temeljnog načela da se crkvenoj glazbi zadrži njezin liturgijski, vjerski i umjetnički karakter. Što se danas od crkvene glazbe nudi na okupljanjima katolika i svjetskim danima mladih, nasuprot tome predstavlja pravi pad unatrag prije motuproprija Pija X. kao da ga nikada nije ni bilo. O novim pjesmaricama radije ćemo ovdje šutjeti.

MB: Tko prosuđuje je li ovaj zakon ispunjen?

Dr. Johannes Laas: I na to je mislio Pijo X. On propisuje da biskupi u svojim biskupijama trebaju oformiti povjerenstvo „temeljitih poznavatelja crkvene glazbe“. Ovi stručnjaci trebaju prosuđivati glazbeni život biskupije. Oni pak ne trebaju samo misliti na odabir skladbi, nego i na izvedbe koje odgovaraju snagama pjevača. Poželjno je da se i u zajednicama Tradicije ovom službom mudro okoristi. To je bitni dio pastirske brige.

MB: Zar koral ne potiskuje lijepu i bogatu baštinu njemačkih pjesama?

Dr. Johannes Laas: Upravo njemačka tradicija ima veličanstveno blago crkvenih pjesama. One se, dakako, moraju njegovati. Često sadržavaju lijepe melodije i duboke vjerske istine koje se za cijeli život duboko urezuju u pamćenje. Za njegovanje crkvene pjesme postoje mnoge prigode, primjerice na pjevanim Misama radnim danima ili na takozvanoj „njemačkoj svečanoj Misi“ na manje blagdane, u pobožnostima, procesijama kao i prije svečanih Misa i nakon njih gdje je običaj i za propovijed. U pravilu, udvostručenje koralnog pjevanja i njemačke pjesme zbog vremenskih i estetskih razloga nema smisla. U dvojbi koralu valja dati prednost. Mora biti jasno da kod pitanja svečane liturgije nije o tome riječ da se jedna Misa s glazbenog stajališta sastavi gotovo po vlastitom ukusu. Hijerarhiju svečanosti s dotičnom vrstom njezinog glazbenog oblikovanja Crkva je uostalom točno definirala. Za to postoji primjerice upute Kongregacije za obrede iz 1958. godine.

MB: A što ako se gregorijanika ljudima jednostavno ne sviđa?

Dr. Johannes Laas: S Pijom X. moramo imati pred očima da pitanje prave crkvene glazbe nije pitanje „ukusa“. Možda bi se u ovome surječju valjalo prisjetiti riječi iz pastirskog pisma iz 1895. godine: „Sviđa li se nešto ili nije, još nikada nije bio pravi kriterij za prosudbu sakralnih stvari; puk se ne treba podupirati u neispravnih shvaćanjima, nego ga valja odgajati i poučavati.“ Ovom je željom prožet i motuproprij, to je jasan nalog“.

MB: U kojoj se mjeri visoki zahtjev koji postavlja Pijo X. uopće može provoditi u manjim zajednicama?

Dr. Johannes Laas: Ponajprije se radi o tome da se zadrži temeljno načelo. Reforma Pija X. djeluje, dakako, ondje gdje valja iskorijeniti velike zloporabe. Inače on želi glazbeni život u biskupijama istodobno ponovno izgraditi odozdo, primjerice dobrim školovanjima u sjemeništima. 

MB: Odnosi li se motuproprij onda samo na kler?

Dr. Johannes Laas: Nipošto. Cilj je Pija X. uvesti gregorijanski koral i u puku. Vjernici trebaju živo moći sudjelovati na crkvenom bogoslužju „onako kako je ranije bio slučaj“. Drugim riječima: Vjernici trebaju pjevati misne dijelove koje spadaju na njih i time i sami biti liturgijski djelatni. Tako se istinski liturgijski povezuju sa svećenikovom žrtvom. Ovdje je jasan utjecaj istinskog liturgijskog pokreta obnove iz duha benediktinskog monaštva na Pija X. Istodobno je time autentičnom liturgijskom pokretu dao odlučne poticaje.


MB: Je li netko dobar katolik samo kao katolik koji pjeva?

Dr. Johannes Laas: Uvjerenje je otaca da je pjevanje izričaj ljubavi: „Cantare amantis est“ veli sveti Ambrozije. Osim toga kaže se: „Christus in Ecclesia cantat“ – Krist je prvi pjevač liturgije. Od njega potječe svako liturgijsko djelovanje. Ujedinjujući se s tradicionalnim pjesmama, povezujemo se s našim Gospodinom i Spasiteljem. To biva jasno primjerice kad svećenik kao „alter Christus“, kao drugi Krist počne pjevati Slavu ili Vjerovanje te ovo pjevanje prihvati schola i onda i cijeli puk i to se tako reći prenosi u cijeli stvoreni svijet. Neovisno od toga u ljepoti se objavljuje božansko. „Glazba je izmišljena u nebu“ kaže sveta Hildegarda iz Bingena. „Ako je čovjek muzikalan, onda po objavi Duha Svetoga“. Ako se u svetoj Misi dodiruju nebo i zemlja, glazba kao odsjaj vječnog anđeoskog hvalospjeva čini da je ono, na što smo pozvani, već sada anticipirajući osjetno moguće iskusiti. Naravno, postoje i drugi načini za vjernike da se povežu s Gospodinovom žrtvom križa. Ali valjalo bi ipak barem uzeti na znanje što nam sveti Pijo X. tako snažno stavlja na srce.

MB: Što se još može učiniti kako bi se konkretno poboljšala kakvoća crkvene glazbe po prioratima Bratstva? Kako se uopće još može proširiti gregorijanski koral ako za to ne postoji mjesna tradicija ?

Dr. Johannes Laas: Po mojem dugogodišnjem iskustvu kao voditelj schole u prioratima u Berlinu i Bonnu, potrebne su poglavito sljedeće stvari: postojanost, dosljednost, izobrazba i prijateljstvo. Postojanost: odlučujuće je ponajprije da se koral redovito pjeva na svečanoj Misi, po mogućnosti uvijek potpuno nedjeljom i blagdanima. Koral ne smije biti samo jedna od mogućnosti. Samo tako se vjernici mogu na to naviknuti, a djeca u to normalno urastati.

MB: Kako postupati ako to uopće još nije slučaj?

Dr. Johannes Laas: Jasno, potreban je dobar voditelj schole koji je kadar redovito okupljati oko sebe nekoliko pjevača. I: bez proba to neće ići, treba uložiti vrijeme. Onda je pametno početi s nekoliko pjesama. Najprije bi se trebale uvježbati različite pjesme ordinarija za različita vremena crkvene godine koje naizmjenično pjevaju schola i puk. Onda se može usredotočiti poglavito na pjevanje Introitusa i Communija, a odatle repertoar godinama stalno povećavati. Važno je ovdje duboko udahnuti. Ni Rim nije izgrađen u jednom danu.

MB: Možda se ovdje mora računati s otporom?

Dr. Johannes Laas: Ovdje dolazimo do točke dosljednosti. Jasno da nije moguće provesti u djelo želje Pija X. ako svima uvijek želimo činiti po volji. Kod mnogih ljudi postoji zbilja svojevrsna oporba iz neznanja prema crkvenoj glazbi i tu vrijedi samo, „kako se to kod nas uvijek činilo“.
Odlučujuće je pak kako je to možda već uvijek trebalo biti. Pijo je X. predobro poznavao sve ove prigovore protiv uvođenja gregorijanskog korala. U svojem motupropriju čak određuje: „Svi neka budu u to uvjereni da bogoslužje ne gubi na sjaju ako ga prati samo ova vrsta glazbe“. Na to se uho, naravno, treba naviknuti. Usput: po mojem je mišljenju pogrješka da se proprij redovito prati orguljama. Time se modalni gregorijanski napjevi ukopavaju u naš dursko –molski – tonalni osjećaj, a mi gubimo osjećaj za posve jedinstvenu svečanost i diferenciranost starih modusa. Gregorijanika – i orguljaška pratnja koja sebi uzima za primjer modalni karakter korala – onda često zvuče „tužno“. A slučaj je baš suprotan. Nemojte me krivo razumjeti, molim Vas, kada kažem: volim Mozarta, njegove su Mise divne, ali njegova glazba nije krajnje mjerilo liturgijske crkvene glazbe.

MB: Kako se uči pjevati?

Dr. Johannes Laas: Tako da se to čini i ima ljude s kojima se to može činiti i koji mogu nekome pokazati kako to ide. Za to su, dakako, potrebna izobrazba preko školovanja. To počinje kod razgovora, ide preko pjevačkih sposobnosti i tehnike dirigiranja i uključuje proučavanje liturgijskih uredbi. U francuskome Distriktu postoji „Centre Saint Pie X“ za gregorijaniku koji primjerno djeluje u ovome smjeru i budućim voditeljima schola prenosi metodu Solesmesa koja se dokazala u praksi.
MB: Još ste govorili o „prijateljstvu“. Što mislite pod time?

Dr. Johannes Laas: Po mojem iskustvu redovito je pjevanje i slušanje gregorijanskog korala nevjerojatno bogat izvor duhovnog prodiranja liturgije. Zajednica pjevača korala zbilja pomaže da se liturgiju dublje shvati. I to iz godine u godinu sve više. Gregorijanika nudi takvu jednu puninu iz koje se nikada dovoljno ne može crpiti. I zbilja nikada nije dosadno pjevati koral. Tako može schola koja redovito proba biti i mjesto susreta, duhovnog prijateljstva i duhovne radosti, ali i druževnosti. Ja sam to barem dosada uvijek tako doživljavao. Stoga mogu kao obični vjernik samo izreći apel: angažirajte se u misnim centrima, kapelicama i prioratima kao pjevači! Ponudite se nadležnom svećeniku kao pjevači! Dođite kada se nude usavršavanja! Svugdje se otkriju skriveni talenti. Bratstvo je odabralo sv. Pija X. za svog zaštitnika jer je ovaj program „Sve u Kristu obnoviti“ ostvario na primjeran način – a pri tome je počeo od glazbe. Uzmimo ga i mi, Tradiciji vjerni katolici, za primjer i istinskog učitelja.

MB: Od srca zahvaljujemo na razgovoru.

Dr. phil. Johannes Laas je rođen 1972. u Berlinu, studirao je glazbu, germanistiku i pedagogiju. 1997./98. boravio je u Rimu. Od 2001.-2007.godine znanstveni je suradnik za muzikologiju na Sveučilištu Universität für Künste u Berlinu. Nakon toga  radi u školi. Uz to je predavač za historijsku muzikologiju na Kölnskoj glazbenoj visokoj školi. U svojoj disertaciji bavi se posljedicama reformi Drugog vatikanskog sabora na skladatelja Maxa Baumanna (1917.-1999.) i na suvremenu crkvenu glazbu. Vodi koralnu scholu u Bonnskom prioratu Krista Kralja. Od 2013. je ravnatelj Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu. Oženjen je, ima troje djece i živi sa svojom obitelji u Schönenbergu.