Christus Rex
Prikazani su postovi s oznakom Crkveno Učiteljstvo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Crkveno Učiteljstvo. Prikaži sve postove

Rim zabranjuje blagoslivljanje istospolnih parova

Kardinal Luis Ladaria Ferrer, predstojnik Kongregacije za nauk vjere

U
odgovoru objavljenom 15. ožujka 2021. Kongregacija za nauk vjere (CDF) tvrdi da Crkva nema moć blagoslivljati istospolne zajednice. Ovaj odgovor, koji je odobrio Papa, popraćen je objašnjenjem i komentarom.

Gospa i Glupi vol

 
S
v. Toma, najveći učitelj kojega je Katolička Crkva ikada poznavala, često bi govorio da je naučio manje iz knjiga nego u podnožju Križa ili oltara.

Što je to župa?


Možda ste primijetili da Svećeničko bratstvo ne govori o svojim ,,župama ili župljanima“, nego o ,,crkvama, prioratima i vjernicima“. Evo ovdje objašnjenje zašto.

Proročke opomene velikog Pija X.


Ima onih koji se čude što ih mi svrstavamo među neprijatelje Crkve, no neće se naći u čudu tko god, ostavljajući po strani nakane čiji je samo Bog sudac, krene prosuđivati njihova učenja i njihov način govora i djelovanja. Nije daleko od istine onaj koji ih smatra najštetnijim neprijateljima Crkve. Naime, kao što smo već rekli, njihovi planovi uništenja ne dolaze izvan Crkve, nego unutar nje; stoga se opasnost krije gotovo u samom njezinu krvotoku i u njezinoj utrobi, s toliko sigurnijom propašću, koliko je oni više poznaju iznutra. Da bi stvar bila još gora, oni ne dižu sjekiru na grane ili izdanke, nego na sam korijen, to jest na vjeru i njezine najdublje korijene. Zasjekavši zatim u taj korijen besmrtnosti nastavljaju širiti otrov cijelim stablom tako da ne štede nijedan dio katoličke istine, nijedan od dijelova koji pokušavaju zatrovati. I k tomu, vršeći svoja bezbrojna štetna djela, nitko ih ne može natkriliti u domišljatosti i lukavstvu, jer nastupaju istodobno i kao racionalisti i kao katolici i to s tako dovitljivim pretvaranjem da lako zavedu svakog neopreznog pojedinca; a budući da su smioni više no bilo tko drugi, ne zaziru ni od čega i neustrašivo i slobodno šire svoj lažni nauk i izdaju ga tobože za pravi.“

[Odlomak iz enciklike: „Pascendi dominici gregis“; 8. rujna 1907., br. 3]

(Ne)zabludivost pape


Sveto Pismo i crkveno Učiteljstvo o papinskom autoritetu i nezabludivosti


Nauk o službi i autoritetu pape, sv. Petra, Kristova namjesnika, zemaljskog poglavara Crkve, nalazimo izraženim u svim bitnim crtama u sv. Pismu. Ponajprije, ako promatramo sam lik sv. Petra, kako je on prikazan u svim evanđeljima, zatim Djelima apostolskim, pa i drugim novozavjetnim spisima u kojima se on spominje, uočavamo da njemu pripada sasvim naročito odabranje i služba. Njegovo ime spominje se najviše puta u NZ – čak 195, pri nabrajanju apostola spominje su uvijek prvi, ili se pak jasno ističe kao vođa čitave skupine – izrazom 'Petar i učenici, apostoli, njegovi drugovi', on više puta govori u ime apostola, jasno se predstavlja kao vođa apostolskog zbora nakon Pedesetnice, sam Gospodin Isus se moralno ujedinjuje s Petrom – primjerice kod plaćanja poreza, itd. Osim tih implicitnih pokazatelja, nalazimo i izričite riječima iz kojih iščitavamo da Isus postavlja Petra poglavarom Crkve – kada mu predaje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19). U tadašnjem općem kao i biblijskom govoru, izraz ključeva označuje vlast, a Kraljevstvo Božje je Kristovo otajstveno tijelo koje će proizaći iz njegova otkupiteljskog djela, novi Božji narod – Crkva. Nakon uskrsnuća, Isus Petru ispred sviju apostola daje trostruki nalog: pasi ovce moje (Iv 21, 15-17). Također, čitamo u Lukinu evanđelju kako je Gospodin obećao da će posebno moliti za Petra da ne malakše njegova vjera, da bi mogao utvrđivati braću u vjeri (Lk 22,32).


Sve ove istine koje su sadržane u sv. Pismu, na izvrstan je način precizno, sustavno, dogmatski formulirao I. Vatikanski sabor (1870.). Konstitucija Pastor Aeternus I. Vatikanskog definira 4 vjerske istine o službi pape. Prvo, da je Krist Gospodin postavio blaženog apostola Petra za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve, i da je on primio istinsko i pravo prvenstvo u nadležnosti ili autoritetu. Drugo, da je rimski biskup nasljednik sv. Petra u istom prvenstvu, u neprekidnom slijedu. Treće, da rimski prvosvećenik ima ne samo službu nadgledanja, nego punu i vrhovnu vlast upravljanja nad čitavom Crkvom, nad svim i pojedinim crkvama, pastirima i vjernicima, ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i moral, nego i u onima koje spadaju na disciplinu i upravu Crkve. I četvrto, da su definicije nauka o vjeri i moralu koje rimski prvosvećenik kao pastir i učitelj svih kršćana donosi svojim vrhovnim apostolskim autoritetom tako da ih treba držati čitava Crkva, nezabludive i nepromjenjive. Tri su dakle uvjeta koje Koncil navodi kao nužne da jedna papinska izjava ima karakter nezabludivosti. Papa mora, prvo, nastupati kao vrhovni pastir svih kršćana, drugo, s nakanom da njegova izjava o određenoj vjerskoj ili moralnoj istini bude konačna i nezabludiva, i treće, s nakanom da na tu istinu obveže sve vjernike. Nedostaje li bilo koji od tri uvjeta – radi li se samo o izjavi za koju papa nema namjere uložiti svoj vrhovni autoritet, radi li se o redovno formuliranom nauku u kojem nema nikakve naznake da se predlaže na nezabludivi način, ili ako ne postoji nakana da se vjernike obveže da prihvate tu izjavu činom vjere – ta formulacija nema odliku nezabludivosti, nego njezina kvalifikacija može biti samo nižeg ranga.


Granice papinskog autoriteta


To je odgovor gledano iz izvora objave na pitanje papinske nezabludivosti. Tu je Crkva pitanje koje je prethodno bilo sporno riješila konačnim činom te ne postoji više ništa diskutabilno. No s drugim, pitanjem koje su granice papinskog autoriteta s obzirom na ljudskost i pogrešivost osobe rimskog prvosvećenika, kao i dužnu poslušnost sa strane vjernika, nije tako izričito jasno. Crkva ovdje nije donijela konačnu izreku, međutim, razumski možemo doći do sigurnog teološkog zaključka koji je neosporan. Postupak za to je jednostavan. Prva je pretpostavka da je svaki čovjek s obzirom na svoju razumsku nesavršenost, u svojim postupcima i sudovima, pogrešiv. I nadalje, kada govorimo o autoritetu, razlikujemo božanski i ljudski autoritet. Božanski je savršen i nepogrešiv, te mu dugujemo bezuvjetnu poslušnost, dok ljudski to nije – on je nesavršen i pogrešiv, te mu zato ne možemo dugovati apsolutnu poslušnost. Druga je pretpostavka da je sam rimski prvosvećenik, papa, također čovjek, pa iako Krist daje posebne milosti svojem zemaljskom namjesniku da bi mogao dostojno vršiti svoju službu, ipak on kao čovjek posjeduje prostor slobode u kojemu treba donijeti moralnu odluku. U tom prostoru javljaju se i utjecaji napasti i zavodljivosti zloga, zemaljske požude, kao i ograničenost ljudske naravi, koje otvaraju mogućnost odabira koji nije u skladu s Božjom voljom. Odatle dolazimo do jasnog zaključka, da iako vjernike obvezuje poslušnost prema zakonitim pastirima, mogu postojati slučajevi kada je ne samo dopušteno nego i nužno otkazati svoj pristanak na nepravedne i nezakonite odluke, pa čak i otvoreno se suprotstaviti.


Iako kako je rečeno, nema dogme, tj. nezabludive vjerske izjave koja bi taj nauk izričito formulirala, ipak postoje ozbiljni teološki izvori koji su o tome razlagali. Jedan od njih bio je veliki teolog iz 15. st., kardinal Juan de Torquemada, koji govori, kako se sam papa može odvojiti od Krista tako da postane neposlušan Kristovu zakonu, ili da izda zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Potom citira velikog papu Inocenta III. koji govori kako je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv univerzalnih običaja Crkve, ali ako postupa protiv univerzalnih običaja Crkve, 'neka ga se u tome ne slijedi'. Također, veliki isusovački teolog F. Suarez govori: ,,ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se’’. A isto tako sv. Robert Bellarmin, crkveni naučitelj, naučava da je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji bi želio uništiti Crkvu. Također, više teologa iz novijeg vremena govori da, ako postoje teški i objektivno utemeljeni razlozi koji ukazuju da je određeni iskaz koji nalazimo u službenim dokumentima u suprotnosti s trajno važećim naukom Crkve, dopušteno je uskratiti mu dužni pristanak volje i razuma.


Povijesni presjek – najjasniji pokazatelji ograničenosti papinskog autoriteta


Sada prelazimo na onaj središnji dio današnje teme, a to je potvrda, i potkrjepljenje ovog nauka u povijesnoj stvarnosti. Promotrit ćemo nekoliko najznačajnijih primjera, koji nam ukazuju na koji način trebamo shvatiti ovaj nauk o pogrešivosti pape, tj., o granicama njegova autoriteta, kao i ispravnom pojmu poslušnosti koji dugujemo Petrovu nasljedniku.

Prava priča o sinodi. Redatelj, izvođači, asistenti



Nove paradigme razvoda i homoseksualnosti sada se u najvišim razinama Crkve osjećaju kao kod kuće. Ništa nije odlučeno, ali papa Franjo je strpljiv. Američki povjesničar opovrgava ideje La Civilta Cattolica.

"Duh Koncila ponovno puše," rekao je filipinski kardinal Luis Antonio G. Tagle, zvijezda u usponu u svijetu episkopata kao i povjesničar Drugog vatikanskog. I to je istina. Na sinodi koja završava postoji mnogo zajedničkih elemenata s onim što se dogodilo na tom velikom događaju.

Najočitija sličnost je udaljenost između stvarne i virtualne sinode kojom upravljaju mediji.

No, tu je još važnija sličnost. I kod II. vatikanskog koncila i kod ove sinode promjene paradigme su plod pažljive koordinacije. Protagonisti II. vatikanskog poput fra Giuseppea Dossettija - savršenog stratega četvorice kardinala moderatora koji su bili za upravljačem koncilskog stroja - ustvrdio je to s ponosom. On je rekao da je ,,promijenio sudbinu Koncila", zahvaljujući svojoj sposobnosti upravljanja skupom, koju je stekao svojim prethodnom političkim iskustvom kao vođa najveće talijanske stranke.

Isto se dogodilo na ovoj sinodi. I otvaranje prema pričesti za civilno razvedene i ponovo oženjene, dakle priznavanje ponovne ženidbe od strane Crkve - te nevjerojatna promjena paradigme po pitanju homoseksualnosti koja je našla svoj put u ,,Relatio post disceptationem", ne bi bili mogući bez niza vješto proračunatih koraka onih koji su imali i imaju kontrolu nad protokolom.

Da bi se to razumjelo, dovoljno je pogledati faze koje su dovele do ovog rezultata, čak i ako provizorni finale sinode - kao što će se vidjeti - nije ispunio očekivanja svojih režisera.

Nemilosrdnost kardinala Kaspera prema rastavljenim i ponovno oženjenima



U Rimu će se ove jeseni održati izvanredna Biskupska sinoda o temi obitelji,  a ona će usredotočiti svoje rasprave na osobit način na probleme kršćanske obitelji u svijetu obilježenom sekularizmom: suživot bez braka, rastavu, kontracepciju, itd. U pripremi za nju, Vatikan je poslao biskupima poseban upitnik, s iscrpnim pitanjima o bračnom moralu, na koja su duhovni vođe trebali odgovoriti. U nekim zemljama, posebno njemačkog govornog područja, biskupi su proslijedili upitnike odabranoj grupi vjernika, koji su odgovorili kako se i očekivalo.

Odgovori pokazuju koliko je već napredovalo propadanje kršćanskog bračnog morala među bivšim  kršćanima. U odgovoru na pitanje: ,,Smatrate da je korištenje tzv zabranjenih metoda kontracepcije bilo grijeh?", 86% ih je odgovorilo: ,,ne" a 14% ,,da". Sljedeće pitanje: ,,Jeste li se uzdržavali  od primanja Euharistije?". Ovdje ih je 90% odgovorilo: ,,ne", a 10% ,,da". U biskupiji Aachen, vidljivo je iz odgovora da je ,,bračno i spolno ćudoređe Crkve ... za mnoge prepreka na putu vjere". U biskupiji Bamberg odgovori ,,izražavaju kritički stav prema moralnom nauku". U biskupiji Essen, ispitanici su se izjasnili za  ,,omogućavanje ceremonije blagoslova homoseksualnih parova". U biskupiji Freiburg, ,,zajednički život prije vjenčanja u crkvi nije iznimka nego običaj". U biskupije Köln, ,,nauk Crkve se smatra nečim što je s drugog svijeta i iz drugog vremena". U biskupiji Magdeburg ,,Crkva je u velikoj mjeri izgubila svoj autoritet kao vodilja u području braka i obitelji". U biskupiji Mainz, ,,zabranu umjetnih metoda kontracepcije odbacuju gotovo svi, ili je uglavnom smatraju potpuno nevažnom". U biskupiji Osnabrück ,,sve više i više ljudi se okreće od Crkve". U biskupiji Rottenburg ,,zabranu prezervativa se smatra kriminalnim". U biskupiji Trier, oni koji su odgovorili na upitnik očekuju ,,da će im se pokazati milost u pitanjima braka, njegovog neuspjeha, novog početka i seksualnosti. " [1]

 
Razorna uloga kardinala Kaspera

 
Tijekom tjedna od 17.-22. veljače Sveti Otac je sazvao konzistorij, koji je trebao završiti proglašenjem novih kardinala; njegov rad bio je posvećen osobito pripremama za biskupsku sinodu. Kardinal Kasper je imenovan od strane pape kao jedini govornik, te je u četvrtak ujutro, 20. veljače, govorio opširno braći kardinalima. Prije nego što detaljno proučimo što je rekao, želimo rasvijetliti njegove teološke pozicije.

Rođen 1933. i zaređen za svećenika 1957.; posvetio se akademskom radu, imenovan za docenta teologije  uz Hansa Künga, a 1989. za biskupa biskupije Rottenburg-Stuttgart. Tijekom  deset godina na tom položaju, osobito1993., zajedno sa sadašnjim kardinalom Lehmannom i nadbiskupom Fribourga Saierom (sada pokojnim), izradio je plan u prilog sakramentalne pričesti za razvedene i „ponovo oženjene“ katolike, što je odlučno odbio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger. Godine 1999. biskup Kasper je pozvan u Rim kako bi postao tajnik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana; ubrzo je postao predsjednikom toga vijeća. Bio je intenzivno uključen u izradu i potpisivanje Zajedničke izjave iz Augsburga između katolika i protestanata 1999. 2010. je zbog svoje dobi iz svog ureda otišao u mirovinu, ali je tijekom papinskog izbora prošle godine bio odlučan zagovornik uzdizanja kardinala Jorge Bergoglia na papinsko prijestolje.

Pijo X. i dragocjen dar crkvene glazbe


Godina je 2014. velika jubilejska godina preminuća svetog Pija X. Godina promišljanja o tome kako se odgovorilo velikom djelu obnove svetog pape. Što Svećeničko bratstvo sv. Pija X. može naučiti od svog svetog patrona i ostvariti u vlastitom apostolatu? Mitteilungsblatt je razgovarao s dr. Johannesom Laasom, ravnateljem Gimnazije svete Terezije u Schönenbergu i doktorom muzikologije.

Mitteilungsblatt: Prvi veliki Papin reformski dokument nakon njegova ustoličenja bio je motuproprij o svetoj glazbi. Naziva se po početnim riječima „Tra le sollecitudini“ (tj. „Brige pastirske službe“) i objavljen je 22. studenog 1903., na blagdan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe. 

Kakva je bila situacija crkvene glazbe u godini 1903. da je bilo nužno jedno takvo pismo?

Dr. Johannes Laas: Pijo X. je potjecao iz siromašne obitelji i kao svećenik je prošao sve razine hijerarhije, od kapelana do kardinala. Može se pretpostaviti da je dobro poznavao ljude i situaciju u Crkvi svoga vremena. Glede crkvene glazbe, vidio je ne samo stvari kojima su potrebna poboljšanja. U njoj je čak spoznao vrlo loše stanje. Primjerice, nije da se samo gregorijanski koral jedva njegovalo. Uopće nije bilo rijetkost da se uspješnice iz opera ili opereta s latinskim tekstom izvode u crkvi – a da i ne govorimo o talijanskim glazbenim kapelama koje su u crkvenom prostoru izvodile prilično svjetovne melodije. To je u Italiji bilo tako, nažalost i u mnogim drugim zemljama. Bio je to problem jedne posve nemoćne crkvene glazbe koja ima jedva nešto zajedničko s liturgijom. U Njemačkoj se to doduše odigravalo na glazbeno višoj razini, ali nepovoljne su prilike i ovdje postojale.

MB: Koji je odnos Pijo X. imao prema glazbi?

Dr. Johannes Laas: On je bio veoma muzikalan čovjek. To je možda malo poznato. S petnaest je godina ušao je u sjemenište. Tu je na posljednjoj godini studija preuzeo vođenje crkvenog pjevanja sjemeništaraca. Iz ovoga vremena potječu i neke manje liturgijske vokalne skladbe Giuseppea Sarta.  Vjerojatno je također učio malo i svirati glasovir ili orgulje. Uostalom, svirao je i fagot. Postoji lijepa anegdota koja je tipična za držanje i povjerenje u Boga kod budućeg sveca. Kao kapelan hodao je don Giuseppe uokolo uvijek u sirotinjskoj reverendi. Zbog toga su mu predbacivali dok konačno nije otišao kupiti novi talar. U svojem siromaštvu otišao je k jednom trgovcu, izabrao je tkaninu i spuštao je cijenu koliko je god išlo. Onda je uzeo svoj fagot u ruku i rekao je trgovcu: „Slušajte, gospodine, kako sam dobro naučio svirati otkada sam kapelan“. I počeo je svirati Credo. A trgovac je razumio i unio je bez oklijevanja note Creda umjesto cijene u knjigu računā.

MB: Kada se oblikovao njegov reformski program?

Dr. Johannes Laas: Crkvena glazba provlači se poput crvene niti kroz njegov svećenički život. Na svim mjestima na kojima je djelovao kao kapelan, župnik, kanonik, biskup i kardinal, posvetio se – u vezi s najvećom brigom oko dostojanstvenog slavljenja litugije – svetoj glazbi, Musica sacra. Brinuo se o formaciji klera i sam je predavao liturgijsko pjevanje. Sudjelovao je također na kongresima crkvene glazbe i bavio se reformskim idejama reformskih benediktinaca iz Solesmesa. Oni su se na temelju tradicionalnih rukopisa trudili oko restitucije gregorijanskog korala. Monasi su izdali i „Liber usualis“ i razvili su metodu s kojom je koral svakome moguće naučiti. Radovi iz Solesmesa trebali su postati temeljem izdanja „Vaticana“, novog koralnog izdanja. Pod Pijom je X. kasnije dan nalog za ovo izdanje  i ono čuva mudru ravnotežu između težnje za znanstvenošću i praktičnih zahtjeva.
1893. godine Giuseppe je Sarto pisao jednome kongresu crkvene glazbe koji je održan u Thieneu (kod Padove): „Preporučuje se gregorijansko pjevanje i pokazuje način kako se ono može njegovati i učiniti pučkim. Kada bi se ipak uspjelo postići da svi vjernici, kako pjevaju Lauretanske litanije ili 'Tantum ergo', pjevaju i nepromjenjive misne dijelove…To bi u mojim očima bio najljepši uspjeh njege crkvene glazbe jer bi onda vjernici zbilja sudjelovali u liturgiji i jer bi se time poticala pobožnost i molitva“. Iz ovih riječi već proizlaze misli vodilje koje će kasnije obilježiti i njegovo djelovanje kao pape.

MB: Motuproprij ima dakle svoju dugu pretpovijest?

(Ne)zabludivost crkvenih autoriteta i pravo na otpor



Nitko iskren u Crkvi danas ne može poreći da se nalazimo u situaciji koja nema povijesnog presedana. Kakva god bila naša konačna prosudba o naravi reformi provedenih u Crkvi na Drugom vatikanskom saboru ili nakon njega, svatko mora priznati da su te reforme u najmanju ruku vrlo teško spojive s prethodnom tradicijom Crkve i da nailazimo na barem prividne kontradikcije. Konačni će sud od pojedinca do pojedinca, od skupine do skupine, varirati, i to ovisno o odnosu prema dotičnom presedanu – da najviše instance crkvenih autoriteta od katolika danas traže prihvaćanje tih reformi.

Kakav uopće može biti naš odgovor na takvu situaciju? Neki će reći da ništa drugo ne dolazi u obzir osim prihvaćanja tih reformi. Jer na temelju čega bismo se mogli tome suprotstaviti i odakle nam pravo na to? To bi značilo odbijanje autoriteta onih koji iza njih stoje – pape i biskupa, i ugrožavanje vlastitog zajedništva s Crkvom. To svakako, kao pravilo u redovnom životu Crkve, stoji. Crkva nas vrlo ozbiljno obvezuje da prianjamo ne samo uz onaj nauk koji je konačnim činom, na dogmatski način, definiran (što je neophodno da bismo se uopće mogli smatrati katolicima), nego i na sve one odredbe i nauk koji ne uživa zaštitu nezabludivosti, već se iznosi na način redovnog naučavanja i djelovanja Crkve. To je istina koju Crkva čvrsto drži i naučava, o čemu imamo učiteljske izraze više pretkoncilskih papa, a i sam Drugi vatikanski sabor ponavlja tu istinu:
„22. Obveza kojoj se u potpunosti moraju pokoravati katolički učitelji i pisci ograničena je samo na ono što nepogrješivi crkveni sud predoči da svi trebaju vjerovati kao vjerske dogme.“ (Pio IX., Syllabus [osuđena teza])
„Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog učiteljstva za koje također vrijedi: ‘Tko vas sluša, mene sluša’ (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.“ (Pio XII., Humani generis, 20)

„Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskoga Biskupa i kad ne govori ‘ex cathedra’; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja istog nauka, ili iz načina izražavanja.“ (Drugi vatikanski sabor, Lumen gentium, 25)

To je, ponovimo još jednom, redovan i siguran nauk. Međutim, je li to sve što možemo reći o tom pitanju? Da bismo dobili cjeloviti uvid u ovo pitanje, moramo najprije ukratko razmotriti sâmo pitanje naravi crkvenog naučavanja. Da bismo ispravno razumjeli način na koji nas Crkva obvezuje na pristanak u pojedinim izričajima, moramo uzeti u obzir pojam teoloških kvalifikacija. To je pojam kojim označujemo težinu i stupanj obvezatnosti pojedinih doktrinarnih izričaja. Kao što smo već spomenuli, nema svaki izraz naučavanja ili svaka izjava uopće i postupak, učinjen od strane pape ili crkvenog sabora, jednaku težinu obvezatnosti. Apsolutno nas obvezuje jedino nezabludiv, dogmatski nauk – koji u najstrožem smislu pripada božanskoj objavi. Tu se radi o istinama koje nam je sam Gospodin objavio i koje su nužan uvjet da bismo se mogli smatrati katolicima i pripadali Crkvi. Ostale izjave, koje ne nose u sebi oznaku nezabludivosti, mogu obvezivati na različit način – ovisno o težini njihove utemeljenosti u izjavama crkvenog učiteljstva i predaje. Budući da te izjave nisu po sebi nezabludive, vrijedi za njih (opet u ovisnosti o njihovoj utemeljenosti na teološkim izvorima) i ono suprotno – da postoji, doduše u iznimnim i rijetkim slučajevima, ali opet kao realno, mogućnost njihovog odstupanja od nauka, koji nosi sa sobom jači stupanj obvezatnosti. U tom pak slučaju pojedinac ima slobodu, pravo, pa ponekad (ovisno o stupnju očevidnosti takve kontradikcije) i obavezu uskratiti pristanak na takve izjave ili postupke, te im se čak javno suprotstaviti. To je jasan, siguran i logičan teološki nauk koji nalazimo posvjedočen u crkvenoj predaji – brojnim izjavama crkvenih naučitelja i eminentnih teologa. Navest ćemo ih ovdje po redu.

Tu je najprije najveći među svim naučiteljima – sv. Toma Akvinski, kojemu Crkva pridaje naslov sveopćeg i anđeoskog naučitelja i čiji je nauk od strane Crkve prije koncila bio propisan kao obvezan te kao mjerilo i uzor u teološkim studijima. Sv. Toma utemeljuje ovaj nauk na onom poznatom odlomku koji nalazimo u sv. Pismu, kada se sv. Pavao kao podložnik suprotstavio sv. Petru, čiji je postupak dovodio u opasnost vjersku istinu o neobvezatnosti židovskog zakona u novom savezu:
„Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, podložnici trebaju osporiti izjave prelata, pa i javno. Tako je i sv. Pavao kao podložnik sv. Petra javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I kako nam govori glosa sv. Augustina (Ad Galatas 2, 14): ‘Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako ikada skrenu s pravoga puta, ne odbiju opomenu kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika.“ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)

Zatim dolazi crkveni naučitelj sv. Robert Bellarmin, koji se osvrće ponajprije na pitanje mogućnosti suprotstavljanja papi u slučajevima sukoba sa zemaljskim vlastodršcima u području građanskog poretka, ali u to uključuje i pitanje opasnosti za dušu i uništenje Crkve, koji se tiču same vjere:
„Kao što je zakonito oduprijeti se Vrhovnom svećeniku koji nasrće na tijelo, tako je zakonito oduprijeti se onome koji nasrće na dušu ili remeti građanski poredak, ili još više, želi uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito oduprijeti mu se ne čineći ono što odredi i sprječavajući izvršenje njegove volje; ipak, nije zakonito suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini koji pripadaju poglavaru.“ (De Romano Pontifice, II, 29)

Nadalje, kardinal Juan de Torquemada, službeni teolog Firentinskog sabora i veliki branitelj nauka o papinskom primatu nasuprot tadašnjoj zabludi koncilijarizma, istovremeno jasno prepoznaje činjenicu da papinski primat nije neograničen i apsolutan, već točno određen obvezom čuvanja vjere koja je Petrovim nasljednicima predana od Gospodina. On razlikuje božanski ustanovljenu službu i točan pojam njezinog izvršavanja od činjenice da je papa također Božji službenik koji ima svoju ljudsku narav i da u toj ljudskosti može izjaviti ili učiniti nešto što odstupa od zahtjeva njegove papinske službe. Napose se osvrće na obvezu čuvanja Tradicije, u kojoj najvažniji dio predstavljaju liturgijski obredi. Kao svjedok Tradicije, koja ne dopušta radikalne promjene u liturgiji, ističe važnost njezinog očuvanja, utoliko da bi papa koji ugrožava to načelo, mogao upasti u raskol. U prilog tome poziva se na jednog od najvećih srednjevjekovnih papa, Inocenta III.:
„Papa se može odvojiti od Krista bilo neposlušnošću Kristovom zakonu ili izdajući zapovijed koja je protiv božanskog ili naravnog prava. Čineći to, papa se odvaja od tijela Crkve jer je tijelo samo povezano s Kristom po poslušnosti. Na taj način papa bi, bez sumnje, upao u raskol… Posebno to vrijedi u vezi božanske liturgije, kao npr., kada osobno ne bi želio slijediti sveopće običaje i obrede Crkve… Stoga papa Inocent III. (u djelu De consuetudine) tvrdi, da je potrebno pokoravati se papi u svim stvarima sve dok sam ne ide protiv sveopćih običaja Crkve, ali ako postupa protiv sveopćih običaja Crkve, ‘neka ga se u tome ne slijedi’.“ (Summa de Ecclesia, II, 49)

Isti nauk artikulira i Francisco Suarez, najveći teolog isusovačkog reda (koji će zbog svojeg sjajnog nauka dobiti naslov doctor eximius et pius), te izjavljuje da bi papa postao raskolnik „ako bi htio promijeniti sve liturgijske ceremonije koje počivaju na apostolskim tradicijama.“ (Tractatus de caritate, disp. 12, sect. 1, br. 2)
Isto tako, na drugom mjestu izriče jasnu posljedicu koja proizlazi kada bi rimski prvosvećenik ugrožavao vjeru – da pred nama stoji pravo i obveza da se u tom slučaju papi odupremo:
„Ako papa odredi nešto protivno zdravom moralu, ne treba ga slušati. Ako poduzme nešto što je očito protivno pravednosti ili općem dobru, zakonito je oduprijeti mu se.“ (Tractatus de fide dogmatica, rasp. 10, pogl. 6, br. 16)

Konačno, navodimo novije teološke priručnike uglednih i priznatih teologa, koji na jasan način izražavaju taj toliko važan nauk za današnji crkveni trenutak – da autoritet papa i crkvenih sabora nije neograničen i da u onim izjavama koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti, ako se na sigurnim i očitim temeljima utvrdi da nešto nije u skladu s tradicionalnim katoličkim naukom, postoji pravo i obveza da se radi dobra Crkve i spasenja duša uskrati pristanak na te izjave, pa i da ih se ospori, kako bi se otklonila pogibelj daljnjeg širenja zablude:

„Ti čini učiteljstva rimskog prvosvećenika koji nemaju oznaku nezabludivosti, ne obvezuju pojedinca na vjerski pristanak i ne nameću apsolutnu i definitivnu podložnost. Ali dužnost je da pojedinac prione uza svaku takvu odluku vjerskim i nutarnjim pristankom, budući da oni potpadaju pod čine vrhovnog učiteljstva Crkve te su utemeljeni na čvrstim naravnim i nadnaravnim razlozima. Obveza o njihovom prihvaćanju može prestati samo u slučaju, koji se događa vrlo rijetko, ako osoba koja je sposobna prosuditi takvo pitanje, nakon opetovanih i vrlo brižnih analiza svih argumenata, dođe do uvjerenja da se u dotičnu odluku uvukla zabluda.“ (Diekamp, Theologiae Dogmaticae Manuale, sv. I, str. 72)

„Pojedinac mora prianjati uz dekrete rimskih kongregacija sve dok ne postane pozitivno siguran da se radi o pogrješci. Budući da kongregacije po sebi ne daju apsolutno siguran argument u prilog određenog nauka, pojedinac može ili je čak dužan istražiti razloge za taj nauk. Stoga će se ili dogoditi da će takav nauk biti postupno prihvaćen u čitavoj Crkvi, postižući na taj način uvjete za nezabludivost ili će se dogoditi da će malo pomalo biti otkrivena zabluda. Budući da vjersko prihvaćanje o kojem govorimo nije utemeljeno na metafizičkoj sigurnosti, već samo na moralnoj i općenitoj, ono ne isključuje svu sumnju o zabludi. Iz tog razloga, čim se pojave dostatni motivi za sumnju, čin prihvaćanja valja razborito obustaviti; ipak, dok god se takvi motivi za sumnju ne javljaju, autoritet kongregacija je dovoljan da obvezuje pojedinca na prihvaćanje.“ (Pesch, Praelectiones Dogmaticae, sv. I, str. 314-315)

„Kada Crkva ne naučava sa svojim nezabludivim autoritetom, nauk koji se izlaže nije kao takav nepromjenjiv. Iz tog razloga, ako se kojim slučajem, u pretpostavci koja je ipak rijetka, nakon vrlo brižljivog ispitivanja stvari, nekome učini da postoje vrlo teški razlozi protiv izloženog nauka, bit će zakonito, bez da se upadne u preuzetnost, odbaciti unutarnji pristanak.“ (Merkelbach, Summa Theologiae Moralis, sv. I, str. 601)

„Ako protiv (odluka autentičnog Učiteljstva, bilo biskupskog ili papinskog) u vjernikovom umu stoje teški i čvrsti razlozi, iznad svega oni teološki, zakonito je da bude na oprezu protiv zablude, dade svoj pristanak uvjetno, ili ga čak odbije.“ (Hurter, Theologiae Dogmaticae Compendium, sv. I, str. 492)

„U toj pretpostavci oko odluka koje nisu nezabludive, podložnik je dužan iskazivati svoj unutarnji pristanak, osim u slučaju gdje ima dokaz da je stvar koja se nalaže nezakonita (…) ako neka učena i obrazovana osoba ima vrlo težak razlog da povuče svoj pristanak, može to učiniti bez drskosti i bez grijeha.“ (Cartechini, Dall’Op. al Domma, str. 153-154)

Na temelju svega prethodnoga možemo izvući neke sigurne zaključke. Prvi je od njih da sve rečeno daje sigurno i čvrsto opravdanje reakciji tradicionalnih katolika na trenutno stanje krize u Crkvi. Moguće je s lakoćom i na jasnim temeljima utvrditi da se događa upravo slučaj koji spominju prethodno navedeni, eminentni teološki autori: da se u pojedinim spornim izjavama Drugog vatikanskog sabora, kod nove mise, te izjava i postupaka postkoncilskih papa i biskupa, stavljaju u sumnju, insinuiraju ili pak javljaju suprotnosti tradicionalnom katoličkom nauku.

Za to svjedoče najugledniji teolozi u Crkvi. Zanemarimo li ovdje samog nadbiskupa Lefebvrea koji je dao najjasniju i sveobuhvatnu analizu postkoncilskih reformi, tu su prije svega kardinali Ottaviani i Bacci, prvi od njih bivši pročelnik Svetog oficija, koji u Kratkom kritičkom pregledu dolaze do zaključaka da nova misa predstavlja zapanjujuće udaljavanje od katoličkog nauka o svetoj Misi i da je nužno opredijeliti se za tradicionalnu Misu. Tu su svjedočanstva znatnoga broja koncilskih otaca za vrijeme samog Koncila o neprihvatljivosti pojedinih izjava i shema, uglednih teologa kao što je msgr. Brunero Gherardini, pa i samih modernih teologa (uvaženih od službene Crkve, dotle da su neki čak honorirani kardinalskim imenovanjem), od kojih se brojni – pored svoje nevjere u obvezatnost tradicionalnog nauka, nisu libili priznati kako je novo usmjerenje Crkve u oštroj suprotnosti s Tradicijom. Tu su svakako i priznanja samih postkoncilskih papa – pape Pavla VI. o ulaženju dima Sotoninog u Crkvu, izravno ili neizravno priznanje Ivana Pavla II. (primjerice, u motupropriju Ecclesia Dei), da nije jasno na koji način uskladiti novi nauk i postupke s tradicionalnim naukom, a posebno pape Benedikta XVI. – u svojim izjavama prije izbora za papu, pa i nakon toga (samim pozivom na tzv. ‘hermeneutiku kontinuiteta’, koja svjedoči o postojanju vrlo ozbiljnog diskontinuiteta). Tako da se s potpunom sigurnošću može utvrditi ono temeljno: da u 50 godina nakon Koncila nitko nije uspio, pa ni ozbiljno pokušao, objasniti na koji način spojiti primjerice novi ekumenizam s tradicionalnim naukom o pogibeljnosti krivih religija i dogmom da izvan Crkve nema spasenja, vjersku slobodu s naukom o Kristovom društvenom kraljevanju, kolegijalnost s naukom o vrhovnoj vlasti koja pripada samo papi. No još više, iskrena i objektivna analiza tih pitanja jasno utvrđuje da je te stvari realno nemoguće uskladiti s tradicionalnim naukom.

S druge strane, ovdje dobivamo odgovor na stav koji danas u Crkvi promiču tzv. neokonzervativci, koji drže da iz zahtjeva poslušnosti koju dugujemo prema papi i biskupima nije dopuštena nikakva otvorena kritika Koncila i postkoncilskih reformi. Vidimo kako taj stav u ovoj situaciji nije opravdan, s obzirom na to da su razlozi koji stoje u pozadini vrlo ozbiljni, i još više, da je neumoljivo inzistiranje na slijepoj poslušnosti, po kojoj je potrebno automatski odobravati svaki potez i izjave hijerarhije (jer bi to također navodno trebao biti zahtjev koji proizlazi iz papinskog autoriteta), stav koji nema veze s katoličkim naukom i koji mu je suprotan.

Napomenimo da se ovdje radi o jedinom i glavnom argumentu neokonzervativaca iz kojega dalje sve proizlazi i da se jedini odgovor može sastojati samo u opetovanju starih argumenata i sentimentalistički utemeljenim reakcijama. Možemo reći da se tu u susretu sa svjedočanstvom katoličkog nauka o pravom pojmu autoriteta i poslušnosti uvijek dogodi jedan ‘fatal error’ – sustav nailazi na nepoznanicu kojoj ne može pronaći rješenje i reakcija može biti samo ignoriranje argumenata i nastavak slijepog propagiranja starih argumenata na koje je već odgovoreno. I ne radi se ovdje samo o neokonzervativcima. Prema onom poznatom pravilu ‘extrema se tangunt’, pod istim pretpostavkama razvio se i drugi ekstremni sustav, a to je sedevakantizam. Razlika je samo u tome što neokonzervativci tu ‘nepoznanicu’ u svoj sustav ne prihvaćaju i nastavljaju slijepo promicati stara uvjerenja, dok je sedevakantisti prihvaćaju, ali budući da je jednadžba krivo postavljena, dolazi se do potpuno pogrješnih rezultata. Neokonzervativci dolaze do zaključaka da, budući da papa  ni u čemu ne može pogriješiti i sve mora biti savršeno, tako to u Crkvi zaista jest bez ikakvog osvrta na problematična pitanja. Sedevakantisti pak, pošto ubace u sustav nepoznanicu – Koncil i postkoncilske reforme, uviđaju da one odstupaju od tradicionalnog nauka i – budući da papa mora biti de facto nezabludiv i savršen u stvarima koje nisu zaštićene nezabludivošću – zaključuju da to ne može biti papa.

Pretjerani i apsolutni pojam nezabludivosti nije pojava bez presedana koja bi se pojavila tek u novije vrijeme. Već u 19. st., u jeku velike borbe koju je Crkva pod vodstvom pape Pija IX. vodila protiv modernih zabluda (koje se tada još nisu uvukle u Crkvu već su bile ograničene na područje izvan nje), neki su katolici smatrali da je najefektivniji način za obranu protiv tih zabluda da se pojam nezabludivosti praktički protegne na svaki službeni papinski čin i izjavu. Tako se razvio nezdravi i pogrješan stav koji bismo mogli označiti izrazom papolatrije – gdje se praktično svaki papin potez ili izjava smatraju savršenima i da ne postoji nikakva mogućnost pogrješke, a time i opravdano kritičkoga stava i rezervacije na čvrstom temelju vjernosti jasno utvrđenom nauku Crkve.

Prvi vatikanski sabor u svojoj konstituciji Pastor aeternus jasno je definirao opseg papinske nezabludivosti. Ona se odnosi na izjave u kojima papa definira određenu vjersku istinu konačnim činom kao od Boga objavljenu. Svi ostali čini redovnog učiteljstva koji ne ispunjavaju te kriterije, nisu zaštićeni oznakom nezabludivosti te u pojedinim slučajevima mogu odstupati od obvezujućeg crkvenog nauka. Odatle možemo jasno spoznati koji je katolički pojam autoriteta i poslušnosti – da on nije apsolutan i neograničen, nego ovisan o višem autoritetu a to je onaj božanski, i da u slučaju kada se jasno i objektivno utvrdi da se radi o odstupanju ili opasnosti za katolički nauk u izjavama koje nemaju oznaku nezabludivosti, pojedinac ima obvezu i pravo oduprijeti se.

U tom smislu vrijedno je navesti izjavu velikog teologa Melchiora Cana koji je živio u razdoblju nakon Tridentskoga sabora: „Petru nisu potrebne naše laži ili laskanja. Upravo su oni koji slijepo i bez razlike brane svaku odluku rimskoga prvosvećenika, ti koji najviše potkopavaju autoritet Svete stolice – oni uništavaju, umjesto da učvršćuju njegove temelje“. To je stav koji svaki svjestan katolik treba slijediti u ovom vremenu velike konfuzije i jedne od najvećih doktrinarnih kriza Crkve u njezinoj povijesti.

Kako razumjeti II. vatikanski sabor VIII.

 


Prošli smo put govorili i o vjernosti Učiteljstvu. Naveli smo mišljenje poznatog teologa Brunera Gherardinija koji je o tome već nekoliko puta pisao vrlo vrijedne priloge te lijepo objasnio razliku između sredstava i cilja. A cilj može biti samo Naš Gospodi Isus Krist.

Možda nijedna tema nije toliko teška u razgovoru s našim vjernicima kao što je vjernost crkvenom Učiteljstvu i Svetom Ocu. Međutim, i o tome valja progovoriti.

Znamo da je naša povijest puna iskaza vjernosti i dubokog poštovanja te spremnosti za mučeništvo poradi vjernosti Petrovoj stolici. To je, dakako, sve dobro i tako treba i mora ostati. No opet, naša nas vjera, teologija i Tradicija također uče da poslušnost Svetom Ocu i Rimu nije nekakva slijepa poslušnost. U vremenima krize nije to poslušnost svakoj izjavi koju netko drži Papinom, odnosno nije to slijepa poslušnost svim Papinim izjavama u intervjuima, propovijedima, nagovorima i telefonskim razgovorima. Valjda bi trebalo biti jasno barem da psihološkoj razini da svaka izjava smrtnog čovjeka koji se kao i svi mi bori za svoje spasenje, ne može imati auru nezabludivosti iako duboko i čvrsto vjerujemo da je Gospodin Naš Isus Krist samo Petru ostavio vrhovnu vlast u svojoj Crkvi i znamo da je Crkva neprolazna i neuništiva upravo i poglavito zahvaljujući papinskoj nezabludivosti, no točno znamo kada i kako.

Oko sebe pak vidimo da postoje barem dva tipa poslušnosti u našim koncilskim strukturama: sve što je u vezi s Tradicijom - bilo da je riječ o ispravnom prevođenju riječi pro multis, slavljenju stare Mise, brizi o latinskome u liturgiji ili u svećeničkoj formaciji, njegovanju gregorijanskog korala itd., postoji samo ignorancija ili minimalizam s puno javnog opiranja s tisuću izlika. Kada je riječ o rušenju Tradicije, uvođenju svih mogućih novotarija, javnom nijekanju katoličkih dogmi u sredstvima društvenog priopćavanja - odmah progovaraju strukture pune milosrđa i praštanja, a novotarije se u pravilu drže Duhom Svetim koji puše gdje hoće?! Tada se olako prelazi preko onih odluka koje su pape svečano proglasile i za koje baš vrijedi da su nezabludive.

Sv. Grgur Veliki: Ne treba se obazirati na opći crkveni sabor koji je unio pomutnju!



„Nadalje, to što pišeš da nisi želio prenijeti moje pismo kraljici Theodelindi zbog toga što se u njemu spominje peti koncil, jer si mislio da bi se ona mogla zbog toga uvrijediti, dobro si učinio što ga nisi prenio. Stoga sada činimo onako kako si preporučio, naime, izražavamo odobravanje četiriju koncila. Međutim, što se tiče koncila koji je kasnije održan u Carigradu, koji mnogi nazivaju petim, želio bih da znaš da on nije naredio ili podržao ništa što je protiv ova četiri presveta koncila, budući da se nije radilo ništa u odnosu na vjeru, nego na osobe; osobe, također, o kojima ništa nije sadržano u spisima Koncila u Kalcedonu, ali, nakon što se objavilo kanone, nastala je rasprava i na kraju javno pretresanje nekih osoba. Međutim svejedno smo učinili kako si želio, ne spominjući taj koncil“.

Papa sv. Grgur Veliki, Pismo Konstanciju, milanskom biskupu (Pisma IV, 39)


„II. vatikanski nije bez presedana. Do otprilike analogne situacije došlo je mnogo ranije u povijesti Crkve, čega ni tradicionalisti ni neokatolici podjednako nisu svjesni: na Drugom carigradskom saboru, održanom 553.god. Mons. Philip Hughes 1934. god. opisao ga je kao „najčudniji od svih općih koncila“. Bio je to ekumenski koncil, peti od dvadeset i jednog koliko ih je Crkva sazvala od Nicejskog do Vatikanskog. Strogo gledano, on nije poučavao ništa krivo. Međutim, kao što se pokazalo i za II. vatikanski, II. carigradski je bio potpuna katastrofa i kao takvog ga prepoznaju mnogi suvremeni promatrači. Neokatolici, koji osuđuju tradicionaliste, kritičare II. vatikanskog, trebali bi dobro upoznati ovaj nesretni koncil…

Ako je sv. Grgur papa mogao savjetovati šutnju o petom ekumenskom koncilu, ne bi trebalo biti samo po sebi nezakonito savjetovati sličan pristup nejasnom koncilu našeg vremena. Dakako, on je sazvan legitimno i ima status ekumenskog koncila. Svi to priznaju. Ali ako je on unio samo zbunjenost i neslogu, zašto inzistirati da ga se tretira kao idola, naglašavajući ga do (mjere) isključivanja svega ostaloga, kad povijest pokazuje da takav stav nije ni potreban ni poželjan?"

Christopher Ferrara i Thomas E.Woods, The Great Facade, str. 327,332


,,Katolik mora biti slobodan reći o II. carigradskom koncilu ono što je očito svakome tko ga je proučavao; on nije učinio ništa za povratak monofizita (heretika) u krilo crkve, zapravo je mnoge od njih još više otuđio. Zbog zbunjujuće naravi onoga što je koncil pokušavao učiniti, pravovjerni katolici, sa svoje strane, morali su biti zbunjeni i demoralizirani ovim koncilom i zaista su ga desetljećima kasnije cijela područja zapada odbijala priznati ekumenskim koncilom, uvjereni da je on na neki način odbacio i oborio učenja Kalcedonskog (četvrtog ekumenskog koncila).

Sv. Izidor Seviljski nije imao lijepe riječi o II. carigradskom. Temeljeći se, dakle, na svjedočanstvu ljudskog razuma, možemo slobodno zaključiti da je ovaj koncil, iako nije poučavao ništa sigurno pogrešno, bio užasna katastrofa koja nije nikad trebala biti sazvana. Nemoguće je zamisliti bilo kakvu osnovu po kojoj bi i najokorjeliji neokatolik mogao opisati ovaj peti ekumenski koncil kao nesumnjivu blagodat.

Primjer II. carigradskog koncila služi da bi pokazao ne samo zbrku koju ekumenski koncil može unijeti u Crkvu ako i ne poučava dogmatske pogreške, nego i to da cijeli život Crkve ne treba biti organiziran oko dekreta najnovijeg koncila. Danas ćemo čuti neprestane poticaje da upijamo duh Drugog vatikanskog koncila, da cijeli život Crkve treba preurediti u skladu s njegovim odlukama, da se zaista cijelo djelovanje Crkve odvija u svjetlu koncila. Nakon II. carigradskog, s druge strane, kad je svećenstvo moglo vidjeti da je nedavni koncil prouzročio samo podjelu, zbunjenost i sukob, nismo više čuli takve poticaje. Kao što smo naveli, papa sv. Grgur Veliki zapravo je savjetovao biskupu kojeg je mučio koncil, da jednostavno o toj temi šuti, držeći se čvrsto katoličke vjere kako je izložena na (prethodnom) kalcedonskom koncilu. Grgur i drugi pape šestog i sedmog stoljeća su bili dovoljno inteligentni da shvate da bi opsesivni naglasak na koncilu samo ponavljao raskol i nastavljao demoralizirati pravovjernu stranu. Dakle, kad god je to bilo moguće, oni su ga jednostavno ignorirali.

Zašto ne bismo činili isto i s II. vatikanskim? Ako se za jedan koncil (osobito zato što je II. vatikanski bio više pastoralni nego dogmatski koncil) može reći u najboljem slučaju da Crkvi ne pomaže, a u najgorem da joj šteti, onda se sigurno i za neki drugi može. Zašto ne bismo poslušali savjet pape sv. Grgura Velikog milanskom biskupu i jednostavno ne govorili o njemu?"

Thomas E. Woods,ml. „An Ambiguous Cuoncil“, u časopisu Catholic Family News, ožujak 2002 (IX:3), str. 18





Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma (III.)




Slijedi danas treći i posljednji dio (prvi dio, drugi dio) hrvatskog prijevoda članka mons. Brunera Gherardinija o značenju i granicama katoličkog Učiteljstva iz kojeg proistječu posljedice za prosudbu II. vatikanskog sabora.


TREĆI DIO

Autor dolazi do zaključka: „Ako ima također dogmatsku vrijednost, onda je to neizravno ondje gdje se odnosi na dogme koje su ranije proglašene. Njegovo je Učiteljstvo, ukratko rečeno, kako je kazano i ponovljeno svakome tko ima uši da čuje, svečano i vrhovno. Problematičniji je njegov kontinuitet s Tradicijom…“

Assumpta est Maria...


„Quapropter, postquam supplices etiam atque etiam ad Deum admovimus preces, ac Veritatis Spiritus lumen invocavimus, ad Omnipotentis Dei gloriam, qui peculiarem benevolentiam suam Mariae Virgini dilargitus est, ad sui Filii honorem, immortalis saeculorum Regis ac peccati mortisque victoris, ad eiusdem augustae Matris augendam gloriam et ad totius Ecclesiae gaudium exsultationemque, auctoritate Domini Nostri Iesu Christi, Beatorum Apostolorum Petri et Pauli ac Nostra pronuntiamus, declaramus et definimus divinitus revelatum dogma esse : Immaculatam Deiparam semper Virginem Mariam, expleto terrestris vitae cursu, fuisse corpore et anima ad caelestem gloriam assumptam“.
Pius P. P. XII, Constitutio apostolica Munificentissimus Deus, A. D. 1950

Arhiva bloga

Glasnik: