Ispitujući valjanost kanonizacija - ,,protiv činjenica nema argumenta"

Papa Franjo je 27. travnja 2014., kanonizirao Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. kao svece Katoličke Crkve. Svečano proglašenje bio je čudan prizor iz više razloga: ovo je prvi put da su dvojica pape kanonizirani na jednoj svečanosti; prvi put su dvojica živih papa bili prisutni na spomenutoj svečanosti (Franjo i Benedikt); po prvi put je mrtvi papa "ubrzanim postupkom" proglašen svetim po zakonodavstvu koje je sam promulgirao (Ivan Pavao II.);  i prvi put je jedan papa kanoniziran bez tradicionalnog procesa đavoljeg odvjetnika i neophodnih čudesa¹.To je ujedno bio i prvi put da je ijedan papa podignut na čast oltara nakon tako kontroverznog i štetnog pontifikata,  čiji detalji su izvan opsega ili čak svrhe ovog članka.²

Kao prvo, prije nego što prijeđem na ove kanonizacije bez presedana,  želio bih naglasiti da ovaj članak nije, niti može biti procjena vječne sudbine bilo Ivana XXIII., bilo Ivana Pavla II. Takva procjena je izvan naše sposobnosti i nadležnosti, a svakako se nadamo i molimo da ti pape budu među blaženima u nebu. Doista, kroz njihovo pokajanje, Božje milosrdno praštanje i milost sakramenta posljednjeg pomazanja, mogli bi i biti.

Drugo, ovaj članak se ne bavi načelno pitanjem jesu li kanonizacije nepogrešive. To je zato što nepogrešivost kanonizacije najprije pretpostavlja da je kanonizacija bila valjana po crkvenom zakonu. Ako postoje pitanja koja se tiču valjanosti kanonizacije, kao što je to slučaj s Ivanom XXIII. i Ivanom Pavlom II., onda  čak ni ne dolazimo do spornog pitanja nepogrešivosti. Da bi kanonizacija bila nepogrešiva (pod pretpostavkom da je to moguće), ona najprije mora biti valjana.

Dakle, teza ovog članka: kanonizacije Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. mogu biti nevaljane jer ne ispunjavaju uvjete važećeg crkvenog zakona o kanonizacijama, naime, da su Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. javno zauzimali stavove protivne katoličkoj vjeri i moralu^3. Po zakonodavstvu Ivana Pavla II., što je trenutni zakon Crkve za kanonizacije (pod kojim je papa Franjo odlučio djelovati)⁴, slučaj za kanonizaciju ne može se nastaviti ako se utvrdi  da je išta u spisima kandidata u suprotnosti s vjerom ili moralom. Činjenica je da su ova dvojica papa javno promovirali stavove i postupke koji su u suprotnosti s katoličkom vjerom, a kako kaže sv. Toma, ,,protiv činjenice nema argumenta" (contra factum non argumentum est).⁵ Dakle, te dvije kauze nisu se mogle legalno nastaviti prema trenutnim zakonima Crkve.

U svojoj Apostolskoj konstituciji Divinus Perfectionis magister, Ivan Pavao II. ukinuo je sve prethodne zakone koji se odnose na proces kanonizacije i stavio na snagu nove norme koje reguliraju njegovu kanonizaciju (i Ivana XXIII.)⁶.Dok nove norme nisu ni približno toliko stroge kao zakon prije Drugog vatikanskog sabora, te povjeravaju određivanje kauze mjesnom biskupu (ne papi), one i dalje zahtijevaju da u kandidatovim spisima nema doktrinarne ili moralne pogreške da bi se kauza nastavila.

Naime, zakon propisuje da sve "objavljene spise"  ispitaju ,,teološki cenzori", i ako se ,,otkrije da spisi ne sadrže ništa protivno vjeri i dobrom moralu"⁷, onda biskup također ispituje kandidatove neobjavljene spise. Zakon propisuje da onda ,,ako je biskup mudro ocijenio da se, na temelju svega što je do tada učinjeno, kauza može nastaviti"⁸, on nastavlja s ispitivanjem svjedoka. Kada su ispitivanja završena, izvješće je spremno i kauza se izručuje Kongregaciji za kauze svetaca.

Očito, što se tiče tog istražnog postupka, pitanje nije vjeruje li biskup da su spisi kandidata protivni vjeri ili moralu, nego da li su spisi kandidata, činjenično, protivni vjeri ili moralu – jer protiv činjenice nema argumenta. Dok iz poštovanja prema njegovu autoritetu postoji pretpostavka da je biskupova procjena točna, sam razum diktira da je pretpostavka opovrgnuta ako postoje notorne činjenice koje se suprotstavljaju zaključku⁹. To su činjenice koje bi biskup otkrio da je posvetio dužnu pozornost i ,,mudro prosudio" kako zahtijeva crkveni zakon.¹⁰ Napokon, biskupska vlast mora biti u službi vjere i istine, a protiv činjenice ne postoji argument.

Ako to primijenimo ovdje, bilo koji biskup koji bi ,,mudro prosudio" spise Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. zaključio bi, na temelju notornih činjenica, da oni sadrže učenja protivna katoličkoj vjeri i moralu. Kao takve, njihove kauze ne bi se mogle legalno proslijediti Svetoj Stolici. Iako prostor ne dopušta čak ni sumiranje svih doktrinarnih odstupanja tih papa, samo njihovi pogledi na pitanje vjerske slobode  bit će dovoljni.

Papa Ivan XXIII. je, primjerice, učio da osoba ima prirodno pravo štovati Boga prema diktatu svoje savjesti, bilo privatno, bilo javno.¹¹ Ova ideja o vjerskoj slobodi, koju je također učio Drugi vatikanski sabor pape Ivana XXIII. u Dignitatis Humanae, višekratno je osuđena od strane mnogih papa tijekom stoljeća.

Pape su uvijek tvrdili da čovjek nema Bogom dano pravo bogoštovlja izvan Katoličke Crkve - javno ili privatno – ili pravo da ga se ne priječi to činiti (jer čovjek nema objektivno pravo griješiti, samo subjektivnu slobodu da tako čini).¹²  Papa Ivan Pavao II. je također učio da su vjerska sloboda i sloboda savjesti božanski objavljene.¹³

No, Ivan Pavao II. je stavio zabludu vjerske slobode na novu razinu, koja je djelovala tako da potkopava nepogrešivu dogmu da nema spasenja izvan Katoličke Crkve. Na primjer, on je učio da je Katolička Crkva prisutna u nekatoličkim sektama¹⁴, da Duh Sveti koristi nekatoličke sekte kao sredstvo spasenja¹⁵, da katolici dijele zajedničku apostolsku vjeru s nekatoličkim sektama¹⁶, i da nekatolici (to jest, heretici) imaju apostolsku misiju.¹⁷  Osim toga, Ivan Pavao II. je u više navrata sudjelovao u nekatoličkom bogoslužju koje se, prema Zakoniku kanonskog prava iz 1917.¹⁸ i cijele katoličke tradicije, smatralo smrtnim grijehom protiv vjere.

U svjetlu bezbrojnih dokaza notornih činjenica da se te kauze ne bi mogle nastaviti prema crkvenom zakonu (a protiv činjenice ne postoji argument), pristaše tih kanonizacija mogu se samo žaliti, i to prilično beznadno, na tvrdnju o papinoj nepogrešivosti (tvrdnju, koju usput rečeno, Crkva nikada nije proglasila dogmom). To jest, mi bismo se trebali pretvarati da ne vidimo dugogodišnje objektivno heterodoksne i skandalozne izjave i djelovanja Ivana XXIII. i osobito Ivana Pavla II., zato što papa Franjo nije mogao pogriješiti proglasivši ih svetima. Odgovarajući na to, najprije trebamo zapaziti da je Prvi vatikanski koncil proglasio da papa prima "božansku pomoć" od Duha Svetoga samo kad on "definira nauk koji se tiče vjere ili morala."¹⁹ Proglašenje nekoga svetim je, međutim, prosudba o svetosti, strogo uzevši, a ne doktrinarna deklaracija o vjeri i moralu, koji su dio pologa vjere.

No, čak i uvažavajući mišljenje mnogih velikih teologa da je kanonizacija tako povezana s božanskom objavom da papa ne može pogriješiti u njezinu proglašavanju, ,,božanska pomoć " koju je Krist obećao sv. Petru, ne bi se primjenjivala na papu u sadašnjim postupcima za kanonizaciju poslije Drugog vatikanskog. To je zato što papa ne sudjeluje u istražnom postupku za koji bi primio božansku pomoć od Duha Svetoga (pomoć koju su pape prije Drugog vatikanskog primali, zato što su oni vodili istragu)²⁰. Umjesto toga, u skladu s pogrešnim načelom kolegijalnosti, biskup i njegovi pomoćnici su odgovorni za istragu kauze, a oni ne primaju nepogrešivu pomoć od Duha Svetoga u obavljanju tih poslova. Kako to zakonodavstvo Ivana Pavla II. omogućuje u skladu sa ,,željama naše braće biskupa, koji su često pozivali na jednostavniji proces [kanonizacije] ... U svjetlu nauka Drugog vatikanskog koncila o kolegijalnosti, također mislimo da i sami biskupi trebaju biti uže povezani sa Svetom Stolicom u radu na kauzama svetaca."²¹

A oni su doista ,,uže povezani" s kauzama, jer biskupi zapravo kreiraju cijeli slučaj za kanonizaciju, o kojoj će glasovati Kongregacija za kauze svetaca, koja ima savjetodavnu i usmjeravajuću ulogu prema biskupima. Kako to zakonodavstvo pape Ivana Pavla II. objašnjava: "Njezina je dužnost [Kongregacije za kauze svetaca] baviti se onim stvarima koje se odnose na kanonizaciju slugu Božjih pružajući savjete i smjernice biskupima u uputama za kauze, tako što temeljito proučavaju kauze i, konačno, glasuju."²²

Ironično je, dakle, da pogrešno načelo kolegijalnosti, koje su prihvatili Ivan XXIII. i Ivan Pavao II., djeluje tako da uklanja bilo kakvo jamstvo valjanosti, a još više nepogrešivosti iz sadašnjeg crkvenog procesa kanonizacije. Budući da  biskup i njegovi pomoćnici nisu zaštićeni ,,božanskom pomoći" koju Krist obećava sv. Petru u definiranju nauka, njihove odluke su podložne pogreškama.

Isto se, naravno, može reći i za odluke kardinala prefekta i njegovih suradnika u Svetoj kongregaciji za kauze svetaca. Papa, koji više nije istražitelj kauze nego onaj koji je odobrava, jednostavno daje pečat na potpuno pogrešiv postupak (postupak čije rezultate određuju biskupi i odobrava ih Sveta Stolica, a sve to prije nego što konačno izvješće stigne do pape).

To znači da papina izjava o kanonizaciji prema važećim propisima nije čin svečanog papinskog (nepogrešivog) učiteljstva, kao što je bio prije Drugog vatikanskog koncila, nego samo tvrdnja redovnog autentičnog  (pogrešivog) Učiteljstva. Kao takva, nema jamstvo valjanosti, a još manje nepogrešivosti tih kanonizacija. Čak i ako netko tvrdi da nevaljanost nije definitivno utvrđena u tim slučajevima, postoji dovoljno dokaza da se valjanost stavi u pitanje. A upitna kanonizacija nije kanonizacija, baš kao što upitni sakrament nije sakrament (to jest, ne može mu se pristupiti, po načelima moralne teologije).

Govoreći o sakramentima, možemo napraviti analogiju između valjanosti sakramenata i kanonizacije. Papa Franjo je 27. travnja 2014. dao svečanu izjavu kanonizacije (koristeći valjanu formu), ali subjekti kanonizacije (Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.) nisu ispunili uvjete za svetost prema crkvenom zakonu (nevažeća materija). Iako je usporedba nesavršena, i u slučaju sakramenta i kanonizacije, po zakonu su potrebni  valjana materija i forma.²³ Ako se, prema crkvenom zakonu, koristi nevaljana materija, onda se ono što se izvršava (sakrament, kanonizacija) ne događa ex opere operato (iz samog čina), bez obzira tko izgovara formu ili kako svečano postupa. Pridržavanje zakona Crkve koji zahtijeva valjanu formu i materiju potrebno je za valjanost, čak i za papu Franju, koji je izabrao djelovati u skladu sa zakonima pape Ivana Pavla II. Dakle, proces koji zahtijeva da spisi kandidata budu slobodni od doktrinarne i moralne pogreške primjenjuje se na slučajeve Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., i čini nevaljanima (ili barem dovodi u pitanje valjanost) kanonizacije, jer protiv činjenica nema argumenta.²⁴

Ako papa može dati Crkvi obred mise koja je uništila vjeru većine katolika u posljednjih 45 godina (što je sljedeći "svetac", Pavao VI., zapravo učinio), onda nam papa može dati loš primjer za nasljedovanje kroz ishitrene i nepromišljene kanonizacije. Po mom mišljenju, prvo je puno gore nego ovo drugo. Jasno, neusporedivo je veći broj ljudi čija se vjera kvarila i dalje se kvari novom misom Pavla VI., od broja onih koji su u iskušenju da imitiraju Ivana Pavla II. ljubljenjem Kurana ili moljenjem s poganima.

Zbog tih i mnogih drugih razloga koji se odnose na integritet vjere, mi ne prihvaćamo i ne možemo prihvatiti ove kanonizacije. Ne možemo podržati kao modele herojskih kreposti dvojicu ljudi koji su javno podučavali i promicali pozicije u suprotnosti s katoličkom vjerom. Vjeru treba pretpostaviti nerazboritim djelima onih koji vrše autoritet. Protiv činjenice nema argumenta.

John Salza, The Remnant Newspaper, 20. V. 2014.

________________________________________

1. Kao i kod istrage života svih kandidata za svetost prije Drugog vatikanskog, život zadnjeg sveca pape, Pija X., bio je predmet ekstremne strogosti i analize od strane đavoljeg odvjetnika. Advocatus je jedino mogao naći da je Pio X. pušio jednu cigaretu dnevno i služio tihu Misu za manje od 25 minuta, prakse koje bi teško mogle umanjiti njegovu neosporivu svetost! Pa ipak, kolika brda dokaza bi advocatus mogao prikazati u slučajevima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., koji su bili glavni instrumenti najštetnije modernističke revolucije u povijesti Katoličke Crkve? Njihove kauze bi bile ukinute i prije nego što bi proces đavoljeg odvjetnika započeo.

2. Dok je Ivan XXIII. označio početak revolucije sazivanjem Drugog vatikanskog koncila, a bio je osumnjičen za krivovjerje zbog svojih stajališta o ekumenizmu i vjerskim slobodama (da ne spominjem njegovu navodnu pripadnost masonstvu), mora se reći da je pontifikat Ivana Pavla II. bio u cijelosti štetniji. Ivan Pavao je proveo revoluciju koju je Ivan XXIII. započeo, kroz bezbroj doktrinarnih i liturgijskih noviteta (sudjelovanje u zajedničkim molitvama, propovijedanje sveopćeg spasenja), a sve u ime koncila pape Ivana.

3. Ovaj članak ne rješava pitanje jesu li Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bili ustrajni u svojim pogrešnim mišljenjima i krivovjerjima (koja bi ih, da ih je Crkva proglasila, učinila javnim krivovjernicima).

4. Dok se princip par in parem potestatem ne habet ("jednak nad jednakim nema vlasti") odnosi na papu u pitanjima discipline i crkvene vlasti, papa Franjo nije izjavio da poništava ili čak odstupa od propisa Ivana Pavla II. Umjesto toga, papa je Franjo izabrao djelovati u skladu s propisima Ivana Pavla II., a time se obvezao na poštivanje zakona koji zahtjeva da spisi Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. budu slobodni od doktrinarne i moralne pogreške.

5. Da predvidimo ishitreni prigovor, ne vjerujem da će (crkveni) autoritet donijeti takvu izjavu. Umjesto toga, odlučnu ulogu imaju autoritet crkvenog zakona i notorne činjenice u vezi sa spisima ovih papa.

6. Divinis Perfectionis Magister, 25. siječnja 1983.

7. Isto, pogl. 1., t. 2. 3.

8 Isto, pogl. 1., t. 2. 4.

9. Na žalost, jer Crkva trpi svoju najgoru krizu vjere u povijesti, više ne možemo automatski pretpostavljati da službenici Crkve koriste svoj autoritet u službi vjere. Zapravo, često nalazimo da oni koriste svoj autoritet da bi uništili vjeru.

10. Činjenice moraju biti notorne (to jest, nadaleko poznate ili u mogućnosti da postanu nadaleko poznate), a ne samo skrivene ili bez mogućnosti da postanu nadaleko poznate. Inače bi se bilo kakve tvrdnje mogle koristiti kao izgovor da se potkopa legitimno provođenje biskupske vlasti, koja bi dovela u pitanje cijeli proces kanonizacije. Potrebno je da nešto bude poznato da bi se opovrgnule pretpostavke o biskupovoj pravilnoj procjeni.

11. ,,I to treba uvrstiti među prava čovjeka, da časti Boga u skladu s iskrenim nalozima svoje savjesti, i stoga i pravo prakticirati svoju vjeru privatno i javno". Pacem in Terris , 11. travnja 1963., br. 14.

12. Vidi, primjerice, papa Pio VII., Post Dam Diurturnas (1814.), papa Grgur XVI., Mirari Vos (1832.), papa Pio XI., Quanta Cura (1864.), papa Leon XIII. , Immortale Dei (1885.) i Libertas (1888.), papa Pio XI. , Mit brennender Sorge (1937.), i papa Pio XII., Ci Riesce (1953.).

13. Redemptor hominis, 12, 2 i Dives in Misericordia, i njegov govor Ujedinjenim narodima od 2. listopada 1979.

14. Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim aspektima Crkve kao zajednice, 1992.

15. Catechesi Tradendae, 16. listopada 1979.

16. L' Osservatore Romano, 20. svibnja 1980.

17. Isto.

18. Kanon 1258. Zakonika kanonskoga prava (1917.), kaže da je ,,zabranjeno aktivno sudjelovati u bogoštovlju nekatolika", a kanon 2316., kaže da je svatko tko je to počinio ,,osumnjičen za herezu". Zakonik iz 1917. bio je na snazi u dijelu pontifikata Ivana Pavla II., dok nije promijenio zakon 1983.

19. Prvi vatikanski koncil, Pastor Aeternus 1870.

20. ,,Božanska pomoć" obećana papi neće se primjenjivati na njegovo jednostavno izgovaranje riječi kanonizacije (forma), nego nužno na njegovu istragu i utvrđivanje prikladnosti kandidata (materija), a taj postupak je sada papi oduzet i povjeren biskupima i vatikanskim službenicima.

21. Divinis Perfectionis Magister, Uvod

22. Isto., pogl. 2, t. 3.

23. Osim valjane forme i materije, potrebna je također nakana činiti ono što je Crkva oduvijek činila. Prema novom procesu kanonizacije, "herojska krepost" - sine qua non podobnosti za svetost prije Drugog vatikanskog – se ni ne naglašava, a još manje činjenično ustanovljuje u slučajevima. Ovaj propust također potkopava bilo kakvo uvjerenje o valjanosti (i, naravno, nepogrešivosti) daklaracije o kanonizaciji.

24. Zakonodavstvo Ivana Pavla II. u Divinis Perfectionis Magister opetovano ističe nužnost da Kongregacija za kauze svetih utvrdi da se slijedio zakon, primjerice: Dužnost podtajnika je ,,prije svega da se utvrdi da li se slijedilo pravila zakona... " (pogl. 2., čl. 5.); "podtajnik treba provjeriti je li se slijedilo sva pravila zakona..." (pogl. 3., čl. 13. 1.); Kauza se mora provoditi "u skladu s normama zakona..." (pogl. 3., čl. 13. 2.). Naravno, odluke tih vatikanskih dužnosnika nisu osigurane odlikom nepogrešivosti.