Mark A. Gabriel bio je imam i islamski propovjednik.
Objašnjava kako vjerski propovjednici islamu zbilja rado daju privid
miroljubive religije. Oni onda tvrde da samo huškanje „nevjernika“ islam čini
nasilničkom religijom. U biti je islam navodno miroljubiv i religija milosrđa.
Kako to izgleda u stvarnosti, opisuje iz vlastitog iskustva!
„Prije
petnaest godina bio sam imam u džamiji u egipatskom gradu Gizi gdje se nalaze
poznate piramide. Tu sam petkom između dvanaest i jedan sat držao tjednu
propovijed (hutbu) i vršio još neke dužnosti.
Jednog je
petka tema moje propovijedi bio džihad. Rekao sam pred dvjesto pedeset
okupljenih muškaraca koji su preda mnom sjedili na podu:
Džihad u
islamu predstavlja zaštitu islamske nacije i islama od napada neprijatelja.
Islam je religija mira i bori se samo protiv onih koji se protiv njega bore.
Ovi nevjernici, pogani, pervertiti, kršćani i židovi koji Alahu zadaju jade –
oni iz ljubomore o mirnom islamu i
njegovu proroku proširuju mit da se islam širi mačem i nasiljem. Ovi
nevjernici, tužitelji islama, ne priznaju Alahovu riječ.
Na ovome
sam mjestu citirao iz Kurana:
„I ne
ubijte nikoga koga je Allah zabranio, osim kad pravda zahtijeva (sura 17,33).
Kada sam
izgovorio ove riječi, upravo sam bio završio svoj studij na sveučilištu
Al-Azhar u Kairu – najstarijem i najuglednijem islamskom sveučilištu na
svijetu. Ono predstavlja duhovni autoritet za islam po cijelome svijetu.
Predavao sam na sveučilištu, a vikendom sam bio imam u ovoj džamiji.
Moja je
propovijed o džihadu onog dana odgovarala filozofiji egipatske vlade. Na
sveučilištu Azhar usmjeravali su nas na politički korektan islam, a učenja koja
su se kosila s egipatskim vlastima, revno su se previđala.
Propovijedao
sam ono što me se učilo, ali u nutrini sam bio zbunjen i nesiguran s obzirom na
istinu islama. Ako pak nisam želio izgubiti svoj posao i svoj status na
sveučilištu Azhar, morao sam za sebe zadržati vlastita razmišljanja. Na koncu,
znao sam što se događa s ljudima koji se udalje od linije sveučilišta Azhar.
Dobili su otkaz i ne bi dobili mjesto docenta na bilo kojem drugom sveučilištu
u zemlji.
Znao sa da
ovo što sam poučavao u džamiji i na sveučilištu ne odgovara onomu što sam
poznavao iz Kurana koji sam već s dvanaest godina bio naučio napamet. Što me je
najviše zbunjivalo, bilo je da mi se govorilo da trebam propovijedati o islamu
ljubavi, ljubaznosti i opraštanja. Istodobno su muslimanski fundamentalisti –
dakle, oni koji za sebe tvrde da prakticiraju pravi islam – bombardirali crkve
i ubijali kršćane.
U to je
vrijeme džihadistički pokret u Egiptu bio vrlo aktivan. Izvješća o bombaškim
napadima i napadima na kršćane bila su česta. Bila su tako svakidašnja da sam i
ja sam jednoga dana dok sam putovao autobusom čuo eksploziju bombe u jednoj
crkvi. Kada sam pogledao, vidio sam na nekoliko stotina metara udaljenosti stup
dima koji se uzdizao. Odrastao sam u obitelji koja je bila čvrsto ukorijenjena
u islamu, a ja sam k tome studirao još i islamsku povijest. S radikalnim
skupinama nisam imao nikakve veze, ali jedan od mojih muslimanskih prijatelja
bio je član jedne islamske skupine koja je masakrirala kršćane. Ironija je bila
da je on bio student kemije i da je tek nedavno počeo ozbiljno shvaćati svoju
vjeru. No ipak, bio je aktivan u džihadu. Jednog dana sam ga upitao: „Zašto
ubijaš naše susjede i zemljake s kojima smo odrasli?“.
Bio je
bijesan i zapanjen zbog mog prijekora. „Pa to bi ti od svih muslimana trebao
najbolje znati. Kršćani nisu prihvatili poziv islama i nisu spremni platiti
porez džiziju (glavarinu) za pravo da smiju prakticirati svoju vjeru. Stoga za
njih ostaje samo mač islamskog zakona“.
Potraga za
istinom
Moji su me
razgovori s njim doveli do ozbiljnog promišljanja o Kuranu i islamskim knjigama
zakona u nadi da ću pronaći nešto što je protuslovilo onomu što je on govorio.
Ali u ono što sam tu čitao nije se moglo dirati.
Bilo mi je
jasno da sam kao musliman imao samo dvije mogućnosti:
● Mogao
sam i dalje internalizirati „pokršćanjeni“ islam – islam mira, ljubavi,
opraštanja i milosrđa, islam koji je za državu, politiku i kulturu Egipta bio
kao skrojen po mjeri – i na taj način zadržati svoj posao i status.
● Ili sam
se mogao priključiti islamističkom pokretu i prihvatiti islam koji je odgovarao
Kuranu i Muhamedovim učenjima. Muhamed je rekao: „Ostavio
sam vam nešto, što, ako se toga budete pridržavali, nikada, nakon mene, nećete
zalutati“. Puno sam
puta pokušao pred samim sobom opravdati vrstu islama koju sam prakticirao
govoreći: pa, i nisi toliko promašio. Na koncu, u Kuranu postoje zbilja ajeti
(redci) o ljubavi, miru, opraštanju i milosrđu. Trebaš samo zanemariti dijelove
koji govore o džihadu i usmrćivanju nemuslimana.
U
nastojanju izbjegavanja džihada i usmrćivanja nemuslimana posezao sam za svim
tumačenjima Kurana, ali svagdje se zagovarala ta praksa. Učenjaci su bili
jedinstveni da muslimani moraju voditi džihad protiv nevjernika (svih koji
odbijaju islam) te protiv otpadnika (svi koji islamu okreću leđa). Ipak, džihad
se nije mogao spojiti s drugim ajetima koji su govorili o tome da se s drugima
treba živjeti u miru.
Sva ova
protuslovlja u Kuranu prouzročila su zbiljski problem za moju vjeru. Proveo sam
četiri godine učeći da steknem svoju diplomu i položio sam završni ispit kao
drugi najbolji student u cijeloj generaciji od šest tisuća studenata. Onda su
uslijedile daljnje četiri godine do magisterija te još tri za promociju – a
cijelo sam vrijeme proučavao islam. Jako sam dobro poznavao njegova učenja. Na
jednom je mjestu zabranjen alkohol; na jednom drugom bio je dopušten. (Usp.
suru 5,90-91 sa surom 47,15). Na jednom mjestu Kuran kaže da su kršćani jako
dobri ljudi koji su vjerovali u jednoga Boga i klanjali mu se da se s njima
može sklopiti prijateljstvo (sura 2,62; 3,113-114). Onda nailazimo na druge
ajete koji kažu da se kršćani trebaju ili obratiti, davati glavarinu poslušno i
smjerno ili umrijeti od mača.
Naravno da
su učenjaci imali teološka rješenja za ove probleme, ali ja sam se pitao kako
je Alah, Svemogući mogao tako često sam sebi proturječiti ili tako često
mijenjati svoje mišljenje. I sam Muhamed, prorok islama, prakticirao je svoju
vjeru na način koji je proturječio islamu. U Kuranu je pisalo da je Muhamed
poslan da pokaže svijetu Božje milosrđe, a on je postao vojni diktator koji je
druge napadao, ubijao i pljačkao kako bi financirao svoje carstvo. U kojoj
mjeri to pokazuje milosrđe?
Alah, Bog
koji se objavljuje u Kuranu, nije otac koji ljubi. Ondje piše da on hoće da
ljude ostavi u zabludi (sura 6,39; 126). On ne pomaže onima koje je u zabludi
ostavio i želi da njima napuni pakao (sura 32,13).
Islam je
pun diskriminacije – žena, nemuslimana, kršćana i osobito židova. Mržnja je
usađena u tu religiju.
Islamska
povijest, koja je bila moje posebno stručno područje, mogla se okarakterizirati
kao jedna velika krvava rijeka.
Opasna
pitanja
Na koncu
sam došao do točke kada sam pred svojim studentima na sveučilištu postavio u pitanje vjeru i Kuran.
Neki su njih, koji su pripadali terorističkim pokretima, bili su bijesni: „Pa
ne možete optužiti islam! Što se s Vama zbiva? Morate nas poučavati. Morate se
slagati s islamom“.
Sveučilište
je čulo o tome i u prosincu 1991. godine pozvali su me na razgovor. Da sažmem
tijek razgovora: rekao sam ljudima što mi je bilo na srcu. „Ne mogu više reći
da Kuran dolazi izravno s neba ili od Alaha. Ovo ne može biti objava pravog
Boga.“
To je u
očima tih ljudi bilo čisto bogohuljenje. Pljuvali su mi u lice. Jedan me od tih
ljudi proklinjao: „Klevetniče! Bludničin
sine!“. Sveučilište me izbacilo i izvijestilo je egipatsku tajnu policiju.“
(Iz knjige: „Islam und Terrorismus. Was der Koran
wirklich über Christentum, Gewalt und die Ziele des Djihad lehrt. Gräfelfing,
2005., str. 17-22)
