Prve
korizmene nedjelje u tradicionalnom obredu svake godine slušamo evanđelje koje
nam govori o Isusovoj kušnji u pustinji. Ono nam pokazuje simboliku i smisao
čitavog korizmenog vremena. Po uzoru na Isusovu pripravu za njegovo javno
djelovanje, kada je 40 dana proveo u pustinji, tako se u Crkvi razvilo
razdoblje priprave za proslavu središnjih otajstava naše vjere – Isusove muke,
smrti i uskrsnuća, kojih se spominjemo u Velikom tjednu. Po uzoru na našeg
Gospodina, pozvani smo provesti jedno duže vrijeme u postu, mrtvljenju, pokori,
kako bismo se odrekli svih naših zemaljskih sklonosti i uzdigli duše k Bogu, te
primili plod njegova otkupiteljskog djela. I još više, Crkva nas želi poučiti,
da se taj stav trajno ukorijeni u našem srcu, da bismo hodili prema savršenstvu
našeg kršćanskog života, odričući se sveg onog zemaljskog i težili nebeskim
dobrima.
U
trima kušnjama kojima je bio izložen naš Gospodin, sadržane su tri glavne
napasti za naš duhovni život. Sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici naziva ih:
požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Tjelesni užici, isprazno
blještavilo ovog svijeta, opterećenost čašću i slavom, jesu iskrivljene
vrijednosti, koje vode egoizmu – čovjeka zatvaraju u samog sebe, udaljuju i
isključuju od Božje prisutnosti. I Gospodin nam želi dati pouku da spoznamo,
gdje se te lažne vrijednosti nalaze, te primjer, uvjerenje, da se one mogu
svladati, i da možemo čista srca služiti Bogu.
Pogledajmo
zato samo koje je značenje prve kušnje. Pretvoriti kamenje u kruh. Na prvi
pogled, čini nam se da tu nema ništa po sebi loše. Kamenje je sastavni dio
beživotnosti te pustinje, a kruh je
temeljni izvor naše prehrane, života. No Gospodin nas upućuje na nešto drugo.
On je itekako svjestan potrebe zemaljskog kruha za naš tjelesni život. On će
jasno prepoznati potrebe mnoštva koje ga je slijedilo, da bi potom učinio čudo
umnažanja kruhova. On će nas naučiti da molimo našeg nebeskog Oca: ,,kruh naš
svagdanji daj nam danas", i na koncu, uzet će komadić kruha da bi po njemu
izvršio najveće otajstvo koje se uprisutnjuje svakog dana među nama, najdivniji
i uzvišeniji sakrament – svetu Euharistiju. Nego, on nas upozorava da
zemaljska hrana, tjelesne potrebe, nisu ono jedino od čega čovjek živi: ,,ne
živi čovjek samo o kruhu". On opominje ono mnoštvo koje ga je slijedilo samo
radi vremenitog dobitka, zemaljskih interesa. ,,Brinite se ne za jelo, što
prolazi, nego za jelo, što ostaje za život vječni", čitamo Isusove riječi
u Ivanovu evanđelju. Koliki su očekivali od njega lik upravo takvog,
zemaljskog Mesije, koji će se usredotočiti na to da uspostavi Izraelovo
kraljevstvo. To je bila iluzija kojoj su podlegli, ne samo mase za koje čitamo
da su ga htjeli nasilu zakraljiti, nego i sami učenici, koji do zadnjeg
trenutka nisu razumjeli cilj njegova poslanja. Govor o križu bio je previše
tvrd za njihove uši, neprihvatljiv. Zato vidimo kako Petar pokušava čak
odvratiti Isusa od tog puta: ,,sačuvaj Bože, Gospodine, tebi se to ne smije
dogoditi". Kasnije, prilikom drugog Isusova navještaja muke, Ivan i Jakov
pokušavaju za sebe dobiti povlastice – da u takvom kraljevstvu jedan sjedi
zdesna a drugi slijeva. Pa čak i nakon uskrsnuća, prije nego će Gospodin uzaći
na nebo, učenici se još uvijek nadaju uspostavi izraelskog kraljevstva i pitaju
ga, kada će doći da to kraljevstvo uspostavi. Tek će Duh Sveti prosvijetliti
njihova srca i pameti, te će – prolazeći i sami kroz otajstvo križa Gospodnjeg,
shvatiti pravu narav Kristova Kraljevstva. Shvatit će, da je ono eminentno
duhovno, usmjereno prema nebeskoj slavi, dok je život na ovoj zemlji samo put,
težak i zahtjevan, obilježen trpljenjem i križom te kao takav vodi prema
vječnoj radosti u nebu.
To
je poslanje Crkve, koja se ne može ograničiti na bilo kakva zemaljska sredstva
i ciljeve, nego mora uvijek biti vođena svojim nadnaravnim poslanjem. Na to smo
pozvani i mi kao udovi Crkve, Kristova mističnog Tijela. Naš je cilj nebo, i
ništa drugo ne može zadovoljiti smisao našeg postojanja. Štoviše, sve drugo –
zemaljsko, ako se pretpostavi onom nadnaravnom, može čovjeka samo upropastiti.
A
kako se to poslanje ostvaruje danas, u trenutnim crkvenim prilikama? Moramo
nažalost konstatirati, da je ove riječi o nadnaravnom poslanju Crkve danas u
modernim strukturama Crkve teško, gotovo nemoguće čuti. To nije iznenađujuće,
kad sam Drugi vatikanski sabor donosi tako zbunjujuću, dotad potpuno nepoznatu
definiciju Crkve – da je ona znak i sredstvo sjedinjenja s Bogom i jedinstva
čitavog ljudskog roda. Potom se jedinstvenost Crkve posve razvodnjuje,
isključivo pozitivnim govorom o nekatoličkim zajednicama, kao da sve one vode
do konačnog cilja jednako kao i prava Kristova Crkva. Na koncu, što kazati o
revolucionarnom načinu govora kojim je prožet dokument Gaudium et spes, gdje se
pohvalnim riječima govori o modernom društvu koje se udaljilo od Boga, i
progovara o društvenim, ekonomskim, političkim problemima na jedan gotovo
naturalistički način, kao da su oni glavna preokupacija Crkve? Iz svega toga
nije ni čudno da se u Južnoj Americi razvila zloglasna tzv. 'teologija
oslobođenja', gdje se Isusov lik iskrivljuje upravo kao da je on podlegao
đavlovoj napasti i postao društveni reformator; kao da je pristao da ga narod
postavi zemaljskim mesijom, a ne navijestio nebeski kruh nasuprot onom
propadljivom. Zbog tih opakih nauka koji su izobličili djelovanje Crkve,
milijuni ljudi u Južnoj Americi napustili su katoličku vjeru i prešli u
protestantske sekte. A da sve to nije neka udaljena stvarnost, pokazuje
činjenica da se knjige tih teologa mogu nabaviti u Kršćanskoj sadašnjosti,
službenoj izdavačkoj kući Zagrebačke nadbiskupije.
A
kakav je tek mentalitet modernog čovjeka; kod nas, u Hrvatskoj? Ne može nam
promaknuti činjenica koliko i danas mase bivaju zavedene lažnim mesijanstvom;
vjerom u napredak, blagostanje, bez ikakvog osjećaja za nadnaravno. Kako se
traži samo užitak, materijalna udobnost, a one kršćanske vrijednosti se
zapostavljaju. Zato nije ni čudno, da taj isti narod u tako velikoj mjeri
podržava one političke vođe, koji ga zavaravaju lažnim obećanjima o napretku, a
rade na moralnoj propasti i raskršćanjivanju tog istog naroda. I to se, dragi
vjernici, naziva socijalizam. To je svjetonazor po kojem je ono društveno,
ekonomsko, primarno, a ono duhovno, dolazi na drugo mjesto, ili pak uopće gubi
svoje mjesto. A tada one duhovne vrijednosti, od kojih čovjek zapravo živi,
trpe štetu, propadaju, a s njima i čitav narod.
Upravo
zato, kada se suočavamo s krizom takvih razmjera u društvu i Crkvi, ne možemo
učiniti ništa djelotvornije, od toga da zavapimo Gospodinu i njegovoj Prečistoj
Majci za pomoć. Da učinimo to zajedno, udruženo, da bi naša molitva na poseban
način došla do Gospodina. Zato smo pokrenuli ovu Križarsku vojnu svete Krunice,
da bismo izmolili od Gospodina milosti potrebne za duhovno oslobođenje i napredak
našeg naroda, kao i nas osobno. Pouzdajemo se u zagovor naše nebeske Majke, da
bi nas ona vodila Isusu, koji će nam dati snage, da se odupremo napasti
naturalizma, lažnog mesijanstva, i živimo samo za Boga. Amen.
p. Marko Tilošanec
(propovijed održana u Zagrebu, 22. veljače 2015.)
