Christus Rex

I. korizmena nedjelja


Prve korizmene nedjelje u tradicionalnom obredu svake godine slušamo evanđelje koje nam govori o Isusovoj kušnji u pustinji. Ono nam pokazuje simboliku i smisao čitavog korizmenog vremena. Po uzoru na Isusovu pripravu za njegovo javno djelovanje, kada je 40 dana proveo u pustinji, tako se u Crkvi razvilo razdoblje priprave za proslavu središnjih otajstava naše vjere – Isusove muke, smrti i uskrsnuća, kojih se spominjemo u Velikom tjednu. Po uzoru na našeg Gospodina, pozvani smo provesti jedno duže vrijeme u postu, mrtvljenju, pokori, kako bismo se odrekli svih naših zemaljskih sklonosti i uzdigli duše k Bogu, te primili plod njegova otkupiteljskog djela. I još više, Crkva nas želi poučiti, da se taj stav trajno ukorijeni u našem srcu, da bismo hodili prema savršenstvu našeg kršćanskog života, odričući se sveg onog zemaljskog i težili nebeskim dobrima.

U trima kušnjama kojima je bio izložen naš Gospodin, sadržane su tri glavne napasti za naš duhovni život. Sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici naziva ih: požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Tjelesni užici, isprazno blještavilo ovog svijeta, opterećenost čašću i slavom, jesu iskrivljene vrijednosti, koje vode egoizmu – čovjeka zatvaraju u samog sebe, udaljuju i isključuju od Božje prisutnosti. I Gospodin nam želi dati pouku da spoznamo, gdje se te lažne vrijednosti nalaze, te primjer, uvjerenje, da se one mogu svladati, i da možemo čista srca služiti Bogu.

Pogledajmo zato samo koje je značenje prve kušnje. Pretvoriti kamenje u kruh. Na prvi pogled, čini nam se da tu nema ništa po sebi loše. Kamenje je sastavni dio beživotnosti te pustinje, a kruh je temeljni izvor naše prehrane, života. No Gospodin nas upućuje na nešto drugo. On je itekako svjestan potrebe zemaljskog kruha za naš tjelesni život. On će jasno prepoznati potrebe mnoštva koje ga je slijedilo, da bi potom učinio čudo umnažanja kruhova. On će nas naučiti da molimo našeg nebeskog Oca: ,,kruh naš svagdanji daj nam danas", i na koncu, uzet će komadić kruha da bi po njemu izvršio najveće otajstvo koje se uprisutnjuje svakog dana među nama, najdivniji i uzvišeniji sakrament – svetu Euharistiju. Nego, on nas upozorava da zemaljska hrana, tjelesne potrebe, nisu ono jedino od čega čovjek živi: ,,ne živi čovjek samo o kruhu". On opominje ono mnoštvo koje ga je slijedilo samo radi vremenitog dobitka, zemaljskih interesa. ,,Brinite se ne za jelo, što prolazi, nego za jelo, što ostaje za život vječni", čitamo Isusove riječi u Ivanovu evanđelju. Koliki su očekivali od njega lik upravo takvog, zemaljskog Mesije, koji će se usredotočiti na to da uspostavi Izraelovo kraljevstvo. To je bila iluzija kojoj su podlegli, ne samo mase za koje čitamo da su ga htjeli nasilu zakraljiti, nego i sami učenici, koji do zadnjeg trenutka nisu razumjeli cilj njegova poslanja. Govor o križu bio je previše tvrd za njihove uši, neprihvatljiv. Zato vidimo kako Petar pokušava čak odvratiti Isusa od tog puta: ,,sačuvaj Bože, Gospodine, tebi se to ne smije dogoditi". Kasnije, prilikom drugog Isusova navještaja muke, Ivan i Jakov pokušavaju za sebe dobiti povlastice – da u takvom kraljevstvu jedan sjedi zdesna a drugi slijeva. Pa čak i nakon uskrsnuća, prije nego će Gospodin uzaći na nebo, učenici se još uvijek nadaju uspostavi izraelskog kraljevstva i pitaju ga, kada će doći da to kraljevstvo uspostavi. Tek će Duh Sveti prosvijetliti njihova srca i pameti, te će – prolazeći i sami kroz otajstvo križa Gospodnjeg, shvatiti pravu narav Kristova Kraljevstva. Shvatit će, da je ono eminentno duhovno, usmjereno prema nebeskoj slavi, dok je život na ovoj zemlji samo put, težak i zahtjevan, obilježen trpljenjem i križom te kao takav vodi prema vječnoj radosti u nebu.

To je poslanje Crkve, koja se ne može ograničiti na bilo kakva zemaljska sredstva i ciljeve, nego mora uvijek biti vođena svojim nadnaravnim poslanjem. Na to smo pozvani i mi kao udovi Crkve, Kristova mističnog Tijela. Naš je cilj nebo, i ništa drugo ne može zadovoljiti smisao našeg postojanja. Štoviše, sve drugo – zemaljsko, ako se pretpostavi onom nadnaravnom, može čovjeka samo upropastiti.

A kako se to poslanje ostvaruje danas, u trenutnim crkvenim prilikama? Moramo nažalost konstatirati, da je ove riječi o nadnaravnom poslanju Crkve danas u modernim strukturama Crkve teško, gotovo nemoguće čuti. To nije iznenađujuće, kad sam Drugi vatikanski sabor donosi tako zbunjujuću, dotad potpuno nepoznatu definiciju Crkve – da je ona znak i sredstvo sjedinjenja s Bogom i jedinstva čitavog ljudskog roda. Potom se jedinstvenost Crkve posve razvodnjuje, isključivo pozitivnim govorom o nekatoličkim zajednicama, kao da sve one vode do konačnog cilja jednako kao i prava Kristova Crkva. Na koncu, što kazati o revolucionarnom načinu govora kojim je prožet dokument Gaudium et spes, gdje se pohvalnim riječima govori o modernom društvu koje se udaljilo od Boga, i progovara o društvenim, ekonomskim, političkim problemima na jedan gotovo naturalistički način, kao da su oni glavna preokupacija Crkve? Iz svega toga nije ni čudno da se u Južnoj Americi razvila zloglasna tzv. 'teologija oslobođenja', gdje se Isusov lik iskrivljuje upravo kao da je on podlegao đavlovoj napasti i postao društveni reformator; kao da je pristao da ga narod postavi zemaljskim mesijom, a ne navijestio nebeski kruh nasuprot onom propadljivom. Zbog tih opakih nauka koji su izobličili djelovanje Crkve, milijuni ljudi u Južnoj Americi napustili su katoličku vjeru i prešli u protestantske sekte. A da sve to nije neka udaljena stvarnost, pokazuje činjenica da se knjige tih teologa mogu nabaviti u Kršćanskoj sadašnjosti, službenoj izdavačkoj kući Zagrebačke nadbiskupije.

A kakav je tek mentalitet modernog čovjeka; kod nas, u Hrvatskoj? Ne može nam promaknuti činjenica koliko i danas mase bivaju zavedene lažnim mesijanstvom; vjerom u napredak, blagostanje, bez ikakvog osjećaja za nadnaravno. Kako se traži samo užitak, materijalna udobnost, a one kršćanske vrijednosti se zapostavljaju. Zato nije ni čudno, da taj isti narod u tako velikoj mjeri podržava one političke vođe, koji ga zavaravaju lažnim obećanjima o napretku, a rade na moralnoj propasti i raskršćanjivanju tog istog naroda. I to se, dragi vjernici, naziva socijalizam. To je svjetonazor po kojem je ono društveno, ekonomsko, primarno, a ono duhovno, dolazi na drugo mjesto, ili pak uopće gubi svoje mjesto. A tada one duhovne vrijednosti, od kojih čovjek zapravo živi, trpe štetu, propadaju, a s njima i čitav narod.

Upravo zato, kada se suočavamo s krizom takvih razmjera u društvu i Crkvi, ne možemo učiniti ništa djelotvornije, od toga da zavapimo Gospodinu i njegovoj Prečistoj Majci za pomoć. Da učinimo to zajedno, udruženo, da bi naša molitva na poseban način došla do Gospodina. Zato smo pokrenuli ovu Križarsku vojnu svete Krunice, da bismo izmolili od Gospodina milosti potrebne za duhovno oslobođenje i napredak našeg naroda, kao i nas osobno. Pouzdajemo se u zagovor naše nebeske Majke, da bi nas ona vodila Isusu, koji će nam dati snage, da se odupremo napasti naturalizma, lažnog mesijanstva, i živimo samo za Boga. Amen.

p. Marko Tilošanec

(propovijed održana u Zagrebu, 22. veljače 2015.)

Arhiva bloga

Glasnik: