srijeda, 11. veljače 2015.

Je li Isus Krist Sin Božji? (I.)


Objavljujemo u nekoliko nastavaka prijevod brošure: ,,Je li Isus Krist Sin Božji?", koju je objavilo Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u Njemačkoj, gdje se iznosi sažetak svih najvažnijih povijesnih i razumskih argumenata i dokaza o Isusovom božanstvu. Brošura bi se uskoro trebala pojaviti i u tiskanom izdanju.




Isusovo povijesno postojanje



1. Poganska svjedočanstva


Tacit, najvažniji rimski povjesničar, pripovijeda u „Analima“ (Ljetopisima) napisanima 116. poslije Krista o požaru u Rimu i izvješćuje da je car Neron (64. po. Kr.) za to okrivio kršćane:


To ime dolazi od Krista, koji je za Tiberijeva vladanja bio pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto za čas, nanovo provali to pogubno praznovjerje, ne samo u Judeji, gdje je imalo svoj izvor, već i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno.”


Tacit je bio visoki državni službenik, 97. godine po. Kr. čak i konzul, tako da je dobro poznavao službene isprave. A „sramotno“ je za njega moralo biti takvo „praznovjerje“ već zbog toga što su njegovog pokretača pogubile rimske vlasti.


Svetonije, biograf rimskih careva 1. stoljeća piše oko 120. po. Kr. u svojem djelu „Dvanaest rimskih careva“ (De vita Caesarum) da je Klaudije (car od 41. do 54.) dao izgnati Židove iz Rima koji su „stalno podizali velike bune zbog izvjesnog Krista“.


To su isti nemiri o kojima pišu i Djela apostolska (18,2).


Plinije Mlađi godine 111. po. Kr. kao carski legat Bitinije u Maloj Aziji piše pismo caru Trajanu u kojemu pita kako protiv kršćanstva koje je već postalo masovnim pokretom treba provoditi zakone o progonu. Izvješćuje o kršćanima koji su se „određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga“.


Justin (umro 165. po. Kr. kao mučenik) izrijekom upućuje u jednoj apologiji kršćanskog vjerovanja na postupovne spise Kristove osude koje je predao rimskom caru Antoninu Piju.


2. Židovska svjedočanstva


Židovi nikada nisu nijekali Isusovo postojanje, nikada nisu postavljali u pitanje njegova čudesa, nego su ih prikazivali đavolskim djelom. „U predvečerje blagdana Pashe“, tako primjerice kaže Babilonski Talmud, „Isus je Nazarećanin obješen jer se bavio magijom, sablažnjavao Izrael i otpao od prave vjere.“ (Sanh 43a)


Filozof Justin, rođen oko 100. po. Kr. u Sihemu u Palestini, posve je bio upoznat sa situacijom u Palestini. U svojemu Dijalogu sa židovom Trifunom objavljuje sud koji su židovi njegova vremena bili stvorili o Isusu:


Isus Galilejac pokretač je bezbožne sljedbe bezakonja. Mi smo ga razapeli. Njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba i zavode ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.”


Josip Flavije, židovski povjesničar, rođen oko 40. po. Kr. u Jeruzalemu, poznavao je kršćansku prazajednicu u Jeruzalemu i kao pripadnik židovskog svećeničkog plemstva kritički se bavio novom religijom. Uhvaćen tijekom židovskog ustanka za Vespazijana, kasnije je pomilovan i pušten, bogato nagrađen, živio je u Rimu za svoje studije.


U svojem djelu „Židovske starine”, nastalom oko 93. po. Kr., nalaze se oba značajna odlomka:


U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i pogane. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našega naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. I još do današnjega dana postoji zajednica kršćana koja se naziva po njemu.” I : ,,Veliki svećenik Ana je sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge i dao ga odvesti na kamenovanje.”


Ovdje se misli na apostola Jakova Mlađega koji se i u Gal 1,19 naziva „bratom Gospodinovim“. On je bio prvi jeruzalemski biskup i kamenovan je na Uskrs 62. po. Kr.


Već u prvoj polovici 2. stoljeća rabini su kršćansko Evanđelje obično klevetali kao „Pismo nesreće“ i „Pismo grijeha“, čime je dokazano da su u ovo vrijeme Evanđelja odista već bila napisana i da je time bilo već bilo poznato postojanje kršćanstva i njegovog utemeljitelja.


3. Kršćanska svjedočanstva


Na prvom mjestu stoji Pavlovo svjedočanstvo koji je nekoliko godina nakon Isusove smrti postao kršćaninom. Neka od njegovih nama sačuvanih poslanica već su napisane oko godine 50. po. Kr.


Najpodrobnije nam o Isusu, njegovu životu i njegovu nauku izvješćuju četiri Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Tri starija Evanđelja su nastala prije razaranja Jeruzalema, Ivanovo Evanđelje krajem 1. stoljeća. Njihovi su pisci dijelom očevici (Matej, Ivan), koji su dalje širili javni život svojeg učitelja, dijelom apostolski učenici (Marko, Luka).




Autentičnost i vjerodostojnost Evanđeljā


Papirus je materijal na kojem se uglavnom pisalo. Najstariji su fragmenti Novog zavjeta na papirusima 7Q5 i 7Q4 iz 7. pećine Qumrana s riječima iz Mk 6, 52-53. Ovaj papirus potječe u svakom slučaju iz vremena prije godine 70. po. Kr.

Papirus 52

Osim toga, pronađeno je mnoštvo papirusa Novoga zavjeta u Egiptu. Najvažniji su papirus 52 s Iv 18,37-38 koji prema znanstvenom istraživanju potječe otprilike iz godine 125. i papirus 66 iz godine 130. po. Kr. s cijelim Ivanovim Evanđeljem.


P 52: „Onda mu reče Pilat: „Dakle si ti kralj?“ Isus odgovori: „Ti kažeš. Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim istinu. Svaki koji je od istine sluša moj glas.“


Uz papiruse rabio se i pargament (preparirana životinjska koža) . On ima gotovo neograničeno trajnost. Kao najstarija približno potpuna izdanja Staroga i Novoga zavjeta valja spomenuti „Codex Vaticanus“ iz 4. stoljeća i gotovo isto tako star „Codex Sinaiticus“ (350. po. Kr.).


Također i rani prijevodi potvrđuju izvornost kasnijih prijepisa. Dvanaest sicilijanskih mučenika, pogubljenih 17. srpnja 180. po. Kr., posjedovalo je, kako potvrđuju izvještaji, latinski prijevod Pavlovih poslanica i Evanđelja. Poznajemo preko 9.000 rukopisa takvih prijevoda Biblije (također i u 4. stoljeću Bibliju Gota Ulfile).


Nikakve druge spise nije se od početka tako puno analiziralo kao Evanđelja. Već je Klement Rimski u svojoj Poslanici Korinćanima koja je napisana oko 96. po. Kr. šest puta citirao Evanđelja.


Biskup Ignacije Antiohijski koji je u vrijeme cara Trajana doveden iz Sirije u Rim i ondje pogubljen 107. po. Kr. napisao je na putovanju sedam poslanica u kojima se nalaze citati iz Evanđelja i Pavlovih poslanica.


Irenej Lionski je još osobno poznavao učenike apostola Ivana: Polikarp iz Smirne kao i Papija iz Hijerapolisa, „čovjek staroga vremena“, koji je također bio povezan s Ivanom i prvom kršćanskom generacijom.


Irenej je time preko Polikarpa i Papije imao izravan pristup k apostolu Ivanu. Irenej piše oko 180. po. Kr.:


Matej je među Hebrejima na njihovom jeziku izdao evanđeoski spis u vrijeme kada su Petar i Pavao u Rimu navješćivali Radosnu vijest i utemeljivali Crkvu. Nakon njihovog odlaska nam je također i Marko, Petrov učenik i prevoditelj, pismeno predao ono što je Petar navješćivao. Luka je pak, Pavlov pratitelj, u svojem djelu popisao Evanđelje koje je Pavao preopovijedao. Potom je Evanđelje napisao i Ivan, učenik Gospodinov, koji se privinuo na njegove grudi, i to tijekom svojega boravka u Efezu u Maloj Aziji.“


Kod Justina (oko 150. po. Kr.) nalazimo 300 biblijskih citata, kod Klementa Aleksandrijskog (oko 200. po. Kr.) otprilike 2.400. Tertulijan (oko 200. po. Kr.) navodi 925 puta Evanđelja. 40 godina kasnije Origen je napisao tumačenja za sve knjige Novoga zavjeta koje on citira na 18.000 mjesta.


Najraniji potpuni rukopis Homerove Ilijade i Odiseje (napisanih u 8. stoljeću prije Krista) potječe iz 12. stoljeća poslije Krista, dakle 1.800 godina kasnije. Platonova su djela nastala od 427.-357. prije Krista, najraniji potpuni rukopis koji posjedujemo, potječe iz godine 895. poslije Krista, između toga leži 1.300 godina; od Horacija potječe najstariji rukopis iz 8., od Cezara iz 10. stoljeća, dakle 1.000 godina udaljeno od prateksta.


Budući da se Rimska Crkva već u 2. stoljeću osjetila primoranom obraniti se od napada krivovjeraca, načinjen je službeni popis izvornih, apostolskih spisa (nazvan „Kanon“) već kratko vrijeme nakon 150. poslije Krista. Ovaj nam Kanon spominje četiri poznata Evanđelja kao sveta pisma.


Najstariji su spisi Novoga zavjeta Pavlove poslanice koje su prožete snagom uvjerljivosti čovjeka koji je duboko dirnut Kristom. Nikoga se od svetih pisaca nije toliko rijetko i toliko bezuspješno napadalo s obzirom na autorstvo njegovih spisa kao Pavla.


Već je Marcion oko 140. poslije Krista posjedovao stalnu zbirku Pavlovih spisa, druge zbirke s manje spisa sežu u razdoblje prve Crkve čije su zajednice prepisivale ove poslanice, brižno ih čuvale i međusobno izmjenjivale. (Pavao je to tako i sam želio u Poslanici Solunjanima i Kološanima.)


Petar već u svojoj prvoj poslanici spominje Pavlove poslanice, a u 2 Petr 3,15sl. govori već o Pavlovim poslanicama općenito.


Danas znamo da je Prva poslanica Solunjanima napisana prije godine 50. poslije Krista, a Druga kratko nakon toga. Ganutljivo lijepu Poslanicu Korinćanima napisao je Pavao u Efezu te je uskoro uslijedila druga poslanica; slavna je Poslanica Rimljanima nastala prije godine 57. u Korintu, poslanice iz zatočeništva od 61. do 63. poslije Krista.


No, Pavao je ponajprije bio neprijatelj Isusova nauka! Krist mu je bio sablazan, strahota, njegove je svjedoke progonio stavljao u okove i predavao u tamnice. (usp. Dj 22,4)


,,Preko mjere sam proganjao Crkvu Božju i htio je uništiti!“ (Gal 1,13)


Najedanput ga je raspeti Krist nadvladao:


Zbilja, Bog koji je zapovjedio: ‚Neka iz tame zasvijetli svjetlo‘, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.“ (2 Kor 4,6)


Ništa ponosnije on ne može izjaviti kao „apostol Isusa Krista“. Što je ranije bila njegova mržnja, sada je njegova ljubav. U svojoj mržnji i u svojoj ljubavi Pavao je najuvjerljiviji svjedok Isusa Krista.


Bilo je mnogo svjedoka koji su i sami s Isusom živjeli tijekom njegova zemaljskog života, a mnogi su od ovih svjedoka još živjeli kada su pisana evanđeoska izvješća te ih se stalno čitalo u zajednicama.


Jer se ovo nije dogodilo u kakvu zakutku.“ (Dj 26,26), rekao je Pavao na sudu. Pozvao se u prilog istinitosti svojeg izvješća o Isusovu uskrsnuću na svjedočanstvo više od pet stotina braće ,,od kojih većina još i sada živi.” (1 Kor 15,6)



Matej o kojemu Papija piše da je „skupio Gospodinove riječi na aramejskome“ i Ivan, bijahu apostoli i očevici.


Marko, Barnabin rođak, Pavlov pratitelj na njegovom prvom misijskom putovanju i kasniji Petrov suradnik u Rimu, pisac je Evanđelja koje danas slovi za najstarije Evanđelje, napisano na grčkome. Papija o tome piše:


Marko, Petrov prevoditelj, brižno popisa, premda ne po redu, sve čega se mogao prisjetiti, i riječi i djela Gospodinovih.“


Luka, rođen kao poganin (Kol 4,11), liječnik (Kol 4,14), Pavlov pratitelj i suradnik (Fil 24), izvrstan poznavatelj općeg grčkog jezika, nije pisao kao očevidac i svjedok, ali su mu očevici i službenici riječi, pošto je on sve pomno ispitao (usp. LK 1,1), najvjernije predali izvješće o Isusu i služio se uz usmene izreke i pisanim izvješćima svojih prethodnika, naime Markovih, i kao drugim izvorom aramejskim Matejom u grčkom prijevodu.


Sa strahopoštovanjem i savjesno žrtvuje svoj grčki koji svi cijene gdje hebrejsko-aramejske tekstove valja doslovno prevesti. On piše treće Evanđelje i Djela apostolska.


Ivan, sijedi apostol, piše posljednje od Evanđelja tek oko 35 godina kasnije u Efezu. On razmišlja aramejski, a piše grčki.


Ivan poznaje prva tri evanđelista (koji se nazivaju sinopticima) i odlučuje nadodati još i četvrto pri čemu se ne obazire na uobičajeni način. Kao da laganim pokretom ruke smjelo zamahuje, da u novim odnosima, s novim navodima i psihološkim dubinskim pogledom prikaže Krista čiji najintimniji duševni život sjaji u nutarnjosti, nježnosti i ljubavi kako je mogao napisati samo onaj učenik „kojega je Isus ljubio“ i koji je da je na Posljednjoj večeri mogao počinuti na Isusovim grudima.


Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, ne će nikad ožednjeti.“ (Iv 6,35) „…Jer je moje tijelo pravo jelo i moja krv pravo piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji jede mene, živjeti po meni.“ (Iv 6,55sl)


Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.“ (1 Kor 11, 27)


Ivan piše: „Onaj koji ovo vidje svjedoči – njegovo je svjedočanstvo istinito, i on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete.“ (Iv 19,35)


Što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj. Što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama…“ (1 Iv 1,1sl)


I: „Mi smo gledali i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Tko priznaje da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu.” (1 Iv 4,14)


Kada su Petar i Ivan stajali na sudu, ponudilo im se pomilovanje pod uvjetom da odsada šute. Tada su apostoli odgovorili: „Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.“ (Dj 4,20)


Petar kaže: „Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova božanskog veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.‘ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori.“ (2 Petr 1,16) „I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca.“ (Iv 1,14) „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo, nije bez nje postalo.“ (Iv 1,1)


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.